Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4521/20 (R. V.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Posjed
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
- Nekretnina
- Dosjelost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4521/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4521/20, rješavajući apelaciju Radojke Vukanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3), člana 72 st. (4) i (5) i člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Radojke Vukanović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 235982 20 Gž 2 od 25. septembra 2020. godine.
Na osnovu člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Radojki Vukanović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijela Radojka Vukanović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 235982 20 Gž 2 od 25. septembra 2020.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radojka Vukanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa Samina Skopak, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 235982 20 Gž 2 od 25. septembra 2020. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 235982 19 P2 od 28. januara 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda, Kantonalnog suda, D. U. (u daljnjem tekstu: tužilac), te od R. V. (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 13. januara 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 20. januara, a Opštinski sud 24. januara 2022. godine. Tužilac i drugotužena nisu u ostavljenom roku dostavili odgovor na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju su posredstvom zastupnika dostavljeni apelantkinji na izjašnjenje 25. januara 2022. godine.
5. Apelantkinjin zastupnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Tužilac je 2. marta 2012. godine Opštinskom sudu podnio tužbu protiv tuženih V. V. (u daljnjem tekstu: apelantkinjin pravni prednik) i drugotužene radi utvrđivanja prava svojine po osnovu dosjelosti.
8. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 235982 12 P od 9. maja 2013. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu po osnovu dosjelosti pripada pravo svojine na nepokretnostima preciznije opisanim i označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti), što su apelantkinjin pravni prednik i drugotužena dužni da trpe i priznaju da se brišu iz određenog zemljišnoknjižnog i katastarskoknjižnog uloška, a da se tužilac uknjiži u istim ulošcima po osnovu ove presude kao vlasnik spornih nepokretnosti sa dijelom 1/1, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti. Određeno je da svaka stranka snosi troškove parničnog postupka.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 235982 13 Gž od 11. juna 2019. godine uvažena je tužiočeva žalba, prvostepena presuda ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
10. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 235982 19 P2 od 28. januara 2020. godine, donesenom u ponovljenom postupku, utvrđeno je da tužiocu po osnovu vanredne dosjelosti pripada pravo svojine na spornim nepokretnostima, što su apelantkinja i drugotužena, obje upisane s pravom svojine, dužne da trpe i priznaju da se brišu iz određenog zemljišnoknjižnog i katastarskoknjižnog uloška, a da se tužilac uknjiži u istim ulošcima po osnovu ove presude kao vlasnik spornih nepokretnosti sa dijelom 1/1. Istom presudom obavezane su apelantkinja i drugotužena da tužiocu nadoknade troškove parničnog postupka preciznije navedene u izreci.
11. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je tužilac podnio tužbu radi priznavanja prava svojine po osnovu dosjelosti, te da je u tužbi navedeno da je tužilac na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 23. jula 1982. godine (u daljnjem tekstu: ugovor), ovjerenog od Službe pravne pomoći Opštine Hadžići, od apelantkinjinih pravnih prednika i drugotužene kupio sporne nepokretnosti, da je isplatio kupoprodajnu cijenu, te da je ušao u posjed spornih nepokretnosti. Ugovor nije ovjeren u sudu, što je bio formalnopravni nedostatak za uknjižbu u javnim registrima. Navedeno je da je tužilac sporne nepokretnosti držao u savjesnom i mirnom posjedu od 1982. godine do danas, da mu niko nije sporio pravo na njih do momenta kada je apelantkinjin pravni prednik odbio njegov prijedlog da zaključe „formalnopravni ugovor o kupoprodaji“, te da drugotužena tužiocu ne spori pravo svojine na spornim nepokretnostima. Nadalje, istaknuto je da su u zemljišnim knjigama u određenom zk. ulošku (detaljno navedenom u presudi) upisani apelantkinjin pravni prednik i drugotužena kao vlasnici spornih nepokretnosti, da stanje svojine koje je upisano u zemljišnim knjigama ne odgovara pravom stanju jer tužilac sporne nepokretnosti drži u mirnom i savjesnom posjedu preko 30 godina i plaća porez na imovinu, te da je u skladu sa članom 32 Zakona o svojinskopravnim odnosima stekao pravo svojine jer je sve vrijeme njihov faktički posjednik.
12. Navedeno je da je apelantkinjin pravni prednik u pismenom odgovoru na tužbu ukazao da u cijelosti osporava tužiočev tužbeni zahtjev, te da je i u drugim podnescima koje je dostavio istakao da tužioca ne poznaje, da mu nikada ništa nije prodao, da nije primio novac, te da su potpisi na ugovoru falsifikovani.
13. Navedeno je da je drugotužena u odgovoru na tužbu istakla da ne osporava tužiočev tužbeni zahtjev jer zna da je sporne nepokretnosti tužilac kupio prije rata od njenog supruga i djevera (apelantkinjinog pravnog prednika), da je bila prisutna kada je tužilac kupio sporne nepokretnosti, da je novac isplaćen njenom suprugu, te da je novac podijeljen između njenog supruga i apelantkinjinog pravnog prednika. Navedeno je da su u momentu prodaje spornih nepokretnosti ona i njen suprug imali kuću u blizini, gdje su i živjeli, da je tužilac od momenta kupovine sporne nepokretnosti koristio, te da ga niko u tome nije smetao. Navedeno je da je u momentu kupoprodaje spornih nepokretnosti bio prisutan i apelantkinjin pravni prednik, da je primio novac, te da drugotuženoj nije poznato zašto on to osporava.
14. Opštinski sud je ukazao da je tužilac u ponovnom postupku subjektivno preinačio tužbu zbog smrti apelantkinjinog pravnog prednika (supruga), te je kao prvotužena označena apelantkinja. Nadalje je naveo materijalne dokaze koji su tokom postupka provedeni, svjedoke koji su saslušani, te da je izvršeno vještačenje vještaka grafološke struke (sve detaljno navedeno na str. 3 i 4 presude).
15. Opštinski sud je naveo da su sporne nepokretnosti u momentu kada je ugovor sastavljen prvo „bile na majci“ apelantkinjinih pravnih prednika i drugotužene, da su u trećem mjesecu 1983. godine, kada je izvršena isplata kupoprodajne cijene pravnom predniku drugotužene, sporne nepokretnosti u određenim zemljišnim knjigama bile upisane na apelantkinjine pravne prednike i drugotužene s dijelovima od po ½ , te da su nakon njihove smrti sporne nepokretnosti u određenim zemljišnim knjigama upisane kao susvojina apelantkinje i drugotužene sa dijelovima od po ½.
16. Nadalje je navedeno da je na apelantkinjin prijedlog proveden dokaz vještačenjem po vještaku grafološke struke, te da je vještak u svom nalazu i mišljenju od 21. oktobra 2019. godine dao mišljenje da apelantkinjin pravni prednik nije svojeručno potpisao ugovor.
17. Opštinski sud je naveo da tužilac svoj tužbeni zahtjev ne zasniva na zaključenom pravnom poslu, već na vanrednoj dosjelosti, shodno članu 32 stav (2) Zakona o svojinskopravnim odnosima, tj. 20 godina savjesnog posjedovanja spornih nepokretnosti. Navedeno je da je tužilac ušao u posjed spornih nepokretnosti 1982. godine, a što proizlazi ne samo iz iskaza tužioca već i iskaza S. V. (sina prednika drugotužene i drugotužene) koji se u svom iskazu jasno, decidirano i uvjerljivo izjasnio da je došlo do kupoprodaje spornih nepokretnosti, da je njegov otac (pravni prednik drugotužene) primio novac i pola iznosa isplatio svom bratu – apelantkinjinom pravnom predniku. Ukazano je da je sud iz iskaza svjedoka P. L. i B. G. (detaljno navedenih na str. 5, 6 i 11 presude) utvrdio da su tužiocu sporne nepokretnosti predate u posjed 1982. godine, da je tužilac godinu dana popravljao staru kuću „ćerpićaru“, potporni zid, pomoćni objekat, te da je napravio prilaz ulazu u kuću. Navedeno je da su pravni prednik drugotužene i njegova porodica 1982. godine napravili novu kuću 100 metara udaljenu od tužiočevog posjeda, da su tu živjeli, te da tužioca niko nije ometao u posjedu spornih nepokretnosti. Navedeno je da iz provedenih materijalnih dokaza nije dokazano da je apelantkinjin pravni prednik podnosio tužbu protiv tužioca, niti je preduzimao bilo kakvu drugu konkretnu radnju za osporavanje posjeda, te da tvrdnja apelantkinjinog prednika da mu nije isplaćen dio kupoprodajne cijene iskazima i priznanjem drugotužene nije dovedena u pitanje jer je drugotužena nesporno priznala činjenicu da je njen suprug prodao sporne nepokretnosti, primio novac i dio novca dao apelantkinjinom pravnom predniku, što je potvrdio i svjedok S. V. (sin drugotužene i njenog pravnog prednika). Nadalje, istaknuto je da je tokom postupka utvrđeno da je apelantkinjin pravni prednik svake godine dolazio u novu kuću koju je napravio njegov brat, da je ulagao određena sredstva u kuću, te da je imao neposredni uvid u to da tužilac koristi i raspolaže spornim nepokretnostima koje su udaljene od nove kuće 100 metara. Navedeno je da je tužilac 1996. godine napustio sporne nepokretnosti kao i svi ostali, ali da se vratio, da ih je čistio, te da je pokušavao da s apelantkinjinim pravnim prednikom postigne dogovor da zaključe kupoprodajni ugovor na osnovu kojeg bi mogao dobiti donaciju i popraviti staru ruševnu kuću. Ukazano je da tužilac i dalje povremeno obilazi sporne nepokretnosti, te da smatra da njegovo pravo posjeda i korišćenja nikada nije ni prestalo, ali da nema uslova da se vrati, odnosno novca da popravi kuću. Ukazano je da je od 1982. godine protekao rok od 20 godina i tužilac je stekao uslove da se utvrdi njegovo pravo po osnovu dosjelosti na spornim nepokretnostima jer apelantkinjin pravni prednik sve do svoje smrti 2016. godine nije preduzeo ništa da bi sporne nepokretnosti vratio u posjed, odnosno dokazao činjenicu da mu iznos kupoprodajne cijene od pravnog prednika drugotužene nije isplaćen.
18. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 235982 20 Gž 2 od 25. septembra 2020. godine apelantkinjina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
19. Kantonalni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te je ukazao da su neosnovani žalbeni razlozi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je tužilac iskazima saslušanih svjedoka, kao i iskazom drugotužene dokazao da je kao savjestan posjednik spornih nepokretnosti stupio u njihov posjed 1982. godine, te da je preko 20 godina bio u njihovom mirnom i savjesnom posjedu.
20. Ukazano je da se tužbeni zahtjev ne zasniva na pravnom poslu, tj. zaključenom kupoprodajnom ugovoru koji je u konkretnom slučaju priložen u fotokopiji i na kojem je, prema nalazu vještaka grafologa, falsifikovan potpis apelantkinjinog pravnog prednika kao prodavca. Navedeno je da Opštinski sud prvostepenu odluku nije zasnovao na ugovoru jer se sudska odluka ne može zasnivati na fotokopiji osporenog dokaza, niti se grafološkim vještačenjem spornog potpisa na fotokopiji dokumenta može dati decidirano mišljenje. Ukazano je da tužilac, pozivajući se na savjesnost posjeda, nije bio dužan da dokazuje da je posjed zakonit, te da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao potpune i pravilne razloge za svoju odluku, te da je obrazložio svoje činjenične zaključke, koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Nadalje je citirao odredbe čl. 32 i 77 Zakona o svojinskopravnim odnosima. Navedeno je da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve okolnosti koje su od značaja za donošenje odluke, tj. ponašanje apelantkinjinog pravnog prednika u vršenju njegovih svojinskih prava koja su upisana u zemljišnoj knjizi, odnosno da je znao za posjed tužioca i da se tome nije protivio na način da je do podnošenja tužbe u predmetnom postupku preduzeo bilo kakvu konkretnu radnju kojom bi osporio tužiočev posjed. Ukazano je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantkinja, na kojoj je teret dokazivanja u smislu člana 77 stav (3) Zakona o svojinskopravnim odnosima, nije dokazala nesavjesnost posjeda tužioca. Navedenom odredbom je propisano da se savjesnost pretpostavlja, te proizlazi da ako neko ističe nesavjesnost dužan je to i da dokaže. Nadalje je navedeno da se neosnovano žalbom osporava tužiočev posjed u poslijeratno vrijeme jer je u postupku dokazano da je tužilac 2003. godine obilazio sporne nepokretnosti i pokušao ostvariti pravo na donaciju radi obnove objekata srušenih u toku rata, te da se na taj način ponašao kao njihov vlasnik u čijem je mirnom i savjesnom posjedu od 1982. godine. Navedeno je da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje usvajanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu člana 32 stav (2) Zakona o svojinskopravnim odnosima.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. U predmetnoj apelaciji apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Apelantkinja ističe da ugovor nije potpisao njen suprug, da je njegov potpis falsifikovan, te da je tužilac bio nesavjestan posjednik jer je osnov njegovog ulaska u posjed (ugovor) bio nezakonit. Ističe da nije utvrđen dan kada je tužilac stupio u posjed spornih nepokretnosti, već je utvrđena samo godina. Apelantkinja ističe da je došlo do prekida trajanja vremena koji je potreban za dosjelost jer je tužilac sporne nepokretnosti napustio 1996. godine nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma za BiH, te da se vratio tek u periodu kada su se počele dijeliti donacije za sanaciju objekata koji su srušeni, da je u tom periodu čistio i sređivao nepokretnost, ali da donaciju nije dobio jer sporne nepokretnosti nisu bile njegova svojina. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi pogrešno izveli zaključak da je tužilac bio u neprekidnom posjedu spornih nepokretnosti preko 20 godina, te su proizvoljno primijenili čl. 32 stav 2 i član 35 Zakona o svojinskopravnim odnosima.
23. Apelantkinja smatra da je predmetni postupak nerazumno dugo trajao, te da je povrijeđeno i njeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
b) Odgovori na apelaciju
24. Opštinski sud je ukratko naveo tok predmetnog postupka, te smatra da apelantkinji nisu povrijeđena prava na koja se poziva u apelaciji. Opštinski sud je istakao da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u osporenoj presudi, te je ukazao da se predmet od 19. oktobra 2020. godine nalazi pred Kantonalnim tužilaštvom jer je apelantkinja podnijela krivičnu prijavu protiv tužioca radi krivotvorenja isprave – kupoprodajnog ugovora.
25. Kantonalni sud je naveo da nije povrijedio apelantkinjina prava na koja se u apelaciji poziva, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 32. stav (2) Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda. Član 35.
Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.
U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.
Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.
Član 77.
Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.
Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.
Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 235982 20 Gž 2 od 25. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 20. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 16. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantkinja u predmetnoj apelaciji navodi da joj je osporenim odlukama i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku utvrđenja prava svojine na spornim nepokretnostima po osnovu dosjelosti. Dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na osporene odluke
35. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje da su redovni sudovi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili odredbe člana 32 stav (2) i člana 35 Zakona o svojinskopravnim odnosima.
36. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda uočava da tužilac tužbeni zahtjev nije zasnivao na zaključenom pravnom poslu (ugovoru) za koji je tokom postupka utvrđeno da ga nije potpisao apelantkinjin pravni prednik, već na vanrednoj dosjelosti u skladu sa članom 32 stav (2) Zakona o svojinskopravnim odnosima. Dalje, istaknuto je da je tužilac iskazima saslušanih svjedoka dokazao da je kao savjestan posjednik spornih nepokretnosti stupio u njihov posjed 1982. godine i da je preko 20 godina bio u njihovom mirnom i savjesnom posjedu, te da je, u skladu sa članom 32 stav (2) Zakona o svojinskopravnim odnosima, stekao pravo svojine dosjelošću. U skladu s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 32 stav (2) Zakona o svojinskopravnim odnosima propisano da posjednik dosjelošću stiče pravo svojine na nepokretnoj stvari koja je u svojini drugog lica, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda. Dalje, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 77 stav (3) Zakona o svojinskopravnim poslovima propisano da se savjesnost pretpostavlja, te da je Kantonalni sud ukazao da apelantkinja, na kojoj je teret dokazivanja u smislu člana 77 stav (3) Zakona o svojinskopravnim odnosima, nije dokazala nesavjesnost posjeda tužioca. Imajući u vidu navedeno, te relevantne odredbe materijalnog prava na koje su se redovni sudovi u osporenim odlukama pozvali, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju sudova.
38. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 2. marta 2012. godine kao dana podnošenja tužbe Opštinskom sudu, pa do donošenja presude Kantonalnog suda od 25. septembra 2020. godine, dakle period koji je trajao osam i po godina.
Analiza dužine trajanja predmetnog postupka
41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku koji po zakonu nije hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom predmetu. Analizirajući apelantkinjino ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelantkinja svojim postupcima nije uticala na dužinu trajanja predmetnog postupka koji je za nju od značaja jer se u postupku odlučivalo o pravu svojine na spornim nepokretnostima.
42. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud prvu presudu u postupku donio 10 mjeseci nakon pokretanja postupka, koja je šest godina i jedan mjesec nakon donošenja kao nepravilna ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 11. juna 2019. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud u ponovljenom postupku donio presudu 28. januara 2020. godine, tj. sedam mjeseci nakon što je Kantonalni sud predmet vratio na ponovni postupak. Navedena presuda Opštinskog suda je osam mjeseci nakon donošenja potvrđena presudom Kantonalnog suda i predmet je okončan. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da je dužini trajanja postupka doprinijela pasivnost Kantonalnog suda, kojem je bio potreban period duži od šest godina da prvi put odluči u žalbenom postupku, tj. po žalbi podnesenoj protiv presude Opštinskog suda od 9. maja 2013. godine, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja nerazumno dug period koji je u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje. Za tako dug period potpune pasivnosti Kantonalni sud nije ponudio opravdanje u odgovoru na žalbu.
43. S obzirom na to da je predmetni postupak ukupno trajao osam i po godina, pri čemu se prvi put u žalbenom postupku pred Kantonalnim sudom vodio šest godina i jedan mjesec, to je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantkinjinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
44. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja postupka apelantkinji treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
46. Ovu naknadu dužna je da plati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantkinji plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
47. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) Pravo na imovinu
48. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelantkinja ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantkinjinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao osam i po godina, pri čemu se prvi put u žalbenom postupku pred Kantonalnim sudom vodio šest godina i jedan mjesec, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja postupanje koje je u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje.
50. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
51. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3), člana 72 st. (4) i (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić