Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1060/22 (M. Đ.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1060/22
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1060/22, rješavajući apelaciju Mirka Đorđića, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Đorđića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 006389 22 Kž 10 od 9. marta 2022. godine u odnosu na član II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) i stav 3) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Đorđića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 006389 22 Kž 10 od 9. marta 2022. godine u odnosu na član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirko Đorđić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Draženko Lukić advokat iz Doboja, podnio je 21. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 006389 22 Kž 10 od 9. marta 2022. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 006389 21 K od 24. februara 2022. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 4. i 5. maja 20022. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
4. Odgovori su punomoćniku apelanta dostavljeni na izjašnjenje 14. aprila 2022. godine. Punomoćnik apelanta se na odgovore izjasnio 19. aprila 2022. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 006389 21 K od 24. februara 2022. godine apelantu (i drugim optuženim) je na osnovu člana 203 st. 1 i 3 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS) produžen pritvor nakon izricanja presude zbog postojanja pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP RS koji može trajati do pravosnažnosti presude a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da su presudom Okružnog suda broj 13 0 K 006389 21 K 2 od 24. februara 2022. godine optuženi među kojima i apelant oglašen krivim zbog krivičnih djela Teška krađa iz člana 226 stav 1 točka 2 u vezi stava 2 i člana 37 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZ RS), Teška krađa iz člana 226 stav 3 u vezi stava 1 točka 2 KZ RS. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Dalje je navedeno da su se apelant i ostali optuženi u vrijeme izricanja presude nalazili u pritvoru na osnovu člana 197 stav 1 tačka v) ZKP RS. Okružni sud je postupajući prema članu 203 stav 1 ZKP RS ispitao a zatim zaključio da i dalje postoje razlozi za zadržavanje apelanta i ostalih optuženih u pritvoru. U nastavku je u pogledu osnovanosti produženja mjere pritvora navedeno: apelantu (i ostalim optuženim) je rješenjem istog suda od 6. oktobra 2021. godine produžen pritvor poslije potvrđivanja optužnice koji je po tom rješenju mogao trajati najduže dvije godine uz redovnu kontrolu opravdanosti pritvora; rješenjem istog suda koje je doneseno u toku redovne kontrole opravdanosti pritvora od 7. februara 2022. godine utvrđeno je da i dalje postoje razlozi i da se stanje u pogledu pritvorskih razloga nije promijenilo; razlozi navedeni u rješenju o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice u pogledu postojanja osnovane sumnje i dalje postoje a utvrđeni su dokazima provedenim na glavnom pretresu na osnovu kojih je između ostalog donesena nepravosnažna presuda kojom su svi optuženi pa i apelant osuđeni na kazne zatvora za pojedina krivična djela. Što se tiče posebnih uslova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP RS zbog kojih se apelant (i ostali) nalaze u pritvoru je navedeno: postoje i dalje okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna; apelantu (i ostalim) je neophodno produžiti pritvor nakon izricanja prvostepene presude; nema mjesta određivanju blažih mjera (zabrane) jer se njima ne bi mogla ostvariti svrha zbog koje je pritvor i određen odnosno preduprijediti opasnost od ponavljanja istovrsnih krivičnih djela. Takođe je navedeno da u smislu člana 203 stav 3 ZKP RS pritvor poslije izricanja prvostepene presude može trajati do pravosnažnosti presude a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.
8. Vrhovni sud je rješenjem broj 13 0 K 006389 22 Kž 10 od 9. marta 2022. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i žalbe ostalih optuženih izjavljene protiv rješenja Okružnog suda od 24. februara 2022. godine. U obrazloženju je navedeno da je žalbama ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine te da se apelant i ostali optuženi puste na slobodu. Vrhovni sud je pobijano rješenje ispitao u smislu odredbe člana 320 ZKP RS i zaključio da je pravilno i zakonito. U tom pravcu je navedeno: u smislu odredbe člana 203 stav 1 ZKP RS u konkretnoj fazi postupka se pritvor nakon izricanja prvostepene presude može produžiti ako postoje razlozi iz člana 197 stav 1 tač. a), v) i g) ZKP RS; neosnovani su žalbeni navodi da nije obrazloženo postojanje osnovane sumnje o počinjenju krivičnih djela i da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka; odredbom člana 203 stav 1 ZKP RS nije propisana obaveza u vidu prijedloga tužioca za produženje pritvora niti izjašnjenje optuženog/ih na okolnosti pritvora kao što je propisano u drugoj fazi postupka – fazi istrage nakon potvrđivanja optužnice (član 196 stav 2 ZKP RS); argumentima apelantove žalbe ne može se osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i valjanost datih razloga sadržanih u obrazloženju pobijanog rješenja u pogledu postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo i time pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKP RS. Pravilno je po mišljenju Vrhovnog suda u pobijanom rješenju cijenjena i obrazložena ranija osuđivanost apelanta i ostalih optuženih koja je dovedena u vezu sa brojnošću istovrsnih krivičnih djela za koja je izrečena prvostepena presuda. Radi se o kontinuitetu izvršenih krivičnih djela na gotovo identičan način što predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela i time postojanja pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKP RS. Utvrđenjem neophodnosti mjere pritvora dat je odgovor na stav odbrane o primjeni blažih mjera.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6 stav 1 Evropske konvencije.
10. Povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost obrazložena je nedostatkom adekvatnog obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen i naročitih okolnosti da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti započeto krivično djelo. Tvrdi da redovni sudovi u osporenim rješenjima nisu izvršili konkretizaciju i individualizaciju okolnosti i činjenica u odnosu na apelanta i nisu obrazložili niti dali elementarnu analizu dokaza koja bi u dovoljnoj mjeri ukazala na postojanje osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga u odnosu na njega. Ističe da je kod utvrđivanja ranije osuđivanosti napravljena greška da je dvaput osuđivan za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnim drogama, a zapravo je jednom odgovarao za navedeno krivično djelo pa je nejasno kako je sud došao do takvog zaključka. Takođe, tvrdi da su obrazloženja redovnih sudova data zbirno u odnosu na sve optužene, bez jasne analize i konkretizacije u odnosu na svakog pojedinačno. Okolnost koja je cijenjena od strane suda kao sklonost kriminogenom ponašanju nije potkrijepljena niti je obrazložena.
11. U pogledu prava na pravično suđenje apelant je ukazao da je njegova krivica zasnovana samo na jednom dokazu – iskazu svjedoka saslušanog pod mjerama zabrane, a ne na dokaznom postupku u cjelini. Apelant sugeriše da mu je uskraćeno pravo na odbranu. II.Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je istakao da se apelacijom osporava ocjena dokaza te se pobija pravilnost i valjanost obrazloženja rješenja o postojanju posebnog pritvorskog razloga nakon izricanja prvostepene presude. Dalje je navedeno da su apelacioni navodi bili predmet razmatranja u žalbenom postupku o čemu su u pobijanom rješenju u pogledu neosnovanosti istih dati jasni razlozi. Slijedom navedenog, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Okružni sud je istakao da rješenjem tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano i da razlozi rješenja obesnažuju navode iz apelacije. Rješenjem o produženju pritvora nakon izricanja presude nisu povrijeđena apelantova prava niti je Okružni sud počinio bilo kakve povrede ljudskih prava zaštićene Ustavom i Evropskom konvencijom. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Punomoćnik apelanta je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju istakao da su paušalni i nekonkretizovani. S tim u vezi je istaknuto da u odgovorima nedostaje pojašnjenje o apelantovoj osuđivanosti odnosno o pogrešnom utvrđenju da je apelant dvaput osuđivan, umjesto jednom. Na taj način, kako smatra, nije dokazana opasnost da bi apelant, za slučaj puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21), u relevantnom dijelu glasi:
Opšte odredbe Član 196. stav (2) (2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i (…) Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203. st. 1. i 3.
Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(…) Pritvor koji je određen ili produžen prema odredbama st. 1. i 2. ovog člana može trajati do pravosnažnosti presude, a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, Takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Pravo na pravično suđenje
18. Ustavni sud primjećuje da se dio apelacije odnosi na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešne ocjene dokaza a time uskraćivanja prava na odbranu.
19. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje. Naime eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
20. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta nije okončan. Predmetnom apelacijom su osporena procesna rješenja kojim mu je pritvor produžen nakon izricanja presude Okružnog suda od 24. februara 2022. godine. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporeno rješenje o produženju pritvora ne predstavlja utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija preuranjena u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3
e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije preuranjena. Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 13 0 K 006389 22 Kž 10 od 9. marta 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 15. marta 2022. godine a apelacija je podnesena 21. marta 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant ukazuje da mu je rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela (...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja.
Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
24. Apelant osporava rješenjā o produženju pritvora nakon izricanja presude ukazujući da su u suprotnosti sa članom II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije, odnosno da nemaju valjane argumente u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao ni u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP RS.
24. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je osoba počinila krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30.avgusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije. Dakle, lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
25. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Nakon određenog razdoblja to nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
26. U konkretnom slučaju apelant osporava postojanje osnovane sumnje, ukazujući da se osnovana sumnja zasniva na izjavi svjedoka saslušanog pod mjerama zaštite koju apelant problematizuje, kao i da je izostalo detaljno obrazloženje ocjene dokaza. Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, zapaža da je Vrhovni sud ispitujući apelantovu žalbu u ovom segmentu u potpunosti podržao zaključak i obrazloženje prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje koja je zasnovana na dokazima provedenim na glavnom pretresu na osnovu kojih je i donesena nepravosnažna presuda kojom su apelant i ostali optuženi osuđeni na kazne zatvora. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i u ovom momentu dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta. Osim toga, u osporenim rješenjima nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti sa odredbama ZKP RS i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja opšteg uslova za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 ZKP RS.
27. U pogledu posebnih pritvorskih razloga, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor produžen iz osnova propisanog članom 197 stav 1 tačka v) ZKP RS. Apelant osporava zaključke sudova i obrazloženja u pogledu postojanja ovog uslova, tvrdeći da sudovi u tom pravcu nisu dali dovoljne i jasne razloge. Osim toga, ukazuje da je kod utvrđenja ranije osuđivanosti napravljena greška tako što je navedeno da je pravosnažno osuđivan dva puta umjesto jedanput. S tim u vezi, Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine). Ranije osuđujuće presude mogu predstavljati osnovu za razumnu bojazan da bi optuženi mogao počiniti novo krivično djelo (Selçuk protiv Turske, stav 34, Matznetter protiv Austrije, stav 9).
28. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preispitao postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela u okviru žalbenih tvrdnji te zaključio da se ne može osporiti pravilnost zaključka iz pobijanog rješenja o nužnosti dalje primjene mjere pritvora po osnovu pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP RS. U pobijanom prvostepenom rješenju je po ocjeni Vrhovnog suda pravilno cijenjena apelantova i osuđivanost ostalih optuženih i to u okviru procjene sklonosti kriminogenom ponašanju. Stoga je po ocjeni Ustavnog suda u apelaciji pretjeran značaj dat utvrđenju broja ranijih osuda tvrdnjom da je apelant prije ovog postupka samo jednom kažnjen a da je u rješenju pogrešno navedeno dva puta. Naime, redovni sudovi raniju osuđivanost nisu procjenjivali izolovano niti kvantitativno već upravo u vezi s konkretnim okolnostima, dakle u vezi s krivičnim djelima za koja su apelant i ostali optuženi prvostepenom presudom oglašeni krivim u konkretnom postupku, što između ostalog podrazumijeva težinu krivičnih djela (kazna zatvora do tri godine ili teža kazna) i sklonosti njihovom vršenju. Ranija osuđivanost je za svakog optuženog pojedinačno, dakle i apelanta, dovedena u vezu sa brojnošću istovrsnih krivičnih djela za koja je donesena prvostepena presuda izvršenih na gotovo identičan način, što u ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela i time postojanja pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v)
ZKP RS.
29. Osim toga, Vrhovni sud je u pogledu nedostatka obrazloženja o nemogućnosti primjene blažih mjera naveo da je, utvrđujući neophodnost mjere pritvora, u osporenom rješenju dat odgovor na stav odbrane o primjeni mjera zabrane. Stoga insistiranje žalbe o potrebi detaljnijeg obrazloženja o tim mjerama nema osnova. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud obrazloženja rješenja o produženju pritvora redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje apelanta o proizvoljnosti primjene člana 197 stav 1 tačka v) ZKP.
30. Ustavni sud smatra, imajući u vidu naprijed navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi, Evropski sud Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179.) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti isti ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. U tom kontekstu je Takođe preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju i u konkretnoj fazi postupka, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant za slučaj da bude pušten na slobodu mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo.
31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom apelantove žalbe o produženju pritvora nakon izricanja presude, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.
33. Na osnovu člana 18 stav (1) tačka l), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić