Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4425/20 (L. J.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Naknada
  • Služnost
  • Smetanje posjeda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4425/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4425/20, rješavajući apelaciju Ljube Jurišić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. lipnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Ljube Jurišić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 036307 20 Gž 3 od 4. rujna 2020. godine u dijelu u kojem je odlučeno o alternativno postavljenom protivtužbenom zahtjevu.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu, koji je dužan da po žurnom postupku donese novu odluku, sukladno članku II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ljube Jurišić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 036307 20 Gž 3 od 4. rujna 2020. godine u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljuba Jurišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Podstrane, Republika Hrvatska, koju zastupa Dragan Kramar, odvjetnik iz Ilidže, podnijela je 9. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 036307 20 Gž 3 od 4. rujna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 036307 19 P 3 od 2. ožujka 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tuženih I. J. i B. J. (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 6. siječnja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 13. siječnja 2022. godine, Kantonalni sud 14. siječnja 2022. godine, te Općinski sud 17. siječnja 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 7. veljače 2022. godine dostavljeni zastupniku apelantice.

5. Zastupnik apelantice nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 P 008809 09 P od 5. siječnja 2011. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 17. ožujka 2011. godine, u pravnoj stvari tuženih protiv M. J. (pored apelantice jedan od ostalih tužitelja u ovom predmetu), radi smetanja posjeda, utvrđeno je da je M. J. omeo tužene u pristupu do njihovih nekretnina, na način da je na prolaz do tih nekretnina stavio željeznu mrežu čime je onemogućen prolaz do tih nekretnina, pa je M. J. dužan ukloniti postavljenu željeznu mrežu sa katancem, te se kloniti ubuduće ovakvog ili sličnog ometanja tuženim prolaza do njihovih nekretnina.

Predmetni postupak

8. Apelantica i ostali tužitelji su 6. ožujka 2015. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi utvrđenja i uknjižbe.

9. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 036307 17 P 2 od 3. srpnja 2019. godine odbijen je dio tužbenog apelantičinog zahtjeva i ostalih tužitelja kojim su tražili da se ustvrdi da su tuženi kao nesavjesni graditelji na nekretnini bliže označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: nekretnina 1), a koja je suvlasništvo apelantice i ostalih tužitelja, izgradili put, te da su na taj način protupravno uznemirili pravo suvlasništva apelantice i ostalih tužitelja na nekretnini 1. Također, odbijen je i dio tužbenog apelantičinog zahtjeva i ostalih tužitelja kojim su tražili da se naloži tuženim da ih prestanu uznemiravati u ostvarivanju njihovih suvlasničkih prava na nekretnini 1, na način da o svom trošku uspostave prijašnje stanje na nekretnini uklanjanjem izgrađenog puta sa te nekretnine i predajom u posjed apelantici i ostalim tužiteljima dijela zauzete nekretnine 1, sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke. Isto tako, odbijen je i dio tužbenog zahtjeva apelantice i ostalih tužitelja kojim su tražili da se obvežu tuženi da im nadoknade određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na ime travnjaka i poljoprivrednih kultura koji su uništeni radi izgradnje i nasipanja spornog puta na nekretnini 1. Nadalje, odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim su apelantica i ostali tužitelji tražili da se obvežu tuženi da im isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na ime štete pričinjene na objektu u suvlasništvu tužitelja koji se nalazi na nekretnini 1, a koja šteta je nastala prilikom nadogradnje stambenog objekta tuženih na jednoj od nekretnina bliže opisanih u izreci presude (u daljnjem tekstu: nekretnine 2). Najzad, odbijen je i dio tužbenog zahtjeva apelantice i ostalih tužitelja kojim su tražili da se naloži tuženim da se ubuduće suzdrže od protupravnog uznemiravanja njihovih suvlasničkih prava na nekretnini 1, na način da na toj nekretnini bez znanja i apelantičinog odobrenja i ostalih tužitelja vrše bilo kakve radove, mijenjaju svojstva, namjenu i izgled.

10. Isto tako, presudom je odbijen dio primarno postavljenog tužbenog zahtjeva tuženih kojim su tražili da se ustvrdi da postoji pravo stvarne služnosti puta i to pravo kolnika, tj. prijevoza motornim vozilima, pravo staze, tj. prolaza pješice i progona stoke preko nekretnine 1, upisane na ime apelantice i ostalih tužitelja sa dijelom od po 1/5, u korist nekretnina 2, koje su u vlasništvu i posjedu tuženih, sve pobliže precizirano u izreci presude. Također, odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim su tuženi tražili da se obvežu apelantica i ostali tužitelji da se uzdrže od onemogućavanja tuženih u izvršavanju te služnosti. Isto tako, odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim su tuženi tražili da se obvežu apelantica i ostali tužitelji da trpe da se u zemljišnoj knjizi tog suda i kod nadležnog organa uprave na temelju ove presude upiše stvarna služnost na nekretnini 1. Konačno, odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim su tuženi tražili da se obvežu apelantica i ostali tužitelji da im nadoknade troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

11. S druge strane, istom presudom usvojen je alternativno postavljeni tužbeni zahtjev tuženih, te konstatirano da se osniva nužni prolaz i to kao služnost prava staze, tj. prolaza pješice, prava kolnika, tj. prijevoza motornim vozilima i progona stoke preko nekretnine 1, u korist nekretnina 2, sve pobliže precizirano u izreci presude. Također, obvezani su apelantica i ostali tužitelji da se uzdrže od onemogućavanja tuženih u izvršavanju te služnosti. Isto tako, obvezani su apelantica i ostali tužitelji da trpe da se u zemljišnoj knjizi tog suda i u nadležnom organu uprave na temelju ove presude upiše stvarna služnost u vidu nužnog prolaza na nekretnini 1. Najzad, obvezani su apelantica i ostali tužitelji da nadoknade tuženim troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

12. Kantonalni sud je rješenjem od 8. studenoga 2019. godine usvojio apelantičinu žalbu i ostalih tužitelja, pa je prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužitelja, te u dijelu kojim je usvojen alternativno postavljeni tužbeni zahtjev tuženih i donesena odluka o troškovima postupka, ukinuo i vratio na ponovni postupak.

13. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 036307 19 P 3 od 2. ožujka 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužitelja (koji je identičan tužbenom zahtjevu apelantice i ostalih tužitelja iz tačke 9. ove odluke), dok je usvojen alternativno postavljeni tužbeni zahtjev tuženih (koji je identičan alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu tuženih iz tačke 11. ove odluke).

14. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da su u ponovljenom dokaznom postupku izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava koje su kao dokaz predložile parnične stranke, a izvršen je uvid u pismeno sačinjeni nalaz sačinjen nakon uviđaja na licu mjesta, kao i uvid u pismeno sačinjene nalaze građevinskog, geodetskog i poljoprivrednog vještačenja, te uvid u iskaze saslušanih vještaka na glavnoj raspravi održanoj u prethodnom postupku i konačno, uvid u iskaze saslušanih svjedoka. Također, Općinski sud je naveo da je izvršio i uvid u pravomoćno rješenje Općinskog suda od 5. siječnja 2011. godine i rješenje Kantonalnog suda od 17. ožujka 2011. godine (pri tome je ukazano da je u dispozitivu pogrešno navedena oznaka nekretnina 2, ali se zapravo radi o tehničkoj greški, što je jasno vidljivo iz cjelokupnog rješenja od 5. siječnja 2011. godine. Isto tako, istaknuto je da iz navedenih rješenja jasno proizlazi da se radilo o smetanju posjeda prava prolaza preko nekretnine 1 dalje na nekretnine 2).

15. Nadalje, ukazano je da u predmetnom postupku apelantica i ostali tužitelji tužbenim zahtjevom traže da se ustvrdi da su ih tuženi uznemirili u vršenju prava suvlasništva te da ih prestanu uznemiravati u ostvarivanju njihovih suvlasničkih prava na nekretnini 1, kao i nadoknadu štete zbog učinjenog uznemiravanja i pričinjene štete na travnjaku i staroj kući. S druge strane, ukazano je da tuženi osporavaju tužbeni zahtjev u cijelosti te traže osnivanje nužnog prolaza do svojih nekretnina jer im je jedini prolaz preko nekretnine apelantice i ostalih tužitelja. Dalje, Općinski sud je citirao odredbu članka 132. Zakona o stvarnim pravima i naveo da je iz izvedenih materijalnih dokaza, kojima sud poklanja vjeru, jer se radi o ispravama izdanim od organa koji vode evidenciju o pravima vlasništva i posjeda na nekretninama, a koje potvrđuju istinitost u njima navedenog dok se ne dokaže suprotno, utvrđeno da su apelantica i ostali tužitelji vlasnici i posjednici nekretnine 1, dok su tuženi posjednici nekretnina 2. U svezi s tim, ukazano je da tuženi nisu u zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda provedeni kao vlasnici, jer su zemljišne knjige za općinu Posušje uništene dok još nije izvršena uspostava novih. Isto tako, ukazano je da tuženi, istina, nisu priložili zemljišnoknjižni izvadak kao dokaz vlasništva na nekretninama 2, ali su prilaganjem katastarskih podataka potvrdili aktivnu legitimaciju. Iz prednjeg proizlazi da je neutemeljen prigovor apelantice i ostalih tužitelja da nije dokazana aktivna legitimacija tuženih za podnošenje protutužbe.

16. Također, istaknuto je da apelantica i ostali tužitelji tvrde da su ih tuženi uznemirili u vršenju prava vlasništva na nekretnini 1 na način da su preko te nekretnine napravili put, kojeg bez obzira na protivljenje apelantice i ostalih tužitelja koriste za svoje potrebe. Naime, ukazano je da apelantica i ostali tužitelji tvrde da su tuženi da bi napravili sporni put uništili lozu i dvor ispred kuće apelantice i ostalih tužitelja te oštetili objekt u njihovom suvlasništvu izgrađen na nekretnini 1, te jednim dijelom zauzeli dio njihove nekretnine i to ne sa objektom, nego izgradnjom „čatrnje“. Shodno tome, ukazano je da Općinski sud drži da apelantica i ostali tužitelji nisu van svake sumnje dokazali da je do uznemiravanja prava vlasništva došlo zauzimanjem dijela njihove nekretnine, a što je vidljivo iz nalaza i mišljenja kao i skice vještaka geodetske struke, koja skica čini sastavni dio ove presude i kojem nalazu sud kao stručnom i obrazloženom poklanja vjeru, a iz tog nalaza proizlazi da se kako obnovljena kuća tako i „čatrnja“ nalaze u cijelosti na nekretninama 2, koje nekretnine su u posjedu tuženih. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete na objektu apelantice i ostalih tužitelja (šteta na nadprozorniku), ukazano je da se u nalazu vještaka građevinske struke navodi da se ne može sa sigurnošću ustvrditi je li šteta nastala prilikom nadogradnje susjednog objekta ili je uzrok starost objekta na nekretnini 1 (oko 100 godina), pa je taj navod sud cijenio neutemeljenim shodno odredbama čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno da bi sud donio odluku o spornoj stvari mora biti otklonjena svaka pa i najmanja sumnja u postojanje ili nepostojanje spornih činjenica.

17. Isto tako, vezano za naknadu štete na ime uništenog travnjaka i poljoprivrednih kultura utvrđeno je da je ta šteta prema nalazu vještaka poljoprivredne struke utvrđena u iznosu od 200,00 KM, kao i da šteta na nadprozorniku prema izračunu vještaka građevinske struke iznosi 84,34 KM. Budući da je nedvojbeno utvrđeno da su te štete pričinjene u vrijeme nadogradnje i obnove kuće izgrađene na nekretninama 2, kao što je nesporno da je ta nadogradnja vršena 2008. i 2009. godine, dok je tužba dostavljena sudu tokom 2015. godine, ukazano je da je utemeljen prigovor zastare koji je istaknut od tuženih, jer su protekli rokovi propisani odredbom članka 371. u svezi sa člankom

376. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu sve naprijed navedeno, odnosno da su tuženi dokazali da je jedini put do njihovih nekretnina 2 preko nekretnine 1 apelantice i ostalih tužitelja, a da apelantica i ostali tužitelji nisu dokazali da je osnivanjem nužnog prolaza pričinjena bilo kakva šteta, a pogotovu na način kako je to propisano člankom 205. Zakona o stvarnim pravima, Općinski sud je naveo da je tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužitelja neutemeljen, te je postupio kao u izreci presude, a temeljem čl. 7. i 126. ZPP.

18. Kada je u pitanju protutužbeni zahtjev kojim se traži osnivanje nužnog prolaza, Općinski sud je istakao da je taj zahtjev utemeljen i da se temelji na navodima nalaza vještaka geodetske struke, kojem sud poklanja vjeru, jer je sačinjen sukladno pravilima struke, jasan je i potpun, pa tako proizlazi da sporni put preko predmetne nekretnine, pobliže preciziran na skici vještaka geodetske struke, predstavlja jedini put kojim tuženi mogu pristupiti na svoje nekretnine, te je tužbeni zahtjev kojim se traži osnivanje nužnog prolaza sud ocijenio utemeljenim i usvojio ga. Isto tako, Općinski sud je naveo da je utemeljen predmetni protutužbeni zahtjev jer se temelji i na iskazima svjedoka Ž. J. i D. J., kojima je sud poklonio vjeru, jer su suglasni sa materijalnim dokazima, kao i sa nalazom vještaka geodetske struke koji je jasno iznio da krećući se kroz selo asfaltiranim putem nema drugog prikladnog puta do nekretnina 2, nego preko nekretnine 1. Isto tako, ukazano je da je neutemeljen prigovor apelantice i ostalih tužitelja da tuženi nisu dokazali pravo prolaza preko nekretnine pobliže precizirane u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: nekretnina 3) te nastavno preko te nekretnine dalje do nekretnine 1, budući da je nekretnina 3 društveno vlasništvo, kao korisnik upisana je šumska uprava Posušje, te kao takva i nije predmet ovog postupka niti dokazivanja u ovom postupku. Naime, navedeno je da se sud shodno članku 2. stavak 2. ZPP kreće u granicama navoda zahtjeva, pa je tako protutužbenim zahtjevom traženo osnivanje nužnog prolaza preko nekretnine 1, a ne i nekretnine 3.

19. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 036307 20 Gž 3 od 4. rujna 2020. godine žalba apelantice i ostalih tužitelja je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda u cijelosti.

20. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da su apelantica i ostali tužitelji u žalbi naveli da je prvostupanjski sud usvajanjem alternativno postavljenog protutužbenog zahtjeva počinio povredu materijalnog prava u smislu odredbi čl. 204., 205. i 233. Zakona o stvarnim pravima, te da prvostupanjski sud nije odredio naknadu i obvezao vlasnike nekretnina u čiju se korist nužni prolaz osniva (tj. tužene) na plaćanje te naknade. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da apelantica i ostali tužitelji tokom postupka nisu dokazali utemeljenost tužbenog zahtjeva pa je prvostupanjski sud, za razliku od neutemeljenih navoda žalbe, pravilno postupio kad je odbio tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužitelja za što je dao valjane razloge koje razloge je prihvatio i taj sud. Nadalje, ukazano je da iz stanja spisa proizlazi da su tuženi provedenim dokazima dokazali da nemaju drugog prikladnog puta za dolazak do nekretnina 2 već jedino preko nekretnine 1, pa je prvostupanjski sud, za razliku od neutemeljenih navoda žalbe, pravilno postupio kad je usvojio protutužbeni zahtjev za što je opet dao valjane razloge koje razloge je prihvatio taj sud. U pogledu činjenice da apelantica i ostali tužitelji nisu dokazali utemeljenost tužbenog zahtjeva, navedeno je da su onda neutemeljeni i navodi žalbe glede povrede odredaba materijalnog prava iz čl. 126. i 132. Zakona o stvarnim pravima. Također, istaknuto je da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su tuženi dostavljanjem posjedovnih listova - katastarskih podataka, dokazali svoju aktivnu legitimaciju jer je općepoznata činjenica da su zemljišne knjige za općinu Posušje uništene, a uspostava novih nije u cijelosti završena. Najzad, navedeno je da je iz obrazloženja pobijane odluke vidljivo da je prvostupanjski sud izvršio uvid u rješenje od 5. siječnja 2011. godine kojim je odlučeno da je M.J. (pored apelantice jedan od ostalih tužitelja u ovom predmetu) zasmetao tužene u posjedu prava prolaza preko nekretnine 1, pa su neutemeljeni navodi žalbe da se ne zna u koje je rješenje vršen uvid.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

22. Apelantica, u suštini, navodi da su u konkretnom slučaju redoviti sudovi očigledno proizvoljno ustvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava. Naime, apelantica citira odredbu članka 205. Zakona o stvarnim pravima i navodi da u konkretnom slučaju navedena naknada nije dosuđena njoj i ostalim tužiteljima, te su time povrijeđena njena prava, budući da je lišena naknade na ime štete koju će trpjeti uspostavom prava služnosti. Isto tako, apelantica smatra da nije dokazana aktivna legitimacija tuženih za podnošenje protutužbe i da se navedena rješenja o smetanju iz 2011. godine odnose na neke druge parcele, a ne parcele koje su predmet ovog postupka. Također, apelantica ističe da ono što je najspornije u čitavom postupku jeste činjenica da sporni put ide uz sama vrata i ulaz u kuću apelantice i ostalih tužitelja. Naime, apelantica ukazuje da su i apelantica i ostali tužitelji, a i tuženi navedene nekretnine naslijedili od svojih predaka i koriste ih preko 50 godina. Međutim, problem nastaje zbog činjenice da su tuženi bespravno proširili svoj objekt i dio svog zemljišta preko kojeg su prilazili svom objektu mijenjali sa Ž. J., koji je na tom dijelu sagradio garažu, tako da su svojim radnjama i svojom krivicom dovedeni u položaj da su ostali bez svog pristupnog puta kući. Dakle, apelantica tvrdi da uspostavljajući pravo služnosti preko nekretnine 1, pogotovu u ovom obliku, sud odobrava zloupotrebu korištenja prava tuženih, a na štetu apelantice i ostalih tužitelja. Na kraju, apelantica navodi da je naročito sporna činjenica ta što predmetni put ide uz sami kućni prag apelantice i ostalih tužitelja, a dosuđen je tuženim bez ikakvog prava na naknadu. Na kraju, apelantica smatra da su redoviti sudovi povrijedili njeno pravo na pravično suđenje zato što je konkretni postupak pokrenut 6. ožujka 2015. godine, a okončan 4. rujna 2020. godine, iz čega slijedi da je predmetni postupak trajao ukupno pet godina, čime je povrijeđeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku. II.Odgovor na apelaciju

23. Tuženi su naveli da su neutemeljen navodi apelantice da su joj povrijeđena prava navedena u apelaciji, te su se osvrnuli na sve apelacione navode dajući svoje razloge za neutemeljenost tih navoda. Predložili su da se apelacije odbije kao neutemeljena.

24. Kantonalni sud je istakao da pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji, pa je predloženo da se apelacija odbije.

25. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava apelantice na koja se neutemeljen pozvala u svojoj apelaciji, pa je predloženo da se apelacije odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

27. Zakon o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 371.

Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

Potraživanje naknade štete Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

28. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 132. st. (1) i (2) (1) Ako treća osoba protupravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, on ima pravo da tužbom zahtijeva da to uznemiravanje prestane.

(2) Kada je uznemiravanjem iz stava 1. ovog člana prouzrokovana šteta, vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik ima pravo da zahtijeva naknadu štete po općim pravilima o naknadi štete.

Član 205. st. (1) i (4) (1) Nužni prolaz preko neke nekretnine kao poslužne osnovat će svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nekretnine, ako do nje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom i ako je korist od otvaranja nužnoga prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini, a uz obavezu vlasnika nekretnine u čiju se korist nužni prolaz osniva da plati punu naknadu vlasniku poslužne nekretnine.

(4) Sud će svojom odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti obavezu vlasnika nekretnine u čiju se korist osniva taj prolaz da vlasniku poslužne nekretnine plati punu novčanu naknadu za sve što će on trpjeti i biti oštećen, koja ne može biti manja od one na koju bi on imao pravo da se u općem interesu provodi izvlaštenje, te će osnutak nužnoga prolaza uvjetovati potpunom isplatom te naknade, ako su se stranke u pogledu naknade nisu drukčije sporazumjele.

VI.Dopustivost

29. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 036307 20 Gž 3 od 4. rujna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda punomoćnik apelantice je primio 20. listopada 2020. godine, a apelacija je podnesena 9. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

34. Članka II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi utvrđenja i uknjižbe. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

37. Apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom procesnog i materijalnog prava, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelantice i ostalih tužitelja, kao i alternativno postavljenom protutužbenom zahtjevu tuženih. Osim toga, povredu ovog prava apelantica vidi i u tome što je predmetni postupak trajao ukupno pet godina, čime je povrijeđeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku.

38. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. listopada 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26; Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24.-27.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. rujna 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava.

40. Ustavni sud naglašava da će se razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke, itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti), (vidi, između ostalih, Europski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83, s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. rujna 2008. godine, stavak 22, s daljnjim referencama i AP-3174/17 od 19. rujna 2019. godine, stavak 36, objavljene na www.ustavnisud.ba ).

U odnosu na odluku kojom je odlučeno o alternativno postavljenom protutužbenom zahtjevu

41. Ustavni sud zapaža da je u postupku usvojen alternativno postavljeni protutužbeni zahtjev tuženih te konstatirano da se osniva nužni prolaz i to kao služnost prava staze, tj. prolaza pješke, prava kolnika, tj. „prijevoza motornih vozila“ i progona stoke preko nekretnine 1, u korist nekretnina 2.

42. Apelantica prije svega ukazuje na odredbu članka 205. Zakona o stvarnim pravima i navodi da u konkretnom slučaju naknada nije dosuđena njoj i ostalim tužiteljima, te da su time povrijeđena njena prava, budući da je lišena naknade na ime štete koju će trpjeti uspostavom prava služnosti. Osim toga, apelantica tvrdi da uspostavljajući pravo služnosti preko nekretnine 1, pogotovu u ovom obliku, sud odobrava zloupotrebu korištenja prava tuženih, na štetu apelantice i ostalih tužitelja.

43. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 205. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima propisano „Nužni prolaz preko neke nekretnine kao poslužne, osnovat će svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nekretnine, ako do nje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom i ako je korist od otvaranja nužnoga prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini, a uz obvezu vlasnika nekretnine u čiju se korist nužni prolaz osniva da plati punu naknadu vlasniku poslužne nekretnine“. Također, Ustavni sud ukazuje i na odredbu članka 205. stavak 4. Zakona o stvarnim pravima kojom je propisano „Sud će svojom odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti obvezu vlasnika nekretnine u čiju se korist osniva taj prolaz da vlasniku poslužne nekretnine plati punu novčanu naknadu za sve što će on trpjeti i biti oštećen, koja ne može biti manja od one na koju bi on imao pravo da se u općem interesu provodi izvlaštenje, te će osnutak nužnog prolaza uvjetovati potpunom isplatom te naknade, ako se stranke u pogledu naknade nisu drukčije sporazumjele“. Iz navedenih odredaba proizlazi da će sud odrediti nužni prolaz ukoliko su ispunjeni uvjeti (ako do nekretnine nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom i ako je korist od otvaranja nužnoga prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini), uz plaćanje naknade, odnosno osnivanje nužnog prolaza uvjetovano je potpunom isplatom naknade koja ne može biti manja od one na koju bi on imao pravo da se u općem interesu provodi izvlaštenje.

44. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovitih sudova slijedi da je utemeljen predmetni protivtužbeni zahtjev jer se temelji i na iskazima svjedoka Ž. J. i D. J., kojima je sud poklonio vjeru, jer su suglasni sa materijalnim dokazima, kao i sa nalazom vještaka geodetske struke koji je jasno iznio da krećući se kroz selo asfaltiranim putem nema drugog prikladnog puta do nekretnina 2, nego preko nekretnine 1. U ovom dijelu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovitih sudova u pogledu apelantičinih prigovora vezanih za aktivnu legitimacija tuženih. Nadalje, Ustavni sud ponavlja da je u smislu odredbe članka 205. stavak (1) Zakona o stvarnim pravima propisan i uvjet da je korist od otvaranja nužnog prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini. S tim u svezi, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da apelantica i ostali tužitelji nisu dokazali da je osnivanjem nužnog prolaza pričinjena bilo kakva šteta, a pogotovu na način kako je to propisano člankom 205. Zakona o stvarnim pravima. Nadalje, Ustavni sud ponavlja da iz odredaba članka 205. st. 1. i 4. Zakona o stvarnim slijedi da je obveza vlasnika nekretnine u čiju se korist osniva taj prolaz da vlasniku poslužne nekretnine plati punu novčanu naknadu, za sve što će on trpjeti i biti oštećen odnosno da je osnivanje nužnog prolaza uvjetovano potpunom isplatom naknade koja ne može biti manja od one na koju bi vlasnik poslužne nekretnine imao pravo da se u općem interesu provodi izvlaštenje. Međutim, Ustavni sud ne nalazi da se Općinski sud uopće bavio navedenim pitanjem. Nadalje, Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud u presudi naveo da su apelantica i ostali tužitelji u žalbi naveli da je prvostupanjski sud usvajanjem alternativno postavljenog protutužbenog zahtjeva počinio povredu materijalnog prava u smislu odredbi čl. 204., 205. i 233. Zakona o stvarnim pravima, te da prvostupanjski sud nije odredio naknadu i obvezao vlasnike nekretnina u čiju se korist nužni prolaz osniva (tj. tužene) na plaćanje te naknade. Međutim, Kantonalni sud nije se uopće osvrnuo na ove žalbene navode u obrazloženju presude. Stoga Ustavni sud smatra da osporena odluka Kantonalnog suda, u nedostatku analize relevantnog pravnog aspekta predmetnog spora na koji je apelantica ukazala u žalbi, ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava.

45. Shodno prethodno iznesenom, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda, u odnosu na ovaj dio apelacionih navoda, došlo do kršenja prava apelantice na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

Ostali navodi

46. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud smatra da nema potrebe da naročito razmatra i navode apelantice o povredi prava na privatni i porodični život iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, u odnosu na alternativno postavljeni protutužbeni zahtjev. U odnosu na odluku kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu

47. U odnosu na navode iz apelacije koji se tiču odluke o tužbenom zahtjevu, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi odbili tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužitelja kojim su tražili da se ustvrdi da su tuženi kao nesavjesni graditelji na nekretnini 1 izgradili put i na taj način protupravno uznemirili pravo suvlasništva apelantice i ostalih tužitelja, kao i da se obvežu tuženi da im nadoknade određene iznose na ime uništenog travnjaka i poljoprivrednih kultura koji su uništeni radi izgradnje i nasipanja spornog puta na nekretnini 1, odnosno na ime štete pričinjene na objektu u suvlasništvu apelantice i ostalih tužitelja, koja je nastala prilikom nadogradnje stambenog objekta tuženih. Naime, Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi u pogledu tužbenog zahtjeva apelantice i ostalih tužitelja zaključili da je neutemeljen i u tom pogledu su primijenili relevantne odredbe ZPP. Nadalje, Ustavni sud nalazi da su redoviti sudovi istakli da je u svezi naknade štete na ime uništenog travnjaka i poljoprivrednih kultura, te na ime štete pričinjene na objektu u suvlasništvu apelantice i ostalih tužitelja, utemeljen prigovor zastare koji je istaknut od strane tuženih, jer su protekli rokovi zastare propisani relevantnim odredbama ZOO. Osim toga, Ustavni sud nalazi da su redoviti sudovi odgovorili i na apelantičin prigovor vezano za to da se rješenja iz 2011. godine odnose na neke druge parcele, a ne parcele koje su predmet ovog postupka (vidi činjenični dio ove odluke).

48. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantičini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, naročito zato što apelantica, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticala tokom postupka pred redovitim sudovima, a koje su redoviti sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neutemeljeni, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju, zbog čega su neutemeljeni apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje.

49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantičini navodi da joj je osporenim presudama u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantice i ostalih tužitelja povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

50. U svezi sa navodima apelantice koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stavak 38).

Razdoblje koji se uzima u obzir

51. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 6. ožujka 2015. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 4. rujna 2020. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji su apelantica i ostali tužitelji koristili, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantno razdoblje koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je pet godina i oko pet mjeseci.

Analiza duljine trajanja postupka

52. Analizirajući duljine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku koji je pokrenut radi utvrđenja i uknjižbe, a koji sukladno relevantnim zakonskim odredbama nije žurne prirode. Također, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, da je u postupku podnesena protutužba, te da je izvršen uviđaj lica mjesta, kao i da su provedena vještačenja po vještacima geodetske, građevinske i poljoprivredne struke, saslušani svjedoci i izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.

53. Analizirajući ponašanje apelantice, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelantica svojim postupanjem doprinijela duljini trajanja predmetnog postupka. Analizirajući postupanje redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvostupanjsku presudu donio nakon četiri godine i oko tri mjeseca od podnošenja tužbe. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud o žalbi protiv prvostupanjske presude odlučio nakon četiri mjeseca (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude), dok je u ponovnom postupku Općinski sud donio presudu nakon oko četiri mjeseca (računajući od dana donošenja drugostupanjskog rješenja), a Kantonalni sud je o žalbi protiv prvostupanjske presude odlučio nakon šest mjeseci (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude). Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, sagledavajući postupak u cjelini, a naročito imajući u vidu okolnost da je apelantica došla do konačne odluke u predmetu prije podnošenja apelacije, te da su redoviti sudovi u relevantnom razdoblju od pet godina i oko pet mjeseci donijeli četiri meritorne odluke, te da se radilo o složenijem predmetu Ustavni sud nalazi da, u okolnostima konkretnog predmeta, nije povrijeđeno pravo apelantice na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

54. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s time, Ustavni sud zapaža da se apelantičine tvrdnje o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je navela u svezi s pravom na pravično suđenje (u odnosu na odluku kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju tih prava, u odnosu na tužbeni zahtjev, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, u dijelu u kojem je odlučeno o alternativno postavljenom protutužbenom zahtjevu, povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada osporena odluka Kantonalnog suda, u nedostatku analize relevantnog pravnog aspekta predmetnog spora na koji je apelantica ukazala u žalbi, ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava.

56. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu, budući da su redoviti sudovi, pri donošenju odluka o tužbenom zahtjevu apelantice i ostalih tužitelja detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u svojima presudama odgovorili na svaki tužbeni, odnosno žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje i za svoj stav dali valjane, jasne i logične razloge. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje budući da su redoviti sudovi u okviru relevantnog razdoblja od pet godina i oko pet mjeseci, donijeli četiri meritorne odluke, a kada nisu uočeni elementi koji bi ukazivali da su redoviti sudovi bezrazložno odugovlačili postupak.

57. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantičinog prava na privatni i porodični život iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, u odnosu na tužbeni zahtjev kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim navodima koje je istakla u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njenog prava u tom pogledu.

58. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4425/20 (L. J.) | Sudska praksa | Aktio