Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4113/20 (I. M.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Prava iz radnog odnosa
  • Žalba
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4113/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4113/20, rješavajući apelaciju Ismete Miljković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismete Miljković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Rs 037468 18 Rsž od 27. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismeta Miljković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Dženajila Dizdarević Pajazetović, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 12. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 Rs 037468 20 Rev od 8. septembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 Rs 037468 18 Rsž od 27. septembra 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4087/19 od 27. novembra 2019. godine, odbačena kao preuranjena apelacija broj AP-4301/19 koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda broj 23 0 Rs 037468 18 Rsž od 27. septembra 2019. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda broj 23 0 Rs 037468 20 Rev od 8. septembra 2020. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, a dopuna revizije odbačena kao neblagovremena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda 27. septembra 2019. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 Rs 037468 17 Rs od 26. juna 2018. godine obavezan je tuženi Saniteks d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime razlike manje isplaćenih plaća za period od 1. januara 2014. godine do 31. januara 2017. godine i na ime regresa isplati apelantici određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da joj nadoknadi troškove postupka (svi novčani iznosi bliže navedeni u izreci presude).

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je na okolnosti obračuna i isplate manjih iznosa na ime plaće i naknade za korištenje godišnjeg odmora - regresa, po apelantičinom prijedlogu vještak ekonomske struke proveo vještačenje, te je sačinio nalaz i mišljenje od 15. maja 2018. godine i dopunu nalaza i mišljenja od 21. maja 2018. godine, na osnovu čega je apelantica uredila i opredijelila tužbeni zahtjev. Dalje je naveo da je vještak ekonomske struke utvrdio razliku na ime plaća za utuženi period i na ime korištenja godišnjeg odmora – regresa, što je preciznije navedeno u obrazloženju presude, pri čemu je nalaz i mišljenje dao vodeći računa o odredbama ugovora o radu i Kolektivnog ugovora za djelatnost tekstilne, kožarsko-prerađivačke i gumarske industrije u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU). Zatim je naveo da je odredbama člana 53. GKU propisano da zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt – poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom. S tim u vezi je ukazao da je tuženi 2014. godine poslovao sa dobiti tako da apelantici pripada pravo na isplatu regresa za 2015. godinu, dok je 2013. i 2015. godinu tuženi poslovao sa gubitkom (bilans uspjeha).

5. Općinski sud je naveo da je tuženi osporavao apelantičin tužbeni zahtjev ukazujući na Sporazum o načinu obračuna i isplate plaće zaposlenicima tuženog precizirani broj od 1. decembra 2013. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2013. godine) i Sporazum o načinu obračuna i isplate plaće zaposlenicima tuženog precizirani broj od 5. januara 2015. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2015. godine) koji su zaključeni između sindikata tuženog i tuženog. Takođe, da je u tom smislu donesena i Odluka o načinu obračuna i isplate plaća za vrijeme provedeno na radu i vrijeme odsustva s rada usljed nedostatka posla od 2. decembra 2013. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o načinu obračuna i isplate plaća). Nadalje je ukazao da su navedeni Sporazumi, prema njihovoj sadržini, zaključeni zbog potreba doprinosa stabilizaciji poslovanja, prevenciji stanja radi sprečavanja nastanka još teže situacije jer su učinci poslovanja rezultirali krajnje nezadovoljavajućim rezultatima cjelokupnog poslovanja. Općinski sud je naveo da se poslodavac sa sindikatom može dogovoriti o isplati niže od najniže plaće za vrijeme realizacije programa konsolidacije koji ne može biti duži od šest mjeseci, te da poslodavac i sindikat utvrđuju procenat odstupanja najniže plaće, vrijeme odstupanja i vrijeme realizacije programa konsolidacije privrednog društva s tim da neto satnica tako dogovorene niže od najniže plaće ne može biti niža od 1,25 KM. Zatim je naveo da prema izvedenim dokazima od strane tuženog nije utvrdio da pored zaključenih Sporazuma nije navedeno vrijeme odstupanja od najniže plaće kao ni vrijeme realizacije programa konsolidacije, a pored toga ovakav program ne može biti duži od šest mjeseci. Stoga, Općinski sud je naveo da apelantici pripada pravo na isplatu razlike plaće u utuženom periodu, te naknade za korištenje godišnjeg odmora – regres. Takođe je naveo da je imao u vidu član 5. GKU u kojem je određeno da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno zakonom, Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije BiH, GKU, kolektivnim ugovorom za privredno društvo, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, za zaposlenika se primjenjuje najpovoljnije pravo, osim u slučajevima koji su striktno regulisani odredbama ovog GKU. Općinski sud je naveo da tužbeni zahtjev nije u okviru navedenog izuzetka prema odredbama GKU.

6. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio presudu broj 23 0 Rs 037468 18 Rsž od 27. septembra 2019. godine kojom je djelimično uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tuženom naložena isplata razlike plaća za period od 1. januara 2014. godine do 30. aprila 2016. godine u mjesečnim iznosima i sa zakonskim zateznim kamatama kao u izreci prvostepene presude, te u dijelu odluke o naknadi troškova parničnog postupka (drugostepenom presudom apelantici dosuđen manji novčani iznos na ime troškova postupka), dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena (isplata razlike plaće za period od maja 2016. godine do 31. januara 2017. godine i naknada regresa). Drugostepenom presudom, obavezana je apelantica da tuženom nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.

7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao pogrešnu pravnu pouku, s obzirom na to da je dostava prvostepene presude izvršena putem pošte. Zatim je naveo da je žalba podnesena u roku od 15 dana od dana prijema, te da je prihvaćena kao blagovremena. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda vezano za ugovore o radu, Sporazume iz 2013. i 2015. godine, Odluku o načinu obračuna i isplate plaća i nalaz vještaka ekonomske struke. Nadalje je naveo da odredba člana 42. GKU daje mogućnost poslodavcu da u izuzetnim okolnostima može utvrditi nižu od najniže plaće u slučaju kad poslodavac zbog ekonomskih teškoća ne može obezbijediti zaposlenicima najnižu plaću, a ima program konsolidacije savladavanja problema, da može sa sindikatom dogovoriti nižu od najniže plaće za vrijeme konsolidacije koji ne može biti duži od šest mjeseci, da se sa sindikatom utvrđuje procenat odstupanja i vrijeme konsolidacije privrednog društva, s tim da neto satnica tako dogovorene niže od najniže ne može biti niža od 1,25 KM, da se kolektivnim ugovorom za jedno privredno društvo mogu utvrditi uvjeti, visina, način i period utvrđivanja niže od najniže plaće, ako se u roku od šest mjeseci ne konsoliduje privredno društvo. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, iz razloga što su tuženi i sindikalna organizacija zaključili Sporazum iz 2013. godine o načinu obračuna i isplate plaće zaposlenicima zbog stabilizacije poslovanja i prevencije stanja s ciljem da se izbjegne proglašenje tehnološkog viška ili potpuni prestanak rada tuženog. Takođe, da su sporazumne strane saglasno odredile način obračuna i isplate plaće zaposlenicima s ciljem ostvarivanja ušteda radi stvaranja uslova za dalje poslovanje. Zatim, da su se potpisnici usaglasili da će se za vrijeme radnog angažmana zaposlenicima obračunavati i isplaćivati plaća primjenom neto satnice 2,05 KM i ukupnog fonda sati u mjesecu, a za vrijeme za koje zaposlenik nije radno angažovan zbog nedostatka posla, nedostatka sirovina i drugih opravdanih razloga obračun plaće će se vršiti primjenom člana 42. GKU primjenom neto satnice 1,25 KM. Kantonalni sud je naveo da je do zaključenja Sporazuma došlo u cilju prevazilaženja teške materijalne situacije, održivosti poslovanja i konsolidacije tuženog. Kantonalni sud je naveo da je pri tome imao u vidu i odredbu člana 74. GKU koja uposlenicima i poslodavcu daje mogućnost da pitanja o pravima iz rada i po osnovu rada, u koja pitanja spada i način obračuna i isplate plaće, mogu rješavati direktnim pregovorima, te da su sindikat i tuženi, u cilju prevazilaženja teškog položaja, zaključili Sporazum kojim su odredili da će se zaposlenicima za vrijeme radnog angažmana obračun i isplata plaće vršiti primjenom neto satnice 2,05 KM i ukupnog fonda sati provedenih na radu. Kantonalni sud je naveo da su zaključenjem sporazuma, uposlenici tuženog, kao članovi sindikata pristali na isplatu plaće na način regulisan Sporazumom. Nadalje je naveo da iz nalaza vještaka ekonomske struke proizilazi koliko je iznosila satnica za period od 1. januara 2014. godine do 8. marta 2015. godine, te za period od 8. marta 2015. godine do 30. aprila 2016. godine. Dovodeći u vezu sadržinu nalaza vještaka sa sadržinom zaključenih Sporazuma i Odluke o načinu obračuna i isplate plaća kojima je određena satnica u visini od 2,05 KM, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak kada je nalaz vještaka ekonomske struke prihvatio u navedenom dijelu. Zatim je ukazao da vremensko važenje Sporazuma i Odluke o načinu obračuna i isplate plaća nije ograničeno. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je usvojio apelantičin tužbeni zahtjev po osnovu manje isplaćenih plaća za period od 1. maja 2016. godine do 31. januara 2017. godine. O troškovima žalbenog postupka Kantonalni sud je odlučio na osnovu odredaba člana 386. stav 2. ZPP u vezi sa članom 387. ZPP.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 23 0 Rs 037468 20 Rev od 8. septembra 2020. godine odbačena je apelantičina revizija i dopuna revizije, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova postupka nastali u povodu revizije.

9. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude u odbijajućem dijelu zahtjeva predstavlja novčani iznos koji ne prelazi vrijednosni cenzus propisan odredbama člana 237. stav 2. ZPP, pa sa stanovišta ove zakonske odredbe revizija nije dopuštena. Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. st. (3) i (4) ZPP ocijenio da ne postoje uslovi za dopuštanje vanredne (izuzetne) revizije u konkretnom predmetu, jer apelantica nije postupila u skladu sa članom 237. stav (5) ZPP, tj. nije naznačila pravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena, odnosno zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Vrhovni sud je naveo da ne može niti smije umjesto apelantice kreirati pravno pitanje prema članu 237. stav (5) ZPP, jer bi to ozbiljno dovelo u pitanje nepristrasnost suda, kao jednog od temeljnih načela, u postupanju u odnosu na protivnu stranku u postupku. Nadalje je naveo da je dopuna revizije predata sudu izvan roka za izjavljivanje revizije iz člana 237. stav (1) ZPP (apelantica je drugostepenu presudu zaprimila 11. oktobra 2019. godine, a dopunu revizije je podnijela 13. februara 2020. godine, dok je posljednji dan za podnošenje revizije, a time i dopune revizije bio 11. decembar 2019. godine).

Apelacioni navodi

10. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

11. Apelantica je navela da je žalba koju je tuženi podnio protiv prvostepene presude neblagovremena. Nadalje je navela da je datum predaje žalbe na poštu 12. jul 2018. godine (što proizilazi i iz potvrde prijema dokumenta Općinskog suda), a da je rok za podnošenje žalbe istekao dan ranije. Takođe je navela da je u zapisniku sa glavne rasprave od 28. maja 2018. godine navedeno da će se punomoćniku tuženog, na njegov zahtjev, ovjereni prepis presude dostaviti putem pošte. Zatim je navela da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom da prvostepeni sud nije dao pogrešnu pravnu pouku, jer je rok u radnom sporu određen zakonom (rok za podnošenje žalbe 15 dana), a to što je punomoćnik tuženog tražio od suda da mu se ovjereni prepis presude dostavi putem pošte, iz razloga ekonomičnosti i efikasnosti, ne mijenja rok za podnošenje žalbe jer bi u tom slučaju rok za stranke tekao različito, a što nije moguće. Nadalje je navela da su u postupku pred prvostepenim sudom provedeni dokazi – dva Sporazuma iz 2013. i 2015. godine a da se radi o istom Sporazumu koji je potpisan 2015. godine, a ne 2013. godine jer je u Sporazumu iz 2013. godine navedeno da je njegov sastavni dio Zapisnik sa sastanka uprave tuženog i povjereništva sindikata od 1. oktobra 2014. godine. Dakle, da se radi o istom Sporazumu koji je potpisan 2015. godine i ne može se primjenjivati od 2013. godine kako to navodi drugostepeni sud. Zatim, da tuženi nije dokazao da ima bilo kakav sporazum ili aneks s radnikom da isplaćuje nižu od najniže plaće, osim što ima sporazum sa sindikatom u kojem nije definisano vrijeme odstupanja plaće, ni vrijeme realizacije programa konsolidacije, pa stoga nema ni pravnu snagu i nije značajan za ovaj postupak. Apelantica je navela da nije član sindikata, da je pogrešno tumačenje drugostepenog suda da su radnici kao članovi sindikata pristali na isplatu plaće na način kako je regulisano sporazumom te da je drugostepeni sud pogrešno cijenio da vremensko važenje sporazuma i odluka nije ograničeno i da je olako prešao preko člana 5. GKU na koji se pozvao prvostepeni sud. Apelantica je navela da je pogrešno obavezana na naknadu troškova žalbenog postupka jer je žalba neblagovremena.

Relevantni propisi

12. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 186. stav (1) (1) U izuzetnim okolnostima, sud može na zahtjev stranke odlučiti da se dostava presude izvrši na način predviđen odredbama ovog zakona o dostavi.

Član 189.

U slučajevima iz čl. 186., 187. i 188. ovog zakona, rok za podnošenje pravnog lijeka počinje teći prvog narednog dana nakon dostave prepisa presude.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, u suštini odnose na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/0101 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Ustavni sud zapaža da je apelantica ukazala da je rok za podnošenje žalbe koju je tuženi podnio protiv prvostepene presude trebalo računati od narednog dana od dana donošenja konkretne presude, a ne od dana njene dostave tuženom, te da je stoga podnesena žalba neblagovremena. S tim u vezi, drugostepeni sud je u obrazloženju osporene odluke ukazao da je u prvostepenoj presudi data pogrešna pouka o pravu na žalbu, iz razloga što je dostava prvostepene presude tuženom izvršena putem pošte. Ustavni sud ukazuje da naprijed navedeno korespondira sa apelantičinim navodima da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi odlučio da se prvostepena presuda tuženom dostavi putem pošte. Shodno tome, drugostepeni sud je ukazao da je žalbu protiv prvostepene presude tuženi podnio u roku od 15 dana od dana prijema, te je stoga prihvaćena kao blagovremena. Imajući u vidu navedeno, te dovodeći ga u vezu sa relevantnim odredbama ZPP (čl.186. stav 1. i 189.) Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak drugostepenog suda u pogledu blagovremenosti podnesene žalbe protiv prvostepene presude. Pri tome, Ustavni sud smatra da su u takvim okolnostima očigledno neosnovani apelacioni navodi vezani za odluku o troškovima žalbenog postupka na čiju isplatu je apelantica obavezana, a koje je dovela u vezu sa neblagovremenošću podnesene žalbe. U odnosu na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, smatra da je drugostepeni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je drugostepena presuda zasnovana na relevantnim odredbama materijalnog prava (GKU), te na sadržaju zaključenih Sporazuma i Odluci o načinu obračuna i isplate plaća, kojima je određena visina satnice za određeni vremenski period. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1649/20 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić