Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4516/20 („Đeno“ d.o.o. Oštra Luka)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4516/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4516/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Đeno“ d.o.o. Oštra Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „Đeno“ d.o.o. Oštra Luka protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Ps 036816 19 Rev od 8. septembra 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Đeno“ d.o.o. Oštra Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adela Duraković, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Ps 036816 19 Rev od 8. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Ps 036816 19 Pž od 1. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Ps 036816 14 Ps od 14. januara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, tužene „Raiffeisen banke“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) i umješača na strani tužene „Tibex“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 6. januara i 1. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. januara do 4. februara 2022. godine.
4. Dopis Ustavnog suda kojim je od umješača tražen odgovor na apelaciju, najkasnije u roku od pet dana od dana prijema dopisa, vraćen je Ustavnom sudu s naznakom „odselio, adresa nepoznata“, nakon čega je, u skladu sa članom 75. Pravila Ustavnog suda, dostavljanje izvršeno putem oglasne ploče Ustavnog suda. Umješač nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
5. Odgovori na apelaciju su 7. februara 2022. godine dostavljeni apelantovoj zastupnici na izjašnjenje.
6. Apelantova zastupnica nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelant je 19. marta 2014. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naknade štete, koji tužbeni zahtjev je konačno opredijelio na ročištu održanom 12. decembra 2018. godine. Naime, apelant je štetu potraživao iz razloga što mu je tužena štetu pričinila neovlaštenim plaćanjem nalozima koji nisu bili potpisani od ovlaštenog lica, tj. apelantove direktorice M. B., a koje naloge su neovlašteno sačinili zaposlenici tužene i izvršili plaćanja s apelantovog računa.
9. Općinski sud je dostavio predmetnu tužbu tuženoj na odgovor, a punomoćnik tužene je 5. maja 2014. godine dostavio odgovor na tužbu, koji je Općinski sud dostavio apelantovom punomoćniku. Nakon toga, Općinski sud je 14. jula 2014. godine održao pripremno ročište i donio rješenje o određivanju nastavka tog pripremnog ročišta za 9. oktobar 2014. godine. Zatim, na nastavku pripremnog ročišta održanom 9. oktobra 2014. godine punomoćnik tužene je podnio protivtužbeni zahtjev protiv apelanta, a Općinski sud je donio rješenje kojim je određeno da će se nastavak pripremnog ročišta odrediti nakon prijema odgovora na protivtužbu od strane apelanta. Apelant je 3. novembra 2014. godine dostavio odgovor na protivtužbu, koji je Općinski sud dostavio punomoćniku tužene.
10. Općinski sud je nastavak pripremnog ročišta održao 11. decembra 2014. godine i donio rješenje kojim je određeno da se prihvaća prijedlog umješača za stupanje u parnicu tog subjekta u svojstvu umješača na strani tužene, a iz razloga nesumnjivo utvrđenog postojanja međusobnog poslovnog odnosa između umješača i apelanta.
11. Rješenjem Općinskog suda od 2. decembra 2015. godine određeno je vještačenje u predmetnoj pravnoj stvari od strane vještaka ekonomske struke, dok je rješenjem Općinskog suda od 24. aprila 2017. godine u predmetnoj pravnoj stvari određeno vještačenje od strane vještaka grafološke struke.
12. Općinski sud je ročišta za glavnu raspravu održao 12. novembra 2015. godine, 10. marta 2016. godine, 17. maja 2016. godine, 12. januara 2017. godine, 8. juna 2018. godine i 12. decembra 2018. godine.
13. Presudom Općinskog suda broj 25 0 Ps 036816 14 Ps od 14. januara 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete (zbog povrede ugovora o bankarskom poslovanju) isplati iznos od 884.200,00 KM (u daljnjem tekstu: iznos 1), sa zakonskom zateznom kamatom od 19. marta 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, te da se obaveže tužena da mu isplati troškove parničnog postupka (stav I izreke presude). Istovremeno, odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se obaveže apelant da joj isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. juna 2012. godine pa do isplate (stav II izreke presude). Također je obavezan apelant da tuženoj na ime naknade troškova predmetnog postupka isplati određeni iznos (stav III izreke presude).
14. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza predloženih od stranaka, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, a u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrđeno da je među parničnim strankama bio zaključen ugovor o bankarskom poslovanju i da je apelant kod tužene imao odgovarajući žiroračun preko kojeg su od 2003. godine vršene odgovarajuće novčane transakcije. Također je utvrđeno da je K. K. bila zaposlenik tužene radeći na poslovima stručnog saradnika za platni promet, i to sve do 2. aprila 2012. godine kada joj je odlukom Disciplinske komisije tužene izrečena mjera otkaza ugovora o radu, kao i da je protiv nje vođen i krivični postupak pred sudom zbog krivičnog djela pronevjere, koji u vrijeme donošenja prvostepene presude nije bio pravomoćno okončan. Nadalje, utvrđena je i isplata iznosa od 187.436,15 KM (u daljnjem tekstu: iznos 2) na ime naknade štete za apelanta od strane tužene zbog neovlašteno sačinjenih naloga i izvršenih transakcija – plaćanja s apelantovog računa a od strane K. K. radi pribavljanja za sebe određene protivpravne imovinske koristi (ugovor o poravnanju od 19. juna 2012. godine). Zatim, kao nesporna je utvrđena i činjenica da je M. B. apelantova direktorica i da je ona ovlašteno lice za potpisivanje naloga za plaćanje s apelantovog žiroračuna. S druge strane, Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama sporna osnovanost tužbenog zahtjeva i visina iznosa potraživanja zato što apelant nije konkretno specificirao i individualno naveo iznose sa svakog od spornih naloga iz perioda 2005, 2008, 2009, 2010. i 2011. godine, odnosno ukupan iznos po svim tim spornim nalozima, a iz kojih bi svih tako označenih naloga nesumnjivo i proistekla visina iznosa 1 (iznos nastale štete).
15. Nadalje, Općinski sud je naveo da je vještak ekonomske struke u svom nalazu i dopuni nalaza na glavnoj raspravi istakao da, iako su sporni nalozi za 2010. i 2011. godinu bili potpisani od neovlaštenog lica, a prema utvrđenju vještaka grafološke struke, evidentno je da je postojao određeni poslovni obligaciono-pravni odnos između apelanta i određenih poslovnih subjekata, gdje su zaista izvršene određene uplate zbog stvarno i realno nastalih i dospjelih obveza prema tim poslovnim partnerima. Shodno tome, navedeno je da apelantu u konkretnom slučaju zbog njegovih stvarnih, realnih i dospjelih obveza nije pričinjena materijalna šteta, jer je apelant na opisani način zapravo izmirivao svoje postojeće redovne i dospjele obaveze nastale prema tim poslovnim partnerima u okviru njihovog međusobnog poslovnog odnosa, i to u smislu odredbe člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nezavisno od činjenice ko je u konačnici izvršio potpisivanje tih naloga, a na koju činjenicu je ukazao vještak ekonomske struke. Naime, u vezi s tim ukazano je da je vještak ekonomske struke naveo da su sve uplate, izuzev uplata po osnovu povrata pozajmica i datih pozajmica, bile osnovane budući da su sredstva uplaćena na račun primalaca, koji su navedeni na spornim nalozima i izvodima i za njih je postojala obaveza uplate od strane apelanta po osnovu isporučene robe ili izvršene usluge, te da nijedno plaćanje na transakcijski račun trećih lica nije pokriveno lažnim izvodima i da su sva ta plaćanja zapravo apelantu bila evidentna i vidljiva kroz postojeće izvode banke.
16. Osim toga, navedeno je da je Općinski sud odbio kao neosnovan prijedlog apelantovog punomoćnika za dopunsko vještačenje od strane vještaka ekonomske struke zato što vještak ekonomske struke nije ni mogao vještačiti naloge iz 2006. i 2007. godine, s obzirom na to da K. K. naloge iz tog perioda nije ni arhivirala, pa ti nalozi i ne postoje. Nadalje, ukazano je da su nalozi iz 2003. i 2004. godine uništeni shodno zakonom definiranom roku čuvanja te dokumentacije, kao i da je, obrazlažući svoj pismeni nalaz i mišljenje, vještak ekonomske struke na ročištu za glavnu raspravu od 12. januara 2017. godine istakla da joj je raspoloživa knjigovodstveno-finansijska dokumentacija u vidu postojanja naloga iz spisa bila dovoljna za obavljanje traženog vještačenja, tako da je slijedom toga vještak istakla da zbog toga nije pribavljala dodatnu knjigovodstveno-finansijsku dokumentaciju ni od apelanta, a ni od tužene. Shodno tome, Općinski sud je istakao da je eventualno nedostajuću materijalno-finansijsku dokumentaciju u vezi s mogućim apelantovim spornim nalozima koji se nalaze kod tužene trebao osigurati apelant, a to što to apelant nije učinio nije, dakle, propust vještaka ekonomske struke nego apelanta, odnosno njegovog punomoćnika.
17. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je istakao da nema osnova za obavezivanje tužene na isplatu naknade materijalne štete u traženom iznosu u korist apelanta, jer svi izneseni razlozi i činjenice, prema ocjeni suda, ukazuju da nije nesumnjivo utvrđeno da je za apelanta u konkretnom slučaju nastupila materijalna šteta, a čiju isplatu apelant traži od tužene u predmetnom postupku, zbog čega je sud i odlučio kao u stavu I izreke presude.
18. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 Ps 036816 19 Pž od 1. jula 2019. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o troškovima (stav III izreke presude) na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Istovremeno, u preostalom pobijanom dijelu (stav I izreke presude) apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Također, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u pobijanom dijelu (stav II izreke presude) potvrđena. Isto tako, odbijeni su zahtjevi punomoćnika parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.
19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, pored ostalog, istakao da su valjani zaključci prvostepenog suda i da je taj sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev navodeći kao razlog da nije nesumnjivo utvrđeno da je za apelanta u konkretnom slučaju nastupila materijalna šteta, a čiju isplatu apelant traži od tužene u predmetnom postupku.
20. Presudom Vrhovnog suda broj 25 0 Ps 036816 19 Rev od 8. septembra 2020. godine apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 25 0 Ps 036816 19 Pž od 1. jula 2019. godine je odbijena.
21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantovim navodima, pred drugostepenim sudom nije učinjena povreda odredbi čl. 8. i 191. stav 4. ZPP jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je odluka suda zasnovana na savjesnoj i brižljivoj ocjeni dokaza, na osnovu koje je prvostepeni sud zaključio da je tužena dokazala svoju tvrdnju da apelant nije pretrpio štetu, jer su isplatama s njegovog računa, koje su izvršene bez naloga apelantovog ovlaštenog lica, izmirivane apelantove dospjele novčane obaveze, čije je postojanje utvrdio vještak ekonomske struke nakon obavljenog vještačenja. Budući da je u konkretnom slučaju žalbeni sud za iznesenu ocjenu da u postupku pred prvostepenim sudom nije povrijeđena odredba člana 8. ZPP dao jasne, logične i valjane razloge, ukazano je da pravilnost zaključka suda o dokazanosti odlučnih činjenica ne može biti s uspjehom osporena u revizionom postupku. Naime, istaknuto je da su sudovi svoje stečeno uvjerenje o dokazanosti tih činjenica u presudama izložili i opravdali, navodeći da su nalaz vještaka ekonomske struke ocijenili kao potpun, stručan i objektivan i dali razloge zbog kojih su odbili prijedlog za dopunu vještačenja kao nepotreban.
22. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se pobijana presuda zasniva na ocjeni nižestepenih sudova da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je pretrpio štetu zbog umanjenja imovine i pravnom zaključku tog suda da u slučaju odsustva štete, bez obzira na dokazano postojanje uzročne radnje, ne postoji osnov iz člana 170. ZOO za obavezivanje tužene na isplatu zahtijevane naknade. Nadalje, citirana je odredba člana 154. stav 1. ZOO i, pri tome, navedeno da se termin „uzrokovanje štete“ ne odnosi samo na faktičku činjenicu da postoji radnja uzrokovanja, nego se mora utvrditi i da je izvršenjem te radnje nastala štetna posljedica, a ako ta posljedica nije umanjenje nečije imovine ili sprečavanje njenog povećanja, onda u smislu odredbe člana 155. ZOO šteta ne postoji. Shodno navedenom, istaknuto je da utvrđena činjenica da je izvršena radnja uzrokovanja, odnosno da je učinjena povreda ugovora, bez utvrđenja da je ta radnja proizvela štetnu posljedicu (umanjenje imovine), ne predstavlja dovoljan osnov za obavezivanje lica koje je tu radnju izvršilo ili koje za tu radnju odgovara (član 170. ZOO) na naknadu (materijalne) štete, odnosno uspostavljanje stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala (popravljanje štete).
23. Također, Vrhovni sud je istakao da smatra važnim ukazati i na činjenicu da je, prema utvrđenju nižestepenih sudova, tužena redovno apelantu dostavljala tačne izvode sa stanjem računa, u kojima su evidentirane sporne novčane transakcije (lažni izvodi su se odnosili samo na isplate izvršene u korist zaposlenice tužene – K. K., koje je ova pokušala na taj način prikriti), zbog čega je apelant imao mogućnost da odmah nakon njihove realizacije reagira, što on nije učinio. Naime, ukazano je da da je apelant postupao s očekivanom pažnjom dobrog privrednika iz člana 18. stav 1. ZOO, on je mogao na vrijeme spriječiti radnje tužene, posebno ako se ima u vidu trajanje poslovne saradnje stranaka i dužina vremenskog perioda u kojem je realizacija apelantovih naloga vršena na navedeni način (od 2005. do 2011. godine), pa se apelantovo propuštanje da to učini može smatrati i prešutnim odobravanjem spornih isplata. Zbog toga je Vrhovni sud istakao da, i prema ocjeni tog suda, koji je vezan činjeničnim stanjem koje su utvrdili nižestepeni sudovi, bez ovlaštenja da ga dopunjava ili mijenja, u konkretnom slučaju nisu ostvareni propisani uvjeti za obavezivanje tužene na naknadu štete, jer je pravilan zaključak suda da radnje njene zaposlenice K. K. nisu proizvele za apelanta štetne posljedice. Naime, kako iz utvrđenja sudova u ovom predmetu proizlazi da su se apelantova sredstva koja su bez njegovog ovlaštenja prenesena na račune drugih pravnih lica odnosila na izmirenje njegovih dospjelih obaveza, istaknuto je da je pravilan i njihov zaključak da sporni nalozi za plaćanje nisu upotrijebljeni na štetu apelanta, a odluka kojom je tužbeni zahtjev odbijen zasnovana je na pravilnoj primjeni odredbe člana 154. stav 1. ZOO.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Apelant navodi da se povreda njegovih prava ogleda u činjenici da redovni sudovi apelanta stavljaju u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu, dozvoljavaju tuženoj zloupotrebu procesnih prava, odbijaju sve apelantove istaknute prigovore, ignoriraju zakonske odredbe, te potpuno pogrešno tumače činjenice, i to na štetu apelanta. Također, apelant ukazuje da sud nije dozvolio dopunu vještačenja od strane vještaka ekonomske struke, iako je riječ o zadacima vještaku sadržanim u rješenju o vještačenju, a čime je direktno povrijeđeno apelantovo pravo da dokazuje svoje navode u toku postupka. Nadalje, apelant navodi da je tužena dostavljala falsificirane izvode, zbog čega nikako nije mogao pratiti transakcije sa svog računa, te umjesto da apelant po svojoj volji vrši transakcije kako mu to dozvoljava stanje na računu, ovakvim postupanjima tužene apelant je od društva koje je uspješno poslovalo postao društvo kojem su računi blokirani, s dugovima i lošom reputacijom zbog koje mu je otežano dalje poslovanje. Najzad, apelant tvrdi da bi sudovi, odlučujući u predmetima, trebali garantirati najviši stepen zaštite prava stranaka u postupku, te savjesno i brižljivo cijeniti sve dokaze, svestrano razmatrati činjenice i dokaze, voditi računa o ravnopravnom položaju stranaka u postupku, te obrazložiti svoju odluku, a što je u konkretnom slučaju izostalo.
26. Osim toga, apelant smatra da je i cjelokupan postupak trajao nerazumno dugo, čime je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, apelant navodi da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 2014. godine, a prvostepena presuda donesena pet godina kasnije, što predstavlja nerazumno dugo trajanje postupka, a zatim, kako bi se ispravilo toliko trajanje postupka, drugostepeni sud je u jednom tako složenom predmetu donio odluku za svega nekoliko mjeseci.
II.Odgovori na apelaciju
27. Vrhovni sud je naveo da u revizionom postupku nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.
28. Kantonalni sud je istakao da je prilikom donošenja osporene odluke pravilno primijenio materijalno pravo, što je potvrdio i Vrhovni sud kada je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv osporene odluke tog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svim činjeničnim navodima i obrazloženim pravnim razlozima za donošenje osporene presude tog suda. Također, Općinski sud je ukazao da je osporena presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava te da nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji.
30. Tužena je istakla da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je bivša zaposlenica tužene K. K. svojim nezakonitim postupanjem pričinila štetu apelantu. Međutim, ukazano je da se u apelaciji nastoji prikriti činjenica da je K. K. obavljala određene računovodstvene poslove za apelanta, jer je provedenim dokazima utvrđeno da je K. K. bila u mogućnosti da ispred apelanta daje naloge za plaćanje, prvenstveno zbog toga što je ona u dogovoru s apelantovom direktoricom vodila njegovo računovodstvo, te pripremala naloge za plaćanja s njegovog bankovnog računa. Nadalje, istaknuto je da je nesporno utvrđeno da je veći dio plaćanja za koje je nalog za plaćanje popunjavala K. K. izvršen na ime izmirenja obaveza prema apelantovim povjeriocima, pa pošto su tim plaćanjima izmirene apelantove dospjele obaveze, očigledno je da su ta plaćanja izvršena u interesu apelanta, te da takvim plaćanjima nije došlo do bilo kakvog umanjenja njegove imovine. Isto tako, navedeno je da je nesporno utvrđeno da je K. K. zloupotrebljavajući posao koji je obavljala za apelanta ispisivala naloge za plaćanja kojim je osigurala sebi imovinsku korist na štetu apelanta, te da je iskoristila svoje zaposlenje kod tužene da bi u izvodima o stanju s apelantovog transakcijskog računa prikrila određena plaćanja. Međutim, isto tako je nesporno utvrđeno da je tužena oformila komisiju koja je utvrdila da je apelantov zahtjev za naknadu štete osnovan u ovom dijelu, i to za iznos 2 koji je isplaćen apelantu.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 18. stav (1) (1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahteva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).
Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 170. stav (1) (1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 25 0 Ps 036816 19 Rev od 8. septembra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantova zastupnica je primila 19. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 14. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi naknade štete. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporene odluke
41. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu osporenim odlukama redovnih sudova donesenim u parničnom postupku, koji je okončan presudom Vrhovnog suda i kojim presudama je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos 1. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, te, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da je apelant stavljen u nejednak položaj u odnosu na tuženu, odnosno da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku.
42. U vezi s apelacionim navodima kojim se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
44. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da su se apelantova sredstva, koja su bez njegovog ovlaštenja prenesena na račune drugih pravnih lica, odnosila na izmirenje njegovih dospjelih obaveza, pa, shodno tome, sporni nalozi za plaćanje nisu upotrijebljeni na štetu apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje na osnovu kojeg je primjenom relevantnih odredbi ZPP i ZOO utvrdio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude Općinski sud naveo da je svoj zaključak izveo ocjenom svih dokaza predloženih od stranaka, pri čemu je, suprotno apelacionim navodima, ocijenio i dokaze predložene od apelanta, te je za svoje odlučenje dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Zaključke prvostepenog suda u cijelosti je prihvatio drugostepeni sud, te Vrhovni sud ocijenivši da je drugostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u osporenoj odluci jasno obrazložio zašto je odbio kao neosnovan prijedlog apelantovog punomoćnika za dopunsko vještačenje od strane vještaka ekonomske struke. Također, Ustavni sud zapaža da su i Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama, odlučujući o apelantovim prigovorima, obrazložili da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP) u vezi sa članom 154. stav 1. ZOO. Naime, Ustavni sud podsjeća da je članom 154. stav 1. ZOO propisana mogućnost da ko drugome prouzrokuje štetu nije dužan naknaditi je ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelant propustio izvesti dokaze da je pretrpio štetu zbog umanjenja imovine.
45. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao i u žalbi protiv prvostepene presude, kao i u reviziji protiv drugostepene presude, koje su prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji Kantonalni i Vrhovni sud razmotrili, te u osporenim presudama jasno i detaljno objasnili zašto izneseni navodi ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju (detaljno navedeno u činjeničnom dijelu odluke), u kojim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Dakle, redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.
46. U vezi s prigovorima kojim apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti strana, Ustavni sud primjećuje da apelant navedeni prigovor obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima prekršili načelo „jednakosti oružja“.
47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
48. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
49. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 19. marta 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 8. septembra 2020. godine, kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je šest godina i oko pet mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
50. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku koji je pokrenut radi naknade štete, a koji u skladu s relevantnim zakonskim odredbama nije hitne prirode. Također, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, te da su u postupku provedena vještačenja od strane vještaka ekonomske struke i od strane vještaka grafološke struke, saslušani svjedoci i izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, kao i da je podnesen protivtužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.
51. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Zatim, analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostepenu presudu Općinski sud donio nakon četiri godine i oko devet mjeseci, u kojem periodu je preduzeo veliki broj procesni radnji. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud dostavio predmetnu tužbu tuženoj na odgovor, zatim da je dostavio odgovor na tužbu apelantovom punomoćniku, kao i da je dostavio protivtužbu apelantu na odgovor, a zatim i da je dostavio odgovor na protivtužbu punomoćniku tužene, te da je donio dva rješenja kojim su određena vještačenja i jedno rješenje kojim je odobreno stupanje umješača u parnicu na strani tužene, kao i da je održao pripremno ročište i dva nastavka pripremnog ročišta i šest ročišta za glavnu raspravu. Istovremeno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud donio drugostepenu presudu nakon oko pet mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude), dok je Vrhovni sud revizionu presudu donio nakon oko jedne godine i dva mjeseca (računajući od dana donošenja drugostepene presude).
52. Iako je primjetno da je postupak pred Općinskim sudom trajao četiri godine i oko devet mjeseci, Ustavni sud ponavlja da je u tom periodu Općinski sud preduzeo niz procesnih radnji. Stoga, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, a posebno imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u predmetu prije podnošenja apelacije, te da su u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke i tri procesne odluke, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
54. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (u odnosu na osporene odluke), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu presudu kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od redovnih sudova, koji su dali detaljne razloge zbog čega je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP i ZOO, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u relevantnom periodu od šest godina i oko pet mjeseci, u okviru kojeg perioda su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke i tri procesne odluke, a Općinski sud preduzeo niz procesnih radnji, prešla granice „razumnog roka“.
56. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović