Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4645/20 (Privredno društvo za trgovinu naftom i naftnim derivatima „Silver-Ost“ d.o.o. Donji Vakuf)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršenje
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4645/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4645/20, rješavajući apelaciju Privrednog društva za trgovinu naftom i naftnim derivatima „Silver-Ost“ d.o.o. Donji Vakuf, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Privrednog društva za trgovinu naftom i naftnim derivatima „Silver-Ost“ d.o.o. Donji Vakuf podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Ip 098252 20 Pž od 11. novembra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Privrednog društva za trgovinu naftom i naftnim derivatima „Silver-Ost“ d.o.o. Donji Vakuf podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Ip 098252 20 Pž od 11. novembra 2020. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Privredno društvo za trgovinu naftom i naftnim derivatima „Silver-Ost“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Ramo Ajkić i Denis Ajkić iz Zenice, podnio je 21. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Ip 098252 20 Pž od 11. novembra 2020. godine, rješenja Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 Ip 098 252 20 Ip od 9. septembra 2020. godine i rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 46 0 Ip 098 252 20 Ip od 17. juna 2020. godine.

Uvodne napomene

2. Služba za prostorno uređenje, katastar i imovinsko-pravne odnose Općine Donji Vakuf je donijela rješenje o naknadi za korištenje građevinskog zemljišta od 12. novembra 2018. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje), kojim je apelantu, kao posjedniku ili vlasniku poslovnog prostora u Donjem Vakufu, utvrdila obavezu plaćanja naknade za 2018. godinu u određenom novčanom iznosu.

Izvršni postupak koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda

3. Postupajući po prijedlogu za izvršenje Općine Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) na osnovu predmetnog rješenja, kao izvršne isprave, protiv apelanta, kao izvršenika, Općinski sud je donio rješenje o izvršenju broj 46 0 Ip 098 252 20 Ip od 17. juna 2020. godine, kojim je odredio predloženo izvršenje.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 46 0 Ip 098 252 20 Ip od 9. septembra 2020. godine, odbijen je apelantov prigovor i rješenje o izvršenju u cijelosti održano na pravnoj snazi, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava prigovora.

5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant u prigovoru ukazao da predmetno rješenje ne proizvodi pravno dejstvo iz razloga što je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) 23. oktobra 2018. godine donio presudu kojom je utvrdio da određene odredbe Zakona o građevinskom zemljištu FBiH nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje je navedeno da je apelant ukazao i da je tražitelj izvršenja u drugom postupku oglasio ništavim rješenje od 11. decembra 2017. godine kojim je bila utvrđena naknada za korištenje građevinskog zemljšta za 2017. godinu. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je Komisija za žalbe Općine Donji Vakuf, u postupku odlučivanja po žalbi apelanta, oglasila ništavim drugo rješenje (od 11. decembra 2017. godine), a ne predmetno rješenje na osnovu kojeg je pokrenuto izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari. Također, kako sud u izvršnom postupku nije nadležan da ocjenjuje zakonitost odluke donesene u upravnom postupku, Općinski sud je naveo da nije našao shodnim upuštati se u obrazloženje dejstva odluke Ustavnog suda FBiH na izvršnu ispravu, s obzirom da je apelant imao mogućnost da korištenjem redovnih ili vanrednih pravnih sredstava dovede u pitanje zakonitost odnosno ustavnost donesene odluke. S obzirom da apelant nije dostavio niti jedan dokaz koji bi ukazao na tvrdnje da je predmetno rješenje poništeno kao neustavno u zakonom predviđenom postupku, te kako je njime u upravnom postupku utvrđena obaveza apelanta za plaćanja naknade, Općinski sud je odbio prigovor kao neosnovan i donio odluku shodno odredbama čl. 47. i 49. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 46 0 Ip 098252 20 Pž od 11. novembra 2020. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda.

7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu predmetnog rješenja, koje glasi na novčano potraživanje i koje po ZIP-u predstavlja izvršnu ispravu. Stoga je ocijenio da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je dozvolio predloženo izvršenje i kada je odbio apelantov prigovor kao neosnovan. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je Ustavni sud FBiH proglasio ništavnim pojedine odredbe Zakona o građevinskom zemljištu FBiH i da je samim tim ništavno i predmetno rješenje, jer predmetno rješenje nije oglašeno ništavnim niti poništeno i kao takvo je na pravnoj snazi. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno obrazložio da sud u izvršnom postupku nije nadležan da ocjenjuje zakonitost odluke donesene u upravnom postupku, koja predstavlja izvršnu ispravu i glasi na novčano potraživanje. Istaknuto je da je apelant imao mogućnost korištenja redovnih i vanrednih pravnih lijekova u upravnom postupku koji bi doveli u pitanje zakonitost odnosno ustavnost donesene odluke. S obzirom da apelant nije dokazao da je predmetno rješenje poništeno kao neustavno u zakonom predviđenom postupku, te kako je njime u upravnom postupku utvrđena obaveza apelanta za plaćanje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za 2018. godinu u određenom iznosu, Kantonalni sud je ocijenio apelantove žalbene navode neosnovanim.

8. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su u postupku proizvoljno primijenjene odredbe ZIP u vezi sa presudom Ustavnog suda FBiH broj U- 64/17 od 23. oktobra 2018. godine. S tim u vezi, citira odredbu člana 47. stav 2. ZIP-a, te smatra da je navedenom presudom Ustavnog suda FBiH predmetno rješenje, kao izvršna isprava, stavljeno van snage i izgubilo djelotvornost jer je protivustavno. Dalje ističe da je predmetno rješenje doneseno na osnovu odredbi Zakona o građevinskom zemljištu FBiH koje su oglašene protivustavnim, što ima za posljedicu i da je predmetno rješenje protivustavno i ne može proizvoditi pravno dejstvo. Također ukazuje na nemogućnost izvršenja na osnovu predmetnog rješenja i po članu 47. stav 8. ZIP-a. Smatra da se ignoriše činjenica da je odluka Ustavnog suda FBiH obavezujuća i ima određene pravne posljedice. Apelant posebno ističe da je tražitelj izvršenja u istovjetnom drugom predmetu naplate navedene naknade za 2017. godinu donio rješenje kojim oglašava u cijelosti ništavnim svoje rješenje radi naplate navedene naknade, upravo zbog navedene presude Ustavnog suda FBiH.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

10. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta. Ustavni sud smatra da se u postupku u kojem su redovni sudovi odlučivali o žalbi apelanta podnesenoj u izvršnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, o njegovim „građanskim pravima ili obavezama“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije se odlučivalo u upravnom postupku u kojem je doneseno predmetno rješenje. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3123/20 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 8, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Kantonalni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu, jasno ukazao da je prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu predmetnog rješenja, koje glasi na novčano potraživanje i koje po ZIP-u predstavlja izvršnu ispravu, a apelant nije dokazao da je predmetno rješenje poništeno kao neustavno u zakonom predviđenom postupku. Na osnovu navedenog, kao i ostalih činjenica predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu te apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba ZIP-a u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u pravo apelanta na imovinu bilo proizvoljno. U pogledu apelantovih navoda da predmetno rješenje ne proizvodi pravno dejstvo budući da je zasnovano na odredbama koje su utvrđene kao neustavne presudom Ustavnog suda FBiH, Ustavni sud, u prvom redu, primjećuje da je predmetno rješenje doneseno 12. novembra 2018. godine, odnosno u periodu nakon donošenja presude Ustavnog suda FBiH 23. oktobra 2018. godine, ali prije njene objave u „Službenim novinama FBiH“ broj 94/18 od 23. novembra 2018. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 3519/11 ukazao da: „Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije je krajnje jasan. Odredbe čl. 40. i 41. navedenog zakona propisuju da se zakon ili propis za koji Ustavni sud Federacije utvrdi da je neustavan neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da je predmetno rješenje doneseno prije objavljivanja predmetne presude Ustavnog suda FBiH u službenim glasilima i da su se slijedom toga u tom momentu još uvijek primjenjivale sporne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, Ustavni sud smatra da su ovi apelacioni navodi neosnovani. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi postupao po apelacijama koje su se odnosile na isto pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-1291/22 od 11. maja 2022. godine, tačka 8, AP-2288/21 od 12. januara 2022. godine, tačka 18, AP-1594/21 od 23. juna 2021. godine, tačka 9, i AP-3123/20 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 11, dostupne na www.ustavnisud.ba), te u vezi s tim zaključio da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali i da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4645/20 (Privredno društvo za trgovinu… | Sudska praksa | Aktio