Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-347/22 (A.B.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-347/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-347/22, rješavajući apelaciju koju je podnio A. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. B.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 030332 18 Uvp od 19. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 31. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 030332 18 Uvp od 19. oktobra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 030332 18 U od 24. jula 2018. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe u Mostaru (u daljnjem tekstu: KAS Mostar) Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: FZ PIO) od 17. januara 2008. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 388,74 KM, počev od 30. avgusta 2007. godine, te je određeno da mu isplata penzije po predmetnom rješenju pripada od navedenog datuma.
3. Privremenim rješenjem Kantonalne administrativne službe u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) FZ PIO od 16. avgusta 2013. godine, donesenim po službenoj dužnosti na osnovu člana 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju), apelantu je određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u visini od 290,01 KM počev od 1. avgusta 2013. godine, određeno je da će se umjesto tog iznosa apelantu isplaćivati iznos najniže penzije isplaćene za tekući mjesec u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te je određeno da se navedenim rješenjem „zamjenjuje rješenje od 17. januara 2008. godine“.
4. Privremenim rješenjem Kantonalne službe od 30. januara 2015. godine apelantu je određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u visini od 290,01 KM počev od 1. avgusta 2013. godine, određeno je da će se umjesto tog iznosa apelantu isplaćivati iznos najniže penzije isplaćene za tekući mjesec u skladu sa Zakonom o PIO, te je određeno da se navedenim rješenjem „zamjenjuje rješenje od 16. avgusta 2013. godine“.
5. Rješenjem Kantonalne službe od 21. decembra 2017. godine apelantu je određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u visini od 290,01 KM počev od 1. avgusta 2013. godine, određeno je da će se umjesto tog iznosa apelantu isplaćivati iznos najniže penzije isplaćene za tekući mjesec u skladu sa Zakonom o PIO, te je određeno da se navedenim rješenjem „zamjenjuje rješenje od 30. januara 2015. godine“.
6. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalne službe od 21. decembra 2017. godine, FZ PIO je rješenjem od 12. januara 2018. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
7. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog (FZ PIO) od 12. januara 2018. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 030332 18 U od 24. jula 2018. godine odbio predmetnu tužbu.
8. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda 24. jula 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 U 030332 18 Uvp od 19. oktobra 2021. godine odbio predmetni zahtjev apelanta.
9. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su osporena rješenja upravnih organa donesena na osnovu odredbi čl. 3., 5., 6., 10., 11. i 16. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju, kojima je na jedinstven način propisano korišćenje i ostvarivanje prava na prijevremeno povoljnije penzionisanje bivših pripadnika Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant smatra da je prilikom odlučivanja o visini njegove penzije povrijeđena odredba člana 6. stav (4) tačka b) Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju (koja se odnosi na civilna lica u službi u Vojsci Federacije BiH koja su ostvarila pravo na penziju) zato što u tabeli (koju navedene odredbe sadrže) nije predviđeno službeno zvanje „pravnik za upravne poslove”, na koji način bi, po mišljenju apelanta, njemu pripadao veći koeficijent za obračun penzije (ali jeste predviđena „VKV“ sa (manjim) pripadajućim koeficijentom 1,00). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je apelant u momentu prestanka radnog odnosa u Ministarstvu odbrane BiH obavljao poslove i zadatke referenta za poslove nekretnina, te da je apelant, iako je za to radno mjesto bila određena visoka stručna sprema-diplomirani pravnik, posjedovao „VŠS“ i stručno zvanje Pravnik za upravne poslove. Prema tome, kako su članom 6. stav (4) tačka b) Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju kao „službena zvanja” predviđeni: NK radnik, zanatlije-KV radnik, VKV radnik i lica sa VSS (doktori i inženjeri) pravilno je u konkretnom slučaju visina apelantove penzije utvrđena množenjem jedinstvenog iznosa osnovice sa pripadajućim koeficijentom za službeno zvanje „VKV“ koje je najbliže njegovom zvanju, odnosno stručnoj spremi, u skladu sa članom 6. stav (1) Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju (jer apelant nije lice sa VSS, odnosno nema to službeno zvanje koje predviđa veći koeficijent od onog na osnovu koga je njemu utvrđena visina penzije). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da prigovori apelanta da se „nije vodilo računa o nazivu, odnosno značenju i rangu službenih zvanja“ (jer član 6. stav (4) tačka b) Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju u tabeli ne predviđa službeno zvanje „VSS“), zbog čega apelant smatra da je oštećen, nisu od uticaja na rješavanje predmetne stvari. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tačno da navedena zakonska odredba ne predviđa zvanje „VSS“, niti pripadajući koeficijent za to zvanje, ali da ni sud, ni upravni organi, nemaju ovlašćenje da vrše izmjenu zakona ili pojedinih njegovih odredbi koje regulišu određenu materiju, niti iz tog razloga mogu primijeniti drugi zakon. Takođe, Vrhovni sud je naveo da, iako je apelant u predmetnom zahtjevu uopšteno naveo da je „Ustavni sud utvrdio da je Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju“ neustavan, očito je da apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj 29/13 od 29. januara 2014. godine u dijelu koji se odnosi na neustavnost odredbi člana 15. stav (1) Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da se taj prigovor ne može prihvatiti kao osnovan, jer odluke upravnih organa i prvostepenog suda nisu ni donesene primjenom navedene zakonske odredbe za koju je navedenom presudom utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije BiH. Konačno, Vrhovni sud je naveo da se pravosnažno rješenje KAS Mostar od 18. januara 2008. godine moglo zamijeniti novim rješenjem primjenom člana 13. Zakona o upravnom postupku, na osnovu odgovarajućih odredbi Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju.
Apelacioni navodi
10. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da on nije VKV radnik, kako je to navedeno u osporenim odlukama, nego da ima „univerzitetsku diplomu VŠS“, te da je obavljao poslove „koji su bliži VSS, a ne VKV“. Nadalje, apelant navodi da ne priznaje da mu se samoinicijativno ukida pravosnažno rješenje od 17. januara 2008. godine, te da je „zakonodavac naknadno uočio diskriminaciju“ u primjeni Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju radi čega je „pristupio izmjenama i dopunama istog“.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 24. jula 2018. godine, koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o predmetnom zahtjevu, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić