Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-412/22 (D. L.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-412/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-412/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Danijela Ljoljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Danijela Ljoljić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 013632 19 Uvp od 2. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Danijela Ljoljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupa Semir Guzin advokat iz Zajedničke advokatske kancelarije KEBO & GUZIN iz Mostara, podnijela je 2. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 013632 19 Uvp od 2. septembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 013632 16 U od 8. februara 2019. godine.

2. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba u Mostaru (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 27. maja 2015. godine je odlučeno da se apelantici, kod koje postoji II kategorija invalidnosti – promijenjena radna sposobnost, zbog bolesti, ne priznaje pravo na invalidsku penziju.

3. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa od 27. maja 2015. godine, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) je rješenjem od 2. septembra 2016. godine predmetnu žalbu odbio.

4. Odlučujući o tužbi apelantice podnijetoj protiv rješenja drugostepenog organa od 2. septembra 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 013632 16 U od 8. februara 2019. godine predmetnu tužbu odbio.

5. Odlučujući o zahtjevu apelantice za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 8. februara 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 013632 19 Uvp od 2. septembra 2021. godine predmetni zahtjev odbio.

6. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da rješenjem prvostepenog organa od 27. maja 2015. godine apelantici nije priznato pravo na invalidsku penziju, zbog toga što je nalazom i mišljenjem Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Odjeljenja za prvostepeni postupak medicinskog vještačenja u Mostaru od 11. maja 2012. godine utvrđeno da kod apelantice postoji II kategorija invalidnosti, odnosno promijenjena radna sposobnost. Nadalje, da je rješenjem drugostepenog organa od 2. septembra 2016. godine odbijena žalba apelantice izjavljena protiv prvostepenog rješenja, a na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Odjeljenja za drugostepeni postupak Sarajevo od 4. oktobra 2012. godine, kojim je nalaz, ocjena i mišljenje od 11. maja 2012. godine ocijenjen pravilnim, uz konstataciju da je uzrok invalidnosti bolest, a ne profesionalno oboljenje, što potvrđuje nalaz Zavoda za medicinu rada Kantona Sarajevo (Centar za profesionalne bolesti i preventivne preglede od 22. februara 2011. i 9. maja 2011.g.). Konačno, da je prvostepeni sud, postupajući po tužbi apelantice, rješenja nadležnih organa ocijenio pravilnim i na zakonu zasnovanim, ocijenivši pri tome neosnovanim i sve prigovore tužbe zbog čega je tužbu odbio. Vrhovni sud je zatim ukazao na odredbe člana 22. stav (1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je određeno da invalidnost, u smislu tog zakona, postoji kada osiguranik zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju prouzrokovanih povredom na radu, profesionalnom bolešću, povredom van rada ili bolešću koje se ne mogu otkloniti liječenjem ili mjerama medicinske rehabilitacije, postane potpuno nesposoban za obavljanje poslova radnog mjesta na koje je bio raspoređen i koje je obavljao prije nastanka invalidnosti. S tim u vezi je Vrhovni sud zaključio da, kako je prema nalazu, ocjeni i mišljenju od 11. maja 2012. i 4. oktobra 2012. godine, utvrđeno da kod apelantice ne postoji nesposobnost za privrjeđivanje I kategorije, to nije povrijeđen zakon na štetu apelantice kada joj nije priznato pravo na invalidsku penziju. Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, navodi da je prema medicinskoj dokumentaciji koju je priložila uz spis, trebala da dobije status „invalida I kategorije invalidnosti“, pa samim tim i pravo na invalidsku penziju. S tim u vezi apelantica ističe da uzrok njene invalidnosti nije bolest, kako se to pogrešno navodi u pobijanim odukama, već profesionalna bolest, shodno odredbama člana 22. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-412/22 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio