Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-390/22 (R. S.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-390/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-390/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Radivoje Supić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radivoje Supić protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 052121 21 Kž 2 od 8. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radivoje Supić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Jovan Čokorilo advokat iz Trebinja, podnio je 31. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 052121 21 Kž 2 od 8. novembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 K 052121 19 K 2 od 3. juna 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, apelant je oglašen krivim što je fizički napao oštećenog (M.E.) na način da je oštećenog, na podestu ispred ulaznih vrata apelantove kuće, odgurnuo pa uzeo čekić „macolu“ kojim je oštećenog udario u predjelu grudnog koša usljed čega je oštećeni izgubio dah, da bi ga potom apelant odgurnuo rukama usljed čega je oštećeni izgubio ravnotežu i sa vrha stepenica koje nisu imale zaštitnu ogradu pao na smrznuto tlo kojom prilikom je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede (pobliže naznačene izrekom prvostepene presude), dakle, nehatno drugog teško tjelesno povrijedio, čime je apelant učinio krivično djelo Teška tjelesna povreda iz člana 146. stav (4) u vezi sa stavom (1) istog člana Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je najprije naveo da nisu osnovani žalbeni prigovori kojima se ukazuje na pogrešan pristup u ocjeni provedenih dokaza, te time bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je taj sud savjesno i brižljivo cijenio svaki od izvedenih dokaza optužbe i odbrane, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, shodno odredbama čl. 295. stav (2) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS). U vezi s tim, Okružni sud je istakao da nisu osnovani žalbeni prigovori branioca apelanta kojima se osporava pravilnost činjenične osnove pobijane presude i to prvenstveno osporavanje vjerodostojnosti iskaza svjedoka, oštećenog (M.E.). Naime, Okružni sud je ukazao da se predmetnom žalbom navodi da na osnovu izvedenih dokaza nije pouzdano utvrđeno da je apelant udario oštećenog „macolom“ u predio grudi, niti je dokazano da ga je apelant odgurnuo i time prouzrokovao pad oštećenog, te da prvostepeni sud zanemaruje činjenicu da je oštećeni došao nepozvan u kuću apelanta, da je bio u pijanom stanju i da je upućivao ozbiljne prijetnje apelantu i članovima njegove porodice koje su kod apelanta izazvale strah za život i tjelesni integritet. Okružni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, pobijana presuda u sadržaju iskaza oštećenog, validnoj medicinskoj dokumentaciji, nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke (D.D.) (koji je, između ostalog, naveo da je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede, da se nije mogao sa sigurnošću opredijeliti kako je nastao prelom grudne kosti jer je mogao nastati i usljed pada, ali i usljed udarca macolom, ali da nikako nije mogao nastati padom na ivicu stepenica kako je to tvrdio apelant) i ostalim dokazima optužbe imala čvrsto i pouzdano uporište za činjenično utvrđenje iz izreke presude. Naime, Okružni sud je naveo da i dokazi optužbe i dokazi odbrane upućuju na pravilan zaključak prvostepenog suda da je nesporno da su apelant i oštećeni imali verbalnu raspravu, nakon čega je došlo do međusobnog odgurivanja, te da je sporan mehanizam nastanka povreda oštećenog i uzročno-posljedična veza između radnji apelanta i nastalih povreda. Okružni sud je nadalje naveo da, iako povrede koje je kritičnom prilikom zadobio oštećeni nisu nanesene direktnim djelovanjem apelanta, odnosno nisu rezultat direktne aplikacije sile na povrijeđene dijelove tijela, činjenica je da je pad oštećenog prouzrokovan aktivnošću apelanta. Naime, kada apelant udari oštećenog čekićem u predio grudi, a potom ga odgurne rukama i ovaj padne sa visine od oko 3,55 metara na čvrstu podlogu i zadobije teške tjelesne povrede, apelant čini krivično djelo teške tjelesne povrede. Pri tome, Okružni sud je naveo da je apelant bio svjestan da usljed njegovog činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali da je olako držao da ona neće nastupiti, te da nesumnjivo između postupanja apelanta i posljedice koja je nastupila postoji neprekinuta uzročna veza.

4. Nadalje, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je predmetno krivično djelo apelant učinio sa svjesnim nehatom, te da se, kada se sve navedene okolnosti dovedu u međusobnu vezu, zaključak prvostepenog suda o dokazanosti krivice apelanta ukazuje logičnim i nedvojbenim. Takođe, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud s pravom nije prihvatio svjedočenje S.S. i M.S. (supruga i sin apelanta) na okolnosti načina pada oštećenog, s obzirom da se o mogućnosti pada na ivicu stepenica izjasnio vještak medicinske struke (D.D.) koji nije ostavio nikakvu mogućnost povrede na tako opisan način. Isto tako, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da prethodno nije postojao napad oštećenog na apelanta (koju tezu zastupa odbrana) jer odgurivanje i uvredljive riječi koje je oštećeni uputio apelantu u konkretnim okolnostima nisu imale karakter napada na apelanta, pa da bi to opravdalo reagovanje apelanta upotrebom čekića „macole“. Pri tome, Okružni sud je ukazao da oštećeni nije imao pri sebi nikakvo sredstvo koje bi upotrijebio protiv apelanta da bi on imao pravo da primijeni nužnu odbranu i zada udarac oštećenom, te da ga odgurne od sebe na način da destabilizuje njegovu ravnotežu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da nužna odbrana, kao posebni pravni institut, u sebi sadrži dvije osnovne komponente: napad i odbranu, koje treba da se ostvare pod određenim uslovima, te da je, kada se predmetni događaj posmatra u cjelini, isključeno postupanje apelanta u nužnoj odbrani. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da u predmetnom postupku nije pouzdano utvrđeno da je apelant udario oštećenog macolom u predio grudi, niti je dokazano da ga je apelant odgurnuo i time prouzrokovao pad oštećenog, da je malo ili nimalo vjerovatno da od udarca čekićem u predio grudnog koša oštećeni izgubi dah, a od guranja rukama da izgubi ravnotežu. Ističe da se i sam vještak (D.D.) izjasnio da „u medicinskoj dokumentaciji nema podataka da je prelom grudne kosti nastao od udarca macolom“, što znači da je i navedeni vještak iznio niz zapažanja na osnovu kojih se nije pouzdano mogla utvrditi činjenica da je oštećeni zadobio udarac macolom u grudi. Dalje navodi da sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je oštećeni došao nepozvan u kuću apelanta, da je bio u pijanom stanju i da je upućivao ozbiljne prijetnje apelantu i članovima njegove porodice koje su kod njih izazvale strah za život i tjelesni integritet. Prema tome, apelant ističe da je prethodno postojao napad oštećenog na apelanta, pa da je apelant, dakle, postupao u nužnoj odbrani. Takođe, apelant navodi da u konkretnom slučaju nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje zapravo odnose na način na koji su sudovi, kroz ocjenu dokaza, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“ U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav (2) ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, za šta je taj sud dao jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dakle, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, tako da ni procjena izvedenih dokaza ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-390/22 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio