Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4162/20 (A.I.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Reformatio in peius
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4162/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4162/20, rješavajući apelaciju A. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. I. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 600096 20 Kž 2 od 10. septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Tarik Čingić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 600096 20 Kž 2 od 10. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 600096 16 K 2 od 13. marta 2020. godine. Apelacijom je zatraženo donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora po pravomoćnoj presudi do donošenja konačne odluke o apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 4162/20 od 17. februara 2021. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 4. decembra 2020. godine.

5. Apelantovom punomoćniku su odgovori na apelaciju dostavljeni na izjašnjenje 14. januara 2022. godine. Apelantov punomoćnik se nije izjasnio na dostavljene odgovore u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 600096 16 K od 11. decembra 2017. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo protivzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca. Osim toga, apelantu je na osnovu člana 76. KZFBiH izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja poslova i zvanja diplomiranog pravnika u trajanju od tri godine od dana pravomoćnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne ne uračunava u vrijeme trajanja sigurnosne mjere.

8. Rješenjem Kantonalnog sud broj 65 0 K 600096 18 Kž od 11. septembra 2019. godine djelimično je uvažena žalba apelantove odbrane, prvostepena presuda od 11. decembra 2017. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. U obrazloženju je navedeno da je žalbom ukazano na bitne povrede postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Kantonalni sud je ispitao prvostepenu presudu u granicama prigovora iz žalbe, te zaključio da su osnovani, navodeći u nastavku razloge za takav stav. Naime, posredovanje u smislu krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim i osuđen postoji ako se posredovanje vrši korištenjem službenog ili društvenog položaja. Službeni položaj mora biti takve prirode da se upravo njegovim korištenjem može posredovanjem utjecati na izvršenje, odnosno neizvršenje određene radnje. Kantonalni sud je istakao da u izreci prvostepene presude nije navedeno u kakvom je službenom položaju apelant bio i da li je njegov položaj takve prirode da je korištenjem položaja i posredovanjem utjecao na zaposlenja E. S., odnosno Dž. M. Stoga je zaključeno da su u prvostepenoj presudi izostali razlozi u naprijed navedenom smislu, te razlozi u pogledu apelantovog umišljaja za izvršenje krivičnog djela, te je na taj način počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k)

ZKPFBiH.

9. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 65 0 K 600096 16 K 2 od 13. marta 2020. godine kojom je apelant proglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude, s ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, drugog doveo u zabludu lažnim prikazivanjem činjenica i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini, čime je počinio krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 55. istog zakona. Za izvršenje navedenog krivičnog djela apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, te mu je na osnovu člana 76. KZFBiH izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja poslova i zvanja diplomiranog pravnika u trajanju od tri godine, uz obavezu da oštećenim isplati novčani iznos na ime pričinjene materijalne štete i troškove krivičnog postupka.

10. U obrazloženju presude je navedeno: Tužilaštvo je u skladu s uputama drugostepenog suda u ponovnom postupku u smislu člana 290. ZKPFBiH preciziralo prethodne optužnice od 26. septembra i 21. oktobra 2016. godine koje su bile spojene u jedan predmet u pogledu činjeničnog supstrata i pravne kvalifikacije, te je apelantu stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela prevare iz člana 294. stav 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH; obje optužnice je u ponovnom postupku potvrdio sudija za prethodno saslušanje i pročitane su na glavnom pretresu; Tužilaštvo je ostalo pri svim dokazima provedenim u prvostepenom postupku, a odbrana je predložila da se apelantov ranije dati iskaz pročita i da apelant ponovo iznese svoju odbranu; u završnoj riječi apelantova odbrana je istakla prigovor reformatio in peius jer je krivično djelo prevare teže u odnosu na krivično djelo protivzakonitog posredovanja; u izmijenjenim optužnicama (u ponovnom postupku) su, prema mišljenju odbrane, dodati novi elementi koji nisu postojali u prvobitnim optužnicama; apelantova odbrana je istakla okolnost da je žalbu na prethodnu prvostepenu presudu (koja je ukinuta) izjavio samo apelant i da takva procesna situacija ne može dovesti do promjene pravne kvalifikacije na apelantovu štetu.

11. Pri razmatranju prigovora zabrane reformatio in peius, Općinski sud je istakao: neotuđivo procesno pravo tužioca je da u smislu načela akuzatornosti disponira optužnicom na način da u skladu s procesnim pravilom iz člana 290. ZKPFBiH na glavnom pretresu može izmijeniti optužnicu; to ovlaštenje se odnosi na izmjenu činjeničnog supstrata optužnice i promjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela; relevantne odredbe u tom pravcu su član 17. ZKPFBiH (načelo akuzatornosti) i član 295. ZKPFBiH (vezanost presude za optužbu) uz procesno ovlaštenje prema kome nije vezan prijedlogom tužioca u pogledu pravne ocjene djela; odredba člana 322. ZKPFBiH limitira i ograničava tužioca da se takve izmjene ne mogu vršiti na štetu optuženog (apelanta) načelom zabrane reformatio in peius; u konkretnom slučaju prvobitno podnesene i izmijenjene optužnice proizlaze iz potpuno identičnih činjeničnih i životnih događaja; u izmijenjenim optužnicama nije dodata nova kriminalna količina optužnih navoda koja bi za apelanta bila teža; komparacijom ranijih s izmijenjenim optužnicama dolazi se do zaključka da se radi o potpuno istim životnim događajima, identičnim činjeničnim osnovama, identičnim oštećenim licima i identičnim novčanim iznosima, način i mjesto izvršenja krivičnog djela su identični, modus operandi apelanta je identičan. Jedina izmjena, kako je istakao Općinski sud, odnosi se na promjenu pravne kvalifikacije na način da je apelantu stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela prevare, te navođenju elemenata koji se odnose na lažno prikazivanje, dovođenje u zabludu i pribavljanje protivpravne imovinske koristi. Ocijenjeno je da navedeni elementi ni na koji način nisu apelanta stavili u teži procesni i materijalni položaj u odnosu na raniji, niti je preciziranje izvršeno na njegovu štetu. Osim toga, i visina kazne je kod prvobitne i nove optužnice ista, kazna zatvora do tri godine. Bitno obilježje krivičnog djela protivzakonitog posredovanja je primanje nagrade ili kakve druge koristi koja može biti i novac, a kod krivičnog djela prevare pribavljanje protivpravne imovinske koristi, što znači da i jedno i drugo djelo u svom elementu imaju pribavljanje protivpravne imovinske koristi koja je namijenjena počiniocu djela, a načini stjecanja su različiti. Jedina izmjena u pogledu pravne kvalifikacije djela je navođenje elementa „dovođenje drugog u zabludu“ koji apelanta, kako je zaključeno, nije doveo u nepovoljniji položaj. Dalje, krivično djelo protivzakonitog posredovanja se nalazi u glavi krivičnih djela podmićivanja protiv službene ili druge odgovorne funkcije, intencija zakonodavca je da spriječi primanje novca ili druge nagrade u okviru korištenja službenog položaja. Krivično djelo prevare je svrstano u glavu krivičnih djela protiv imovine gdje je također intencija zakonodavca da spriječi počinioca da stekne protivpravnu imovinsku korist. Suštinski i sadržajno je, kako je obrazloženo, zaštitni objekt za oba krivična djela identičan, a ogleda se u nastojanju zakonodavca da spriječi da se protivpravno stekne imovinska korist, pa ni u tom pogledu nije došlo do izmjene na apelantovu štetu.

12. U pogledu prigovora kojim se osporava da apelant u svojstvu osumnjičenog nije bio upoznat s osnovama sumnje koji se odnose na događaj iz aprila 2014. godine, te da se zapisnik o ispitivanju apelanta od 14. juna 2016. godine ne može koristiti kao dokaz, sud je prije svega imao u vidu ograničenja zakonodavca sadržano u odredbi člana 92. stav 2. tačka c) ZKPFBiH koja propisuje da se zapisnik koji je sačinjen bez prisustva branioca ne može koristiti kao dokaz u krivičnom postupku. S obzirom na navedeno ograničenje, sud nije ni cijenio sadržinu iskaza koji je dao apelant na tom zapisniku. Predmetni zapisnik je cijenjen s aspekta istaknutog prigovora odbrane da apelant nije bio ispitan na zakonit način. Uvidom u predmetni zapisnik je utvrđeno da je apelant ispitan na zakonit način, da je obaviješten o krivičnom djelu koje mu se tada stavljalo na teret, da je obaviješten o činjeničnim navodima koji se odnose na događaj iz aprila 2014. godine, te da je upoznat i s dokazima na kojima se zasniva osnov sumnje, zbog čega je prigovor neosnovan.

13. U nastavku su interpretirani iskazi saslušanih svjedoka i vještaka (str. od 9. do 13), te je zatim izvršena međusobna ocjena izvedenih dokaza (str. od 14. do 18). Općinski sud je u vezi s tim istakao: na osnovu izvedenih dokaza proistekao je zaključak da je apelant počinio krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. KZFBiH u produženom trajanju; da tač. 1. i 2. izreke presude predstavljaju jedinstvenu činjeničnu i pravnu cjelinu formiranu na bazi identičnih životnih događaja; obrazac ponašanja apelanta po objema tačkama je identičan – dovođenje oštećenih u zabludu s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi. U pogledu oblika vinosti, Općinski sud je zaključio da je psihički odnos apelanta prema izvršenju krivičnog djela bio u sferi direktnog umišljaja, da je bio svjestan i htio izvršenje krivičnog djela (iskazi saslušanih svjedoka, opširno navedeno na strani 19. presude). Prilikom razmatranja vrste i visine krivično-pravne sankcije sud je imao u vidu da je apelant pri izvršenju djela tražio veoma velike i značajne iznose novca (10.000 i 8.000 KM) i da je bio uporan, što je u ukupnosti ocijenjeno otežavajućim okolnostima, dok olakšavajućih nije bilo, pa je zaključeno da je kazna zatvora adekvatna težini krivičnog djela i stepenu iskazane društvene opasnosti čijom primjenom će se ostvariti ciljevi generalne i specijalne prevencije. Najzad, na osnovu člana 76. KZFBiH apelantu je izrečena i sigurnosna mjera zabrane obavljanja zvanja – poslova diplomiranog pravnika u trajanju od tri godine računajući od dana pravomoćnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne ne uračunava u vrijeme trajanja sigurnosne mjere. Na osnovu člana 212. stav 3. ZKPFBiH apelant je obavezan da oštećenim isplati novčani iznos na ime pričinjene materijalne štete.

14. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 600096 20 Kž 2 od 10. septembra 2020. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantove odbrane i potvrdio prvostepenu presudu od 13. marta 2020. godine. U obrazloženju je navedeno da je žalba izjavljena zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka s prijedlogom da se ona uvaži i prvostepena presuda ukine. Na sjednici vijeća apelantov punomoćnik je i usmeno obrazložio žalbu ukazujući da se optužnica nije mogla izmijeniti na apelantovu štetu i da je zaprijećena kazna za krivično djelo za koje je apelant osuđen teža u odnosu na ranije djelo za koje je pored kazne zatvora propisana i novčana kazna.

15. Kantonalni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti zaključio da je žalba neosnovana, te je u nastavku naveo razloge za takav stav. Tužilac je, koristeći procesni institut optužbe iz člana 290. ZKPFBiH, izmijenio optužnicu i apelantove radnje izvršenja kvalificirao kao krivično djelo prevare. Ponovljeni krivični postupak je iniciran samo apelantovom žalbom, pa je sud bio u obavezi primijeniti institut reformatio in peius koji je definiran u odredbi člana 322. ZKPFBiH. U prvostepenom postupku je data analiza sadržaja izmijenjene optužnice i stav odbrane da je optužnica izmijenjena na apelantovu štetu. Međutim, neosnovano je žalbom ukazano da je prvostepeni sud počinio bitne povrede postupka jer je, postupajući pravilno, na jasan način analizirao sve izvedene dokaze i donio zaključak o apelantovoj krivici za krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. KZFBiH.

16. Što se tiče neosnovanosti prigovora apelantove odbrane da je povrijeđeno načelo reformatio in peius, Kantonalni sud je istakao da osporenom presudom apelantu nije stavljena na teret veća kriminalna količina u odnosu na prethodnu (prvu) optužnicu, što očigledno proizlazi iz činjeničnog opisa prve i izmijenjene optužnice. Cijenjeni su isti dokazi, te je apelantu izrečena i ista sankcija, u oba krivična djela je zakonom zaprijećena kazna zatvora do tri godine. Braniočevi prigovori da nisu cijenjeni svi prijedlozi odbrane za izvođenje dokaza pred prvostepenim sudom su također ocijenjeni neosnovanim. Kantonalni sud je u konačnici zaključio da u pobijanoj presudi nema propusta na koje je ukazano u žalbi.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelacijom se ukazuje da je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije.

18. U pogledu prava na pravično suđenje se ističe: povrijeđeno je načelo zabrane reformatio in peius zato što je samo apelant podnio žalbu protiv prvobitno donesene osuđujuće presude za krivično djelo protivzakonitog posredovanja; nakon usvajanja žalbe zbog bitne povrede postupka predmet je vraćen na ponovno suđenje; u ponovnom postupku je optužnica izmijenjena na apelantovu štetu za potpuno novo krivično djelo dodajući novu kriminalnu količinu za koju se apelant prvobitnom optužbom nije teretio; na navedeno ne utječe činjenica što je apelantu ponovo izrečena ista kazna jer je za krivično djelo protivzakonitog posredovanja osim kazne zatvora do tri godine bilo moguće izreći i novčanu kaznu za razliku od krivičnog djela prevare koje ne propisuje novčanu kaznu; u ponovljenom postupku apelant nije proglašen krivim za srodno već potpuno novo krivično djelo (iz druge glave KZFBiH) koje ima različit zaštitni objekt i drugačiju sankciju, što je u sveukupnosti dovelo do teže pravne kvalifikacije u odnosu na ranije djelo; izmjene na apelantovu štetu su učinjene zato što je Tužilaštvo u ponovljenom postupku bilo svjesno da ne može dokazati krivično djelo iz prvobitne optužnice, pa je apelanta odlučilo inkriminirati za potpuno drugo krivično djelo, ali tek nakon što je osuđujuća presuda ukinuta žalbom koju je uložio samo apelant. Stoga, apelant smatra da je stavljen u težu poziciju od one u kojoj je bio prije ukidanja prvobitne osuđujuće presude, te da su obrazloženja sudova proizvoljna i suprotna praksi Ustavnog suda u predmetima br. AP 1165/10 i AP 736/14.

19. U pogledu prava na privatni i porodični život i prava na imovinu je navedeno da je uslijed izricanja sigurnosne mjere zabrane obavljanja poslova i zvanja diplomiranog pravnika u trajanju od tri godine došlo do miješanja u navedena apelantova prava povredom načela reformatio in peius. U tom kontekstu je navedeno da je za izvršenje krivičnog djela protivzakonitog posredovanja neophodno da učinilac ima službeni ili utjecajan položaj i da ga je koristio prilikom izvršenja djela. Krivično djelo prevare ne zahtijeva postojanje takvog položaja.

II.Odgovori na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da je u osporenoj presudi odgovoreno na sve žalbene navode apelantove odbrane i dati jasni odgovori na sve žalbene prigovore. Smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se ukazuje u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Općinski sud je u veoma opširnom odgovoru na apelaciju naveo da je izvršena prekvalifikacija krivičnih djela na osnovu odredbe člana 295. ZKPFBiH koja ne sadrži bilo kakva ograničenja ili zabrane prilikom davanja procesnih ovlaštenja sudu da izvrši prekvalifikaciju krivičnog djela. Navedena odredba procesnog zakona daje uopćeno ovlaštenje sudu prema kojem nije vezan za prijedlog tužioca u pogledu pravne ocjene djela, što upućuje na zaključak da sud može prekvalifikaciju izvršiti u bilo koje krivično djelo. Pri tome, prekvalifikacijom ne dolazi do povrede prekoračenja optužbe, niti do povrede načela akuzatornosti, jer prvostepeni sud u izreci presude nije dodao niti stavio na teret apelantu neke druge optužne navode koji nisu bili predmet optuženja u prethodnoj optužnici. Procesno pravo tužioca je da u skladu s načelom akuzatornosti disponira optužnicom na način da u skladu s procesnim pravilom iz člana 290. ZKPFBiH na glavnom pretresu može izmijeniti optužnicu, kako u činjeničnom supstratu tako i pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela. U prvobitnim i izmijenjenim optužnicama se radi o potpuno identičnim činjeničnim i životnim događajima koji datiraju iz 2011. i 2014. godine, dakle, u izmijenjenim optužnicama nije dodata nova kriminalna količina optužnih navoda koja ranije nije postojala i koja bi bila teža za apelanta, niti navodi iz izmijenjenih optužnica predstavljaju pogoršanje za optuženog u odnosu na ono što je bilo navedeno u prvobitno potvrđenim optužnicama. Smatra da izmjenom pravne kvalifikacije koja se kreće u okviru istog životnog događaja, koja je zasnovana na potpuno istim dokazima na kojima je bila zasnovana i prvobitna optužnica s čijim sadržajem je apelant bio upoznat i od kojih dokaza je imao mogućnost da se adekvatno brani, ne dovodi do povrede načela zabrane reformatio in peius zbog činjenice da promjenom pravne kvalifikacije nije stavljen u teži položaj.

V.Relevantni propisi

22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Član 76.

Zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije (1) Sigurnosna mjera zabrane obavljanja određenog zvanja, djelatnosti ili dužnosti može se izreći počinitelju koji je počinio krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost, ako postoji opasnost da bi takvo obavljanje moglo poticajno djelovati da počini novo krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost.

(2) Sigurnosna mjera zabrane vršenja određenog poziva, aktivnosti ili funkcije može se izreći u trajanju koje ne može biti kraće od jedne niti duže od deset godina, računajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere.

(…) Član 294. stav (1) Prijevara (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Član 382. stav (1) Protuzakonito posredovanje (1) Ko primi nagradu ili kakvu drugu korist da korišćenjem svog službenog ili uticajnog položaja u Federaciji posreduje da se učini ili ne učini koja službena radnja, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 17.

Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu nadležnog tužioca.

Član 290.

Izmjena optužbe Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 295. stav (2) Vezanost presude za optužbu (2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 312. stav (1) tačka k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

Član 322.

Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

Član 330. stav (1) tačka a) Ukidanje prvostepene presude (1) Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje, odnosno odrediti održavanje pretresa pred drugostepenim sudom kada postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, ako utvrdi da:

a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 329. stav (1) ovog zakona, VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 600096 20 Kž 2 od 10. septembra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije.

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[...]

31. U konkretnom slučaju postupak iz kog je proizašla osporena odluka odnosio se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela prevare iz člana 294. stav 1. KZFBiH, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Apelant tvrdi da prvobitna prvostepena presuda koja je ukinuta po njegovoj žalbi (tužilac nije izjavljivao žalbu) nije sadržavala činjenice u kakvom je službenom položaju bio, te su nedostajali razlozi u pogledu umišljaja za izvršenje krivičnog djela protivzakonitog posredovanja. U ponovnom postupku je proglašen krivim i osuđen za krivično djelo prevare koje je u odnosu na prethodno teže jer, između ostalog, osim razlike u bitnim elementima propisuje i težu sankciju. Apelant smatra da je prvostepeni sud u ponovnom postupku, s čim se saglasio drugostepeni sud, dodao odlučne činjenice i izvršio prekvalifikaciju krivičnog djela, pri čemu je prekršeno načelo zabrane reformatio in peius jer tužilac na prvobitnu prvostepenu presudu nije ulagao žalbu.

33. Prije nego što se upusti in concreto u razmatranje osnovanosti navedenih apelantovih tvrdnji, Ustavni sud podsjeća na stav iz jurisprudencije Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), čije stavove i načela podržava i Ustavni sud u svojoj praksi, da nije zadatak tog suda da zauzme mjesto domaćih – redovnih sudova. Primarno je u nadležnosti javnih vlasti, posebno sudova, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Stoga, prema navedenoj praksi, nije zadatak Evropskog suda da se bavi navodnim propustima u primjeni prava i utvrđenom činjeničnom stanju koje su počinili domaći sudovi, izuzev ako i u onoj mjeri u kojoj su mogli prekršiti prava i slobode zaštićene Evropskom konvencijom, na primjer, gdje se, u izuzetnim slučajevima, za takve pogreške može reći da konstituiraju „nepravičnost” nespojivu sa članom 6. Evropske konvencije (vidi Moreira Ferreira protiv Portugala, broj predstavke 19867/12, stav 83, presuda od 11. jula 2017. godine).

34. Ustavni sud podsjeća da obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici ili u toku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe. Samo upućivanje na apstraktnu mogućnost da sud može doći do drugačijeg zaključka u pogledu pravne klasifikacije djela od one koju je ponudilo Tužilaštvo nije dovoljno (vidi Evropski sud, I. H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. jula 2006. godine, stav 34). Nadalje, u slučaju reklasifikacije činjenica u toku krivičnog postupka optuženi mora imati priliku da se koristi pravom na odbranu na efektivan način i u pravo vrijeme (vidi Evropski sud, Block protiv Mađarske, presuda od 25. aprila 2011. godine, stav 24).

35. Ustavni sud će podsjetiti na relevantnu praksu Evropskog suda u predmetima koji su pokretali pitanje zabrane reformatio in peius. U predmetu Gelendize protiv Georgie (aplikacija broj 72916/10, odluka od 7. februara 2020. godine) Evropski sud je ponovio da se pravičnost postupka ocjenjuje s obzirom na postupak u cjelini, da su podstavci (a) i (b) člana 6. stava 3. povezani i da se pravo na obavijest o prirodi i razlozima optužbe mora razmotriti u svjetlu prava optuženog da pripremi svoju odbranu (vidi Pélissier i Sassi protiv Francuske [Vv] broj 25444/94, §§ 52-54, ECHR 1999-II). Ocjenjujući pravičnost krivičnog postupka, sud je prihvatio da prekvalifikacija krivičnog djela neće narušiti pravo na odbranu ako je optuženi u revizionom postupku imao dovoljnu priliku da se brani (vidi Dallos protiv Mađarske broj 29082/95, st. 47–53, 1. mart 2001. i Sipavičius protiv Litve broj 49093/99, stav 30, 21. februar 2002).

36. U predmetu Dallos ključne su bile okolnosti da je Vrhovni sud u revizionom postupku ispitao je li podnosilac zahtjeva kriv za krivično djelo po preformuliranoj optužbi ili ne. Evropski sud je zaključio da je podnosilac zahtjeva imao priliku pred Vrhovnim sudom iznijeti svoju odbranu u pogledu preformulirane optužbe. Ocjenjujući pravičnost postupka u cjelini – i s obzirom na prirodu ispitivanja predmeta pred Vrhovnim sudom – sud je uvjeren da su svi nedostaci u postupku pred Okružnim sudom otklonjeni pred Vrhovnim sudom (st. 49. i 50), da stoga nisu povrijeđena prava podnosioca zahtjeva da bude detaljno informiran o prirodi i razlozima optužbe protiv njega, te da je imao dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu svoje odbrane, zbog čega je zaključeno da član 6. Konvencije nije povrijeđen. U predmetu Sipavičius aplikantica je ukazala da je krivično djelo za koje je bila osuđena na dvije godine zatvora u međuvremenu dekriminalizirano, na žalbenom ročištu Apelacioni sud je prihvatio tužiočev zahtjev da se krivično djelo reklasificira u zloupotrebu položaja, aplikantica je za to krivično djelo osuđena na dvije godine zatvora, u aplikaciji je ukazala da je reklasifikacija djela za koja je osuđena bila proizvoljna i da joj nije dato odgovarajuće vrijeme da prilagodi svoju odbranu novim optužbama. Evropski sud je u navedenoj odluci, između ostalog, istakao da Apelacioni sud aplikantici nije pružio mogućnost da svoju odbranu prilagodi novim optužbama, a Vrhovni sud, koji je bio u mogućnosti pregledati slučaj u cijelosti, nije uspio izliječiti nedostatke žalbenog postupka odbijanjem aplikanticine revizije kao nedopuštene. Evropski sud je zaključio da je način na koji je aplikanticino krivično djelo za koje je prvobitno bila osuđena reklasificirano od žalbenog suda proizvoljno i krši načelo jednakosti oružja, zbog čega je zaključio da je došlo do povrede člana 6. st. 1. i 3. tač. a) i b) Konvencije (st. od 35. do 38).

37. U konkretnom slučaju, u pogledu izmjene pravne kvalifikacije krivičnog djela u vezi sa zabranom reformatio in peius, Ustavni sud podsjeća na sadržaj odredbe člana 322. ZKPFBiH koja propisuje: „Ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.“ Suštinski, u pitanju je pravilo kojim se optuženi/okrivljeni štiti od preinačenja prvostepene presude na njegovu štetu ako je žalba izjavljena samo u korist optuženog/okrivljenog. Ustavni sud dalje podsjeća da se objektivni identitet optužbe i presude ogleda u tome što se presuda može odnositi samo na djelo koje je obuhvaćeno optužbom, tj. sud je vezan za činjenični opis djela izložen u optužbi koja je podnesena ili eventualno na glavnoj raspravi izmijenjena. Odredbom člana

290. ZKPFBiH propisano je ovlaštenje tužioca da na glavnom pretresu izmijeni optužnicu ukoliko dokazi na to ukazuju, iz čega dalje proizlazi da ne postoje prepreke za izmjenu optužnice tokom trajanja krivičnog postupka, pri čemu sud koji o tome odlučuje nije vezan pravnom kvalifikacijom krivičnog djela (član 295. stav 2. ZKPFBiH). Osim toga, apelant je imao i koristio priliku da u ponovnom postupku u pogledu izmijenjene optužnice iznese svoju odbranu (već citirana Dallos protiv Mađarske).

38. U konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li je optužnica u ponovnom postupku, nakon žalbe koju je izjavio samo apelant, mogla biti izmijenjena na način kako je to učinjeno – izmjenom pravne kvalifikacije krivičnog djela, umjesto krivičnog djela protivzakonitog posredovanja apelantu je stavljeno na teret krivično djelo prevare, i da li je ta izmjena dovela do izricanja teže vrste kazne kako tvrdi apelant. Neosnovanost istaknutog prigovora u pogledu izmjene pravne kvalifikacije krivičnog djela sudovi su na obje sudske instance obrazložili na način da oba krivična djela u svojim suštinskim obilježjima imaju elemente pribavljanja protivpravne imovinske koristi (načini ostvarenja koristi su različiti), izvršena je komparacija prethodne i izmijenjene optužnice, te zaključeno da su u pitanju isti životni događaji (iz 2011. i 2014. godine), identičan činjenični osnov, identična oštećena lica, identični novčani iznosi i identičan obrazac ponašanja apelanta), pri čemu apelantu nije na teret stavljeno još neko krivično djelo van osnovnog događaja, niti mu je stavljena na teret veća količina inkriminiranih radnji. U odgovoru na pitanje da li je optužnica mogla biti izmijenjena u pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća na sadržaj odredbe člana 295. stav 2. ZKPFBiH prema kojoj sud nije vezan za tužiočeve prijedloge u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela. Navedena odredba u pogledu procesnih ovlaštenja suda u ovom segmentu ne sadrži bilo kakva ograničenja ili zabrane. Međutim, navedeno ovlaštenje suda nije moguće posmatrati odvojeno od činjeničnog opisa djela izloženog u optužbi za koji je sud vezan. Iz činjenica konkretnog predmeta i obrazloženja osporenih presuda proizlazi da izrekom prvostepene presude koja je donesena u ponovnom postupku (nakon samo apelantove žalbe) apelantu nisu stavljeni na teret novi (drugi) optužni navodi, niti mu je stavljana na teret veća količina inkriminiranih radnji od onih koje su bile predmet optuženja po prethodnoj optužnici. Dakle, optužnica je ostala u okviru istog krivičnopravnog događaja, zasnovana na potpuno istim dokazima na kojima je bila zasnovana i prvobitna optužnica, s čijim sadržajem je apelant bio upoznat i imao mogućnost da se adekvatno brani. U okolnostima konkretnog slučaja, imajući pri tome u vidu sve naprijed navedeno (ovlaštenje suda i Tužilaštva) i okolnost da apelant izmjenom pravne kvalifikacije krivičnog djela nije bio doveden u poziciju da se brani od „novih“ optužbi, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius. U tom kontekstu, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova da postupaju po izmijenjenoj optužnici u kojoj je izmijenjena pravna kvalifikacija krivičnog djela, a predmet optuženja je ostao potpuno isti (u okviru istog događaja) i apelantu omogućeno da se u okviru tog krivičnopravnog događaja brani (već citirana Pélissier i Sassi protiv Francuske).

39. Drugi aspekt zabrane reformatio in peius apelant je doveo u vezu s izrečenom kaznom tvrdnjom da je za krivično djelo protivzakonitog posredovanja osim kazne zatvora propisana i novčana kazna, a za krivično djelo prevare, za koje je u konačnici osuđen, samo kazna zatvora, zbog čega je krivično djelo prevare „teže“. U vezi s tim postavlja se pitanje da li je prilikom izmjene optužnice u ponovnom postupku, nakon ukidanja prethodne presude povodom (samo) apelantove žalbe, apelantu izrečena teža vrsta kazne. Iako su sudovi u obrazloženju osporenih presuda naveli da je za oba krivična djela propisana kazna zatvora do tri godine, ne obrazlažući pritom da li novčana kazna uz propisanu kaznu zatvora određeno krivično djelo čini lakšim, Ustavni sud podsjeća da takav nedostatak po automatizmu ne dovodi do kršenja načela zabrane reformatio in peius. Najčešće povrede ove zabrane ostvaruju se prilikom odluke o kazni na način da se počiniocu krivičnog djela bez žalbe Tužilaštva izrekne stroža kazna zamjenom jedne vrste kazne za drugu, dodavanjem sporedne novčane kazne, određivanjem dužeg roka kušnje (kod uvjetne osude), izricanjem sigurnosne mjere i slično.

40. U konkretnom slučaju apelant smatra da je u ponovnom postupku „teže kažnjen“ jer krivično djelo za koje je proglašen krivim, za razliku od krivičnog djela po prvobitnoj optužnici, ne propisuje i novčanu kaznu. Dakle, apelant povredu načela zabrane reformatio in peius dovodi u vezu s vrstom zaprijećene (propisane) sankcije, a ne s izrečenom kaznom. Da li je „zaprijećenom sankcijom“ po prekvalificiranom krivičnom djelu apelant zaista stavljen u teži položaj, Ustavni sud podsjeća da je za počinjenje krivičnog djela protivzakonitog posredovanja propisana novčana kazna i kazna zatvora do tri godine, a za krivično djelo prevare propisana je kazna zatvora do tri godine.

41. Ustavni sud podsjeća da zabrana reformatio in peius podrazumijeva da se optuženom, za slučaj da je samo on izjavio žalbu, u ponovnom postupku ne može izreći stroža krivičnopravna sankcija od one koja je bila izrečena u prethodnoj, ukinutoj presudi. Iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je apelantu i po prethodnoj (ukinutoj) i presudi koja je donesena u ponovnom postupku izrečena ista vrsta sankcije (zatvor) i u istom trajanju (dvije godine i četiri mjeseca). Dakle, apelantu nakon izmjene pravne kvalifikacije krivičnog djela nije izrečena niti teža vrsta kazne niti u dužem trajanju. Stoga su neosnovani navodi apelacije da je u ponovnom postupku prilikom izricanja kazne prekršeno načelo reformatio in peius. Apelant, kako je prethodno navedeno, kršenje navedenog načela dovodi u vezu s vrstom zaprijećene sankcije za krivično djelo iz prethodne optužnice i prekvalificirano krivično djelo, a ne s izrečenom kaznom. Imajući u vidu da apelantu u ponovnom postupku nije izrečena ni teža vrsta kazne niti u dužem trajanju, proizlazi da odlukom o kazni u ponovnom postupku nije prekršeno načelo zabrane reformatio in peius. U okolnostima konkretnog slučaja, kako proizlazi iz osporenih presuda, primjenom relevantnih odredbi procesnog prava ZKPFBiH apelant nije doveden u teži položaj od onoga u kojem je bio prije nego što je podnio žalbu protiv prvostepene presude, odnosno proizlazi da su redovni sudovi postupali u skladu s odredbom člana 322. ZKPFBiH jer apelantu nije izrečena teža vrsta kazne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi da su redovni sudovi u osporenim odlukama postupili protivno načelu zabrane reformatio in peius, pa proizlazi da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, imajući u vidu prethodna obrazloženja i zaključak prema kojem redovni sudovi nisu postupili protivno načelu zabrane reformatio in peius, praksa na koju se apelant poziva u predmetima br. AP 1165/10 i AP 736/14 (dostupni na www.ustavnisud.ba) nije primjenjiva na konkretan slučaj. Suština navoda o povredi ovog načela u spomenutim predmetima nije bila u tome da li su ili nisu u optužnicu unesene činjenice i okolnosti koje bi krivičnom djelu dale teži oblik, nego da „u datom činjeničnom opisu nisu sadržani svi elementi bića krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret (pa ni osnovnog oblika tog krivičnog djela)“.

42. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta sagledan u cjelini nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

43. Apelant je naveo da mu je zbog sigurnosne mjere zabrane obavljanja poslova i zvanja diplomiranog pravnika u trajanju od tri godine (računajući od dana pravomoćnosti presude u koje se ne uračunava vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora) povrijeđeno pravo na privatni i porodični život i pravo na imovinu. Smatra da je do miješanja u navedena prava došlo povredom načela reformatio in peius.

44. Ustavni sud primjećuje da je navedena sigurnosna mjera propisana odredbom člana 76. KZFBiH koja glasi: „Sigurnosna mjera zabrane obavljanja određenog zvanja, djelatnosti ili dužnosti može se izreći počiniocu koji je počinio krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost, ako postoji opasnost da bi takvo obavljanje moglo poticajno djelovati da počini novo krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost.“

45. Imajući u vidu da se apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije u suštini zasnivaju na istim navodima kao i u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, proizlazi da su i ovi apelantovi navodi, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da, sagledavajući postupak u cjelini, nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada apelantovim navodima o povredi načela zabrane reformatio in peius nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog krivičnog postupka, te kada izmjenom optužbe apelant nije doveden u teži položaj.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4162/20 (A.I.) | Sudska praksa | Aktio