Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3837/20 (ENERGOCONTROL d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3837/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3837/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Energocontrol“ d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. lipnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju je podnio „Energocontrol“ d.o.o.
Mostar.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 154889 19 Pž 2 od 18. prosinca 2019. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Energocontrol“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU „Jurišić & Ćulanić“ iz Mostara, podnio je 23. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 154889 20 Rev od 2. srpnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 154889 19 Pž 2 od 18. prosinca 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 154889 18 Ps 2 od 5. srpnja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom o dopustivosti broj AP 1025/20 od 22. travnja 2020. godine Ustavni sud je odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv osporene Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 154889 19 Pž 2 od 18. prosinca 2019. godine zbog toga što je postupak o predmetu apelacije bio u tijeku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine povodom apelantove revizije izjavljene protiv osporene presude Kantonalnog suda. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da apelant, nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju, u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Sintegra“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 5. travnja 2022. i 18. travnja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 13. travnja 2022. do 6. svibnja 2022. godine.
5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 9. svibnja 2022. godine apelantovom punomoćniku na izjašnjenje.
6. Apelantov punomoćnik je 13. svibnja 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 154889 18 Ps 2 od 5. srpnja 2019. godine apelant je obvezan tužitelju isplatiti iznos od 13.327,89 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose precizno navedene u izreci presude, te mu nadoknaditi troškove parničnog postupka.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta s ciljem naplate neizmirenih računa po osnovi održavanja zgrade „Integra“. Istaknuo je da je tužitelj u tužbi naveo da je apelant 21. kolovoza 2001. godine zaključio ugovor o održavanju zgrade „Integra“ s privrednim društvom „Integra“ d.o.o. Mostar, kojim je uređeno održavanje, funkcioniranje i gazdovanje tom zgradom, te da je navedeno privredno društvo ugovorom od 19. prosinca 2008. godine prenijelo prava i obveze vezane za predmetnu zgradu na tužitelja. Tužitelj je također naveo da je apelantu redovno ispostavljao račune za izvršene usluge i da ih apelant nije platio. Općinski sud je istaknuo da je među parničnim strankama bila sporna pravna osnova, visina tužbenog zahtjeva, kao i aktivna i pasivna legitimacija. Nadalje je naveo da je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su ugovor o održavanju zgrade „Integra“ zaključili svi vlasnici poslovnih prostora koji se nalaze u toj zgradi, uključujući i apelanta, te je citirao sadržaj tog ugovora. Općinski sud je nadalje naveo da je apelant bio vlasnik poslovnog prostora u predmetnoj zgradi i da je taj prostor prodao Ž. V. koja je rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda od 14. prosinca 2011. godine uknjižena kao njegov vlasnik i koja je taj prostor izdala na neodređeno vrijeme apelantu ugovorom o zakupu od 1. rujna 2008. godine. Općinski sud je ocijenio da nije od utjecaja na odluku u predmetnom postupku činjenica da je apelant raspolagao poslovnim prostorom u predmetnoj zgradi u korist Ž. V., niti činjenica pokretanja parničnog postupka po tužbi određenih vlasnika poslovnih prostora u predmetnoj zgradi (među kojima je i Ž. V.) protiv tužitelja i privrednog društva „Integra“ d.o.o. Mostar radi upisa zajedničkog vlasništva. U svezi s tim je istaknuo da je apelant neposredno sudjelovao u zaključenju ugovora o održavanju predmetne zgrade i na taj način ga prihvatio i s njim se u cijelosti suglasio, što znači da su mu sve odredbe tog ugovora bile dobro poznate. Općinski sud je istaknuo da samim tim što apelant koristi ili može koristiti sve zajedničke prostore i dijelove u predmetnoj zgradi, on, kao i svi drugi vlasnici poslovnih prostora koji su i vlasnici svih zajedničkih dijelova zgrade koji služe za njezinu redovnu upotrebu, proizvode određene troškove (čišćenja, održavanja, grijanja, hlađenja, potrošnje vode, električne energije i sl.) pa je dužan te troškove plaćati, bilo kao vlasnik, bilo kao korisnik poslovnog prostora. Pri tome je naglasio da na apelantove obveze koje se odnose na plaćanje troškova održavanja zajedničkih dijelova predmetne zgrade ne utječe ni činjenica da apelant predmetni poslovni prostor koristi kao zakupac. U svezi s tim, Općinski sud je istaknuo da se apelant ugovorom o zakupu obvezao da će plaćati i dio troškova tekućeg održavanja dogovorenih među zajednicom stanova i etažnih vlasnika, i to konkretno troškove čišćenja hodnika, WC-a i dizala, troškove korištenja sanitarne vode neposredno nadležnoj službi s pripadajućim PDV-om, kao i troškove tekućeg održavanja zajedničke opreme prostora proporcionalno korisnoj površini poslovnog prostora. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio neutemeljenim apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije na njegovoj strani uslijed činjenice da nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora.
10. Općinski sud je nadalje ocijenio neutemeljenim apelantov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na tužiteljevoj strani. U svezi s tim je istaknuo da je privredno društvo „Integra“ d.o.o. Mostar ugovorom od 19. prosinca 2008. godine prenijelo vlasništvo na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, kao i sva prava i obveze u svezi s poslovanjem s poslovnim objektom „Integra“. Općinski sud je naveo da je točno da apelant kao tadašnji vlasnik, a ni Ž. V. kao sadašnji vlasnik predmetnog poslovnog prostora nisu dali formalni pristanak za ustupanje ugovora. Međutim, istaknuo je da je apelant uredno plaćao obveze tužitelju po računima proisteklim iz ugovora o održavanju od 21. kolovoza 2001. godine (ili dio računa), te da to nedvosmisleno upućuje na zaključak da je na taj način apelant dao legitimitet tužitelju da umjesto ranijeg ugovarača obavlja poslove održavanja u predmetnoj zgradi. Općinski sud je nadalje ukazao da se na predmetni spor primjenjuju odredbe Zakona o upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada („Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona“ broj 1/06) s obzirom na to da s vlasnicima poslovnih prostora nije zaključio ugovor o održavanju poslovnih prostora u predmetnoj zgradi po zakonu od 4. prosinca 2001. godine, te je ukazao na sadržaj odredaba čl. 14., 16. i 18. Zakona o upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada. Općinski sud je naveo da etažni vlasnici predmetne zgrade u ostavljenom roku od devet mjeseci, u smislu odredbe članka 18. Zakona o upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada, nisu izvršili izbor upravitelja zgrade (do kada je upravitelj bio tužitelj), nakon čega je nadležna gradska služba trebala imenovati prinudnog upravitelja, ali to nije učinila. S obzirom na navedeno i pri nespornoj činjenici da su etažni vlasnici predmetne zgrade prije stupanja na snagu Zakona o upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada, kojim je propisana obveza izbora zajedničkog upravitelja zgrade, sami izabrali upravitelja, Općinski sud je zaključio da se ima smatrati da je tužitelj upravitelj zgrade sve do izbora novog upravitelja, do kada su etažni vlasnici dužni poštovati ugovor o održavanju zgrade koji su zaključili s privrednim društvom „Integra“ d.o.o. Mostar. Općinski sud je nadalje naveo da je vještak ekonomske struke u nalazu i mišljenju naveo da je tužitelj obavljao sve poslove predviđene ugovorom o održavanju predmetne zgrade (ali da nije organizirao posebnu službu kako je bilo predviđeno ugovorom) i da je vrijednost ulaznih računa za električnu energiju, vodu, osiguranje i lož-ulje raspoređena na korisnike po kriterijima iz predmetnog ugovora. Naveo je da je vještak konstatirao i da je uvidom u tužiteljevu dokumentaciju utvrdio da su navedeni računi uredno dostavljeni i zaprimljeni od apelanta, da je apelant pismeno prigovorio na visinu i strukturu pojedinih troškova uz detaljno obrazloženje da ne postoji zakonska osnova za fakturiranje pojedinih izdataka i da ih ne može knjižiti u svom knjigovodstvu, kao i da oni nemaju osnovu da se plate, te da nije pismeno potvrdio utemeljenost priznanja računa, odnosno nije konformirao pismo koje mu je tužitelj dostavio s ciljem potvrđivanja stanja potraživanja (IOS). U svezi s tim, Općinski sud je istaknuo da navedeno samo po sebi ne znači da obveza za koju je tužitelj ispostavljao račune nije nastala jer je vještak utvrdio da je tužitelj izvršavao svoje obveze iz ugovora o održavanju, te da je apelant imao mogućnost platiti nesporni dio računa. Slijedom navedenog, Općinski sud je obvezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 13.327,89 KM, koji je utvrdio vještak, primjenom odredaba čl. 17. st. 1., 262. st. 1. i 749. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
11. Apelant je 11. listopada 2019. godine Kantonalnom sudu podnio zahtjev za izuzeće sutkinje R. T. iz predmetnog postupka.
12. Kantonalni sud je rješenjem od 29. studenog 2019. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za izuzeće sutkinje R. T.
13. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant u zahtjevu za izuzeće naveo da je sutkinja R. T. postupala u predmetu broj 58 0 Ps 118901 12 Ps među istim strankama, u istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te donijela presudu Općinskog suda od 12. srpnja 2013. godine u kojoj je izrazila svoj stav i smatra da u slučaju kada bi ta sutkinja sudjelovala u donošenju odluke o žalbi bilo povrijeđeno njegovo pravo na objektivno, zakonito i profesionalno razmatranje svih žalbenih razloga. Apelant je također naveo da pobijana presuda u pretežnom dijelu nije ništa drugo nego prepisana presuda Općinskog suda od 12. srpnja 2013. godine i da to jasno govori u prilog utemeljenosti zahtjeva za izuzeće, kao i da bi se u slučaju njegovog odbijanja izgubila dvostupnost odlučivanju i povrijedilo apelantovo pravo na objektivno suđenje i zakonito donošenje odluke. Kantonalni sud je naveo da je sutkinja R. T. u svojoj izjavi potvrdila apelantove navode da je kao sutkinja prvostepenog suda donijela Presudu broj 58 0 Ps 118901 12 Ps od 12. srpnja 2013. godine u parničnom predmetu između istih stranaka, u istim ulogama i s potpuno istom činjeničnom i pravnom osnovom, po istom tužbenom zahtjevu koji se odnosio samo na drugo razdoblje potraživanja.
14. Presudom Kantonalnog suda (u čijem vijeću je sudjelovala i sutkinja R. T.) broj 58 0 Ps 154889 19 Pž 2 od 18. prosinca 2019. godine apelantova žalba je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda je djelomično preinačena tako što je apelant obvezan isplatiti tužitelju iznos od 12.255,12 KM (umjesto 13.327,89 KM) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose precizno navedene u izreci presude.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je opširno iznio apelantove žalbene navode, te je naveo da je po istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi, za razdoblje koje je prethodilo razdoblju na koje se odnosi predmetna tužba (od siječnja 2012. do rujna 2012. godine), donesena Presuda broj 58 Ps 118901 12 Ps od 12. srpnja 2013. godine, na koju se pozvao i koju je priložio uz žalbu, iz koje proizlazi da je apelant i u tom postupku isticao gotovo sve prigovore koje je isticao i u predmetnom postupku. Ako je u oba postupka činjeničnopravna osnova ista i ako su u oba postupka istaknuti gotovo identični prigovori, Kantonalni sud je istaknuo da se ni presude nisu mogle značajno razlikovati jer su obje donesene na temelju potpuno istih ključnih dokaza, pa su se iz istih dokaza mogli izvući samo isti zaključci. Kantonalni sud je istaknuo da je čl. 3. i 9. ugovora o zakupu od 1. rujna 2008. godine apelant preuzeo obvezu plaćanja troškova grijanja, uporabe telefona, faksa i zajedničke centrale, troškove potrošnje električne energije, pristojbe i doprinose za uporabu građevinskog zemljišta i dio troškova održavanja dogovorenih između etažnih vlasnika, te da ništa od toga nije dužan plaćati vlasniku, nego izravno davatelju usluge. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su neutemeljeni apelantovi prigovori nedostatka pasivne legitimacije na njegovoj, odnosno aktivne legitimacije na tužiteljevoj strani. Nadalje je naveo da je točno da računi po kojima je apelant dužan platiti troškove nisu računi davatelja usluga, nego računi tužitelja. U svezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo da je kao vlasnik zajedničkih dijelova predmetne zgrade (nezakonito) upisan tužitelj, uslijed čega su mu davatelji usluga izdavali sve račune na ime održavanja zajedničkih dijelova predmetne zgrade, te da je stoga tužitelj izdavao račune etažnim vlasnicima, odnosno zakupcima kao u konkretnom slučaju, te da to potpuno potvrđuje tužiteljevu aktivnu i apelantovu pasivnu legitimaciju. Kantonalni sud je nadalje ocijenio neutemeljenim apelantove prigovore u svezi s nepostojanjem kriterija i jedinične cijene koštanja troškova održavanja po 1 m . U svezi s tim je istaknuo da je ugovorom o održavanju predmetne zgrade koji je apelant potpisao kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora predviđeno da će se ti troškovi plaćati proporcionalno površini svakog poslovnog prostora, odnosno prema stvarnom utrošku dijeljenom po m prostora, gdje je to bilo moguće (električna energija, voda i djelomično grijanje). Kantonalni sud je također naveo da je apelant predmetni poslovni prostor koristio od same izgradnje zgrade, najprije u ulozi vlasnika do prodaje tog poslovnog prostora supruzi apelantovog zastupnika Ž. V., nakon čega je prostor koristio kao zakupac, te da je za razdoblje od prosinca 2011. do rujna 2012. godine djelomično plaćao ispostavljene račune. U svezi s tim je istaknuo da je točno da za navedenu činjenicu nema izravnih dokaza u spisu, ali da to proizlazi iz presude Općinskog suda od 12. srpnja 2013. godine, te da se iz navedenih činjenica nameće logičan zaključak da je apelant do prosinca 2011. godine uredno snosio obveze održavanja jer je tek tada tužitelj imao razlog za podnošenje tužbe. Kantonalni sud je nadalje naveo da cijena održavanja prostora od 2,73 KM po m nije utvrđena suprotno Zakonu o održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade u HNK („Službene novine HNK“ broj 4/2001), kojim je propisano da će se naknada po osnovi održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade plaćati 0,35 KM po m , sve dotle dok etažni vlasnici ne zaključe pismeni ugovor kojim bi uredili svoje odnose. Pri tome je istaknuo da je apelant u žalbi naveo da se cijena održavanja poslovnog prostora po m nije mijenjala već 18 godina, što znači da je od 2001. do 2011. godine dobrovoljno plaćao troškove održavanja po toj cijeni. Kantonalni sud je također naveo da na cijelom području grada Mostara nisu izabrani upravitelji zgrada, ali da se tužitelj ima smatrati upraviteljem na temelju zaključenog ugovora o održavanju predmetne zgrade jer su taj ugovor potpisali svi tadašnji vlasnici poslovnih prostora, koji će kao takav egzistirati dok vlasnici prostora ne izaberu upravitelja u skladu s navedenim zakonom. U obrazloženju je nadalje ukazao da na odluku suda ne utječe činjenica da su, u međuvremenu, presudom Općinskog suda od 18. travnja 2017. godine proglašene ništavim odredbe članka 4. stavak 2. aneksa ugovora o zajedničkom ulaganju od 15. veljače 2002. godine, kojim je bilo utvrđeno da je društvo „Integra“ vlasnik svih zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, kao i zemljišta ispod zgrade i zemljišta koje služi za redovnu uporabu zgrade jer su ti dijelovi zgrade i zemljišta u skladu sa Zakonom o stvarnim pravima u zajedničkom vlasništvu svih vlasnika poslovnih prostora. U svezi s tim je istaknuo da naknadu na ime održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade snosi vlasnik, odnosno korisnik poslovnog prostora, ako su se tako dogovorili ugovorom o zakupu, što je u konkretnom predmetu slučaj. Kako predmetnim ugovorom o zakupu apelant nije uzeo pod zakup i garažu, Kantonalni sud je obvezao apelanta da isplati tužitelju iznos od 12.255,12 KM umjesto 13.327,89 KM, te posljedično tome izmijenio i odluku o zakonskim zateznim kamatama.
16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 154889 20 Rev od 2. srpnja 2020. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.
17. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude iznosi 12.255,12 KM, što znači da je ispod propisanog cenzusa, zbog čega nije dozvoljena, shodno odredbi članka 247. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također je istaknuo da je apelant predložio da sud odluči o reviziji primjenom odredaba članka 237. st. 3. i 4. ZPP-a, ali da nije naveo određeno pravno pitanje, propise, niti razloge zbog kojih smatra da je pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, što je uvjet propisan člankom 237. stavak 5. ZPP-a za dopuštanje izuzetne revizije po navedenoj odredbi.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje pred nepristranim sudom jer je u vijeću Kantonalnog suda koje je donijelo osporenu odluku sudjelovala sutkinja R. T. koja je kao prvostupanjska sutkinja donijela presudu Općinskog suda od 12. srpnja 2013. godine, čije je izuzeće apelant tražio, ali je njegov zahtjev odbijen (vidi, supra, toč. 11–14.). Navodi da je ta sutkinja već imala formiranu odluku u predmetnoj pravnoj stvari, te da je sudjelovanjem te sutkinje, naročito kao sutkinje izvjestiteljice, povrijeđeno njegovo pravo na objektivno, zakonito i profesionalno razmatranje svih žalbenih razloga, te se pozvao na Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 164343 19 Rev od 19. svibnja 2020. godine (koje nije dostavio u prilogu apelacije). Navodi da uslijed navedene činjenice drugostupanjski sud nije pružio dovoljnu garanciju da se isključi opravdana sumnja u svezi s njezinom nepristranošću. Apelant navodi da je Kantonalni sud, kod već formirane odluke sutkinje izvjestiteljice, proizvoljnom primjenom i tumačenjem odredbi Zakona o parničnom postupku utvrdio i one činjenice koje nisu bile predmet utvrđenja u predmetnom postupku, posredno iz presude Općinskog suda od 12. srpnja 2013. godine koju je donijela sutkinja R. T. i koja nije izvedena kao dokaz u predmetnom postupku, te da je na taj način povrijeđeno načelo neposrednosti u ocjeni izvedenih dokaza iz članka 209. ZPP-a u svezi sa čl. 217. st. 2. i čl.
229. ZPP-a. Također navodi da je presudu Općinskog suda od 12. srpnja 2013. godine dostavio samo na okolnost utemeljenosti zahtjeva za izuzeće i da na njoj nije temeljio žalbu, te da je ta činjenica zlouporabljena od drugostupanjskog suda i tendenciozno podvedena pod apelantove navode. Apelant navodi da drugostupanjski sud nije uzeo u obzir ni činjenicu da ne postoji identitet izvedenih dokaza i cjelokupne dokazne građe i da je u konkretnom predmetu provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke i drugi dokazi na relevantne okolnosti, što nije bio slučaj u predmetu okončanom presudom Općinskog suda od 12. srpnja 2013. godine. Nadalje navodi da je drugostupanjski sud kao jedini dokaz prihvatio račune izdavane od tužitelja, a da ih ne razmatra i cijeni u svezi sa svim ostalim izvedenim dokazima i prigovorima, na koji način je povrijedio apelantovo pravo „na ravnopravan odnos“. Apelant navodi da je došlo i do povrede prava na obrazloženu sudsku odluku jer Kantonalni sud nije dao odgovor na njegove žalbene navode kojima je isticao da prvostupanjski sud nije na pravilan i zakonit način raspravio prigovor aktivne i pasivne legitimacije stranaka, kao ni ništavosti ugovora zaključenog između privrednog društva „Integra“ d.o.o. Mostar i tužitelja uslijed činjenice da apelant nije dao pristanak za ustupanje ugovora u smislu odredaba članka 145. ZOO-a, na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Navodi da je izostanak odluke o ovim žalbenim razlozima, između ostalog, uvjetovan time da apelant u postupku okončanom presudom Općinskog suda od 12. srpnja 2013. godine nije isticao prigovor ništavosti navedenog ugovora. Apelant nadalje navodi da je proizvoljan stav Kantonalnog suda da cijena održavanja prostora od 2,73 KM po m nije utvrđena suprotno Zakonu o održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, te da sud nije odgovorio na apelantove žalbene navode da cijena u tom iznosu nije ugovorena. Navodi i da predmetnim ugovorom o zakupu apelant nije preuzeo obvezu da sve troškove plaća tužitelju, već najmodavcu, te da sud pogrešno interpretira sadržaj tog ugovora. II.Odgovor na apelaciju i apelantovo izjašnjenje na odgovore
19. Kantonalni sud je naveo da je dao obrazloženje za osporenu odluku, te da tom odlukom nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
20. Općinski sud je naveo da je brižljivo cijenio sve izvedene dokaze i da se izjasnio na sve bitne prigovore, te smatra da su apelacijski navodi neutemeljeni.
21. Tužitelj je naveo da ne postoji niti jedan dokaz da je pri donošenju osporenih odluka primjena prava bila očigledno proizvoljna, te da je apelant selektivno interpretirao dijelove osporenih odluka u korist svojih tvrdnji. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na nepristran sud, tužitelj je naveo da se prema praksi Europskog suda osobna nepristranost suca mora pretpostaviti i da činjenica da se sudac nije izuzeo iz odlučivanja u žalbenom postupku ne dokazuje njegovu pristranost. Također, navodi da ne postoji niti jedan razuman razlog zašto određeni sudac ne može sudjelovati u dva postupka između istih parničnih stranaka po istoj ili sličnoj činjeničnoj osnovi, te da bi suprotan stav predstavljao presedan iz razloga što su zbog prevelikog opsega predmeta suci redovnih sudova često u situaciji da moraju odlučivati u različitim postupcima između istih parničnih stranaka po istoj činjeničnoj osnovi. Tužitelj navodi i da apelant nije dokazao da je sutkinja R. T. imala formirano mišljenje o meritumu spora, te da i kada bi prihvatili da je to točno, to mišljenje nije moglo utjecati na preostala dva člana vijeća drugostupanjskog suda. Također navodi da je Kantonalni sud razmotrio pitanje primjene članka 145. ZOO-a na kojem je apelant temeljio prigovor ništavosti, te pitanja aktivne i pasivne legitimacije parničnih stranaka. Tužitelj je naveo da kao dokaz da se u konkretnom slučaju ne radi o pristranosti i proizvoljnosti redovnih sudova dostavlja presude Općinskog i Kantonalnog suda u predmetu broj 58 0 Ps 191077 17 Ps u kojem je pitanje neredovnog plaćanja drugog etažnog vlasnika u predmetnoj zgradi riješeno identičnom primjenom materijalnog prava.
22. Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju, apelantov punomoćnik je, u pogledu tužiteljevog pozivanja na presude Općinskog i Kantonalnog suda u predmetu broj 58 0 Ps 191077 17 Ps kao nove dokaze i okolnosti, naveo da je u inspekcijskom postupku nad tužiteljem utvrđeno da tužitelj ne posjeduje certifikat upravitelja niti rješenje o ispunjavanju uvjeta za obavljanje poslova upravitelja u skladu sa Zakonom o upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada („Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona“ broj 01/06). Naveo je da iz toga proizlazi da tužitelj nije mogao obavljati poslove upravitelja predmetne zgrade, te da su stoga osporene odluke proizvoljne. U konačnici je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima apelacije. V.Relevantni propisi
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11).
24. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
[…]
IX - USTUPANJE UGOVORA
Uslovi ustupanja Član 145.
(1) Svaka strana u dvostranom ugovoru može, ako na to pristane druga strana, ustupiti ugovor nekom trećem licu, koje time postaje nosilac svih njenih prava i obaveza iz tog ugovora.
(2) Ustupanjem ugovora ugovorni odnos između ustupioca i druge strane prelazi na prijemnika i drugu stranu u času kad je druga strana pristala na ustupanje, a ako je druga strana dala svoj pristanak unapred, u času kad je obaveštena o ustupanju.
(3) Pristanak na ustupanje ugovora je punovažan samo ako je dat u formi u zakonu propisanoj za ustupljeni ugovor.
(4) Odredbe o sporednim pravima u vezi sa ugovorom o preuzimanju duga shodno će se primeniti i na ustupanje ugovora.
Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262.
(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
[…]
NALOG
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 749.
(1) Ugovorom o nalogu obavezuje se nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun preduzme određene poslove.
(2) Istovremeno se nalogoprimac ovlašćuje na preduzimanje tih poslova.
(3) Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz prirode međusobnog odnosa.
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
26. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
XIX - ISKLJUČENJE I IZUZEĆE
Članak 357.
(1) Sudac ne može vršiti sudačku dužnost (isključenje):
1) ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu suovlaštenika, suobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak;
2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili mu je bračni, odnosno izvanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stupnja, bez obzira na to je li brak prestao ili nije;
3) ako je skrbnik, usvojitelj ili usvojenik stranke, njezinog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njezinog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko kućanstvo;
4) ako između sudca i stranke teče neka druga parnica;
5) ako je u istom predmetu sudjelovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici, ili je donio odluku koja se pobija, ili je zastupao stranku kao odvjetnik;
6) ako je u stečajnom postupku sudjelovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.
(2) Sudac može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće).
VI.Dopustivost
27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek budući da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda od 2. srpnja 2020. godine (koje je apelant primio 3. rujna 2020. godine). Slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu je presuda Kantonalnog suda od 18. prosinca 2019. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1025/20, koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Kantonalnog suda apelant primio 28. siječnja 2020. godine, a da je apelacija broj AP 1025/20 podnesena 18. ožujka 2020. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
33. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu duga, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
34. Iz sadržaja apelacijskih navoda proizlazi da apelant smatra da su u okolnostima njegovog slučaja prekršeni brojni aspekti prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (proizvoljna primjena prava, pravo na obrazloženu sudsku odluku, pravo na „jednakost oružja“…). Međutim, Ustavni sud smatra svrsishodnim prvo razmotriti apelantove navode vezane za kršenje standarda nepristranosti suda. Naime, ovakav pristup u konkretnom slučaju je nužan budući da je ispitivanje ostalih navoda o kršenju ovog prava bespredmetno ukoliko Ustavni sud nađe povredu apelantovog prava koja se tiče procesnih propusta u smislu nepristranost suda (mutatis mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 719/18 od 19. veljače 2020. godine, stavak 31. i AP 222/20 od 23. lipnja 2020. godine, stavak 88., dostupne na www.ustavnisud.ba).
35. Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti, u svrhu članka 6. stavak
1. Europske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje postoje li osobne predrasude suca koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, prema kojem se utvrđuje je li sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u svezi s njegovom nepristranošću (vidi Europski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, točka 29. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. ožujka 2006. godine). Što se tiče subjektivnog testa, sučeva osobna nepristranost se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi Europski sud, Wettstein protiv Švicarske, presuda od 21. prosinca 2000. godine, Izvješća o presudama i odlukama 2000-XII, točka 43.). U odnosu na objektivnu nepristranost, mora se utvrditi mogu li se, neovisno o ponašanju određenog suca, utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost.
36. Ustavni sud nadalje ukazuje da se, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u pogledu odluke koju donosi. Da je neki sudac pristran zbog opterećenosti predrasudama, moguće je zaključiti samo kada to postane sasvim jasno na temelju njegovog stava tijekom postupka ili iz sadržaja presude. Iako u nekim predmetima može biti teško pribaviti dokaze kojima se pobija ta pretpostavka, treba zapamtiti da zahtjev objektivne nepristranosti daje daljnje važno jamstvo (vidi Europski sud, Pullar protiv Velike Britanije, presuda od 10. lipnja 1996. godine, stavak 32.). Drugim riječima, Sud je priznao poteškoću prilikom utvrđivanja povrede članka 6. zbog subjektivne pristranosti i iz tih se razloga u velikoj većini predmeta u kojima se javljaju ista pitanja usredotočio na objektivni test. Međutim, nema nepropusne podjele između ta dva pojma budući da ponašanje suca ne samo da može potaknuti objektivne bojazni u pogledu nepristranosti s gledišta vanjskog promatrača (objektivni test), nego se može postaviti i pitanje njegovog ili njezinog osobnog uvjerenja (subjektivni test; vidi Europski sud, Kyprianou protiv Cipra, presuda od 15. prosinca 2005, predstavka br. 73797/01, stavak 119.).
37. U konkretnom slučaju, apelant navodi da je sutkinja R. T., koja je sudjelovala kao sutkinja izvjestiteljica u sastavu vijeća Kantonalnog suda koje je donijelo osporenu presudu, već prethodno imala formirano mišljenje o meritumu spora jer je postupala u parničnom predmetu između istih stranaka s istim procesnim ulogama i s potpuno istom činjeničnom i pravnom osnovom, po istom tužbenom zahtjevu koji se odnosio samo na drugo razdoblje potraživanja (vidi, supra, točka 13.). Apelant smatra da, stoga, Kantonalni sud nije pružio dovoljnu garanciju da se isključi opravdana sumnja u svezi s njenom nepristranošću. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da sama činjenica da je jedan sudac uključen u drugi postupak u svezi s istim strankama nije sama po sebi dovoljna da dovede do opravdanih sumnji u njegovu nepristranost (vidi Europski sud, Anguelov protiv Bugarske, broj 45963/99, presuda od 14. prosinca 2004. godine). Vijeće drugostupanjskog suda je obrazložilo razloge za svoju odluku i pokazalo da nema naklonosti u korist ili na štetu neke od stranaka u postupku. Stoga će Ustavni sud razmotriti apelantove navode o povredi prava na nepristran sud prema objektivnom testu.
38. Primjenjujući standarde objektivnog testa nepristranosti, Ustavni sud primjećuje da je sutkinja R. T. donijela presudu Općinskog suda od 12. srpnja 2013. godine u predmetu između istih stranaka sa istim procesnim ulogama i s potpuno istom činjeničnom i pravnm osnovom, po istom tužbenom zahtjevu koji se odnosio samo na drugo razdoblje potraživanja, kojom je apelant obvezan tužitelju isplatiti određeni novčani iznos na ime troškova održavanja predmetnog poslovnog prostora. Iz navedenog, dakle, proizlazi da je sutkinja R. T. imala prethodno formirano mišljenje o meritumu spora (vidi Europski sud, Golubović protiv Hrvatske, aplikacija broj 43947/10, presuda od 27. studenog 2012. godine, stavak 55.). Naime, iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda od 29. studenog 2019. godine, kojim je odbijen kao neutemljen apelantov zahtjev za izuzeće sutkinje R. T., proizlazi da se, kako je već rečeno, u oba predmeta radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi (vidi Europski sud, Fatullayev protiv Azerbajdžana, aplikacija broj 40984/07, presuda od 22. travnja 2010. godine, stavak 139.). Navedeno, a fortiori, proizlazi iz činjenice da se obrazloženje osporene presude Kantonalnog suda od 18. prosinca 2019. godine poziva na presudu Općinskog suda od 12. srpnja 2013. godine koju je donijela sutkinja R. T., navodeći upravo da se radi o istoj činjeničnopravnoj osnovi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantove sumnje u nepristranost Kantonalnog suda mogu smatrati objektivno opravdanim, odnosno da Kantonalni sud nije pružio dovoljne garancije da bi se ta sumnja otklonila i da stoga nije ispunio konvencijske standarde u smislu objektivnog testa (vidi, op. cit., Golubović protiv Hrvatske, stavak 59. i Šorgić protiv Srbije, aplikacija broj 34973/06, presuda od 3. studenog 2011. godine, stavak 70.), unatoč činjenici da je apelant koristio raspoloživi procesni mehanizam i tražio izuzeće sutkinje R. T. iz sastava drugostupanjskog vijeća.
39. Stoga, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
Ostali navodi
40. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje u segmentu prava na nepristran sud, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmotriti apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje u ostalim segmentima na koje se apelant pozvao (op. cit., AP 222/20, stavak 105.), niti navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na nepristranost suda kao aspekta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije s obzirom na to da Kantonalni sud nije pružio dovoljne garancije da bi otklonio apelantove sumnje u njegovu nepristranost, koje se, u okolnostima konkretnog slučaja, ukazuju objektivno opravdanim.
42. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić