Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3611/20 (I. K.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3611/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3611/20, rješavajući apelaciju Ilinke Karić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ilinke Karić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 050418 20 Gž 2 od 1. jula 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ilinka Karić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Vlasenice, koju zastupa Nada Todorović, advokat iz Vlasenice, podnijela je 7. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 050418 20 Gž 2 od 1. jula 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 050418 19 P 2 od 31. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 27. januara 2022. godine od Okružnog suda, Osnovnog suda i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. februara 2022. godine, tuženi 7. februara 2022. godine, dok Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je 16. februara 2022. godine dostavio odgovore na apelaciju zastupniku apelantkinje, koji se u ostavljenom roku nije izjasnio na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodna napomena

6. Rješenjem tuženog od 22. decembra 2011. godine poništeno je po pravu nadzora rješenje od 26. decembra 2003. godine (kojim je priznato apelantkinji pravo na starosnu penziju u određenom novčanom iznosu) i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i donošenje novog rješenja. U upravnom sporu, po apelantkinjinoj tužbi, presudom Okružnog suda od 29. oktobra 2012. godine tužba je uvažena i osporeni akt tuženog od 22. decembra 2011.godine poništen.

7. U međuvremenu, rješenjem tuženog od 23. januara 2012. godine apelantkinji je priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije počev od 31. decembra 2001. godine (u manjem iznosu nego što je to bilo priznato rješenjem od 26. decembra 2003. godine). Protiv navedenog rješenja apelantkinja je podnijela žalbu, koja je odbijena rješenjem od 27. novembra 2012. godine.

8. Rješenjem tuženog od 26. novembra 2012. godine odlučeno je da se apelantkinji nastavlja isplata srazmjerne starosne penzije po rješenju od 23. januara 2012. godine.

9. Rješenjem tuženog od 19. marta 2012. godine apelantkinji je utvrđena preplata novčanog primanja iz penzijskog invalidskog osiguranja (za period od 31. decembra 2001. godine do 31. januara 2012. godine), te određeno da se naknada navedenog iznosa vrši obustavom od 33,33 % mjesečnog iznosa penzije sve dok tuženi ne namiri preplaćeni iznos u cijelosti.

10. Apelantkinja je Okružnom sudu podnijela tužbu radi poništenja rješenja tuženog od 26. novembra 2012. godine, 27. novembra 2012. godine i 19. marta 2012. godine, koja je uvažena presudom Okružnog suda od 31. januara 2014. godine, i navedena rješenja tuženog poništena.

11. U izvršenju presude Okružnog suda od 31. januara 2014. godine tuženi je donio rješenje od 7. aprila 2014. godine, kojim je apelantkinji priznao pravo na srazmjernu starosnu penziju počev od 31. decembra 2001. godine (u manjem iznosu nego što je to bilo priznato rješenjem od 26. decembra 2003. godine).

12. Presudom Okružnog suda od 12. decembra 2014. godine je poništeno rješenje tuženog od 7. aprila 2014. godine, te je ostavljeno na snazi rješenje tuženog od 26. decembra 2003. godine, a tuženi obavezan da apelantkinji vrati sva umanjenja penzije, odnosno razlike u visini penzije određene rješenjem od 26. decembra 2003. godine i penzije određene rješenjem od 7. aprila 2014. godine.

13. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 10. maja 2017. godine djelimično je usvojen zahtjev tuženog za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 12. decembra 2014. godine na način da je ukinuta navedena presuda u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantkinji vrati sva umanjenja penzije (odnosno razlike u visini penzije određene rješenjem od 26. decembra 2003. godine i penzije određene rješenjem od 7. aprila 2014. godine), dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen. Osporene odluke

14. Presudom Osnovnog suda broj 92 0 P 050418 19 P 2 od 31. decembra 2019. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obaveže tuženi da apelantkinji naknadi štetu u vidu zakonskih zateznih kamata za korišćena novčana sredstva za period od 11. marta 2012. godine do 10. oktobra 2017.godine, u određenom novčanom iznosu, sa zakonskim zateznim kamatama (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

15. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je apelantkinja u tužbi i tokom postupka navela da je u periodu od 30. januara 2012. godine do 10. maja 2017. godine protiv tuženog vodila upravne sporove povodom rješenja o visini penzije i rješenja o mjesečnom odbijanju iznosa preplate penzije, ali i pored toga što su rješenja tuženog poništavana, da je tuženi uporno donosio ista rješenja. Naime, presudom Okružnog suda od 12. decembra 2014. godine, koja je konačna, poništena su rješenja tuženog, ali je tuženi nastavio sa isplatom manje penzije apelantkinji, te je isplatu pune penzije počeo da vrši tek od oktobra 2017. godine, kada je isplatio svu razliku manje isplaćene penzije po oba osnova. Međutim, apelantkinji nisu isplaćene zakonske zatezne kamate na novčana sredstva koja je tuženi koristio od njene penzije u periodu od 11. marta 2012.godine do 10. oktobra 2017.godine. Zbog toga je u preciziranom tužbenom zahtjevu apelantkinja tražila da joj tuženi naknadi štetu u vidu zakonskih zateznih kamata, u iznosu od 10.838,99 KM. Takođe je ukazano da je apelantkinja navela da se po pravilima vraćanja iz neosnovanog bogaćenja imaju vratiti plodovi, odnosno zatezne kamate i to od dana kada je tuženi stekao novčani iznos apelantkinje. Naime, nesporno je da je tuženi isplatio apelantkinji sumu novca koju je u navedenom periodu zadržavao za sebe, ali kako je koristio novac koji je pripadao apelantkinji, opravdan je zahtjev da joj se, u skladu sa članom 278 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), isplati zakonska zatezna kamata za period od februara 2012. godine do oktobra 2017.godine na glavni dug.

16. Osnovni sud je ukazao da iz navoda tužbe proizilazi da je tuženi apelantkinji u periodu od februara 2012. godine do septembra 2017. godine isplaćivao penzije u iznosima manjim nego što je to bio dužan da čini, a koji navodi iz tužbe su tačni. Naime, iz dokaza sprovedenih tokom postupka proizilazi da je tuženi bio dužan da apelantkinji isplaćuje penziju po rješenju tuženog od 26. decembra 2003. godine, ali da je on to rješenje po pravu nadzora poništio rješenjem od 22. decembra 2011. godine, nakon čega je donosio nova rješenja kojim je utvrđivao visinu penzije apelantkinji. Zatim je ukazao da su sva ta rješenja poništena, a što proizilazi iz presuda Okružnog suda donesenih u upravnim sporovima od 29. oktobra 2012. godine, 31. januara 2014. godine i 12. decembra 2014. godine. Nadalje je istakao da nije sporno da je tuženi izvršio plaćanje dugovanog iznosa nastalog umanjenjem penzije, te da od septembra 2017. godine apelantkinji penzije isplaćuje u punom iznosu. Naime, 10. oktobra 2017. godine apelantkinji je isplaćen iznos od 23.285,42 KM. Isplatom tog iznosa tuženi je postupio po konačnom rješenju, isplativši apelantkinji penziju za septembar 2017. godine i razlike po rješenju od 26. decembra 2003. godine zaključno sa danom isplate, a isplatio je i obustavljene penzije po izvršenju konačnog rješenja, kojim je utvrđen nastanak preplate i obaveze vraćanja. Dakle, na taj način tuženi je izvršio presudu Okružnog suda od 12. decembra 2014. godine i presudu Vrhovnog suda od 10. maja 2017. godine.

17. Osnovni sud je ukazao da zakonske zatezne kamate plaća dužnik koji zadocni sa ispunjenjem obaveze, a u konkretnom slučaju tuženi nije u docnji jer je za vrijeme za koje se potražuju zakonske zatezne kamate bio u toku upravni postupak radi rješavanja o pravu na penziju apelantkinji, pa nije postojao konačan i izvršan upravni akt po kojem bi tuženi postupao. Naime, apelantkinja bi imala pravo na naknadu štete u vidu zakonskih zateznih kamata na glavni dug, odnosno korišćena novčana sredstva od tuženog samo od okončanja upravnog postupka kojim je odlučeno o njenom pravu na penziju pa do isplate dugovanog iznosa. Nadalje, istakao je da je taj „konačan i izvršan upravni akt, po kome je tuženi trebalo da postupi je presuda Vrhovnog suda od 10. maja 2017. godine“. Međutim, apelantkinja nije dokazala visinu tužbenog zahtjeva, odnosno visinu zakonskih zateznih kamata na glavni dug za period od 10. maja 2017. godine do 10. oktobra 2017. godine, kada joj je glavni dug isplaćen. Nadalje je ukazao da je isti slučaj i da se prihvati stav tuženog da se docnja tuženog eventualno može računati od dostavljanja, odnosno donošenja presude Okružnog suda od 12. decembra 2014. godine, pa do isplate glavnog duga. Naime, i da je konačan i izvršan akt po kome je tuženi trebalo da postupi navedena presuda, apelantkinja nije dokazala visinu tužbenog zahtjeva, odnosno iznos zakonskih zateznih kamata na glavni dug za period od 12. decembra 2014. godine pa do isplate dugovanog iznosa.

18. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je obrazložio da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva sproveden samo dokaz vršenjem uvida i čitanjem nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke i dopune nalaza i mišljenja. Vještak je u nalazu i dopuni nalaza utvrdio razliku između penzija koje su apelantkinji trebale biti isplaćene i penzija koja su joj isplaćene za predmetni period, te na tako utvrđen iznos razlike penzija obračunao zakonske zatezne kamate počev od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate. Dakle, kako nije utvrđena visina zakonskih zateznih kamata na glavni dug od okončanja upravnog postupka, odnosno donošenja konačnog i izvršnog upravnog akta po kome je tuženi trebalo da postupi, pa do isplate duga, tužbeni zahtjev odbijen je u cijelosti kao neosnovan.

19. Presudom Okružnog suda broj 92 0 P 050418 20 Gž 2 od 1. jula 2020. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

20. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao, između ostalog, da je tuženi 10. oktobra 2017. godine ispunio svoju obavezu, odnosno da je izvršio presudu Okružnog suda od 12. decembra 2014. godine i presudu Vrhovnog suda od 10. maja 2017. godine, isplativši apelantkinji iznos od ukupno 23.285,42 KM. Nadalje je istakao da tuženi nije u docnji, jer je za vrijeme za koje se potražuju zakonske zatezne kamate bio u toku upravni postupak radi rješavanja o pravu na penziju apelantkinji, pa nije postojao konačan i izvršan upravni akt po kojem bi tuženi postupao. Zatim je istakao da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je utvrdio da je vještak ekonomske struke na utvrđen iznos razlike penzija obračunao zakonske zatezne kamate počev od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate, tako da nije utvrđena visina zakonskih zateznih kamata na glavni dug od okončanja upravnog postupka, odnosno donošenja konačnog i izvršnog upravnog akta, po kome je tuženi trebalo da postupi, pa do isplate duga, pa je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan, sve to primjenom člana 172 ZOO.

21. Okružni sud je takođe ukazao da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Međutim, „tuženi“ (očigledna greška, trebalo bi da piše apelantkinja) nije izvedenim dokazima u toku prvostepenog postupka dokazao činjenice koje je isticao u toku prvostepenog postupka, a koje ponovo ističe i u izjavljenoj žalbi.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

22. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Apelantkinja smatra da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, odnosno da nisu postupali u skladu sa članom 8 ZPP. U vezi s tim je istakla da iz presude Vrhovnog suda od 10. maja 2017. godine, donesene u upravnom sporu, jasno proizilazi da predmet rješenja tuženog od 31. januara 2012. godine, 26. novembra 2012. godine i 7. aprila 2014. godine nije bilo pravo na penzionisanje (što je bilo predmet rješenja iz 2003. godine), nego visina penzije i vraćanje dijela penzije po osnovu više uplaćene penzije. Naime, redovni sudovi u osporenim odlukama nisu objasnili, s obzirom na navedeno, zašto je tuženi uopšte isplatio apelantkinji razliku visine penzije po rješenju iz 2003. godine, dakle, razliku penzije, ako je konačan akt o pravu na penziju bila presuda Vrhovnog suda od 10. maja 2017. godine. Nadalje je istakla da je uredila tužbeni zahtjev, navodeći da je osnov za naknade štete neosnovano bogaćenje tuženog iz razloga što tuženi nije imao pravnog osnova u zakonu da bi od apelantkinje oduzeo sredstva koja su joj pripadala po osnovu penzije, a što jasno proizilazi iz odluka donesenih u upravnim sporovima koji su prethodili osporenom parničnom postupku. Naime, po pravilima vraćanja iz neosnovanog bogaćenja, imaju se vratiti i plodovi, odnosno i zatezne kamate od dana sticanja tuženog novčanog iznosa apelantkinje, a to je bilo od 2012. godine pa sve do oktobra 2017. godine (kada joj je isplaćen iznos glavnog duga). Apelantkinja je istakla da o navedenom nije bilo ni riječi u osporenim odlukama, a da su sudovi, shodno odredbi člana 191 ZPP, bili dužni da obrazlože zašto nisu prihvatili pravila neosnovanog bogaćenja kao pravni osnov. S obzirom na navedeno, ostalo je nejasno zašto za isplatu glavnice (razlike penzije) važi pravilo da se poništenjem vraća sve što se primilo od dana poništenja a da se, kad su u pitanju zakonske zatezne kamate na vraćeni iznos, postavljaju druga pravila, tj. da se one računaju od konačnosti upravnog akta. Apelantkinja je istakla i da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva sproveden dokaz vršenjem uvida i čitanjem nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke i dopune nalaza i mišljenja. Takođe je ukazala da je članom 278 ZOO propisano da povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje. Apelantkinja je istakla da je zbog navedenog postupanja redovnih sudova povrijeđeno i njeno pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

24. Okružni sud je istakao da ostaje kod navoda i zaključaka iznesenih u osporenoj presudi tog suda. Nadalje je istakao da navedenom presudom ni na koji način apelantkinja nije oštećena, niti je došlo do navodnih povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

25. Tuženi je naveo, u suštini, da je predmetna apelacija neosnovana, te je, između ostalog, istakao da je apelantkinja propustila da opredijeli tužbeni zahtjev za isplatu kamata od dana dostavljanja presude od 12. decembra 2014. godine, nego je insistirala na potraživanju kamata od 11. marta 2012. godine. Naime, nezadovoljstvo apelantkinje donesenim presudama nije posljedica povrede prava na pravično suđenje, nego neadekvatnog korišćenja procesnih prava od apelantkinje u samom postupku, jer sud, u skladu sa članom 2 ZPP, odlučuje u skladu sa granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. V.Relevantni propisi

26. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 210. stav 1.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

Obim vraćanja Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahteva.

III - ZATEZNA KAMATA

Kad se duguje Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i posle dužnikove docnje.

Pravo na potpunu naknadu Član 278. stav 1.

(1) Poverilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpeo kakvu štetu zbog dužnikove docnje.

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 92 0 P 050418 20 Gž 2 od 1. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 10. avgusta 2020. godine a apelacija je podnesena 7. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantkinja smatra da su joj u osporenom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je vođen radi naknade štete. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

36. Ustavni sud zapaža da apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, da su proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da nisu adekvatno obrazložili osporene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju apelantkinja svojim tužbenim zahtjevom tražila da se obaveže tuženi da joj naknadi štetu u vidu zakonskih zateznih kamata za korišćenje novčanih sredstava u periodu od 11. marta 2012. godine do 10. oktobra 2017. godine (jer je tuženi apelantkinji u navedenom periodu isplaćivao penzije u iznosima manjim nego što je to bio dužan da čini), a koji tužbeni zahtjev je osporenim odlukama odbijen. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizilazi da redovnim sudovima, a imajući u vidu odluke donesene u upravnim sporovima koji su prethodili osporenom parničnom postupku, nije bilo sporno da je tuženi u navedenom periodu apelantkinji isplaćivao penziju u manjim iznosima nego što je to trebalo. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u osporenom postupku kao nesporno utvrđeno da je tuženi 10. oktobra 2017. godine apelantkinji isplatio dugovani iznos na koji način je tuženi izvršio presude Okružnog suda od 12. decembra 2014. godine i Vrhovnog suda od 10. maja 2017. godine (donesene u upravnom sporu). Dovodeći u vezu nesporno utvrđene činjenice u osporenom postupku u vezu sa apelantkinjinim tužbenim zahtjevom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno obrazložili da zakonske zatezne kamate plaća dužnik koji zadocni sa ispunjenjem obaveze, a da u konkretnom slučaju tuženi nije u docnji za vrijeme za koje se potražuju zakonske zatezne kamate, jer je u tom periodu u toku bio upravni postupak radi rješavanja o pravu na penziju apelantkinji pa nije postojao konačan i izvršan upravni akt po kojem bi tuženi postupao. Naime, da apelantkinja ima pravo na naknadu štete u vidu zakonskih zateznih kamata na glavni dug od donošenja konačnog i izvršnog upravnog akta po kome je tuženi trebalo da postupi, odnosno od donošenja odluka kojim je predmetna upravna stvar konačno riješena, što je u konkretnom slučaju presuda Vrhovnog suda od 10. maja 2017. godine ili eventualno presuda Okružnog suda od 12. decembra 2014. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa proizilazi da je presudom Okružnog suda od 12. decembra 2014. godine riješena sporna upravna stvar između apelantkinje i tuženog na način da je tom presudom ostavljeno na snazi rješenje tuženog od 26. decembra 2003. godine (koje je tuženi bio poništio po pravu nadzora, te donosio nova rješenja kojim je apelantkinji priznavao pravo na srazmjerni dio starosne penzije, a koja rješenja je apelantkinja i osporavala u upravnim sporovima, vidi uvodnu napomenu). Takođe, Ustavni sud podsjeća da je protiv navedene presude tuženi podnio zahtjev za vanredno preispitivanje o kojem je odlučeno navedenom presudom Vrhovnog suda od 10. maja 2017. godine. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 277 stav 1 ZOO (kojom je propisano kad se duguje zatezna kamata) proizilazi da dužnik duguje zateznu kamatu ako zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze. Takođe, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 2 ZPP proizilazi da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, te da u postupku primjenjuje materijalno pravo po sopstvenoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Imajući u vidu navedene odredbe, kao i činjenicu da je apelantkinja svojim tužbenim zahtjevom potraživala naknadu štete u vidu zakonskih zateznih kamata (za korišćenje novčanih sredstava u periodu od 11. marta 2012. godine do 10. oktobra 2017. godine), Ustavni sud ne nalazi da relevantne odredbe isključuju stav sudova koji je sporan u ovom predmetu da bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, moglo biti osnova da Ustavni sud utvrdi arbitrarnost ili da svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

38. Nadalje, u odnosu na zaključak redovnih sudova da apelantkinja ima pravo na naknadu štete u vidu zakonskih zateznih kamata na glavni dug od donošenja odluka po kojim je tuženi trebalo da postupi (presuda Vrhovnog suda od 10. maja 2017. godine ili eventualno presuda Okružnog suda od 12. decembra 2014. godine), pa do kada joj je isplaćen glavni dug (10. oktobar 2017. godine), Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da apelantkinja u tom dijelu nije dokazala visinu zakonskih zateznih kamata. Imajući u vidu navedeno obrazloženje, odnosno da apelantkinja sprovedenim dokazima nije dokazala visinu zakonskih zateznih kamata na glavni dug od okončanja upravnog postupka/spora, odnosno donošenja konačnih odluka po kojim je tuženi trebalo da postupi, pa do isplate duga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

39. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i argumentovane razloge, uzimajući u obzir okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa u obrazloženju osporenih odluke nema ničeg što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na štetu apelantkinje.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i argumentovano obrazložili zašto je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu štete.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3611/20 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio