Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3855/20 (M.K.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3855/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3855/20, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. K. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 263171 20 Gž 3 od 9. septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 263171 20 Gž 3 od 9. septembra 2020. godine. Apelant je osporio i rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 263171 17 i od 10. februara 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i „Consulting“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 29. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor 8. jula 2021. godine, a Okružni sud 6. oktobra 2021. godine. Izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Apelantu su 16. marta 2022. godine, u skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda na eventualno izjašnjenje.

5. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Rješenjem o namirenju Osnovnog suda broj 71 0 I 263171 17 i od 10. februara 2020. godine utvrđeno je da se iz iznosa dobijenog prodajom izvršenikovih nepokretnosti preciziranih u rješenju, upisanih kao izvršenikova svojina sa 1/1 dijela, procijenjene vrijednosti na iznos od 1.294.370,00 KM, prodate za iznos od 647.185,00 KM apelantu (kao tražiocu izvršenja-založnom povjeriocu), namiruje u cijelosti apelantovo potraživanje, i to troškovi izvršnog postupka u iznosu od 12.925,00 KM i glavni dug u iznosu od 1,179.000,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je, postupajući po apelantovom prijedlogu za izvršenje na osnovu izvršne isprave – ugovora o zasnivanju i upisu hipoteke na predmetnim nepokretnostima, sud donio rješenje od 29. septembra 2017. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje radi namirenja glavnog duga u iznosu od 1.179.000,00 KM i troškova izvršnog postupka u iznosu od 12.925,00 KM. Navedeno je i da je zaključkom o prodaji nepokretnosti od 25. aprila 2019. godine utvrđena vrijednost predmetnih nepokretnosti u pojedinačnim iznosima preciziranim u rješenju, u ukupnom iznosu od 1.294.370,00 KM, te da su navedene nepokretnosti prodate apelantu kao tražiocu izvršenja. Osnovni sud je obrazložio da je prihvatio ponudu apelanta kao tražioca izvršenja jer je on ponudio cijenu od ½ vrijednosti predmetnih nepokretnosti, te je stekao svojstvo kupca u ovom izvršnom postupku, pa je taj sud donio rješenje o namirenju u smislu odredbi člana 139 Zakona o stvarnim pravima, a shodno odredbama člana 21 Zakona o izvršnom postupku. Osnovni sud je istakao da je članom 139.s tačka 1 Zakona o stvarnim pravima propisano da založno pravo daje svom nosiocu pravo da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti založene stvari. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se povjerilac namiruje iz vrijednosti stvari a ne iz prodajne cijene, pa kako je u konkretnom slučaju tražilac izvršenja-apelant kupio izvršenikove predmetne nepokretnosti i postao njihov vlasnik, onda se u smislu relevantnih odredbi čl. 68 i 98 stav 1 Zakona o izvršnom postupku može zaključiti da se tražilac izvršenja-apelant za svoje potraživanje namirio iz vrijednosti stvari, a ne iz prodajne cijene. Obrazloženo je i da, s obzirom na to da su apelantu predmetne nepokretnosti pravosnažno dosuđene, to se smatra da je time njegovo potraživanje prema izvršeniku kao hipotekarnom dužniku namireno u cijelosti, a što proizlazi i iz stava Ustavnog suda iz njegove odluke broj AP 4380/13 od 22. novembra 2016. godine.

8. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 71 0 I 263171 20 Gž 3 od 9. septembra 2020. godine žalbu odbio i potvrdio rješenje o namirenju od 10. februara 2020. godine. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da Okružni sud smatra da apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja. Okružni sud je istakao da je u obrazloženju osporenog rješenja Osnovni sud naveo na osnovu koje izvršne isprave je apelant podnio prijedlog za izvršenje, zbog kojeg novčanog potraživanja je prijedlog za izvršenje podnijet, navedena je visina potraživanja i da je rješenjem o izvršenju prvostepeni sud odredio predloženo izvršenje na izvršenikovim nepokretnostima. Navedeno je da je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno, nakon čega je prvostepeni sud pristupio provođenju izvršenja. Nadalje je obrazloženo da je vrijednost predmetnih nepokretnosti procijenjena na iznos od 1.294.370,00 KM i da su izvršenikove nepokretnosti, na kojima je određeno provođenje izvršenja, prodate tražiocu izvršenja-apelantu kao najpovoljnijem ponuđaču za iznos od 647.185,00 KM, koji iznos predstavlja 1/2 procijenjene vrijednosti tih nepokretnosti. U obrazloženju osporene odluke je nadalje navedeno da apelantovo potraživanje prelazi iznos kupoprodajne cijene, zbog čega apelant nije bio dužan da položi iznos kupoprodajne cijene i da je nakon izvršene prodaje sud primjenom odredbe člana 93 Zakona o izvršnom postupku rješenjem o dosudi izvršenikove nepokretnosti dosudio apelantu. Okružni sud je istakao da je, prihvatajući pravna shvatanja istaknuta u Odluci Ustavnog suda broj AP 4380/13, rješenjem o namirenju odlučio da se apelant kao tražilac izvršenja namiruje iz procijenjene vrijednosti predmetnih nepokretnosti, koja iznosi 1.294.370,00 KM, na način da se namiruju troškovi izvršnog postupka u iznosu od 12.925,00 KM i glavni dug u iznosu od 1.179.000. Okružni sud je istakao da, prema članu 139 stav 1 Zakona o stvarnim pravima, založno pravo daje svom nosiocu pravo da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, iz čega proizlazi da se povjerilac namiruje iz „vrijednosti stvari“ a ne iz prodajne cijene, kako je to, prema mišljenju Okružnog suda, pravilno i zaključio prvostepeni sud. Obrazloženo je i da je apelant kao tražilac izvršenja postao vlasnik predmetnih nepokretnosti koje su založene radi osiguranja njegovog potraživanja i čija je procijenjena vrijednost viša od iznosa koji potražuje od izvršenika, pa je, prema mišljenju tog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da se apelant kao tražilac izvršenja kupovinom predmetnih nepokretnosti namirio u cijelosti iz vrijednosti prodate stvari, a što je u skladu i s odredbama Zakona o izvršnom postupku.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. U opširnoj apelaciji apelant tumači odredbe Zakona o stvarnim pravima i Zakona o izvršnom postupku te tvrdi da su ih redovni sudovi proizvoljno primijenili jer iz tih odredbi jasno proizlazi da se tražilac izvršenja namiruje iz izvršenikove cjelokupne imovine do kompletnog iznosa te ako se ne uspije namiriti iz vrijednosti zaloga nakon njegove prodaje onda svoje potraživanje, odnosno razliku, namiruje iz ostale imovine dužnika. Smatra da sticanjem založnog prava povjerilac ne bi trebao izgubiti ništa već dobiti dodatnu sigurnost. Navodi da je nesporno da je založnu nepokretnost kupio za 647.185,00 KM, a da je njegovo potraživanje ostalo nenamireno za 544.740,00 KM, koji iznos mu je izvršenik dužan naknaditi iz svoje ostale imovine. Apelant smatra da se na njegov slučaj ne može primijeniti stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 4380/13, kako su to naveli redovni sudovi, jer se ne radi o istoj situaciji budući da je u tom predmetu došlo do nesrazmjera između vrijednosti založene imovine i njene prodajne cijene i pri tom komentariše dijelove navedene odluke Ustavnog suda. Smatra da se za razliku od prevaziđenog i pogrešnog marksističkog poimanja vrijednosti stvari u uslovima moderne tržišne ekonomije podrazumijeva da vrijednost stvari predstavlja odnos ponude i potražnje, odnosno onaj iznos koji je kupac spreman da plati, iz čega proizlazi da je ostao nenamiren za skoro polovinu potraživanja, zbog čega smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenom rješenju, zbog kojih smatra da nije bilo kršenja apelantovih prava i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

11. Osnovni sud je naveo da je postupak proveden u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku te da su apelacioni navodi neosnovani.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka Ustavnog suda RS, 60/17 – odluka Ustavnog suda BiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje Ustavnog suda BiH i 66/18) relevantne odredbe glase:

Izvršne radnje Član 68.

Izvršenje na nepokretnosti sprovodi se zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.

Član 98.

(1) Iz iznosa dobijenog prodajom namiruju se prvenstveno, i to ovim redoslijedom:

1) troškovi izvršnog postupka, 2) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, 3) potraživanja tražioca izvršenja po čijem je prijedlogu određeno izvršenje, 4) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju poslije tražioca izvršenja, 5) naknada za lične služnosti koje se prodajom gase.

(2) Ako izvršenik pored glavnog potraživanja duguje i kamatu, ona se namiruje prije iznosa glavnog potraživanja.

(3) Više lica unutar iste tačke iz stava 1. ovog člana namiruju se po redu sticanja založnog prava i prava na namirenje tražioca izvršenja koji su predložili izvršenje, odnosno po redu sticanja ličnih služnosti, a ako je bio ustupljen prvenstveni red, tada se lica iz stava 1. ovog člana namiruju po tom uspostavljenom prvenstvenom redu.

13. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – odluka Ustavnog sud RS, 107/19, 1/21 – odluka Ustavnog suda RS, 119/21 – odluka Ustavnog suda RS) relevantne odredbe glase:

Član 139.

Namirenje potraživanja Član 139.stav 1.

supr(1) Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlašćenje svom nosiocu (založnom povjeriocu) da određeno potraživanje, ukoliko mu ne bude ispunjeno nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a vlasnik stvari (založni dužnik) dužan je to da trpi.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 263171 20 Gž 3 od 9. septembra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 26. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

20. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant kao tražilac izvršenja pokrenuo protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1483/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

22. Apelant smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih rješenja proizvoljno primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava

24. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao pitanje namirenja tražilaca izvršenja prodajom založene izvršenikove nepokretnosti, i to, prvenstveno, u predmetu broj U 3/16 od 1. decembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud je zauzeo stav da „u situaciji o kojoj se govori u zahtjevu mora se voditi računa da je tražilac izvršenja postao vlasnik založene nepokretnosti, kojom je njegovo potraživanje bilo osigurano. Zakon o izvršnom postupku (niti jednom svojom odredbom) ne garantuje tražiocu izvršenja da će na licitaciji prodati založenu nepokretnost za novčani iznos koji je jednak njegovom potraživanju. Jedina garancija povjeriočevog potraživanja, u ovim slučajevima, jest založena nepokretnost (jer ukoliko dužnik ne vrati dug rizikuje da u izvršnom postupku ostane bez nepokretnosti koju je založio kao osiguranje duga), te ukoliko povjerilac odluči da u izvršnom postupku postane vlasnik založene nepokretnosti, čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja, nema nikakvog razloga da se smatra da njegovo potraživanje nije u cijelosti namireno. Naime, na ovaj način tražilac izvršenja nije namiren iz „prodajne cijene“ koja zaista jeste niža od njegovog potraživanja, već je namiren na način što se odlučio da postane vlasnik nepokretnosti koja je bila založena radi osiguranja njegovog potraživanja, a čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja. U takvim slučajevima, tražioca izvršenja niko nije silio da postane vlasnik založene nepokretnosti ili, preciznije rečeno, da „uzme“ založenu nepokretnost zbog toga što mu dužnik nije izmirio dug. Tražilac izvršenja (povjerilac) imao je mogućnost da zahtijeva nove licitacije u nadi da će se pojaviti kupac koji je spreman da kupi založenu nepokretnost po cijeni jednakoj njegovom potraživanju, ili da predloži novo sredstvo izvršenja ako nepokretnost ne može da se proda po cijeni po kojoj bi namirio svoje potraživanje itd.(…)

25. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je „suština citirane odluke broj U 3/16 stanovište Ustavnog suda, prema kojem niti jedna odredba Zakona o izvršnom postupku ne sprječava redovne sudove u svakom konkretnom slučaju, da zaključe da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je kao jedini kupac postao vlasnik založene nepokretnosti kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje, a koja je procijenjena na iznos veći od njegovog potraživanja prema izvršeniku, te da bi svako tumačenje koje bi išlo u pravcu da je tražilac izvršenja namiren samo do iznosa koji je platio na licitaciji, a najčešće se radi o simboličnim iznosima koji nisu ni približno uporedivi sa iznosom na koji je procijenjena založena nepokretnost, vodilo povredi izvršenikovog prava na imovinu“ (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 2721/20 od 11. maja 2022 i AP 4380/13 od 22. decembra 2016. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

26. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je predmetno izvršenje provedeno na izvršenikovim založenim nepokretnostima kojim je izvršenik garantovao otplatu svog dugovanja apelantu. Takođe, proizlazi da su predmetne nepokretnosti procijenjene na vrijednost od 1 .294.370,00 KM, dok je apelantovo potraživanje (glavni dug i troškovi izvršenja) iznosilo 1.179.000,00 KM, a da su predmetne nepokretnosti prodate apelatnu kao jedinom kupcu za 647.185,00 KM, odnosno za više od ½ procijenjene vrijednosti predmetnih nepokretnosti, nakon čega je i doneseno osporeno rješenje o namirenju. Kako je apelant prihvatio svojinu na predmetnim nepokretnostima (ako je bio nezadovoljan tržišnom vrijednošću založene nepokretnosti apelant nije morao prihvatiti svojinu nad njom, već je mogao predložiti/promijeniti predmet izvršenja, zatim da se izvršenje sprovede na nekoj drugoj imovini, ne (i) založenoj nepokretnosti izvršenika, ako bi to bilo povoljnije za apelanta), Ustavni sud smatra da se njegov stav iskazan u citiranoj odluci broj U 3/16, a koji je podržan i u odlukama br. AP 2721/20 i AP 4380/13, može primijeniti i na konkretan slučaj. Ustavni sud se zbog navedenog umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje navedenih odluka o istom pitanju. Pri tom Ustavni sud smatra da apelant svojim navodima nije doveo u pitanje navedene zaključke redovnih sudova, niti stavove Ustavnog suda iskazane u citiranim odlukama zbog kojih bi bilo potrebno promijeniti navedenu praksu. Zbog svega Ustavni sud smatra apelantove navode neosnovanim.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

28. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant kršenje prava na imovinu zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

29. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, shodno odredbama člana 139 stav 1 Zakona o stvarnim pravima i čl. 68 i 98 Zakona o izvršnom postupku donijeli rješenja o dosudi i namirenju jer su zaključili da je apelant kao tražilac izvršenja i jedini kupac založene izvršenikove nepokretnosti u cijelosti namiren, pri čemu su se redovni sudovi držali stavova Ustavnog suda iz odluka br. U3/16, AP 2721/20 i AP 4380/13.

30. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje ovog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3855/20 (M.K.) | Sudska praksa | Aktio