Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3621/20 (J.B.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3621/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-3621/20, rješavajući apelaciju koju je podnio J.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J.B.
protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 246159 19 Gž od 19. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. B. iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banja Luke, podnio je 8. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 246159 20 Rev od 1. septembra 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 246159 19 Gž od 19. decembra 2019. godine. Apelant je 22. oktobra 2020. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-829/20 od 22. aprila 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-829/20 koju je apelant podnio 3. marta 2020. godine protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 P 246159 19 Gž od 19. decembra 2019. godine, jer je apelant protiv navedenog rješenja Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 246159 16 P od 25. juna 2019. godine obavezan je apelant da Zajednici etažnih vlasnika Sime Miljuša br. 6, Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac), isplati na ime štete iznos od 338,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnijete tužbe. Istom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev tužioca za naknadu zakonske zatezne kamate za period preciziran u izreci presude. Ujedno je tužilac obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.933,00 KM, dok je zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, naveo da je tužilac u tužbi podnijetoj 29. septembra 2016. godine predložio da se apelant obaveže da tužiocu nadoknadi iznos od 7.706,46 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
5. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu u cjelosti osporio i tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev.
6. Osnovni sud je, dalje, naveo da je tužilac predložio vještačenje po vještaku ekonomske struke, o čemu je sud odlučio na pripremnom ročištu i naredio vještačenje. Vještak je izradio nalaz 16. novembra 2018. godine, ali je, po zahtjevu apelanta, sud odredio dopunu nalaza, koju je vještak izradio 5. marta 2019. godine i konstatovao da manjak sredstava na računu tužioca iznosi 338,75 KM, a apelant nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Osnovni sud je naveo da je tužilac, u skladu sa dopunom nalaza i mišljenja, na glavnoj raspravi 19. aprila 2019. godine konačno opredijelio tužbeni zahtjev i predložio da sud obaveže apelanta da tužiocu isplati iznos od 338,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
7. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je o troškovima postupka odlučio u smislu člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da je apelanta zastupao advokat koji je opredijelio zahtjev za naknadu troškova postupka, te je sud cijeneći zahtjev i nužne troškove u postupku, dosudio troškove na način preciziran u presudi (vidi str. 9 i 10 presude). Osnovni sud je naveo da je cijenio uspjeh apelanta u parnici od 95,7 %, dok je uspjeh tužioca 4,3 % u odnosu na ranije opredijeljen tužbeni zahtjev (7.706,46 KM), te da je u tom odnosu apelantu dosudio troškove postupka u iznosu od 3.933,00 KM, dok je zahtjev apelanta preko dosuđenog iznosa odbio kao neosnovan, cijeneći da je tužilac u neznatnom dijelu (4,3 %) uspio sa tužbenim zahtjevom. Imajući u vidu izneseno, Osnovni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, a u vezi sa članom 316. stav 2. i 386. stav 3. ZPP.
8. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 246159 19 Gž od 19. decembra 2019. godine djelimično je uvažena žalba tužioca, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je tužilac obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka, i to na način da je apelant obavezan da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 489,29 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa zahtjev tužioca odbijen. Ujedno je odbijen zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužilac obaveže da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je apelant obavezan da tužiocu isplati troškove na ime sastava žalbe.
9. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je suština žalbe tužioca da on u parnici nije uspio sa neznatnim dijelom koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu, te da je primjenom odredbe člana 386. stav 3. ZPP njemu trebalo dosuditi troškove u cijelosti u skladu sa opredijeljenim zahtjevom postavljenim na glavnoj raspravi, ali da odluku o troškovima parničnog postupka prvostepeni sud nije povezao sa odlukom o glavnoj stvari, već sa promjenom visine tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se u toj parnici ne radi o djelimičnom uspjehu stranaka, već o tome da je tužilac uspio u parnici sa tužbenim zahtjevom koji je konačno opredijelio na glavnoj raspravi na način da je isti smanjio u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi. Imajući to u vidu, Okružni sud je naveo da žalba tužioca sa osnovom ističe da je odluka o troškovima parničnog postupka zasnovana na nepravilnoj primjeni odredbe člana 386. stav 2. ZPP (iako se prvostepeni sud u obrazloženju pozvao na odredbu člana 386. stav 3. ZPP), koja se primjenjuje kod djelimičnog uspjeha stranaka u parnici, a što nije slučaj u tom predmetu. Naime, u situaciji kada je tužilac u toku postupka, kao u tom slučaju, smanjio tužbeni zahtjev, te je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev u dijelu odluke o glavnom potraživanju, Okružni sud je naveo da sud, kod odlučivanja o naknadi troškova parničnog postupka po principu uspjeha u sporu, visinu naknade obračunava na način da za sve procesne radnje prije smanjenja tužbenog zahtjeva za osnovu uzima vrijednost predmeta spora koja je u toj fazi postojala, a uspjeh računa dovodeći u vezu vrijednost predmeta spora prije smanjenja tužbenog zahtjeva i visinu usvojenog tužbenog zahtjeva. Okružni sud je naveo da je tužilac uspio u parnici sa odlukom o glavnoj stvari, a nije uspio u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati koja je sporedno potraživanje, a u odnosu na koje potraživanje, kada se o istom odlučuje sa glavnim potraživanjem se ne cijeni uspjeh u sporu. Okružni sud je naveo da je neuspjeh sa potraživanjem dijela tužbenog zahtjeva kojim je tražio zakonsku zateznu kamatu neznatan neuspjeh u parnici, i da se osnovano u žalbi tužioca prigovara da je odluku o troškovima parničnog postupka trebalo donijeti uz primjenu odredbe člana 386. stav 3. ZPP.
10. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tužilac zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka koji se odnose na zastupanje po punomoćniku, koji je advokat, postavio prema visini smanjenog tužbenog zahtjeva čija je vrijednost 338,75 KM. Dalje je naveo da je prema stanju spisa obračunao troškove tužioca (za period prije smanjenja tužbenog zahtjeva) na način preciziran u rješenju (vidi str. 3 i 4 rješenja) i zaključio da trošak tužioca do smanjenja tužbenog zahtjeva iznosi ukupno 3.082,00 KM. Okružni sud je, dalje, naveo da je doveo u korelaciju visinu tužbenog zahtjeva prije smanjenja u iznosu od 7.706,46 KM i konačan uspjeh u parnici, odnosno visinu usvojenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 338,75 KM, iz čega proizlazi da je uspjeh tužioca u parnici do smanjenja tužbenog zahtjeva 4,39 %, te da u toj visini tužiocu i pripada pravo na naknadu troškova postupka nastalih do smanjenja tužbenog zahtjeva u iznosu od 135,29 KM. Okružni sud je, dalje, naveo da tužiocu u potpunosti pripadaju troškovi zastupanja na glavnoj raspravi održanoj 19. aprila 2019. godine u iznosu od 354,00 KM iz razloga što je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev postavljen na tom ročištu. Dakle, Okružni sud je naveo da je osnovan zahtjev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 489,29 KM (iznos od 135,29
KM + 354,00 KM).
11. Okružni sud je naveo da je iz iznesenih razloga žalba tužioca uvažena, a odluka o troškovima parničnog postupka preinačena na način da je apelant obavezan da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 489,29 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan, imajući u vidu uspjeh u parnici s obzirom na vrijednost predmeta spora koja je egzistirala tokom postupka. Osim toga, Okružni sud je naveo da zahtjev apelanta kojim traži naknadu troškova parničnog postupka nije osnovan iz razloga što je tužilac uspio u predmetnoj parnici, pa shodno odredbi člana 386. stav 1. ZPP tužiocu pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka, a ne apelantu.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 246159 20 Rev od 1. septembra 2020. godine odbačena je apelantova revizija.
13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da dozvoljenost revizije protiv rješenja drugostepenog suda regulišu odredbe člana 254. st. 1., 2. i 3. ZPP kojima je propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je osporenim rješenjem odlučeno samo o troškovima postupka, jer parnične stranke nisu žalbom pobijale prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari (naknadi štete). Vrhovni sud je naveo da odluka o troškovima postupka, po svom karakteru i sadržaju, nije odluka kojom se pravosnažno završava postupak, jer se takvom odlukom odlučuje samo o sporednom potraživanju (troškovima), a ne o glavnom zahtjevu (predmetu spora), slijedom čega protiv takve odluke revizija nije dozvoljena. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da iz istog razloga nije moguća ni primjena odredbe člana 237. stav 3. ZPP koja govori o izuzetnom dozvoljavanju revizije, na koju se poziva apelant. Slijedom izloženog, Vrhovni sud je istakao da je revizija apelanta odbačena na osnovu odredbe člana 247. stav 1. u vezi sa članom 254. stav 4. ZPP. Apelacioni navodi
14. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 386. „stav 2“. ZPP kada je zaključio da je tužilac uspio u parnici sa tužbenim zahtjevom koji je konačno opredijelio, na način da je smanjio tužbeni zahtjev i na osnovu toga mu dodijelio troškove postupka. Apelant smatra da je ispravna odluka prvostepenog suda i da su troškovi postupka trebali biti dosuđeni njemu, budući da je uspjeh tužioca u parnici samo 4,3%, što znači da je uspjeh apelanta 95,7%. Apelant navodi da je odluka drugostepenog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni propisa, da je suprotna zauzetim stavovima po navedenim pravnim pitanjima i da se takvim arbitrarnim postupanjem suda dovodi do stvaranja pravne nesigurnosti. Apelant ističe da je Ustavni sud u odluci broj AP-1317/10 od 16. maja 2013. godine „zauzeo stav da se uspjeh u sporu utvrđuje prema prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu, a ne prema visini konačno sniženog tužbenog zahtjeva“. Takođe, apelant ukazuje na pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti održanom 2014. godine, a koje se tiče obračunavanja visine troškova. Osim toga, apelant navodi da je u odluci Ustavnog suda broj AP-3080/18 od 11. marta 2020. godine zauzet stav da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka posmatra kao nastavak parnice o glavnom pitanju i shodno tome kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“, da Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji nije postupio u skladu sa navedenim shvatanjem Ustavnog suda, te da je apelantu kao jedini način ostvarivanja prava na pravično suđenje ostalo podnošenje apelacije.
15. U dopuni apelacije apelant ukazuje na presudu Okružnog suda broj 71 0 P 213270 20 Gž od 21. septembra 2020. godine (presuda dostavljena uz dopunu apelacije), te ističe da je isti sud u gotovo identičnoj pravnoj situaciji u pogledu uspjeha u sporu i shodno tome donošenja odluke o troškovima zauzeo drugačiji stav. Apelant ističe da je, u konkretnom predmetu, drugostepeni sud zauzeo stav da u sporu može djelimično uspjeti samo tužilac i da na takav način tužilac može da manipuliše visinom postavljenog tužbenog zahtjeva, na način da postavi enormno visok tužbeni zahtjev, koji će kasnije smanjiti, ukoliko vidi da je tuženi uspio da ga ospori. Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 - OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
(...)
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava, prije svega, odnose na način na koji je Okružni sud primijenio pozitivno-pravne propise. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
20. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da iz prvostepene presude slijedi da je tužilac u tužbi, između ostalog, predložio da se apelant obaveže da tužiocu nadoknadi iznos od 7.706,46 KM, da je nakon vještačenja konačno opredijelio tužbeni zahtjev i predložio da sud obaveže apelanta da tužiocu isplati iznos od 338,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a da je apelant u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev. Nadalje, da je prvostepenom presudom, između ostalog, obavezan apelant da tužiocu isplati na ime štete iznos od 338,75 KM, a tužilac je obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.933,00 KM. Rješenjem Okružnog suda djelimično je uvažena žalba tužioca, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je tužilac obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka, i to na način da je apelant obavezan da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 489,29 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa zahtjev tužioca odbijen. Ustavni sud nalazi da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje na odluku AP-1005/20 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1005/20 od 6. maja 2020. godine; dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je navedeno „Kantonalni je sud istakao da, u slučaju kada je apelant osporavao temelj tužbenoga zahtjeva u cijelosti, zbog čega su nastali troškovi parničnoga postupka, tužitelju se priznaju troškovi postupka neovisno o visini zahtijevanoga i dosuđenoga iznosa, te je istakao da je o tomu doneseno pravno shvaćanje na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti od 30. siječnja 2014. godine“, u kojem stavu Ustavni sud nije našao bilo kakvu proizvoljnost.
21. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da je Ustavni sud u predmetu broj AP- 1317/10 od 16. maja 2013. godine „zauzeo stav da se uspjeh u sporu utvrđuje prema prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu, a ne prema visini konačno sniženog tužbenog zahtjeva“. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP-1317/10 odbacio apelaciju kao očiglednu (prima facie) neosnovanu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1317/10 od 16. maja 2013. godine; dostupna na www.ustavnisud.ba) kada u obrazloženju osporene odluke nije našao bilo kakvu proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je u toj odluci navedeno: „U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je iz spisa prvostepenog suda proizilazilo da je vrijednost spora u predmetnoj parnici bila označena na iznos od 150.000,00 KM (što je prihvatio i Vrhovni sud u svojoj presudi). Međutim, prvostepeni sud nije utvrdio uspjeh parničnih stranaka u postupku u odnosu na navedenu vrijednost spora, već na osnovu preciziranog tužbenog zahtjeva na glavnoj raspravi u iznosu od 23.612,00 KM. Stoga je prvostepeni sud zaključio da su apelanti u cijelosti uspjeli u parnici i tužene obavezao na naknadu troškova postupka u cijelosti. Dosuđujući troškove na navedeni način, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pogrešno primijenio član 386. stav 1. ZPP.“ Ustavni sud nalazi da je u konkretnom predmetu Okružni sud jasno obrazložio da je troškove postupka obračunao na način da je prvo obračunao troškove tužioca do smanjenja tužbenog zahtjeva imajući u vidu dotadašnji uspjeh u sporu tužioca, a nakon čega je obračunao troškove postupka tužioca poslije smanjenja tužbenog zahtjeva, imajući u vidu uspjeh u sporu tužioca u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev i apelanta obavezao da tužiocu na ime troškova plati određeni novčani iznos dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa zahtjev tužioca odbijen (vidi tačku 10. ove odluke). Ustavni sud, dalje, nalazi da se apelant u dopuni apelacije pozvao na presudu Okružnog suda broj 71 0 P 213270 20 Gž od 21. septembra 2020. godine, te je istakao da je „isti sud u gotovo identičnoj pravnoj situaciji u pogledu uspjeha u sporu i shodno tome donošenja odluke o troškovima zauzeo drugačiji stav“. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u navedenoj presudi djelimično usvojena žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o glavnoj stvari na način da je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužioca (prvostepenom presudom je bio usvojen cijeli tužbeni zahtjev tužioca), te je preinačena odluka o troškovima postupka na način da je tužena obavezana da tužiocu nadoknadi troškove postupka u manjem iznosu nego je obavezana u prvostepenoj presudi. Takođe, Ustavni sud nalazi da je u obrazloženju presude, između ostalog, navedeno da je preinačena odluka u dijelu odluke o glavnoj stvari, pa je preinačena i odluka o troškovima parničnog postupka, s obzirom na uspjeh tužioca u postupku nakon preinačenja prvostepene presude i odbijanja dijela tužbenog zahtjeva. Proizilazi da nisu osnovani apelantovi navodi niti u ovom dijelu. Uostalom, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi „tumači“ relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Okružnog suda u osporenoj odluci, koji su u saglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.
22. Dakle, slijedi da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić