Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1347/22 (O. S.)

Odluka donesena 26. 05. 2022.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1347/22

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

26. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-1347/22, rješavajući zahtjev Ognjena Stijaka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ognjena Stijaka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ognjen Stijak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostajnice, podnio je 18. aprila 2022. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 012872 21 Kž 18 od 21. marta 2022. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 012872 20 K 5-p od 8. jula 2021. godine.

2. Apelant je, 3. maja 2022. godine, od Ustavnog suda zatražio donošenje privremene mjere „kojom bi se privremeno odložilo dejstvo pravosnažne presude, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom“ te „hitno postupanje po apelaciji zbog ne poštovanja ranije donesene Odluke kojom je usvojena apelacija.“

Uvodne napomene

3. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine, apelanta oglasio krivim da je, skupa sa sedam saoptuženih osoba (u daljnjem tekstu: ostali saoptuženi ili Srđan R., Marko K., Darijo D., Gavrilo Š., Goran M., Jovan M. i Vladimir M.), počinio krivična djela navedena u izreci presude, za koja su mu utvrđene pojedinačne kazne zatvora i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i pet mjeseci, u koju se, na osnovu člana 44. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakon) uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počev od 18. oktobra 2013. godine pa nadalje. Ostali saoptuženi su proglašeni krivim za krivična djela precizirana u presudi za koje su im izrečene kazne zatvora također precizirane u presudi. Presudom je, na osnovu člana 60. Krivičnog zakona, apelantu i imenovanim saoptuženim izrečena i mjera zabrane vršenja poziva ili dužnosti u trajanju od pet godina računajući od dana pravosnažnosti presude s tim da je određeno da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanje ove mjere. Određeno je da će se o troškovima postupka i o prijedlogu za produženje pritvora odlučiti naknadno posebnim rješenjima.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine, žalbe apelanta, ostalih saoptuženih i Specijalnog tužilaštva podnesene protiv Presude Okružnog suda od 6. jula 2015. godine odbio, dok je u vezi sa žalbama dvojice imenovanih saoptuženih, po službenoj dužnosti prvostepenu presudu preinačio u pogledu pravne ocjene djela i odluke o krivičnoj sankciji na opisani način.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine, zahtjeve za zaštitu zakonitosti apelanta te četiri saosuđene osobe i njihovih branioca, izjavljene protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine, odbio, kao neosnovane.

Postupak pred Ustavnim sudom

6. Odlučujući o apelacijama apelanta i Srđana R., protiv presuda opisanih u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-2127/16 od 22. marta 2018. godine (vidi, www.ustavnisud.ba). Tom odlukom, Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i ukinuo presude Vrhovnog suda br. 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine i 11 0 K 012872 15 Kž od 2. marta 2016. godine, u dijelu koji se odnosio na apelanta i Srđana R. Slijedom toga, Ustavni sud je predmet vratio Vrhovnom suda koji je obavezan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Ustavni sud je naložio Vrhovnom sudu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja te odluke obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. U toj Odluci Ustavni sud je zaključio: „107. […] da postoji povreda prava na pravično suđenje […] u dijelu apelacije koji se odnosi na obrazloženje presuda, jer u obrazloženju osporenih presuda ne postoje jasni i logični razlozi i obrazloženja iz kojih proizilazi da su sudovi izvršili jasnu, preciznu i kritičku analizu svih izvedenih dokaza iz kojih bi bilo vidljivo da su ocijenjeni svi relevantni argumenti obje strane u postupku i svi relevantni pozitivnopravni propisi. Također, [...] prekršeno [je] pravo apelanata na pravično suđenje [...] kada se osporena presuda kojom su apelanti proglašeni krivim da su počinili krivično djelo organizirani kriminal zasniva u odlučujućoj mjeri na iskazu svjedoka iz istrage, za koji je Ustavni sud zaključio da je nezakonit dokaz, koji svjedok je na glavnom pretresu iskoristio zakonsko pravo da ne odgovara na pitanja, te na presudi donesenoj nakon što je taj svjedok zaključio sporazum o priznanju krivnje sa Specijalnim tužilaštvom, zbog čega apelanti nisu imali priliku, u bilo kojoj fazi postupka, dovesti u pitanje njegov iskaz, a taj iskaz je bio od odlučne važnosti za njihovu osudu.“

Postupak nakon donošenja odluke Ustavnog sud broj AP-2127/16

7. Izvršavajući Odluku Ustavnog suda broj AP-2127/16, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 012872 18 Kž 14 od 17. aprila 2018. godine, kojim je uvažio žalbe apelanta i Srđana R., njihovih branilaca i majke apelanta, ukinuo Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine, u odnosu na apelanta i Srđana R. i u tom dijelu predmet vratio na ponovno suđenje.

8. Okružni sud je nakon ponovljenog postupka, donio Presudu broj 11 0 K 012872 20 K 5-p od 8. jula 2021. godine, kojom je apelanta proglasio krivim zbog krivičnih djela propisanih Krivičnim zakonikom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakonik), detaljno opisanih u izreci presude za koja mu je utvrdio pojedinačne kazne zatvora, te ga je primjenom člana 56. Krivičnog zakonika, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i tri mjeseca. Istom presudom je i Srđan R. proglašen krivim zbog krivičnih djela detaljno opisanih u izreci presude za koja su mu utvrđene pojedinačne kazne zatvora, te je primjenom člana 56. Krivičnog zakonika, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci. Na osnovu člana 59. Krivičnog zakonika, apelantu i Srđanu R. je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 16. oktobra 2013. godine do 5. aprila 2016. godine i na izdržavanju zatvorske kazne počev od 5. aprila 2016. godine do 17. aprila 2018. godine. Također, tom presudom je, na osnovu čl. 83. i 84. Krivičnog zakonika, od apelanta i Srđana R. oduzeta imovinska korist koju su pribavili izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 117.000,00 KM. Na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) u vezi sa članom 96. stav 2. tač. e) i ž) istog zakona, apelant i Srđan R. su obavezani da nadoknade sudski paušal u iznosu od po 300,00 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti te presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao i da nadoknade nagradu i nužne izdatke svojih branilaca po službenoj dužnosti čiju visinu će sud utvrditi posebnim rješenjem u skladu sa članom 97. stav 2. ZKP RS. Na osnovu člana 77. Krivičnog zakonika, apelantu i Srđanu R. je izrečena mjera zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti u trajanju od pet godina računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim da im se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere. Istom presudom, na osnovu člana 297. tačka d) ZKP RS, odbijena je optužba da je apelant počino krivično djelo falsifikovanje ili uništavanje službene isprave iz člana 349. stav 1. Krivičnog zakonika.

9. U obrazloženju presude, Okružni sud je, između ostalog (strana 191.), naveo da je nesporno utvrdio da su optuženi, kao članovi udruženja prodajom opojne droge pribavili određenu imovinsku korist, čija je visina najmanje u iznosu od 117.000,00 KM. Nesporno je po ocjeni suda, da taj iznos prelazi iznos od 50.000,00 KM, jer je iz dokaza optužbe na nesumnjiv način utvrđeno da je u spornom periodu prodano oko 8 kg opojne droge heroin i oko 6.700 grama opojne droge marihuana. Kada se ima u vidu da je nabavna cijena l kg heroina oko 14.000,00 EUR, a što priznaje i B. i kada se zna da se heroin miješa sa paracetamolom ili nekom drugom supstancom, kako bi se dobila veća količina, a samim tim i veća zarada od prodaje, te kako se heroin prodavao po cijeni od oko 40,00 KM po gramu, onda to znači da je u inkriminisanom periodu prodano oko 8.000 grama heroina, pa iz svega toga proizilazi zaključak Okružnog suda da su optuženi sebi i drugom pribavili imovinsku korist koja prelazi iznos od 50.000,00 KM, a to je kvalifikatorna okolnost ovog krivičnog djela. Optuženi su u navedenom periodu, osim prodajom heroina, imovinsku korist ostvarivali i prodajom marihuane, a prodano je oko 6.700 grama marihuane. Ako je nabavna cijena marihuane po jednom kg bila oko 3.000,00 KM, prodajući na grame marihuanu nesumnjivo proizlazi da su i po tom osnovu optuženi ostvarili imovinsku korist koja prelazi iznos od 10.000,00 KM. Ovakav zaključak suda u prvom redu proizilazi iz dokaza optužbe, kako iz iskaza pet imenovanih svjedoka i drugih, tako i iz izvedenih materijalnih dokaza. Prema tome, imajući u vidu da je imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela, koju korist niko ne može zadržati i koja je u najmanjem iznosu od 117.000,00 KM Okružni sud je istu oduzeo iz razloga što sud nije mogao utvrditi koliku je korist pribavio poimenično svaki od saučenika (pripadnici organizovane kriminalne grupe su bili i osuđeni M.K. i S.Đ., koji su pravosnažno osuđeni za isto krivično djelo).

10. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 012872 21 Kž 18 od 21. marta 2022. godine odbio, kao neosnovanu, žalbu Republičkog javnog tužilaštva, dok je djelimičnim uvažavanjem žalbi apelanta i saoptuženog Srđana R., njihovih branilaca i apelantove majke, preinačio presudu Okružnog suda broj 11 0 K 012872 20 K 5-p od 8. jula 2021. godine, u pravnoj ocjeni djela i u odluci o krivičnoj sankciji, na način opisan u izreci te presude. Slijedom toga, apelant je za krivično djelo Izvršenje krivičnog djela u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366. stav 2. Krivičnog zakonika u vezi sa krivičnim djelima Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. u vezi sa članom 38. i Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika, na osnovu navedenih zakonskih propisa i primjenom odredbi čl. 43., 46. i 52. istog zakona, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina. Srđan R. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina i pet mjeseci, u koje kazne je apelntu i Srđanu R., na osnovu člana 59. Krivičnog zakonika, uračunato navedeno vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora. Također, tom presudom je, na osnovu člana 297. tačka d) ZKP RS, prema apelantu i saoptuženom Srđanu R. obijena optužba da su na opisani način počinili krivično djelo falsifikovanje ili uništavanje službene isprave iz člana 349. stav

1. Krivičnog zakonika. Vrhovni sud je u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio.

11. Vrhovni sud je, između ostalog, ocijenio da, suprotno žalbenim prigovorima odbrane, „sama činjenica što je u ovom predmetu, tužilaštvo donijelo naredbu o obustavi finansijske istrage, nikako ne znači da optuženi nisu pribavili protivpravnu imovinsku korist, jer je tokom provođenja finansijske istrage utvrđeno da isti samo nemaju u svom vlasništvu imovinu koja bi predstavljala nesrazmjeru između zakonitih prihoda i rashoda; odnosno da se ta stečena imovina ne može dovesti u vezu sa nekim drugim kriminalnim aktivnostima optuženih. U obrazloženju tih naredbi o obustavi finansijske istrage, nigdje nije navedeno da optuženi nisu sebi pribavili imovinsku korist ovim krivičnim djelom za koje se terete.“

12. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene prigovore odbrane u vezi sa odlukom prvostepenog suda o oduzimanju imovinske koristi. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da mjera oduzimanja imovinske koristi nije ni kazna ni mjera bezbjednosti. Ona je nešto između, mjera sui generis i nešto što sud primjenjuje po službenoj dužnosti. Pošto nije kazna, ona i nema punitivni već restorativni karakter uspostavljanja imovinskopravnog stanja koje je narušeno krivičnim djelom. Ovom mjerom sprečava se bogaćenje izvršenjem krivičnog djela, a ujedno se nastoji uspostaviti imovinsko stanje koje je postojalo prije izvršenja krivičnog djela. Ova mjera nije ličnog karaktera jer ne sadrži osudu, niti je uperena prema učiniocu krivičnog djela. Ona je uperena prema svakom onom ko drži imovinsku korist koja je ostvarena krivičnim djelom. Vrhovni sud je istakao da Krivični zakonik u članu 8. izričito propisuje da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom i da će se ta korist obavezno oduzeti, što je propisano i odredbama člana 83. stav

1. Krivičnog zakonika, i da je stavu 2. propisano da će se imovinska korist oduzeti sudskom odlukom kojom je utvrđeno izvršenje krivičnog djela pod uslovima propisanim ovim zakonom. Vrhovni sud je naglasio da bi se imovinska korist oduzela nije potreban zahtjev, prijedlog niti inicijativa nadležnog tužioca ili nekog drugog procesnog subjekta jer sud imovinsku korist oduzima po službenoj dužnosti (član 386. stav 1. ZKP RS). Pojašnjeno je da kada sud utvrdi da je krivičnim djelom pribavljena imovinska korist u određenoj visini i ako se ne može utvrditi koliku je korist pribavio svaki saučesnik, sud visinu imovinske koristi odmjerava po slobodnoj ocjeni, shodno članu

388. ZKP RS, kao što je to u konkretnom slučaju, tako što je prvostepeni sud od apelanta i saoptuženog Srđana R. oduzeo pribavljenu imovinsku korist, koju je odmjerio po slobodnoj ocjeni.Vrhovni sud je naveo da za ostala osuđena lica, ovom presudom nije ni mogao donijeti odluku o oduzimanju imovinske koristi, jer oni nisu tom presudom proglašeni krivim, već su presuđeni kao saučesnici u posebnim izdvojenim postupcima. Pritom, Vrhovni sud je naglasio da se prilikom donošenja odluke o oduzimanju protivpravne imovinske koristi, ne može primjeniti princip reformatio in peius jer odredbe čl. 8. i 83. Krivičnog zakonika imaju imperativni karakter, obzirom da iste propisuju obavezno oduzimanje imovinske koristi.

Apelacija

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. U veoma opširnoj apelaciji apelant navodi da se nalazio u pritvoru/zatvoru četiri godine, šest mjeseci, jedan dan i 13 sati te da je u ponovljenom postupku osuđen na pet godina zatvora. Apelant navodi da „ponovljene“ presude Okružnog suda i Vrhovnog suda, sadrže identične povrede koje su sadržavale i prethodne odluke, zbog kojih su i ukinute Odlukom Ustavnog suda broj AP-2127/16 od 22. marta 2018. godine. U tom kontekstu apelant ukazuje da mu je sudilo „stvarno nenadležno vijeće Vrhovnog suda“. Apelant smatra da je u predmetnom postupku bio zaštićen načelom reformatio in peius i da je navedeno načelo prekršeno, jer je „tužiteljica pobijala presudu samo u dijelu odluke o kazni te da nije osporavala utvrđeno činjenično stanje.“ Vraćanjem u redovan postupak vijeće Vrhovnog suda prekršilo je i član 4 ZKP - ne bis in idem jer je naloženo Okružnom sudu da ponovi ovaj krivični postupak, provede nove dokaze, a što je Okružni sud i uradio, s tim da je izrekao i novu presudu koja je u odnosu na tačku 1. iste znatno teža nego prethodna. Ovo iz razloga što je apelantu naloženo da vrati „navodno nezakonito stečenu imovinsku korist, da plati troškove i ovog ponovljenog krivičnog postupka i da nadoknadi troškove branioca postavljenog apelantu po službenoj dužnosti. Sve ukupno oko 180.000,00 KM, dok je apelantu utvrđena kazna po tački l. ostala nepromijenjena. Također, apelant navodi da mu je utvrđena i mjera bezbjednosti koja stupa na snagu od dana odslužene kazne, a s obzirom da mu je ostalo još šest mjeseci kazne, znači, tek od tada se računa taj rok. Dalje, apelant ukazuje da su osporene odluke donesene na osnovu mnogobrojnih nezakonitih dokaza, detaljno navedenih u apelaciji (među kojim su i iskazi svjedokā Slavka Đ., Gorana B., Mladena M., Darka I. i Dubravka K.). Apelant navodi da je pobijanu presudu donijelo isto vijeće koje je sudilo u postupku koji je prethodio ovom ponovljenom postupku i čija presuda je ukinuta Odlukom Ustavnog suda u ovom predmetu te da ukidanje presude, kao i povrede koje je vijeće počinilo prilikom donošenja iste, izazivaju razumnu sumnju u pristrasnost sudećeg vijeća jednoj strani u postupku - tužilaštvu, a što predstavlja bitnu povredu odredaba člana 37. tačke đ) ZKP RS. Apelant ukazuje i na povredu Krivičnog zakonika (tačka 65.) zbog utvrđenog činjeničnog stanja (ne može se osuditi za krivično djelo vezano za droge bez postojanja droge kao neophodnog dokaza) te zbog utvrđenja redovnog suda koje se odnosi na Srđana R. Apelant naročito prigovara odluci suda o oduzimanju imovinske koristi što detaljno elaborira kao i odluci da plati „sudski paušal i nove troškova branioca, koji su nastali u ovom ponovljenom postupku“. Apelant smatra i da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Apelant je zatražio da mu se, na ime nematerijalne štete, koja je posljedica predugog trajanja postupka, isplati iznos od 1.000.000,00 KM, dok na ime materijalne štete traži da mu se isplati 124.800,00 KM. Konačno, apelant je predložio Ustavnom sudu da pobijane presude u potpunosti ukine, te da u meritumu donese odluku kojom se apelant „oslobađa odgovornosti“ za navedeno krivično djelo.

14. Apelant je, 3. maja 2022. godine, od Ustavnog suda zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se privremeno „odložilo dejstvo pravosnažne presude, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom“ i „hitno postupanje po apelaciji zbog nepoštovanja ranije donesene Odluke kojom je usvojena moja apelacija“. Apelant je u zahtjevu naveo da je suprotno utvrđenjima u Odluci kojom je usvojena apelacija, uz ponovljenu kaznu zatvora, obavezan da zajedno sa Srđanom R., solidarno uplati na račun države ukupno 117.000,00 KM, „navodno“ nezakonito stečene imovinske koristi, a što prethodna ukinuta pravosnažna presuda nije ni sadržavala ni nalagala. Apelant je istakao da je 30. aprila 2022. godine od Okružnog suda obavješten da mu teče rok od 30 dana za uplatu iznosa od 58.500,00 KM, o čemu je dostavio dokaz u prilogu zahtjeva. Osim toga, apelant smatra da će mu u narednim danima pristići i približan iznos za naknadu i nagradu imenovanom braniocu po službenoj dužnosti kao i nalog za upućivanje na izdržavanje kazne zatvora, zbog čega je zahtjev za donošenje privremene mjere i hitno postupanje po apelaciji osnovan. Apelant je istakao da će izvršenje presude u ovom dijelu trajno negativno/nepovratno uticati na njegov „fizički boravak, koji ostvaruje u stanu koji je kupio u Banjaluci, podižući kredit u visini od 70.000,00 KM na period od 20 godina, za koji plaća mjesečnu ratu od 409,00 KM.“ Apelant strahuje da će se zakašnjelom pravdom desiti nepravda i da će izgubiti i posao i stan i da će njegova porodica, čekajući godinu/dvije dana da se odluči po apelantovoj drugoj apelaciji, nepovratno završiti na ulici. Napominje, da mu je nepravda, sa kojom se do sada nije uspio izboriti, teško narušila psihofizičko zdravlje i da je prinuđen da moli da se donese odluka u što kraćem vremenu, „jer će me svako odugovlačenje dovesti u nepovratnu situaciju u svakom pogledu, obzirom da ću ponovo morati na izdržavanje kazne zatvora, čime ću izgubiti i posao koji sada obavljam a time i osnovnu egzistenciju porodice“.

15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

17. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji.

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere kojim traži da se privremeno odloži dejstvo pravosnažne presude do okončanja postupka pred Ustavnim sudom te „hitno postupanje po apelaciji zbog nepoštovanja ranije donesene Odluke kojom je usvojena apelacija“, u suštini zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji.

19. Ispitujući apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Naime, apelantovi navodi se u suštini zasnivaju na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, što u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, budući da apelant nije ponudio Ustavnom sudu dovoljne argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

20. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1347/22 (O. S.) | Sudska praksa | Aktio