Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3580/20 (D.R. i Z.M.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Protek roka
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3580/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3580/20, rješavajući apelaciju D. R. i Z. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka c), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D.R. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 004941 20 Gž 2 od 10. jula 2020. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 004941 20 Gž 2 od 10. jula 2020. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. D.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja podnio je 5. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 P 004941 20 Gž 2 od 10. jula 2020. godine.

2. Na traženje Ustavnog suda da apelant dopuni predmetnu apelaciju na način da apelaciju dostavi na propisanom obrascu, apelant je 17. oktobra 2020. godine dostavio popunjeni obrazac apelacije u kojem je, osim sebe, kao apelanta naveo i Z.M. iz Nevesinja (u daljnjem tekstu: apelantkinja).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog u predmetnom postupku ,,Nevesinjeputevi“ a.d. Nevesinje (u daljnje tekstu: tuženi) zatraženo je 7. i 8. marta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Okružni sud i Osnovni sud su 14, odnosno 21. marta 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

5. Odgovori na apelaciju su 3. maja 2022. godine dostavljeni apelantima.

6. Apelanti nisu dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što je njegova prethodna odluka ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, Osnovni sud je donio Presudu broj 95 1 P 004941 19 P 4 od 28. februara 2020. godine, kojom je (stav I izreke) obavezao tuženog da apelantkinji nadoknadi štetu koju je prouzrokovao na parceli označenoj kao k.č. broj 236/2 u iznosu od 304,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i da joj naknadi troškove postupka u određenom iznosu, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev apelantkinje za naknadu štetu na parcelama označenim kao k.č. br. 236/5, 236/4 i 236/2 (u daljnjem tekstu: predmetne parcele) u iznosu od 15.730,50 KM, sa zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka. Presudom je dalje odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu nadoknadi štetu koju mu je prouzrokovao na predmetnim parcelama u iznosu od 16.035,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i da nadoknadi troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev za naknadu štete za zauzete predmetne parcele, uništena voćna stabla i izgubljenu dobit, da su apelanti tužbeni zahtjev koji se odnosi na predmetne parcele precizirali u podnesku od 3. decembra 2018 .godine, te da su kod njega ostali do zaključenja glavne rasprave. Takođe je ukazano da su apelanti na ročištu za glavnu raspravu 19. februara 2020. godine povećali tužbeni zahtjev na ime izmakle dobiti. Osnovni sud je odbio prijedlog apelanata da se u svojstvu svjedoka saslušaju B.V., sudija, i M.P, direktor tuženog, na okolnosti saradnje u ovom predmetu, odnosno na okolnost tvrdnji svjedoka B.V. iznesenim apelantu da predmet neće nikad dobiti i svjedoka M.P. da on predmet može srediti, jer su predložene okolnosti nebitne za predmet postupka. Takođe, zaključeno je i da apelant nema aktivnu legitimaciju u postupku, budući da iz zemljišnoknjižnog izvatka proizilazi da su predmetne parcele upisane kao suvlasništvo Š.M. sa 1/4 i D.V. i apelantkinje sa dijelom od po 3/8. Stoga je Osnovni sud odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Osnovni sud je naveo da prema rješenju o utvrđivanju opšteg interesa za izgradnju regionalnog puta broj 435 Nevesinje-Pridvorci, kojeg je donijela Skupština opštine Nevesinje 15. novembra 1977. godine, i rješenja Sekretarijata za privredu i društvene djelatnosti Opštine Nevesinje od 9. decembra 1977. godine (u daljnjem tekstu: rješenja iz 1977. godine) proizilazi da su eksproprisane nepokretnosti označene kao k.č. broj 236/4 i k.č. broj 236/5, u određenim površinama, vlasništvo M.R., apelantkinjine majke (u daljnjem tekstu: ranija vlasnica). Dalje je navedeno da je sa ranijom vlasnicom zaključen sporazum o naknadi za navedene parcele i zasade na zapisniku kod Sekretarijata za privredu i društvene djelatnosti Opštine Nevesinje od 25. aprila 1978. godine u određenom novčanom iznosu. Budući da je ranijoj vlasnici parcela k.č. br. 236/4 i 236/5 utvrđena naknada u upravnom postupku, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tuženi da joj isplati materijalnu štetu na ime zauzetog poljoprivrednog zemljišta, izmakle dobiti zbog nemogućnosti obavljanja poljoprivredne proizvodnje i uništenih voćnih zasada na navedenim parcelama. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanata da se dokazi koje je sproveo tuženi ne odnose na predmetne parcele, jer je nesporno utvrđeno da parcele navedene u rješenju iz 1977. godine odgovaraju parcelama koje su predmet predmetnog postupka, k.č. br. 236/4 i 236/5, po katastarskim oznakama, nazivu, kulturi i površini.

10. Osnovni sud je ukazao da prema rješenju iz 1977. godine ne proizilazi da je eksproprisana predmetna parcela označena kao k.č. broj 236/2. Dalje je ukazano na odredbu člana 207 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te zaključeno da je u predmetnom slučaju pasivno legitimisan tuženi kao izvođač radova na proširenju puta na predmetnoj parceli. Osnovni sud je naveo da je 3. novembra 2015. godine obavio uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka geometra, te da je 12. jula 2018. godine ponovo obavio uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka poljoprivredne struke, nakon čega su vještaci sačinili nalaze i mišljenja. Osnovni sud nije prihvatio nalaz vještaka geometra u dijelu u kojem je navedeno da nije izvršena eksproprijacija parcela označenih kao k.č. br. 236/4 i 236/5. S tim u vezi, obrazloženo je da je iz rješenja iz 1977. godine utvrđeno da su navedene parcele ekspropisane i da je između ranije vlasnice i korisnika eksproprijacije postignut sporazum o visini naknade. Istaknuto je da je u preostalom dijelu nalaz vještaka geometra prihvaćen jer ni stranke na njega nisu imale primjedaba. Osnovni sud je dalje naveo da je visinu štete na parceli označenoj kao k.č. broj 236/2 utvrdio iz nalaza vještaka poljoprivredne struke. S tim u vezi, obrazložio je da je nalaz vještaka poljoprivredne struke u navedenom dijelu prihvatio, budući da ni stranke nisu imale primjedbi u navedenom dijelu, dok se u preostalom dijelu u nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke Osnovni sud nije upuštao, budući da je nesporno utvrdio da su parcele označene kao k.č. br. 236/4 i 236/5 ekspropisane 1977. godine i za njih je postignut sporazum o naknadi. Stoga je Osnovni sud zaključio da, u skladu sa odredbom člana 185 ZOO, apelantkinji pripada pravo na naknadu materijalne štete na parceli k.č. broj 236/2 srazmjerno njenom suvlasničkom dijelu. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete za uništena stabla, jer su se nalazila na parceli koja je ekspropisana i za koje je isplaćena naknada ranijoj vlasnici. Takođe je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev apelantkinje za naknadu štete na ime izmakle koristi, jer je ocijenio da apelantkinja sprovedenim dokazom nije dokazala osnovanost ni visinu navedenog dijela tužbenog zahtjeva. Osnovni sud je naveo i da je odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbi člana 386 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

11. Presudom Okružnog suda broj 95 1 P 004941 20 Gž 2 od 10. jula 2020. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Osnovnog suda.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao na rješenja iz 1977. godine, te ocijenio da je pravilno prvostepeni sud obrazložio da je ranijoj vlasnici parcela označenih kao k.č. br. 236/4 i 236/5 utvrđena naknada u upravnom postupku i da je neosnovan zahtjev apelantkinje da se tuženi obaveže da joj isplati materijalnu štetu. Takođe je zaključeno da je pravilno prvostepeni sud obrazložio da apelant nema aktivnu legitimaciju u predmetnom postupku, budući da se na navedenim parcelama ne vodi kao suvlasnik, s obzirom da su one prije sprovođenja postupka eksproprijacije bile upisane kao suvlasništvo Š.M. sa 1/4, te D.V. i apelantkinje sa dijelom od po 3/8. Okružni sud je naveo da nije prihvatljiv zaključak vještaka poljoprivredne struke da predmetne parcele nisu eksproprisane i da se predmetne parcele vode i dalje kao suvlasništvo navedenih lica, jer se navedeni vještak izjašnjavao o pravnim pitanjima (što je zadatak suda, a ne vještaka), s obzirom da je iz postignutih sporazuma o naknadi između ranije vlasnice i korisnika eksproprijacije evidentno da su parcele označene kao k.č. broj 236/4 i k.č. broj 236/5 eksproprisane i postignut sporazum o visini naknade. Istaknuto je da parcela označena kao k.č. broj 236/2 nije eksproprisana, pa apelantkinji, saglasno njenom suvlasničkom dijelu od 3/8, pripada naknada za faktički eksproprisanu parcelu u određenoj površini.

13. Okružni sud je ocijenio da na odluku prvostepenog suda nema uticaja ni žalbeno isticanje da je apelantima uskraćeno pravo da sprovedu dokaze za koje su smatrali da su bitni za razrješenje predmetnog spornog odnosa, i to saslušanje kao svjedoka B.V., sudije Odjeljenja Osnovnog suda, koji je postupao u tom predmetu, i saslušanje M.P., zakonskog zastupnika tužene. S tim u vezi, obrazloženo je da je B.V. predložen kao svjedok na okolnost da je u Odjeljenju Osnovnog suda apelantu izrekao „da se ovaj predmet nikada neće dobiti“, a posebno zbog njegovog odnosa sa predloženim svjedokom M.P. Dalje je obrazloženo da je B.V., odmah pošto je predloženo da se sasluša kao svjedok, isključen iz postupanja u predmetu, pa je predmetni parnični postupak dodijeljen u rad drugom sudiji. Istaknuto je i da je M.P., zakonski zastupnik tuženog, trebao biti saslušan u svojstvu parnične stranke, ali da on, iako uredno obaviješten posredstvom punomoćnika tuženog, nije pristupio na zakazanu glavnu raspravu, pa prvostepeni sud nije imao mogućnost njegovog prinudnog dovođenja i saslušanja kao stranke (a ne kao svjedoka), u smislu člana 167 ZPP. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da je očigledno da prvostepeni sud nije, kako se žalbom ističe, „već unaprijed odlučio onako kako je odlučio“ i time uskratio pravo apelantima na pravičan postupak, te da nije prihvatio nalaz vještaka geometra i vještaka poljoprivredne struke samo u onom dijelu koji bi mogao ići na štetu apelanata. Takođe je zaključeno da se neosnovano žalbom prigovara i utvrđenim troškovima parničnog postupka, jer su oni dosuđeni u skladu sa uspjehom drugoapelantkinje (član 386 stav 2 ZPP), a saglasno potraživanim troškovima njenog punomoćnika.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vide u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti takođe ukazuju da redovni sudovi nisu priznali nijedan nalaz i mišljenje vještaka, koji su detaljno obrazložili sve okolnosti slučaja. Tvrde i da im je sud uskratio pravo na uređivanje, preciziranje i preinačenje tužbe, te posebno ukazuju na „nepriznanje“ podneska označenog kao uređenje tužbe od apelanata i predatog 3. decembra 2018. godine sudu i tuženom. Takođe, tvrde da se prvostepeni sud stavio na stranu tuženog, ne uzimajući u obzir izjave i dokaze apelanata. Apelanti ukazuju i da je Okružni sud bez obrazloženja i provjere samo potvrdio prvostepenu odluku. Takođe, ukazuju da im nisu uvaženi sudski i advokatski troškovi, te troškovi vještačenja u njihovu korist. Apelanti ističu i da tuženi nije imao odgovarajuću dokumentaciju za proširenje sporne ceste, kao i da sud nije uzeo u obzir da je tuženi ušao u posjed bez valjane dokumentacije.

15. Osim toga, apelanti opisuju tok događaja, ukazuju na razgovor apelanta sa M.P., direktorom tuženog, te da M.K., sudija prvostepenog suda, nije htjela valjano ni da ga sasluša niti je pozvala M.P. na suočavanje, kako je apelant tražio. Apelant takođe ukazuje da je ponižavan i omalovažavan od B.V., sudije Osnovnog suda, čije je izuzeće tražio i dobio, te ističe da je predmet dobila sudija M.K., za što tvrdi da je namjerno urađeno jer je navedeni sudija školska drugarica sa zastupnicom tuženog. S tim u vezi, tvrdi da su uvažene sve tvrdnje zastupnice tuženog i bez dokaza, a dokazi i svjedoci apelanata nisu uzeti u obzir, iako tuženi nije sporio da je izveo radove na predmetnim parcelama. Apelanti navode da je u pogledu nedovršene eksproprijacije i bespravnom ulasku u privatni posjed apelanata jasno objašnjeno u nalazima vještaka. Posebno ukazuje da je u njima naznačeno da je dio privatnog posjeda apelanta zauzet od tuženog na parceli broj 236/4, što dokazuje da redovni sudovi nisu mogli „isključiti“ apelanta iz predmetnog postupka, čime mu je uskraćeno pravo na imovinu i naknadu štete. Apelanti takođe tvrde da sud nije pregledao svu dokumentaciju, posebno z.k. izvadak i posjedovni list da je apelant vlasnik 1/1, koji su dostavljeni uz tužbu.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud navodi da ostaje kod obrazloženja osporene odluke u kojem se izjasnio na apelacione navode koji su isticani i u toku postupka.

17. Osnovni sud navodi da su apelacioni navodi paušalni, proizvoljni i da nisu ničim dokazani, o kojima su se sudovi izjasnili u svojim odlukama.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09, 61/13 i 109/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 357.

Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):

1) ako je i sam stranka, zakonski zastupnik stranke ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobaveznika ili regresnog obaveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak, 2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije, 3) ako je staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo, 4) ako između sudije i stranke teče neka druga parnica, 5) ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i 6) ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.

Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.

Član 386. st. 1. i 2.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

U odnosu na apelantkinju

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelantkinju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

22. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. Član 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 1 P 004941 20 Gž 2 od 10. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je punomoćnik apelantkinje osporenu Presudu Okružnog suda broj 95 1 P 004941 20 Gž 2 od 10. jula 2020. godine primio 15. avgusta 2020. godine, a da je predmetna apelaciju u odnosu na apelantkinju Ustavnom sudu podnesena 17. oktobra 2020. godine, proizilazi da je apelacija u odnosu na apelantkinju podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je u odnosu na apelantkinju odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na apelanta

26. Kako je u konkretnom slučaju osporenu Presudu Okružnog suda broj 95 1 P 004941 20 Gž 2 od 10. jula 2020. godine punomoćnik apelanta primio 15. avgusta 2020. godine a apelant je apelaciju podnio 5. oktobra 2020. godine, proizilazi da je apelacija u odnosu na apelanta podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na apelanta ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na apelanta ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Prvoapelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi naknade štete koji su pokrenuli apelanti, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred Okružnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno ocijenjeni dokazi i proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Takođe, ukazuje i na neprofesionalno ponašanje sudija Osnovnog suda.

33. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na neprofesionalno postupanje sudija Osnovnog suda B.V. i M.K., Ustavni sud smatra da se apelacionim navodima pokreće pitanje prava na nepristrasan sud, mada apelant nije to eksplicitno naveo, te smatra svrsishodnim da te apelacione navode ispita u kontekstu postojanja eventualne pristrasnosti sudija Osnovnog suda M.K. i B.V. prema apelantu. Ustavni sud podsjeća da se, prema utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6 stav 1 Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristrasnost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan.

34. Ustavni sud, iz dostavljene dokumentacije, u prvom redu primjećuje da se postupak pred prvostepenim sudom vodio pred sudijom B.V., da je nakon njegovog isključenja iz postupanja u postupku predmet dodijeljen u rad drugom sudiji, te da je odluku Osnovnog suda od 28. februara 2020. godine donijela sudija M.K. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da iz rješenja Osnovnog suda od 3. septembra 2018. godine, koje je dostavljeno uz apelaciju, proizilazi da je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata za izuzeće sudije B.V. za postupanje u predmetu broj 95 1 P 004941 18 P 3. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju navedenog rješenja ukazano da se iz predmeta ne vidi da je sudija vrijeđao i provocirao apelante, a da to u toku postupka apelanti nisu navodili, niti njihov punomoćnik, te su sve zapisnike sa ročišta potpisali. Takođe je ukazano da sudija nije odugovlačio postupak, niti da je prihvatao samo prijedloge tuženog, niti se iz predmeta vidi da je sudija govorio apelantima kako će se predmet završiti. Stoga je zaključeno da apelanti nisu prezentirali dokaze, a da paušalni navodi ne dovode u sumnju nepristrasnost sudije. Ustavni sud podsjeća i da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke ukazao da je sudija B.V., nakon što je predloženo da se sasluša kao svjedok, isključen iz postupanja u predmetu, pa je predmetni parnični postupak dodijeljen u rad drugom sudiji. Dovodeći u vezu navedeno sa apelacionim navodima i dostavljenim dokumentima, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu ili/i objektivnu pristrasnost sudije Osnovnog suda B.V. Nadalje, Ustavni sud zapaža da postojanje drugačijeg postupanja sudije M.K. prema apelantu i pristrasnosti prema tuženom ne proizilazi iz sadržaja prvostepene presude, niti iz korišćenja diskrecionog prava sudije prvostepenog suda da u svakom konkretnom predmetu odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane na osnovu slobodne ocjene dokaza, te preduzima procesne radnje kojim upravlja postupkom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je sudija Osnovnog suda M.K. prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima bila pristrasna. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi prvoapelantovi navodi neosnovani.

35. Nadalje, u pogledu ostalih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da prvoapelant, u suštini, tvrdi da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i ocijenjeni dokazi, te proizvoljno primijenjene odredbe materijalnog i procesnog prava, odnosno da je Okružni sud proizvoljno zaključio da prvoapelant nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe u konkretnom predmetu. U kontekstu ovih apelacionih navoda Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstantno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti, a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1444/19 od 12. januara 2021. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s navedenim, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju prvostepene odluke detaljno su opisani sadržaji izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih nije prihvatio pojedine dijelove nalaza i mišljenja vještaka, koji se ne doimaju proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da je data ocjena dokaza koja se ne doima proizvoljnom, nego u skladu s izvedenim dokazima i relevantnim procesnim odredbama.

37. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio razloge kojima se vodio kada je ocijenio da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita, odnosno kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi naknade štete koju je tuženi prouzokovao na predmetnim parcelama jer su predmetne parcele, prema odgovarajućem z.k.ulošku, suvlasništvo apelantkinje i drugih lica. Pri tome Okružni sud je detaljno ocijenio i obrazložio pitanje saslušanja sudije B.V. i M.P., zakonskog zastupnika tuženog, koje se ne doima proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da su apelanti podneskom od 3. decembra 2018. godine uredili tužbeni zahtjev, odnosno na ročištu za glavnu raspravu od 19. februara 2020. godine povećali tužbeni zahtjev, pa proizilazi da su neosnovani apelacioni navodi da im je sud uskratio pravo na uređivanje, preciziranje i preinačenje tužbe. Imajući u vidu da je tužbeni zahtjev apelanta odbijen zbog nedostatka aktivne legitimacije, Ustavni sud smatra da Okružni sud nije proizvoljno primijenio procesno pravo kada je zaključio da su troškovi parničnog postupka dosuđeni u skladu sa uspjehom u sporu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, suprotno apelantovom mišljenju, dao dovoljno jasno, logično i argumentovano obrazloženje za svoj zaključak da u konkretnom slučaju apelant nema aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetne tužbe u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno prvoapelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je na osnovu sprovedenih relevantnih dokaza nesumnjivo utvrđeno da apelant nije vlasnik predmetnih parcela i da stoga nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe, za šta je Okružni sud dao dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje pri čemu nije došlo ni do povrede prava na nepristrasnost suda kao segmenta prava na pravično suđenje u situaciji kada navodi o pristrasnosti sudija Osnovnog suda nisu dokazani niti u objektivnom, niti u subjektivnom smislu.

40. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka c) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3580/20 (D.R. i Z.M.) | Sudska praksa | Aktio