Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4198/20 (Z. F.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4198/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4198/20, rješavajući apelaciju Zdravka Filipovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. lipnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Zdravka Filipovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 269302 19 Rev od 8. rujna 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zdravko Filipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Zdenko Milas & Robert Bajto“ iz Ljubuškog, podnio je 20. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 269302 19 Rev od 8. rujna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 269302 14 Gž od 29. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 269302 12 P od 4. ožujka 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Intesa SanPaolo banke BiH d.d. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 14. listopada 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Sarajevo-osiguranja d.d. Sarajevo, umješača na strani tužene (u daljnjem tekstu: umješač), 29. travnja 2022. godine.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 20. listopada 2021. do 25. listopada 2021. godine.

4. Umješač nije dostavio odgovor na apelaciju.

5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 22. travnja 2022. godine apelantovim punomoćnicima na izjašnjenje.

6. Apelantovi punomoćnici su 4. svibnja 2022. godine dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 269302 12 P od 4. ožujka 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obveže tužena da mu na ime naknade štete isplati iznos od 107.872,25 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te je apelant obvezan tuženoj i umješaču nadoknaditi troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je kao nesporno utvrdio da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Čapljini pravni prednik umješača (pogrešno navedeno tužene) obvezan isplatiti apelantu određene novčane iznose, te da je apelant pokrenuo izvršni postupak radi naplate tog potraživanja. Izvršni postupak je proveden preko tužene kao banke koja je provela izvršenje u pogledu glavnice, troškova postupka i zakonskih zateznih kamata, te podneskom obavijestila apelanta i nadležni sud da je rješenje o izvršenju u potpunosti provedeno. Općinski sud je istaknuo da je među parničnim strankama bilo sporno je li tužena pri obračunu zakonskih zateznih kamata postupala na zakonit način, odnosno koju visinu zakonske zatezne kamate je tužena bila dužna primijeniti prilikom provođenja tog izvršenja. Općinski sud je zauzeo pravni stav da je tužena prilikom obračuna i isplate zatezne kamate bila dužna postupati po važećem Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. U svezi s tim je istaknuo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke i njegovog iskaza proizlazi da je tužena prilikom provođenja predmetnog rješenja o izvršenju obračun i isplatu zatezne kamate izvršila postupajući po navedenom zakonu i njegovim izmjenama i da primjenjujući zakonsku zateznu kamatu propisanu tim propisima ne postoji dug tužene prema apelantu. Pri tome je Općinski sud naglasio da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti konformni način obračuna zateznih kamata za razdoblje od 1. lipnja 1989. do 15. srpnja 1994. godine, a od 16. srpnja 1994. jednostavna metoda obračuna zateznih kamata jer je u vrijeme isplate tužena postupala u skladu sa zakonskim propisima koji su u to vrijeme bili na snazi. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je tužena u cijelosti postupila u skladu s predmetnim rješenjem o izvršenju, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 269302 14 Gž od 29. srpnja 2019. godine apelantova žalba je uvažena u dijelu odluke o troškovima postupka, rješenje o troškovima postupka je preinačeno na način da je odbijen kao neutemeljen zahtjev umješača da mu apelant nadoknadi troškove postupka i apelant je obvezan nadoknaditi troškove postupka tuženoj, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neutemeljena i prvostupanjska presuda potvrđena, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je predmet spora u konkretnom slučaju apelantov zahtjev za naknadu štete na temelju članka 175. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Nadalje je ocijenio neutemeljenim apelantove žalbene navode kojima je osporavao primjenu odredbi Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja od tužene, te je ukazao na sadržaj čl. 1., 2. st. 2., 3. i 4. tog zakona. U svezi s tim je istaknuo da odredba članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja nije primijenjena u konkretnom slučaju jer je tužena u izvršnom postupku obračunala zateznu kamatu za cjelokupno razdoblje od dana dolaska umješača u docnju. Kantonalni sud je nadalje ukazao da je tužena primijenila ostale odredbe Zakona o visini zatezne kamate na neizmirena dugovanja, te je naglasio da je u vrijeme postupanja tužene kao banke po predmetnom rješenju o izvršenju već bio na snazi navedeni zakon. Dalje je ukazao da primjenom zakonskog propisa koji je bio na snazi tužena nije postupala proizvoljno ili na način kojim se vrijeđaju apelantova ustavna prava. Kantonalni sud je istaknuo da odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (osim odredbe članka 2. stavak 2.) nisu proglašene neustavnim, pa se ne može smatrati da je postupljeno suprotno izvršnoj ispravi. U konačnici je istaknuo da je tužena izvršila obračun zateznih kamata u skladu s prinudnim propisom koji je bio na snazi u vrijeme provođenja izvršnog postupka, što, suprotno apelantovim žalbenim navodima, nije u sukobu s načelom zabrane povratnog djelovanja zakona.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 269302 19 Rev od 8. rujna 2020. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude, kao i zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova revizijskog postupka.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestupanjskih sudova, te je zaključio da nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka, niti pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da je tužena postupila u skladu s rješenjem o izvršenju i da je na zakonit način obračunala zateznu kamatu primjenom odredaba Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Nadalje je ukazao na sadržaj odredaba čl. 1., 2., 3. i 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, te je istaknuo da je predmetno potraživanje nastalo u razdoblju navedenom u članku 1. tog zakona, zbog čega se taj zakon primjenjuje u konkretnom slučaju. Stoga je zaključio da u postupanju tužene, koja je obračun zatezne kamate izvršila primjenom prostog kamatnog računa, po stopi od 12%, i to za čitavo razdoblje određeno rješenjem o izvršenju, nije bilo protupravnosti. Pri tome se pozvao na odluke Ustavnog suda br. U 6/19 od 4. listopada 2019. godine i AP 6160/18 od 4. lipnja 2020. godine. Pored toga je naglasio da bi drugačije postupanje tužene bilo suprotno odredbi članka 279. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da apelant nije dokazao da mu je postupanjem tužene, koje je suprotno važećim propisima ili pravilima struke, prouzrokovana šteta.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. U svezi s tim, apelant navodi da su redovni sudovi zauzeli stav da se stopa zateznih kamata na pravomoćno utvrđenu izvršenikovu obvezu određuje prema kamatnim stopama propisanim odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, koje su u cijelosti protivne odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, iz istih razloga kao i članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba, koji je proglašen neustavnim odlukom Ustavnog suda u predmetu broj U 50/01. Apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP 1311/06, AP 2312/06, AP 986/07 i AP 407/08, te istaknuo da ih je predočio i Vrhovnom sudu, kao i određene odluke Kantonalnog suda u kojima je odbijena primjena Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Nadalje navodi da su odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja retroaktivno mijenjani raniji zakonski propisi o zateznim kamatama, te da se apelantu oduzima pravo na zatezne kamate koje su mu dosuđene pravomoćnom presudom i rješenjem o izvršenju. Apelant navodi i da se na taj način ponovno sudi o presuđenom pravnom odnosu, te ističe da u izvršnom postupku sud, niti tužena nisu ovlašteni mijenjati sadržaj i značenje izvršne isprave i rješenja o izvršenju.

II.Odgovor na apelaciju i apelantovo izjašnjenje na odgovore

15. Vrhovni sud je naveo da su apelacijski navodi neutemeljeni, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

16. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih i konvencijskih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

17. Općinski sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih i konvencijskih prava.

18. Tužena je navela da redovni sudovi nisu retroaktivno primijenili zakon, te se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

19. Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju, apelantovi punomoćnici su naveli da su odgovori na apelaciju paušalni i neobrazloženi. Naveli su da ostaju pri navodima da se niti jedan zakon ne može primijeniti retroaktivno, a naročito ne u predmetima u kojima postoji pravomoćna i izvršna isprava. Nadalje su, u biti, ponovili apelacijske navode.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04 – ispravak, 29/05, 48/11 i 1/20 – odluka USBiH).

21. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04 – ispravak, 29/05 i 48/11) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 1.

Ovim Zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na temelju ugovora iz dužničko-povjeriteljskih odnosa i dugovanja nastalih temeljem naknade štete iz temelja obveznih osiguranja u razdoblju od 01.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 51/01) Članak 4.

Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz članka 1. ovog zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu obavljeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11).

23. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 279. stav (1) Na dospelu a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu, kao i na druga dospela povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kad je to zakonom određeno.

24. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 odluka

USBiH).

25. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12 i 35/12 – rješenje USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 175.

Odgovornost banaka za štetu Banka koja ne postupi sukladno rješenju o ovrsi i drugim sudskim nalozima, odgovara za štetu uzročenu tražitelju ovrhe po općim pravilima o naknadi štete. VI.Dopustivost

26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 269302 19 Rev od 8. rujna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. listopada 2020. godine, a apelacija je podnesena 20. studenog 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

32. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

33. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno i retroaktivno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.; Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, točka 24.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje).

35. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao predmete sličnog činjeničnog i pravnog stanja i zaključio da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 96/20 od 5. listopada 2021. godine, AP 4909/19 od 9. lipnja 2021. godine, AP 2450/19 od 22. prosinca 2020. godine, AP 6160/18 od 4. lipnja 2020. godine i AP 4367/20 od 11. svibnja 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u citiranim predmetima odbio kao neutemeljene apelacije apelanata koje su se odnosile na naknadu štete zbog načina i stope po kojoj je banka obračunala zatezne kamate za potraživanje koje je nastalo u relevantnom razdoblju.

36. Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 6160/18 (vidi točke 44. i 45. te odluke), između ostalog, naveo: „U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na to da redovni sudovi nisu mogli retroaktivno primijeniti Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja koji je stupio na snagu 2004. godine budući da predmetno potraživanje potječe iz 1992., tj. 1993. godine, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11), koji je primijenjen prilikom obračuna zatezne kamate, propisan način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima nastalim na temelju ugovora iz dužničko-vjerovničkih odnosa i dugovanja nastalih na temelju naknade štete iz osnove obveznih osiguranja u razdoblju od 1. prosinca 1989. godine do dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate („Službene novine Federacije BiH“ broj 51/01). Budući da je nesporno da u konkretnom slučaju predmetna šteta potječe iz navedenog razdoblja, Ustavni sud ove navode apelanata ocjenjuje neutemeljenim“.

37. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelantovo potraživanje, koje je bilo predmet izvršnog postupka, nastalo u razdoblju od 1. prosinca 1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zakonske kamate („Službene novine FBiH“ broj 51/01), u smislu odredbe članka 1. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, pa se prilikom obračuna zatezne kamate na to potraživanje primjenjuje navedeni zakon. Stoga je zaključio da tužena, primjenjujući važeći Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i obračunavajući zatezne kamate primjenom prostog kamatnog računa po stopi od 12 % za čitavo razdoblje određeno predmetnim rješenjem o izvršenju, nije postupala protupravno.

38. Ustavni sud, također, zapaža da su u citiranim predmetima, kao u konkretnom slučaju, apelanti tvrdili da su redovni sudovi primijenili odredbe zakona koje su proglašene neustavnim uz pozivanje na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetima br. U 50/01, AP 1311/06, AP 2312/06, AP 986/07 i AP 407/08. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u citiranim predmetima, između ostalog, istaknuto da je u Odluci Ustavnog suda broj U 50/01 od 30. siječnja 2004. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, utvrđeno da članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine nije u suglasnosti sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak 37. Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine je glasio: „Na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osiguranja, ne obračunavaju se kamate za cijeli period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini.“ Kako na konkretni predmet nije primijenjena navedena odredba, Ustavni sud je zaključio da se izreka i obrazloženje Odluke broj U 50/01 ne mogu dovesti u svezu s navodima apelanata. Zatim, Ustavni sud se u citiranim predmetima osvrnuo i na Odluku broj AP 1311/06 na koju se i apelant poziva. U svezi s tim, Ustavni sud je zapazio da je „otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantu za razdoblje rata, po osnovi članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope protuustavno, a samim tim i nezakonito, jer je zakon retroaktivno mijenjao uvjete za isplatu pravomoćno dosuđene zakonske zatezne kamate“. Nasuprot tome, Ustavni sud je u citiranim predmetima ukazao da su redovni sudovi utvrdili da je tuženi izvršio obračun kamate i za ratno razdoblje u opsegu koji je određen izvršnom ispravom, primjenom odredbe članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, koja nije proglašena neustavnom, pa se stoga konkretna pravna situacija, činjenice predmeta i primjena materijalnog prava u svezi s obračunom stope zatezne kamate ne mogu dovesti u svezu sa odlukama Ustavnog suda u predmetima br. AP 1311/06, AP 2312/06, AP 986/07 i AP 407/08 na koje se apelant u apelaciji neutemeljeno poziva.

39. Osim toga, Ustavni sud se u odlukama br. AP 96/20, AP 4909/19, AP 2450/19 i AP 6160/18 pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine u kojoj je, između ostalog, utvrđeno da je odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja u skladu sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci, između ostalog, konstatirano da je odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja jasna, precizna, predvidljiva i pristupačna i da se prema njoj zatezna kamata obračunava po stopi od 12% godišnje, pri čemu su izjednačeni povjeritelji koji imaju potraživanje iz dužničko-povjeriteljskih odnosa i povjeritelji koji imaju potraživanje iz osnove naknade štete iz obveznog osiguranja. Dakle, prema ocjeni Ustavnog suda, navedena odredba ne predstavlja miješanje u ustavno pravo na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud ponavlja da iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi da je tužena izvršila obračun kamate i za ratno razdoblje po stopi od 12%.

40. Ustavni sud smatra da se stavovi iz citiranih odluka mogu primijeniti i na konkretan predmet. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno analizirao sve okolnosti konkretnog slučaja, te dao veoma jasna i razložna obrazloženja za zaključak da u radnjama tužene nema elemenata protupravnosti, pa ipso facto ni odštetne odgovornosti na njenoj strani, u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti koji bi predstavljali osnovu da Ustavni sud dano tumačenje redovnog suda zamijeni svojim.

41. Imajući u vidu praksu Ustavnog suda, kao i sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

42. Apelant smatra da mu je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje, u biti, temelji na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje navode je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neutemeljeni. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

43. U pogledu navoda da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nije explicite naveo u svezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost korištenja pravnih lijekova propisanih zakonom i da je tu mogućnost iskoristio izjavljivanjem žalbe drugostupanjskom sudu i revizije Vrhovnom sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da je Vrhovni sud dao jasno i precizno obrazloženje za zaključak da u radnjama tužene nema elemenata protupravnosti, pa ipso facto ni odštetne odgovornosti na njenoj strani, u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti koji bi predstavljali osnovu da Ustavni sud dano tumačenje redovnog suda zamijeni svojim.

45. Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant temeljio na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neutemeljenim.

46. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu s obzirom na to da je apelant u predmetnom postupku imao mogućnost i koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju.

47. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić