Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4056/20 (D. V.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Internet
  • Kleveta
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4056/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4056/20, rješavajući apelaciju Dijane Vrhovac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dijane Vrhovac podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 192205 20 Gž od 8. septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dijana Vrhovac (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnijela je 9. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 192205 20 Gž od 8. septembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tuženog Vedrana Francuza (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. januara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. januara 2022. godine, a tuženi 31. januara 2022. godine.

4. Na osnovu odredbe člana 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni punomoćniku apelantkinje 9. februara 2022. godine.

5. Pravni zastupnik apelantkinje je izjašnjenje na odgovore na apelaciju dostavio 21. februara 2022. godine.

III.Činjenično stanje

6. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 Mal 192205 18 Mal od 30. decembra 2019. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelantkinje, tako što je obavezao tuženog da apelantkinji na ime naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova prouzrokovanih klevetom i nanošenja štete ugledu isplati iznos od 3.000,00 KM, te da joj na ime troškova postupka isplati iznos od 3.025,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog zahtjeva za naknadu troškova postupka zahtjev apelantkinje odbijen kao neosnovan.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelantkinja 14. oktobra 2013. godine imenovana na radno mjesto direktora Direkcije Radio televizije Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Direkcija RTRS) odlukom Upravnog odbora RTRS, a od 14. oktobra 2013. godine da je tuženi na portalu „Novi Front“ 17. oktobra 2013. godine objavio tekst pod naslovom „RTRS zapljusnula bura sa bazena“, da je 6. novembra 2013. godine objavio tekst pod naslovom “Otvoreno pismo urednika RTRS”, da je 11. decembra 2013. godine objavio tekst pod naslovom “Novo otvoreno pismo zaposlenih na RTRS”, a da je 22. januara 2014. godine objavio tekst pod naslovom “Unutrašnji odnosi u RTRS-u su na tački ključanja”. U odnosu na navedene tekstove Osnovni sud je utvrdio da apelantkinja nije blagovremeno podnijela tužbu, jer je tužba podnesena 27. maja 2014. godine, dakle, protekom roka od tri mjeseca od dana saznanja apelantkinje za navedene objavljene tekstove, koji je propisan odredbom člana 12 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK). Suprotno tome, konstatovano je da je tekst „Javni servis RTRS spašen u posljednji čas“ (bez potpisa i navođenja autora) objavljen 28. marta 2014. godine, pa kako je apelantkinja tužbu sudu podnijela 27. maja 2014. godine, dakle u roku od tri mjeseca od objave navedenog teksta, Osnovni sud je zaključio da je u predmetnom slučaju tužba apelantkinje blagovremeno podnesena. Osnovni sud je dalje naveo da je tuženi u toku postupka istakao prigovor pasivne legitimacije, koji je odbijen kao neosnovan. U vezi s tim je Osnovni sud ukazao na sadržaj odredbe člana 5 stav 1 ZZK. Naime, tuženi je u svom iskazu naveo da nije ni pročitao tekst „Javni servis RTRS spašen u posljednji čas“ od 28. marta 2014. godine, „već da ga je dobio na stiku " i predao Biljani Kovačević, koja je bila glavni i odgovorni urednik, stoga je istakao da on navedeni tekst nije ni objavio. U vezi s tim, Osnovni sud je utvrdio da je iskaz tuženog u suprotnosti sa porukom od 20. maja 2014. godine za koju je tuženi potvrdio da ju je poslao apelantkinji u kojoj je naveo: „Ukoliko imate želju objaviti pismo u svoje ime ili iznijeti svoj drugačiji stav, rado ću ga objaviti kao i prethodna tri pisma koja su mi poslali zaposleni s RTRS-a.“ Dakle, po ocjeni suda, upravo konstatacija tuženog „rado ću ga objaviti kao i prethodna tri pisma koja su mi poslali zaposleni s RTRS-a“ ukazuje da je tuženi objavio predmetno anonimno pismo. Iz iskaza svjedoka Bojana Trgića proizilazi da su svi zaposleni na portalu „Novi Front“ imali svoje naloge i da su preko njih mogli objavljivati tekstove. Iskaz ovog svjedoka je sud prihvatio kao vjerodostojan i poklonio mu je vjeru, jer je u bitnim dijelovima saglasan sa iskazima drugih svjedoka, a ni tuženi mu nije prigovorio. Navedeni svjedok je, takođe, izjavio da on glavnoj urednici Biljani Kovačević nije slao tekstove prije objavljivanja, nego da ih je direktno postavljao, što znači da su i drugi mogli objavljivati tekstove bez odobrenja glavne i odgovorne urednice. Iz iskaza svjedoka Radmile Samardžić proizilazi da je Biljana Kovačević odobravala tekstove, ali da se to nije dešavalo svaki put, već da su tekstove objavljivali i bez njenog odobrenja. Navedeni dio iskaza Osnovni sud je takođe prihvatio kao vjerodostojan i poklonio mu vjeru, jer je u saglasnosti sa iskazom ranije navedenog svjedoka. Imenovana je takođe izjavila da tuženi nije imao nikakve veze sa objavljivanjem navedenih tekstova, jer se on time nije bavio, ali da ne zna ko ih je objavio, jer su svi imali pristup zvaničnom mejlu, da je pristup imao i tuženi, koji dio iskaza Osnovni sud nije prihvatio, ocijenivši da je suprotan poruci tuženog od 20. maja 2014. godine u kojoj je tuženi sam naveo da je objavljivao predmetne tekstove, pa sud u slučaju sukoba dva dokaza, vjeru poklanja onom dokazu koji je nastao prije sudskog postupka i prije nego što je tuženi uopšte imao interesa da iskaz prilagođava onako kako mu odgovara. Shodno navedenom, Osnovni sud je odbio kao neosnovan prigovor pasivne legitimacije tuženog.

8. Osnovni sud je dalje naveo, da bi postojala kleveta, potrebno je da iznošenje ili prenošenje bude neistinito i da identifikuje oštećenog trećim licima. U vezi s tim, Osnovni sud je utvrdio da nije sporno da se u tekstu „Javni servis RTRS spašen u posljednji čas“ od 28. marta 2014. godine (za koji se punim imenom i prezimenom spominje apelantkinja, te da je jasno da je ona identifikovana trećim licima). U pogledu istinitosti ili neistinitosti spornog teksta, Osnovni sud je dalje utvrdio da tuženi nije ni tvrdio niti izvodio dokaze da li je tekst istinit, pa je sud ocjenjujući iskaze svjedoka Dragane Čegar- Misirlić, Milke Čeremidžić, Predraga Glušca, Valentine Knežević i Danijela Kovačevića, koji su, po ocjeni Osnovnog suda, u bitnim dijelovima saglasni jedni drugima, te iskaza apelantkinje poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka iz kojih proizilazi da je navedeni tekst u suštini neistinit i podoban da nanese štetu ugledu apelantkinje. Takođe, Osnovni sud je istakao da se u tekstu navodi da su apelantkinja i tadašnji generalni direktor RTRS Rajko Radovanović vršili „nezapamćen progon ljudi“; da apelantkinja „vedri i oblači programom”; da „sujeta Dijane Vrhovac i Rajka Radovanovića nije mogla da podnese nagradu Jelene Tepić“, te da je apelantkinja tjerala spikere da briju bradu. Iz iskaza svjedoka Dragane Čegar-Misirlić proizilazi da se dolaskom nove uprave, u kojoj je bila apelantkinja, prvi put počela obraćati pažnja na lektorsku službu, da apelantkinja nije vršila progon na RTRS, te da nije naređivala da muškarci briju bradu. Iz iskaza svjedoka Milke Čeremidžić proizilazi da je svaki novi menadžment vršio kadrovske promjene u skladu sa viđenjem kako RTRS treba da izgleda, da je došlo do porasta gledanosti, da apelantkinja nije izdala naredbu da muškarci ne smiju nositi bradu. Ostali svjedoci su u suštini takođe potvrdili da nije bilo nikakvog progona radnika od apelantkinje, te da svi navodi iz teksta potvrđuju da su takvog karaktera da apelantkinju označe kao osobu koja vrši mobing nad radnicima koji su joj podređeni i na taj način se apelantkinja identifikuje prema trećim licima koja ove tekstove čitaju. Osnovni sud je naveo da ovakva kvalifikacija apelantkinje nesumnjivo dovodi do povrede ugleda, naročito ako se uzme u obzir činjenica da je apelantkinja osoba koja je cijeli radni vijek provela u medijima, te da će sigurno objavljeni tekst predstavljati teret prilikom svakog budućeg zaposlenja.

9. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je ukazao da je bitno da mediji - sredstva informisanja u obavljanju svoje djelatnosti postupaju profesionalno i u skladu sa pravilima novinarske etike i izdavačke djelatnosti, da se trude da objavljuju istinite i tačne informacije, a ne informacije koje su neistinite, uvredljive i usmjerene na ličnost pojedinca. Dalje je naveo da su mediji moćan i uticajan društveni faktor, koji bitno a nekad i posebno utiče na kreiranje mišljenja i stavova u društvu, pa u tom smislu i leži njihova odgovornost, te da se stoga ne mogu amnestirati od odgovornosti i od postupka svog rada i djelovanja. Njihove informacije, po ocjeni suda, moraju biti prije svega provjerene, tačne, dokumentovane i istinite, a nikako uvredljive ili lažne (klevetničke), da je obaveza medija da poštuju dostojanstvo svakog pojedinca i temeljna prava drugih, uz poštovanje profesionalnih i opšteprihvaćenih vrijednosnih i etičkih standarda, kao i da su dužni da obezbijede da ono što objavljuju bude tačno, provjereno, nepristrasno i prije svega argumentovano, pri čemu se ne dira u slobodu u kreiranju i uređivanju svojih programa. Osnovni sud je istakaao da tuženi u konkretnom slučaju nije uložio ni najmanji napor da čuje i drugu stranu priče, odnosno da uzme izjavu apelantkinje, nego je samo objavio anonimni tekst, kojeg je mogao napisati bilo ko i time u javni prostor plasirao neprovjerenu priču. Dakle, kada se uzme u obzir sadržaj teksta i ozbiljne optužbe iznesene u njemu, po ocjeni Osnovnog suda, jasno je da je tuženi trebao uložiti dužnu pažnju i istražiti istinitost iznesenih navoda iz čega proizilazi da je tuženi u predmetnom slučaju odgovoran za klevetu. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 11 stav 1 ZZK kojom je propisano, da se naknada štete vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog i da ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri tome je takođe ukazao da pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve preduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati kao posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika. U predmetnom slučaju Osnovni sud smatra da je tuženi ovakvim postupanjem oklevetao apelantkinju, čime je povrijedio njena nematerijalna dobra (čast i ugled), zbog čega je za nju nastupila šteta. Dalje je naveo da je čast skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće, a o ugledu se najčešće govori kao o „vanjskoj časti“ koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici a da su predmetom ovako nastale štete nematerijalna dobra vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog. Takođe, smatra da je novčana naknada jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odredbom člana 8 ZZK propisano je da tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom a da je u predmetnom slučaju tuženi osporio da je apelantkinja uputila demanti. Ipak, Osnovni sud je uvidom u sadržaj zahtjeva za ispravku navoda od 15. maja 2014. godine utvrdio da je apelantkinja uputila zahtjev za ispravku u kojem je navela da objavljeni tekst nije istinit, te je pozvala na ispravku ili uklanjanje navoda iznesenih u tekstu. Prema tome, Osnovni sud smatra da je ovo adekvatna reakcija apelantkinje i da je ispunjena obaveza ublažavanja iz člana 8 ZZK. Osnovni sud je na kraju zaključio da iz iskaza apelantkinje slijedi da je teško podnijela iznošenje neistinitih činjenica, pa ocjenjujući i činjenicu da je obavljala funkciju na odgovornom mjestu, sa velikim brojem podređenih, koji su znali za predmetne tekstove na koji način je i njen autoritet potkopan, kao i činjenicu da je apelantkinja samohrana majka, uz to je upućenim zahtjevom za ispravku pokušala ublažiti štetu, ali bezuspješno, Osnovni sud primjenom odredbe člana 200 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apelantkinji za ovaj vid štete dosudio iznos od 3.000,00 KM, koja naknada je proporcionalna težini povrede ugleda apelantkinje i koja predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu i u srazmjeri je sa nanesenom štetom. Takođe, Osnovni sud je apelantkinji na dosuđeni iznos u skladu sa odredbom člana 277 ZOO dosudio i zakonsku zateznu kamatu, dok je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe člana 386 u vezi sa odredbom člana 387 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 192205 20 Gž od 8. septembra 2020. godine žalba tuženog je uvažena, presuda Osnovnog suda od 30. decembra 2019. godine u dijelu odluke o glavnoj stvari i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka preinačena tako što je odbijen zahtjev apelantkinje. Istom presudom apelantkinja je obavezana da tuženom nadoknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 2.230,00 KM, kao i troškove sastava žalbe u iznosu od 300,00 KM.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da tuženi žalbom osporava pravilnost i zakonitost prvostepene presude navodeći da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane odluke pogrešno primijenio materijalno pravo i to prvenstveno član 5 ZZK, da je prvostepeni sud pogrešno odbio prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije jer tuženi nije bio urednik niti drugo lice koje je kontrolisalo sadržaj izražavanja, već je to bila Biljana Kovačević i pravno lice koje je objavilo izražavanje a koje je u konkretnom predmetu portal „Novi Front“, koji nije označen kao tuženi, te jer smatra da iz sadržine objavljenog teksta proizilazi da apelantkinja u njemu nije bila predmet klevete, već da se tekst odnosio na tadašnjeg generalnog direktora RTRS Rajka Radovanovića a da se apelantkinja u tekstu samo uzgredno pominje. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je sloboda izražavanja propisana u članu 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), da svako ima pravo na slobodu izražavanja ali da ta sloboda može biti ograničena pod određenim uslovima. Ukazano je da ZZK uređuje prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i istovremeno deklariše pravo na slobodu izražavanja koje je garantovano Ustavom RS i Evropskom konvencijom. Takođe je navedeno da je članom 5 st. 2 i 3 ZZK propisana odgovornost za klevetu, a izuzeci od ove odgovornosti su propisani članom 6 ZZK koji je lex specialis zakon koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari u odnosu na druge zakone. Navedenim odredbama je, kako je naveo Okružni sud, „između ostalog, propisano da odgovornost postoji ako su neistinite činjenice iznesene namjerno ili usljed nepažnje (postojanje svijesti), odnosno da ova odgovornost ne postoji ako je izražavanje, u suštini, istinito i razumno“. Suprotno navodima žalbe, po ocjeni Okružnog suda, pravilno je utvrđenje prvostepenog suda da je tuženi pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, a što je i tuženi priznao, kako to proizilazi iz poruke tuženog upućene apelantkinji 20. maja 2014. godine u kojoj tuženi navodi da je on objavio na portalu „Novi Front“ pisma zaposlenih u RTRS, zbog čega je tuženi pasivno legitimisan kao izdavač izražavanja shodno odredbi člana 5 stav 1 ZZK.

12. Međutim, iz navedenog članka objavljenog 28. marta 2014. godine, po ocjeni Okružnog suda, proizilazi da je na portalu „Novi Front“ pod naslovom „Javni servis RTRS spašen u posljednji čas“ fokus spornog izražavanja na grupi zaposlenih u RTRS, da se to prvenstveno odnosi na generalnog direktora RTRS Rajka Radovanovića, Dubravku Gajić koju je generalni direktor Rajko Radovanović rasporedio na radno mjesto šefa Informativnog programa, zatim, Draška Ignjatića, kojeg je generalni direktor rasporedio na radno mjesto direktora programa televizije i na apelantkinju „koja je u to vrijeme imenovana na funkciju direktora Direkcije RTRS, i druge osobe navedene u tekstu“. Okružni sud je nadalje naveo: „Istina, u spornom tekstu se navodi da su [apelantkinja] i tadašnji generalni direktor RTRS Rajko Radovanović vršili 'nezapamćeni progon ljudi', da [apelantkinja] 'vedri i oblači programom', da 'sujeta Dijane Vrhovac [apelantkinje] i Rajka Radovanovića nije mogla da podnese nagradu Jelene Tepić', da je [apelantkinja] tjerala spikere da briju bradu.“ U vezi s tim je navedeno da je apelantkinja u vrijeme spornog izražavanja „obavljala funkciju direktora Direkcije RTRS i predstavljala javnu ličnost i kao takva bila izložena informacijama koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju. Granice kritičkog komentara su šire kada je u pitanju javna ličnost, kao što je to bila [apelantkinja], jer se takve ličnosti neizbježno i svjesno izlažu uvidu javnosti i stoga moraju pokazati posebno visok stepen tolerancije“. Pravo na slobodu izražavanja, kao demokratski princip, štite odredbe Evropske konvencije (član 10), kao i odredbe ZZK (član 6 ZZK), te je istaknuto da je to pravo primjenljivo ne samo na informacije ili ideje koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili izazvane neznanjem već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju neki segment stanovništva ili pojedinca (član 1b) ZZK), jer su to zahtjevi pluralizma, tolerantnosti i širokoumlja, bez kojih nema ni demokratskog društva. Okružni sud je nadalje naveo da iz sadržaja poruke koju je tuženi poslao apelantkinji 20. maja 2014. godine proizilazi da, „objavljujući pisma nije mu bila namjera nekoga favorizovati, nego su htjeli postići čitanost, a kako navodi, tema je bila interesantna javnosti, mnogo se o njoj pričalo a malo pisalo. U istoj poruci tuženi poziva apelantkinju da ukoliko želi nešto i ona objaviti da joj je on na raspolaganju.“ Navedeno je da je prilikom saslušanja na glavnoj raspravi kod prvostepenog suda 12. jula 2019. godine tuženi izjavio da je poslao apelantkinji poruku od 20. maja 2014. godine za koju je mogao da vidi da je pročitana, ali mu na nju apelantkinja nije nikad odgovorila, te da u pismu koje je apelantkinja poslala tuženom od 15. maja 2014. godine „nije bilo tačno navedeno, šta bi mogao da bude demanti“ apelantkinje iz objavljenog teksta na portalu „Novi Front“. S obzirom na navedeno, Okružni sud smatra da je pogrešan pravni „zaključak prvostepenog suda da u kontekstu u kome je dato izražavanje sadržaja u tekstu objavljenog na portalu 'Novi Front' dana 28. marta 2014. godine pod naslovom 'Javni servis RTRS spašen u posljednji čas' ima klevetničko izražavanje u odnosu na [apelantkinju], odnosno klevete kako je definiše odredba člana 5 stav 1 ZZK, koja bi uzrokovala štetu ugledu i dostojanstvu“ apelantkinje. Okružni sud je u vezi s tim obrazložio da se „fokus spornog izražavanja“ na grupi zaposlenih u RTRS prvenstveno odnosi na generalnog direktora RTRS Rajka Radovanovića i druge zaposlene koje je generalni direktor, a prema navodima teksta, u spornom periodu raspoređivao na rukovodeća radna mjesta u RTRS u koje vrijeme je i apelantkinja imenovana na funkciju direktora Direkcije RTRS. Dakle, po ocjeni Okružnog suda, „isti su bili izloženi informacijama koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju, na koji način su uticale i na [apelantkinju]“, što nesumnjivo proizilazi iz njenog iskaza prilikom saslušanja na glavnoj raspravi kod prvostepenog suda od 12. jula 2019. godine, kao i iskaza saslušanih svjedoka (Dragane Čegar-Misirlić i Valentine Knežević). Međutim, Okružni sud je obrazložio da pri tome treba imati u vidu da su granice kritičkog komentara šire kada su u pitanju javne ličnosti, te da je pravo na slobodu izražavanja primjenljivo ne samo kada su objavljene informacije primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim već i na one koje mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire (član 1 stav 1b) ZZK). Stoga, Okružni sud je zaključio da je pobijana presuda donesena na temelju pogrešne primjene materijalnog prava, na šta i žalba tuženog ukazuje, slijedom čega je valjalo žalbu tuženog uvažiti, pobijanu presudu preinačiti i odlučiti na način kao u izreci presude Okružnog suda na osnovu odredbe člana 229 tačka 4 ZPP. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelantkinja navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava BiH i člana 8 Evropske konvencije. U navodima se u cijelosti osporava stav drugostepenog suda koji, po ocjeni apelantkinje, nije ispravan, jer smatra da je utemeljen ne pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantkinja dalje navodi da je tokom trajanja postupka dokazala da je objavljeni tekst neistinit, a što je, kako tvrdi, potvrđeno iskazima saslušanih svjedoka, pa ističe da joj je tuženi objavom spornog teksta povrijedio pravo na ugled, jer je u navedenom tekstu okarakterisana kao osoba koja vrši mobing nad zaposlenicima RTRS, da vrši progon itd. Dalje navodi da je nesporno da nije javna ličnost, već da je u funkciji rukovodioca tehničke službe koja donosi vrlo malo samostalnih odluka. Čak i da jeste javna ličnost, smatra da je tuženi bio dužan da tvrdnje koje je iznio o njoj budu istinite. Dalje apelantkinja ističe da je tuženom samo bilo u interesu da objavi tekstove klevetničkog sadržaja, a da sa njom pri tome nije kontaktirao. Stoga, tvrdi da nije postupao bona fide i u skladu sa profesionalnim standardima novinarstva. Ističe da je u pismu koje je poslala tuženom jasno da je opovrgla navode iz objavljenog teksta, te da je na taj način izjavila dementi, koji smatra da je on mogao objaviti da je htio. Stoga, apelantkinja smatra da joj je tuženi objavljivanjem spornog teksta nanio nenadoknadivu štetu ugledu, koja će je pratiti narednih godina, te imajući u vidu činjenicu da je sporni tekst čitao i njen sin koji je u to vrijeme imao 12 godina. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, smatra da cilj navoda iz spornog teksta nije samo da šokiraju i vrijeđaju već da se iznesu neistine o njoj. Takođe, ističe da se tuženi nije nimalo potrudio da provjeri istinitost objavljenog teksta, što smatra da je u skladu sa osnovnim standardima novinarstva.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud smatra neosnovanim navode apelantkinje koje ističe u apelaciji zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Tuženi predlaže da Ustavni sud odbaci apelaciju kao nedopuštenu.

Izjašnjenje na odgovore na apelaciju

16. Apelantkinja je, vezano za odgovore na apelaciju, navela da su svi navodi učesnika u postupku iz odgovora na apelaciju od 26. januara 2022. godine u cijelosti neosnovani, te ih kao takve Ustavni sud ne može uzeti u obzir. Takođe, ističe da nije mogala podnijeti reviziju jer je ona protiv odluke u predmetnoj stvari nedopuštena u skladu sa odredbama iz člana 237 ZPP.

V.relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13):

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

18. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

[…]

IZUZECI OD ODGOVORNOSTI

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obaveza ublažavanja Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.

NAKNADA ŠTETE

Član 11.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

2. Sud ne može doneti mere o zabrani ili ograničavanju iznošenja i pronošenja izražavanja pre prvog objavljivanja tog izražavanja.

3. Privremene sudske mere o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja mogu biti određene samo kada oštećeni može učiniti sasvim verovatnim da je izražavanje izazvalo štetu oštećenom i da će oštećeni trpeti nepopravljivu štetu kao rezultat pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja. Stalna sudska mera o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja može se primenjivati samo na posebno izražavanje/izražavanja, odnosno izražavanja za koja je utvrđeno da su nezakonita, kao i na posebno lice/lica za koje je utvrđeno da je odgovorno za iznošenje ili pronošenje izražavanja.

19. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 192205 20 Gž od 8. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin zastupnik je primio 2. oktobra 2020. godine a apelacija je podnesena 9. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

25. Ustavni sud, u vezi sa navodima apelantkinje, prvenstveno ima u vidu da je u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenom odlukom odlučivano o tužbenom zahtjevu apelantkinje usmjerenom na naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova prouzrokovanih klevetom i nanošenja štete ugledu apelantkinje, objavljivanjem teksta „Javni servis RTRS spašen u posljednji čas“ na portalu „Novi Front“ 28. marta 2014. godine.

26. Shodno tome, kako se suština apelantkinjinog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“ koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li je sud osporenom presudom dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenom odlukom Okružnog suda postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

28. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

29. Apelantkinja smatra da joj je objavom spornog teksta na portalu „Javni Front“ tuženi narušio ugled iznošenjem neistine zbog čega je pretrpjela duševne bolove prouzrokovane klevetom, a da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio presudu prvostepenog suda i njen tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

30. Imajući u vidu da predmetni slučaj pokreće pitanje zaštite prava na ugled, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi u svojim brojnim odlukama zauzeo stav da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu sa lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine, i Petrina protiv Rumunije, broj 78060/01, st. 27-29, 14. oktobar 2008. godine). Štaviše, da bi član 8 Evropske konvencije uopšte bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora doseći određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštivanje privatnog života (vidi, Yarushkevych protiv Rumunije, broj 38320/05, st. 22-26, 31. maj 2016. godine). Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja Ustavni sud smatra da izneseni navodi imaju dovoljnu težinu da pokrenu pitanje zaštite prava iz člana 8 Evropske konvencije.

31. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je osporenom presudom došlo do „miješanja“ u apelantkinjino pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom žalba tuženog uvažena i presuda Osnovnog suda u dijelu odluke o glavnoj stvari preinačena, tako što je odbijen zahtjev apelantkinje kojim je tražila da joj tuženi naknadi nematerijalnu štetu za duševne bolove prouzrokovane klevetom i nanošenje štete ugledu apelantkinje. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena odluka Okružnog suda nesumnjivo predstavlja „miješanje“ u apelantkinjino pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za razmatranje da li je miješanje u apelantkinjino pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti.

33. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK i ZPP koje su objavljene i javnosti dostupne, te da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tuženog na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.

34. Ustavni sud će dalje ispitati da li je osporenom odlukom redovnih sudova postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, apelantkinjinog prava na ugled i prava tuženog na slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (br. 2). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznato lice o kojem je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), presuda od 7. februara 2012. godine, apelacije br. 40660/08 i 60641/08, tač. 108–113). Ustavni sud smatra da su ovi kriterijumi, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.

35. Primjenjujući navedene kriterijume na konkretan slučaj, Ustavni sud prije svega konstatuje da se sporni članak, koji je objavljen na portalu „Javni Front“ 20. maja 2014. godine, ticao pitanja rada RTRS, stanja unutar navedenog javnog servisa, položaja apelantkinje kao člana uprave u navedenom javnom servisu, te njenog odnosa prema podređenim zaposlenicima u RTRS. O tim informacijama, prema mišljenju Ustavnog suda, nesumnjivo postoji opšti interes javnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da je objavljivanjem spornog članka o navedenoj temi u kojoj je obrađivano pitanje funkcionisanja RTRS kao javnog servisa i u vezi s tim informisanje javnosti o toj temi predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da je kao takav sporni članak predstavljao doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa. Pri tome Ustavni sud ponavlja da ne samo da štampa ima zadatak saopštavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa već i da javnost ima pravo da ih dobija.

36. Ustavni sud podsjeća na to da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama koje se odnose na postupke vezane za pitanje „prava na ugled“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije i prava na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, koja su u uskoj korelaciji već istakli da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao na to da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

37. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, preinačivši prvostepenu presudu i odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu, zaključio da je pogrešan pravni zaključak prvostepenog suda da u kontekstu u kome je dato izražavanje ima klevetničko izražavanje u odnosu na [apelantkinju], odnosno klevete koja bi uzrokovala štetu ugledu i dostojanstvu apelantkinje. Okružni sud je u vezi s tim konstatovao da se „fokus spornog izražavanja“ na grupi zaposlenih u RTRS prvenstveno odnosi na generalnog direktora RTRS Rajka Radovanovića i druge zaposlene koje je generalni direktor, a prema navodima teksta, u spornom periodu raspoređivao na rukovodeća radna mjesta u RTRS, u koje vrijeme je i apelantkinja imenovana na funkciju direktora Direkcije RTRS. Okružni sud je osim toga naveo da su „isti bili izloženi informacijama koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju, na koji način su uticale i na [apelantkinju]“, što nesumnjivo proizilazi iz njenog iskaza prilikom saslušanja na glavnoj raspravi kod prvostepenog suda od 12. jula 2019. godine. Iz navedenog proizilazi da, iako se Okružni sud nije eksplicitno bavio analizom da li izražavanje u spornom tekstu predstavlja iznošenje činjenica ili da je u pitanju vrijednosni sud čija se istinitost u postupku ne može dokazati, zaključio zapravo da se ne radi o kleveti. Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja, odnosno teksta „Javni servis RTRS spašen u posljednji čas“ (koji nije potpisan i koji je tuženi dobio na stiku i objavio na portalu „Novi front“), koji u jednom dijelu, po mišljenju Ustavnog suda, predstavlja vrijednosne sudove (da apelantkinja „vedri i oblači programom”; da „sujeta Dijane Vrhovac i Rajka Radovanovića nije mogla da podnese nagradu Jelene Tepić“), te način i kontekst u kojem je navedeni tekst objavljen (vezano prvenstveno za postupanje generalnog direktora RTRS Rajka Radovanovića i kadrovska rješenja koja je nesporno predložio), Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu Okružnog suda da tuženi ne podliježe odgovornosti u smislu člana 6 stav 1 tačka (a) ZZK (na koju odredbu se sadržajno pozvao i Okružni sud u obrazloženju osporene presude), kojim je propisano da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito. Pri tome je Okružni sud ocijenio i ponašanje tuženog u vezi sa načinom, razlozima i kontekstom objavljivanja spornog teksta na portalu „Novi Front“.

38. Konačno, Ustavni sud može prihvatiti da su navodi iz spornog teksta mogli izazivati subjektivne reakcije i neugodnosti kod apelantkinje, ali je ona, kako je to u bitnom obrazložio i Okružni sud, s obzirom na prihvatljive granice kritike u odnosu na javne ličnosti (apelantkinja je u vrijeme objave teksta obavljala funkciju direktora Direkcije RTRS) morala biti spremna prihvatiti takvo izražavanje čak i ako je ono šokantno i uvredljivo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da sloboda izražavanja podrazumijeva i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacije (vidi, Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije (broj 2) od 1. jula 1997. godine).

39. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja, ponašanje apelantkinje i tuženog, te vrijeme i način izražavanja, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u dovoljnoj mjeri izbalansirao apelantkinjino pravo na zaštitu njenog ugleda, u smislu člana 8 Evropske konvencije, i pravo tuženog na slobodu izražavanja, u smislu člana 10 Evropske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženog na slobodu izražavanja.

40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava na ugled kao segmenta prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

44. Kršenje navedenog prava apelantkinja vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od Okružnog suda.

45. Navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o njenom tužbenom zahtjevu. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

46. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na temelju iskaza saslušanih svjedoke, apelantkinje i tuženog kao parnične stranke u obrazloženju odluke detaljno opisao sadržaj izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, za razliku od prvostepenog suda, preinačio prvostepenu presudu i odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu zaključio da je pogrešan pravni zaključak prvostepenog suda, da se u okolnostima predmetnog slučaja ne radi o kleveti jer je „fokus spornog izražavanja“ na grupi zaposlenih u RTRS, prvenstveno odnosi na generalnog direktora RTRS Rajka Radovanovića i druge zaposlene koje je generalni direktor, a prema navodima teksta, u spornom periodu raspoređivao na rukovodeća radna mjesta u RTRS, u koje vrijeme je i apelantkinja imenovana na funkciju direktora Direkcije RTRS.

47. Prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, izveo jasan zaključak da nema odgovornosti tuženog za klevetu (član 6 ZZK), nakon čega je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantkinje neosnovan, zbog čega je preinačio presudu prvostepenog suda, jer se u spornom izražavanju tuženog nisu ispunili uslovi za naknadu štete.

48. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantkinje na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj odluci izvršio odgovarajuću analizu relevantnih kriterijuma u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja onako kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava apelantkinje na privatni život garantovanog članom 8 Evropske konvencije i prava tuženog na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.

50. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasno i razumno obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava - odredbi ZZK.

51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4056/20 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio