Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3589/20 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Žalba
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3589/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3589/20, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda FBiH, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. lipnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda iz Livna broj 68 1 Mal 006133 15 Gž od 2. rujna 2019. godine u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati i troškovima postupka.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Livnu, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamatama i troškovima postupka u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa ZOU „Josip Krešić, Bojan Krešić i Franjo Barbarić“ iz Čapljine, podnio je 6. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 1 Mal 006133 19 Rev od 4. lipnja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 1 Mal 006133 15 Gž od 2. rujna 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju koju je podnio 11. listopada 2019. godine protiv presude iz izreke ove odluke jer je postupak po apelantovoj reviziji bio u tijeku pred Vrhovnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3879/19 od 17. prosinca 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje suda u Drvaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i tuženog Draška Višekrune (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. prosinca 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili 21. i 30. prosinca 2021. godine.
5. Odgovori sudionika u postupku su 9. ožujka 2022. godine dostavljeni apelantovim punomoćnicima radi izjašnjenja, ali izjašnjenje u ostavljenom roku nije dostavljeno. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 30. rujna 2014. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete u iznosu od 2.802,00 KM. Iz navoda tužbe proizašlo je da se štetni događaj – prometna nesreća dogodio 2. kolovoza 2009. godine u kojem je nastala materijalna šteta na vozilima koja su sudjelovala u nesreći, za koju je odgovoran tuženi čije vozilo u momentu nastanka štete nije bilo osigurano od autoodgovornosti.
8. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev utemeljen. Uvidom u nagodbu sačinjenu između osiguravajućeg društva i sudionika u prometnoj nesreći utvrđeno je da je nagodba zaključena 1. rujna 2009. godine na iznos od 2.802,00 KM, od čega iznos od 2.590,00 KM na ime naknade materijalne štete, a iznos od 212,00 KM na ime troškova šlepanja vozila. Uvidom u uplatnicu na iznos od 2.802,00 KM utvrđeno je da je 2. listopada 2009. godine apelant isplatio navedeni iznos na ime naknade štete oštećenom.
9. Općinski sud je prigovor zastare potraživanja odbio primjenom članka 371. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) navodeći da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina koji počinje teći prvog dana od dana kada je apelant isplatio naknadu oštećenom, u smislu članka 361. ZOO. Naglašeno je da je predmetno potraživanje iz osnova regresa, odnosno potraživanje za koje zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Općinski sud je zaključio da je šteta oštećenom nastala zbog očigledne krajnje nepažnje tuženog (culpa lata), pa je prouzrokovanjem štete nastala i obveza njezine naknade u smislu članka 154. ZOO. Prema članku 78. stavak 2. Zakona o osiguranju imovine i osoba (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju), društvo za osiguranje koje naknadi štetu oštećenoj osobi, a nije bilo u obvezi isplate prema zakonu ili uvjetima iz osiguranja od automobilske odgovornosti, ima pravo regresa prema osobi koja je odgovorna za štetu, i to za isplaćeni dio štete, kamatu i troškove.
10. Apelant je vlasniku oštećenog vozila na ime štete priznao i isplatio novčani iznos od 2.802,00 KM 2. listopada 2009. godine, pa je Općinski sud prihvatio utemeljenim apelantovo potraživanje prema tuženom u navedenom iznosu s kamatama počev od dana isplate, odnosno 2. listopada 2009. godine.
11. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom članka 385. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) precizirajući troškove koji su apelantu priznati, i to troškovi zastupanja apelanta po punomoćniku za zastupanje na ročištima, sastavljanja tužbe, odsustva iz ureda, troškovi prijevoza, što ukupno iznosi 1.994,61 KM. Naglašeno je da su apelantu priznati navedeni troškovi jer je zahtjev podnesen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika u FBiH (u daljnjem tekstu: Tarifa), i to članka 12., te članka 13. st. 1. a, b, c, st. 5., te članka 26. stavak 5. i članka 31. stavak 3.
12. Protiv prvostupanjske presude tuženi je izjavio žalbu (koju je apelant dostavio na uvid) u kojoj je navedeno: „Izjavljujem žalbu na presudu Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje suda u Drvaru broj 68 1 Mal 006133 14 Mal od 23. 6. 2015.godine kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja Zaštitni Fond Bosne i Hercegovine Sarajevo da se obavežem da tužitelju na ime regresnog duga isplatim novčani iznos od 2.802,00 KM, koji je tužitelj isplatio po osnovu osiguranja oštećenom licu Jozi Miškoviću kome je nanesena šteta upotrebom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske nezgode, sa zakonskom zateznom kamatom. Žalbu izjavljujem zbog pogrešne primjene materijalnog propisa, odnosno zastarjelosti potraživanja koja su predmet tužbe. Smatram da su potraživanja tužitelja po osnovu regresnog duga zastarjela, te da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano vrijeme potrebno za zastarjelost. Naime, članom 380. navedenog zakona propisani su rokovi zastarjelosti kod ugovora o osiguranju, te smatram da je potraživanje tužitelja prema meni zbog isplate regresnog duga po osnovu isplaćenog osiguranja zastarjelo pošto je navedenim članom utvrđeno da potraživanja osiguravača iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. Polazeći od navedenih zakonskih odredbi, neosnovano je da Zaštitni Fond Bosne i Hercegovine ima više prava od osiguravača i da se na njega primjenjuje opšti rok zastarijevanja od pet godina, kako je to navedeno u obrazloženju pobijane presude, a iz razloga što se na istog samo prenose prava osiguravača, te isti ne može imati više prava od osiguravača. Ujedno predlažem da se izvrši uvid u spis predmeta i utvrdi pravo vrijeme podnošenja tužbe od strane tužitelja prvostepenom sudu, te ukoliko se utvrdi da je tužba podnesena nakon 2. 10. 2014. godine, da se predmetna tužba odbije kao neosnovana zbog proteka opšteg roka zastarjelosti od pet godina“.
13. Apelant je u odgovoru na žalbu, koji je dostavljen na uvid uz apelaciju, naveo: „Tuženik je uložio žalbu protiv Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Drvaru, broj 68 1 Mal 006133 14 Mal od 23. 6. 2015. godine zbog navodne pogrešne primjene materijalnog prava, smatrajući da je prvostupanjski sud trebao uvažiti prigovor zastare predmetnog potraživanja. Žalba tuženika je u cijelosti neutemeljena. Prigovor zastare je neutemeljen iz razloga što predmetno potraživanje tužitelja prema tuženiku zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina iz članka
371. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a zastara počinje teći prvog dana kada je tužitelj isplatio naknadu štete oštećenom, u skladu sa člankom 361. ZOO. Potraživanje tužitelja prema tuženiku je potraživanje iz osnova regresa, odnosno potraživanje za koje zakonom nije određen neki drugi rok zastare, pa stoga konkretno potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina. U predmetnom sporu tužitelj je naknadu štete oštećenom isplatio 2. 10. 2009. godine, a predmetna tužba je podignuta 30. 9. 2014. godine, dakle, unutar zastarnog roka od pet godina. Tuženik se ne može pozivati na odredbu članka 380. Zakona o obveznim odnosima iz razloga što navedena zakonska odredba regulira rokove zastare kod ugovora o osiguranju, dok se u ovom slučaju radi o suprotnom slučaju – tuženik je pasivno legitimiran upravo iz razloga što nije imao zaključen ugovor o osiguranju. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tuženika s prigovorom zastare, a također je i sudska praksa o navedenom pitanju zauzela jedinstven stav (tužitelj posjeduje više desetaka pravomoćnih sudskih presuda svih instanci po ovom pitanju)“.
14. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je Presudom broj 68 1 Mal 006133 15 Gž od 2. rujna 2019. godine žalbu djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu u odnosu na odluku o zakonskoj zateznoj kamati i troškovima postupka preinačio tako da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos teče od 30. rujna 2014. godine kao dana podnošenja tužbe umjesto od 2. listopada 2009. godine kao datuma isplate, te odluke o troškovima postupka tako da je tuženi dužan naknaditi troškove postupka u iznosu od 842,40 KM umjesto u iznosu koji je dosuđen prvostupanjskom presudom. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.
15. Kantonalni sud je naveo da tuženi u žalbi osporava prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da je predmetno potraživanje zastarjelo, „predloživši da se žalba uvaži i osporena presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti“.
16. Kantonalni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je prigovor zastare neutemeljen jer predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarom roku od pet godina (članak 371. ZOO), računajući početak tijeka zastarnog roka od dana isplate novčane naknade oštećenoj osobi (2. listopada 2009. godine). Imajući u vidu da je tužba podnesena 30. rujna 2014. godine, predmetno potraživanje nije zastarjelo jer od dana isplate pa do podnošenja tužbe nije pretekao rok od pet godina iz članka 371. ZOO.
17. Kantonalni sud je potom naglasio da apelantu na dosuđeni iznos pripada i zakonska zatezna kamata na temelju članka 277. ZOO, i to od dana kada je tuženog pozvao na isplatu regresnog duga na način određen člankom 324. stavak 2. ZOO. Apelant je podnošenjem tužbe 30. rujna 2014. godine pozvao tuženog na isplatu regresnog duga, te apelantu shodno tome pripada kamata na dosuđeni iznos počev od dana podnošenja tužbe (a ne od dana isplate 2. listopada 2009. godine kako je to odredio prvostupanjski sud), pa je u tom dijelu prvostupanjska presuda preinačena.
18. U svezi s troškovima postupka Kantonalni sud je naveo da je „žalba tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka djelomično utemeljena“ te se u svezi s tim pozvao na odredbu članka 387. stavak 1. ZPP koja propisuje da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Shodno tome, Kantonalni sud je istaknuo da apelant ima pravo na troškove sastavljanja tužbe, te troškove zastupanja na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, što ukupno iznosi 842,40 KM.
19. Međutim, kako je naglasio Kantonalni sud, apelant nema pravo na naknadu troškova prijevoza od sjedišta odvjetničkog ureda do sjedišta suda, uz obrazloženje da u sjedištu suda ima ovlaštenih odvjetnika, a sud priznaje samo one troškove na koje bi stranka imala pravo da je odvjetnik iz mjesta sjedišta suda. Prema mišljenju Kantonalnog suda, angažiranje odvjetnika izvan sjedišta suda je pravo stranke i njezin osobni izbor i u tom slučaju stranka snosi troškove putovanja odvjetnika do mjesta sjedišta suda i takvi troškovi ne padaju na teret suprotne stranke. Kantonalni sud je naveo da apelantu nisu priznati ni troškovi koji se odnose na odsustvo iz ureda jer je na pripremno ročište i na ročište za glavnu raspravu pristupio odvjetnički vježbenik, pa se ne može raditi o odsustvu iz ureda, tako da je i tom dijelu apelantov zahtjev neutemeljen. Na temelju čl. 226. i 224. točka 5. ZPP, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.
20. Vrhovni sud je Rješenjem broj 68 1 Mal 006133 19 Rev od 4. svibnja 2020. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da apelant revizijom osporava odluku o kamati i troškovima postupka. Odredbom članka 316. stavak 3. ZPP propisano je da se kamate ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev. U konkretnom slučaju apelantovo potraživanje glede zakonske kamate ne čini glavni zahtjev jer je istaknut uz isplatu glavnice, pa u smislu članka 237. stavak 2. ZPP nije ispunjen uvjet za dopustivost. Protiv odluke o troškovima postupka revizija je dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta: (1) da je u tom sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari i (2) da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus iz članka 237. stavak (2), a u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan od propisnih uvjeta.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu (članak II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine). Apelant osporava presudu Kantonalnog suda u dijelu odluke o kamatama i u odnosu na troškove postupka. Pravo na pravično suđenje podrazumijeva i pravo stranke na efektivan pravni lijek, pravo na obrazloženu presudu, pravo na slobodan izbor odvjetnika. Apelant posebno naglašava da članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sud da obrazloži svoju odluku, a kako Vrhovni sud nije ulazio u meritum, apelant se može referirati samo na odluku Kantonalnog suda. Apelant naglašava da je Kantonalni sud preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o kamatama i troškovima postupka iako tuženi u tom dijelu nije osporio prvostupanjsku presudu. Isto tako, apelant tvrdi da se Kantonalni sud nije pozvao ni na jednu zakonsku odredbu odbivši dio zahtjeva za naknadu troškova postupka. Prema apelantovim tvrdnjama, Kantonalni sud je ispitivao prvostupanjsku presudu izvan dijela pobijanog žalbom, što je suprotno odredbi članka 221. ZPP. U svezi s tim, apelant naglašava da tuženi u žalbi nije osporio prvostupanjsku presudu u odnosu na početak računanja kamata na regresno dugovanje, pa je drugostupanjski sud očigledno ispitivao presudu izvan dijela koji se žalbom pobijao. Apelant navodi da tuženom tijekom postupka nisu bili sporni ni osnova ni visina tužbenog zahtjeva, već je isticao samo prigovor zastare potraživanje, koji je odbijen. Stoga, kako tuženom nije bio sporan zahtjev za isplatu kamata, apelant nije bio u obvezi izvoditi dodatne dokaze u svezi s početkom računanja zakonske zatezne kamate, osim dokaza vezanih za točan dan kada je apelant ispunio obvezu umjesto tuženog kada je tuženi pao u docnju, što tuženi nije osporio.
22. U svezi s odlukom o troškovima postupka, apelant navodi da se radi o istom propustu Kantonalnog suda jer tuženi ni paušalno nije osporio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima postupka, a kamoli da je naveo da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova postupka koje je Kantonalni sud odbio. Dakle, prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud je i u ovom dijelu izašao izvan granica žalbe kršeći odredbu članka 221. ZPP. Apelant navodi da obrazloženje Kantonalnog suda u dijelu odluke o troškovima postupka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje jer je Kantonalni sud zanemario da su sporni troškovi koji mu nisu dosuđeni (troškovi zbog odsustva iz ureda i troškovi prijevoza) propisani Tarifom, a i sudska praksa potvrđuje da strankama pripada pravo na isplatu ovih troškova. U svezi s tim apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine. Osporenom presudom apelantu je ograničeno pravo na izbor odvjetnika po svom izboru, što dovodi u pitanje pravo na efikasan pristup sudu. Osporenom odlukom sud bi natjerao sve stranke da se obrate odvjetniku koji ima ured što bliže postupajućem sudu jer bi u protivnom same snosile troškove, premda je njihov zahtjev opravdan. Troškovi parničnog postupka regulirani su odredbama ZPP, te Tarifom, tako da je sud dužan poštovati propise. Uz činjenicu da je Kantonalni sud odlučivao izvan granica žalbenih navoda, taj sud je proizvoljno primijenio pravo, pri čemu svoje stajalište o tome da apelantu nije priznao određene troškove postupka nije obrazložio. Apelant smatra da je apelacija opravdana, te predlaže da se ona usvoji i da se utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se pozvao.
b) Odgovori na apelaciju
23. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi jer je sud u presudi iznio razloge kojim se rukovodio kada je djelomično uvažio žalbu i preinačio prvostupanjsku presudu u odnosu na odluku o zakonskoj zateznoj kamati i troškovima postupka, a u ostalom dijelu žalbu odbio. Osim toga, i Vrhovni sud je odbacio apelantovu reviziju, te odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
24. Općinski sud je naveo da je donio pravilnu i zakonitu odluku i da bi drugačije postupanje dovelo do kršenja apelantovog prava na pristup sudu. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je prilikom odlučenja imao u vidu Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3310/14. U svezi sa sudjelovanjem odvjetničkog vježbenika Općinski sud je naveo da je odvjetnički vježbenik imao izričito odobrenje stranke za zastupanje u postupku, kako to proizlazi iz dostavljene punomoći za zastupanje. U svezi s tim je još naglašeno se ne radi o parnici čija vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 50.000,00 KM (članak 301a. ZPP).
25. Tuženi je naveo da je apelacija neutemeljena i da ju treba u cijelosti odbiti. V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2. stavak (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
h) Pravomoćnost presude Članak 196. stavak (1) (1) Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna.
e) Granice ispitivanja prvostupanjske presude Članak 221.
Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Članak 224. točka 5) Drugostupanjski sud može u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave:
5) preinačiti prvostupanjsku presudu.
Članak 226.
Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Članak 387. stavak (1) (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. VI.Dopustivost
27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
29. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je učinkovit i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira na to radi li se o redovnom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje pristojbi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. svibnja 2001. godine).
30. Ustavni sud je odlukom od 17. prosinca 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3879/19 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 11. listopada 2019. godine jer je u tijeku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda broj 68 1 Mal 006133 19 Rev od 4. lipnja 2020. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 68 1 Mal 006133 15 Gž od 2. rujna 2019. godine, protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum podnošenja apelacije koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelantov punomoćnik, prema navodima apelacije, presudu Kantonalnog suda primio 6. rujna 2019. godine, slijedi zaključak da je apelacija protiv te odluke, koja je podnesena 11. listopada 2019. godine, podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 18/20 od 20. listopada 2021. godine, točka 23., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nisu očigledno (prima facie) neutemeljene, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojih apelacije nisu dopustive.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.
33. Ustavni sud podsjeća da apelant kao nositelj javne vlasti ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoje stajalište ustanovljeno u Odluci broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine u kojoj je zaključeno da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
35. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje jer je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog, izašao izvan okvira žalbenih razloga, čime je prekršio članak 221. ZPP. Apelant tvrdi da je tuženi u žalbi iznio samo prigovor zastare potraživanja, a da žalbom nije osporio prvostupanjsku odluku u dijelu odluke o kamatama i troškovima postupka (apelant je uz apelaciju dostavio žalbu tuženog i apelantov odgovor na navode iz žalbe). Iz osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da tuženi žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer tuženi smatra da je predmetno potraživanje zastarjelo predloživši, kako to Kantonalni sud interpretira u svojoj presudi, „da se žalba uvaži i osporena presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti“.
36. U svezi s ovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
37. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.; Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, točke 24.–27.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, citirana Anđelković protiv Srbije, točka 24.).
38. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog, u kojoj je tuženi istaknuo prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je prigovor neutemeljen, te je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu glavnog potraživanja koji se odnosio na isplatu regresnog duga.
39. U svezi s kamatama kao sporednim potraživanjima i troškovima postupka koji su posebna potraživanja u svakoj parnici, Ustavni sud podsjeća da tuženi ova potraživanja, koja su apelantu dosuđena prvostupanjskom presudom, žalbom nije osporio, niti je naveo ijedan razlog zbog kojeg smatra da odluka u odnosu na kamate i troškove postupka nije pravilna (vidi točku 12. ove odluke). Štoviše, apelant se u odgovoru na žalbu referirao isključivo na prigovor zastare potraživanja (vidi točku 13. ove odluke). Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, mimo žalbenih prigovora, prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na kamate i troškove postupka, pri čemu nije naveo po kojoj osnovi ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu koji žalbom nije osporen. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju presude proizvoljno interpretirao navode iz žalbe navodeći da tuženi predlaže „da se tužba odbije u cijelosti“, što u žalbi nije navedeno (vidi točku 12. ove odluke). Fokus žalbe je bio usmjeren isključivo na prigovor zastare potraživanja.
40. Jedno od temeljnih načela parničnog postupka je da sud odlučuje u granicama zahtjeva koje su stranke stavile u postupku (članak 2. stavak 1. ZPP). Kada se radi o žalbi, odredbama članka 221. ZPP propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se osporava žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Iz teksta navedenih zakonskih odredbi slijedi da sadrže pravilo non ultra petitum (ne preko zahtjeva). Članak 221. ZPP pravilo non ultra petitum stavlja u prvi plan. Navedeni članak počinje propisujući da „…drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se osporava žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi…“. Svako odstupanje od navedenog pravila zahtijeva razumno i uvjerljivo obrazloženje, koje su sudovi, koji rješavaju o žalbi, dužni dati. Obrazloženje o pitanjima koja su bitna za ishod postupka je standard prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
41. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne vidi ništa što bi moglo ukazivati da je prvostupanjska presuda uopće bila osporena u dijelu koji se odnosi na kamate i troškove postupka, pa se, u svezi s tim, postavlja pitanje može li se navedena presuda u tom dijelu smatrati pravomoćnom u smislu članka 196. stavak 1. ZPP.
42. Kantonalni sud je prvostupanjsku presudu ispitao i preinačio u dijelu koji se odnosi na kamate i troškove postupka na način koji je nepovoljniji za apelanta, s obzirom na to da je promijenio datum od kojeg se imaju obračunati kamate, te smanjio dosuđene troškove postupka. Ne postoji nikakvo obrazloženje u presudi Kantonalnog suda iz kojeg bi se moglo vidjeti zašto je prvostupanjska presuda ispitivana u dijelu u kojem se nije pobijala žalbom. Na taj način došlo je do arbitrarne primjene članka 221. ZPP i povrede prava na pravično suđenje na štetu apelanta.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali prigovori
44. S obzirom na zaključak o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ne vidi razlog da posebno ispituje ostale apelantove navode u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud ispitivao prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem se nije osporavala žalbom, a da u svezi s tim nije dao bilo kakvo obrazloženje zašto izlazi izvan pravila non ultra petitum (ne preko zahtjeva), koje pravilo članak 221. ZPP stavlja u prvi plan, a navedenim člankom se propisuju granice u kojima drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu.
46. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić