Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4733/20 (M. Č.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Ostavina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4733/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4733/20, rješavajući apelaciju Munevere Čutune, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Munevera Čutuna protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 O 031318 20 Gž od 23. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Munevera Čutuna (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Žepča, koju zastupa Admir Hadžić, advokat iz Kaknja, podnijela je 28. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 O 031318 20 Gž od 23. novembra 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 O 031318 19 O2 od 13. avgusta 2020. godine, stav I izreke utvrđeno je da zaostavštinu iza umrlog N. Č. (apelantičinog supruga, u daljnjem tekstu: ostavioca), čine nekretnine bliže označene u tač. 1. i 2., novčana sredstva na računu kod Raiffeisen banke d.d. BiH bliže označena u tački 3., novčana sredstva po osnovu stare devizne štednje kod Ljubljanske banke po deviznoj knjižici bliže označena u tački 4., te novčana sredstva u iznosu od 192.576,33 CHF (u daljnjem tekstu: sporni novčani iznos) koje je apelantica na osnovu punomoći sa ostaviočevog računa koji se vodio kod Raiffeisen banke d.d. BiH prebacila na svoj račun 12. marta 2015. godine. Stavom II je određeno da se nasljednicima na zaostavštini iz stava I izreke proglašavaju apelantica i A.N. (u daljnjem tekstu: ostaviočev sin) na način detaljno opisan u izreci rješenja. Stavom III je određeno da će se rješenje po pravosnažnosti dostaviti Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda, Službi za geodetske, imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina Grada Goražde, radi prenosa prava vlasništva i posjeda na nekretninama koje čine zaostavštinu ostavioca.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je uvidom u Smrtovnicu matičnog ureda Goražde od 3. septembra 2015. godine i Izvod iz matične knjige umrlih od 3. septembra 2015. godine utvrđena smrt ostavioca 19. avgusta 2015. godine, te da je iza ostavioca pokrenut ostavinski postupak. Navedeno je da je ostavilac za života raspolagao dijelom svoje imovine pismenim testamentom pred svjedocima, sačinjenim pred notarom K. Đ., 20. aprila 2009. godine u korist apelantice, na način detaljno naveden na strani 2 rješenja, a ostaviočev sin je tokom predmetnog ostavinskog postupka osporio testament. Navedeno je da je Općinski sud rješenjem od 1. februara 2016. godine predmetni ostavinski postupak prekinuo, ostaviočevog sina uputio da u parnici pobija pismeni testament, te da je ostaviočev sin tužbom pokrenuo parnični postupak protiv apelantice. Dalje je ukazano da je parnični postupak okončan pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 032351 18 Gž 2 od 17. jula 2018. godine kojom je utvrđeno da je testamentom ostavioca povrijeđen nužni dio ostaviočevog sina, te je smanjeno ostaviočevo raspolaganje testamentom. Navedenom presudom je određeno da je nužni dio ostaviočevog sina u dijelu od ¼ na zaostavštini ostavioca, koju, između ostalog, čini sporni novčani iznos koji je apelantica sa ostaviočevog računa 12. marta 2015. godine prebacila na svoj račun. Dalje je navedeno da je nakon okončanja parničnog postupka, Općinski sud rješenjem od 23. novembra 2018. godine nastavio predmetni ostavinski postupak. Općinski sud je ukazao da je apelantica proglašena nasljednikom po osnovu testamenta na imovini kojom je ostavilac raspolagao testamentom, između ostalog, i u dijelu od ¾ spornog novčanog iznosa, a sin ostavioca je po osnovu prava na nužni dio proglašen, između ostalog, nasljednikom od ¼ dijela spornog novčanog iznosa, kojim iznosom je apelantica prije smrti ostavioca na osnovu punomoći raspolagala u svoju korist, a što je sud u parničnom postupku cijeno shodno odredbama člana 31. Zakona o nasljeđivanju. Općinski sud je ukazao da je iz navedenih razloga odlučio kao u izreci rješenja, u skladu sa odredbama člana 243. Zakona o nasljeđivanju.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 45 0 O 031318 20 Gž od 23. novembra 2020. godine apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je Rješenje Općinskog suda broj 45 0 O 031318 19 O2 od 13. avgusta 2020. godine.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su u pravosnažno okončanom parničnom postupku riješene sporne činjenice u vezi vrijednosti nužnog dijela, način ostvarivanja prava ostaviočevog sina prema apelantici u odnosu na sporni novčani iznos, te je za takvu presudu bio vezan ostavinski sud. Ukazano je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i raspravio šta čini ostavinu i suprotno navodima žalbe sporni novčani iznos se prema navedenoj presudi parničnog suda uračunava u vrijednost ostavine na osnovu koje je i izračunat nužni dio ostaviočevog sina. Nadalje je ukazao da je ostavinsko rješenje sačinjeno u skladu sa članom 243. Zakona o nasljeđivanju, da sadrži ime ostavioca, imena nasljednika, da je pravilno identifikovana imovina koja se nasljeđuje, osnov za nasljeđivanje, te da je nasljedni dio izražen razlomkom. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da nužni dio predstavlja dio imovine kojom ostavilac nije mogao raspolagati i bitno je da nužni nasljednici dobiju vrijednost koja odgovara veličini njihovog nužnog dijela.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo. U skladu sa tim, apelantica ističe da prema odredbama Zakona o nasljeđivanju i Zakona o vanparničnom postupku predmet nasljeđivanja čine dobra koja je umrli imao u momentu smrti, što proizilazi iz odredbe člana 31. Zakona o nasljeđivanju. Ističe da su u konkretnom slučaju redovni sudovi raspravljali o imovini koja ne postoji, tj. o imovini kojom je ostavilac raspolagao pet mjeseci prije smrti i to uplatom spornog novčanog iznosa na transakcijski račun apelantice 12. marta 2015. godine. Apelantica smatra da sporni novčani iznos, koji predstavlja bračnu tečevinu, ne može i ne smije biti predmet nasljeđivanja među nasljednicima, te da presuda Kantonalnog suda od 17. jula 2018. godine nije osnov ostavinskom sudu da obavezuje apelanticu da ostaviočevom sinu isplaćuje bilo šta, već može biti samo osnov ostaviočevom sinu za postavljanje obligaciono-pravnog zahtjeva u odnosu na apelanticu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenog rješenja dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Naime, iz obrazloženja slijedi da su u pravosnažno okončanom parničnom postupku (sporni novčani iznos se prema presudi parničnog suda uračunava u vrijednost ostavine) riješene sporne činjenice u vezi vrijednosti nužnog dijela, te da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i raspravio šta čini ostavinu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić