Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-291/22 (D. M., M. P. i B. V.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni odnos
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-291/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-291/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Dalibor Matić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dalibor Matić, Mirela Pelidija i Bojan Vuković protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 039313 21 Gž od 28. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dalibor Matić, Mirela Pelidija i Bojan Vuković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Fojnice, Gradačca i Milića, podnijeli su 25. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 039313 21 od 21. decembra 2021. godine i presudâ Suda BiH br. S1 3 P 039313 21 Gž od 28. oktobra 2021. godine i S1 3 P 039313 20 P od 28. avgusta 2021. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 039313 20 P od 28. avgusta 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata opredijeljen na poništenje rješenjâ tuženog – Ministarstva pravde BiH (u daljnjem tekstu: MP BiH) od 22. novembra 2019. godine i obavještenja Ministarstva finansija i trezora BiH (u daljnjem tekstu: MFIT BiH) od 31. oktobra 2018. godine; obavezivanje tužene BiH – MFIT BiH i MP BiH da donese nove akte, tj. rješenja o razvrstavanju radnog mjesta u platni razred kojim će apelante svrstati u platni razred A6 koeficijent 6,00; obavezivanje tužene BiH da apelantima naknadi štetu na ime razlike plate za period od 22. novembra 2019. do 30. aprila 2021. godine u iznosima pobliže naznačenim u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, te pripadajućim doprinosima.

3. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv presude Suda BiH od 28. avgusta 2021. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 039313 21 Gž od 28. oktobra 2021. godine predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

4. U obrazloženju presude od 28. oktobra 2021. godine, Sud BiH je naveo da iz stanja spisa proizilazi nespornim da su apelanti rješenjem Vijeća ministara BiH od 22. novembra 2019. godine imenovani za članove Žalbenog vijeća pri Vijeću ministara BiH (u daljnjem tekstu: ŽV) na mandatni period od četiri godine. Također, da se MP BiH obratilo MFIT BiH sa zahtjevom za određivanje platnog razreda i koeficijenata za radna mjesta članova ŽV, uz prijedlog da se utvrdi platni razred A6 sa pripadajućim koeficijentom 6,00. Nadalje, da je MFIT BiH utvrdilo da je za radno mjesto članova ŽV-a predviđen platni razred A10 – koeficijent 5,51, nakon čega je MP BiH rješenjima od 22. novembra 2019. godine apelante razvrstalo u navedeni platni razred. U vezi s tim je Sud BiH naveo da je, i po shvatanju tog suda, MFIT BiH, određujući navedeni koeficijent, postupilo u skladu sa odredbom člana 51. Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH (kojom je propisano da platne razrede i koeficijente za radna mjesta u institucijama BiH koja nisu postojala u vrijeme donošenja tog zakona utvrđuje, na prijedlog institucije, MFIT u kladu sa principima iz člana 3. tog zakona i uz primjenu analognih platnih razreda i koeficijenata za postojeća slična radna mjesta), te da je poštovalo princip „ista plata za isti ili sličan posao“ iz člana 3. citiranog zakona, jer je, slijedeći navedeni princip prilikom određivanja platnog razreda za članove ŽV-a, prored statusa i nadležnosti, MFIT BiH razmatralo i uslove za imenovanje njegovih članova. Sud BiH je u vezi s tim ukazao da su, suprotno navodima žalbe, uslovi za imenovanje članova tijela relevantni, s obzirom da stručna sprema i neophodno iskustvo predstavljaju jedan od važnijih parametara kojima se procjenjuje vrsta, opis, a naročito složenost novoformiranog tijela. Konačno, da je za članove ŽV-a potrebno duplo manje radnog iskustva od iskustva koje moraju ispunjavati članovi u drugim tijelima na koje se apelanti pozivaju, konkretno Odbora državne službe za žalbe, zbog čega i prema zaključku Suda BiH nije bilo osnova da se svrstaju u isti platni razred, jer je pored činjenice da je u oba slučaja riječ o drugostepenim organima, valjalo cijeniti i druge parametre prilikom utvrđivanja sličnosti poslova, što je MFIT i učinilo, cijeneći uslove za imenovane članova tijela.

5. Odlučujući o reviziji apelanata izjavljenih protiv presude Suda BiH od 28. oktobra 2021. godine, Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 P 039313 21 od 21. decembra 2021. godine predmetnu reviziju odbacio zbog toga što nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje o reviziji iz člana 204. st. (2) i (3) Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude od 6.000,00 KM ne prelazi propisani iznos od 30.000,00 KM, odnosno ne radi se o pravnom pitanju bitnom za jedinstvenu primjenu prava).

6. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Suda BIH od 21. decembra 2021. godine odbačena kao nedopuštena revizija apelanata izjavljena protiv osporene presude Suda BiH od 28. oktobra 2021. godine, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Suda BiH konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari (protiv koje je apelacija podnesena blagovremeno).

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je Sud BiH trebalo da cijene „opis poslova“ novoformirane institucije, kao što to nalaže Zakon o platama i naknadama u institucijama BiH, umjesto što je, mimo zakonskog okvira cijenio činjenice poput uslova za imenovanje, koji su u konkretnom slučaju irelevantni, jer navedeni zakon upućuje da se prilikom određivanja razvrstavanja u platni razred moraju cijeniti isti ili slični poslovi.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i zabranu diskriminacije koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-291/22 (D. M., M. P. i B. V.) | Sudska praksa | Aktio