Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-540/22 (E.M.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-540/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-540/22, rješavajući apelaciju koju je podnio E. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. M.

protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 K 049182 21 Kž od 28. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa ZAK Sanil Hasić i Amel Šabić iz Bosanske Krupe, podnio je 11. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 K 049182 21 Kž od 28. decembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 K 049182 21 K od 1. novembra 2021. godine apelant je oglašen krivim što je, od tačno neutvrđenog dana 2020. godine do 19. juna 2020. godine na području općine Bužim nabavio sjemenke biljke Kanabis koje je u tačno neutvrđenom broju zasadio, a potom iste uzgajao u mjestima pobliže naznačenim izrekom predmetne presude, od kojih je iznikla ukupno 71 stabljika, te na kuhinjskom šporetu držao suhe zeljaste dijelove biljne materije neto mase 0,406 grama i u korpi za smeće u vrećici u rasutom stanju suhe lisnate dijelove biljne materije zelene boje neto mase 2,716 grama, dakle, neovlašćeno proizvodio biljke iz kojih se može dobiti opojna droga, te neovlašćeno držao radi prodaje materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, čime je počinio krivično djelo Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je Osnovni sud za počinjeno krivično djelo, na osnovu istog zakonskog propisa uz primjenu čl. 42., 49., 60. i 62. KZ FBiH izrekao uslovnu osudu kojom je apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i odredio da se navedena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od tri godine, računajući od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.

3. Odlučujući o žalbi Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 1. novembra 2021. godine zbog odluke o izrečenoj krivičnopravnoj sankciji, Kantonalni sud je Presudom broj 18 0 K 049182 21 Kž od 28. decembra 2021. godine predmetnu žalbu uvažio, preinačio prvostepenu presudu u odluci o izrečenoj krivičnopravnoj sankciji tako da je apelanta za predmetno krivično djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je najprije ukazao da je svrha uslovne osude, kao samostalne krivičnopravne sankcije, da se učiniocu krivičnog djela uputi upozorenje uz prijetnju kaznom, pa da se, dakle, uslovnom osudom izriče kazna bez njenog izvršenja onda kada se utvrdi da izvršenje kazne nije nužno radi krivičnopravne zaštite. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prilikom izricanja ove krivičnopravne sankcije ocjena ličnosti konkretnog učinioca krivičnog djela od velikog značaja, ali da ocjena ličnosti učinioca nije od apsolutnog značaja, s obzirom da iz same zakonske odredbe proizlazi da nema mjesta izricanju uslovne osude ako se njenim izricanjem ne bi mogli ostvariti i ciljevi generalne prevencije. Kantonalni sud je naveo da to nadalje znači da odluku o izricanju uslovne osude sud može donijeti, između ostalog, samo ako, uz pozitivnu ocjenu o budućem ponašanju učinioca (do koje je došao ocjenom okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca, njegov raniji život i njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela) zaključi da će se uslovnom osudom moći ostvariti, kako svrha krivičnopravnih sankcija uopšte, tako i svrha kažnjavanja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju, prilikom odmjeravanja kazne, uzeo u obzir okolnosti predviđene odredbama člana 49. stav (1) KZ F BiH koje utiču da kazna bude veća ili manja (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti). Međutim, Kantonalni sud je naveo da se predmetnom žalbom s pravom ukazuje da su olakšavajuće okolnosti koje su se našle na strani apelanta (da je apelant priznao krivicu u toku istrage, da je odveo policijskog inspektora na lice mjesta, da se iskreno kaje zbog učinjenog krivičnog djela, te da se radi o mladoj osobi koja do tada nije osuđivana) precijenjene i da im je dat prevelik značaj kada je apelantu izrečena uslovna osuda kao mjera upozorenja uz prijetnju kaznom. Naprijed navedeno tim prije ako se ima u vidu da se radi o krivičnom djelu za koje je propisana kazna zatvora od jedne godine do 10 godina, da je zaštitni objekt istog zdravlje ljudi i da se u konkretnom slučaju radilo o većoj količini opojne droge, s obzirom da je apelant na različitim lokacijama zasadio više sjemenki od kojih je iznikla ukupno 71 stabljika Kanabisa. Dakle, Kantonalni sud je naveo da izricanjem apelantu uslovne osude kao mjere upozorenja uz prijetnju kaznom ni u kojem slučaju ne bi bili ostvareni ni ciljevi generalne, a ni specijalne prevencije. Stoga, Kantonalni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci smatrajući da tako izrečena krivičnopravna sankcija nije prestrogo, a niti preblago odmjerena i da ona u svemu odgovara stepenu krivične odgovornosti apelanta, njegovom ranijem životu, ličnim prilikama i ponašanju nakon izvršenog krivičnog djela, te da je takva kazna dovoljna, ali i neophodno potrebna da bi se postigla svrha kažnjavanja u vidu generalne i specijalne prevencije.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, dakle, osporava odluku Kantonalnog suda kojom je preinačena odluka prvostepenog suda o izrečenoj krivičnopravnoj sankciji smatrajući da je kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci u konkretnom slučaju „drakonska“, da ne odgovara učinjenom krivičnom djelu, te da je Kantonalni sud zanemario olakšavajuće okolnosti. Naime, smatra da je presudom Kantonalnog suda doveden u „puno teži položaj“, te da nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“ jer Kantonalni sud nije naveo razloge za donošenje svoje odluke.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Kantonalni sud je jasno ukazao da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud dao prevelik značaj olakšavajućim okolnostima na strani apelanta imajući u vidu, osim propisane kazne zatvora za predmetno krivično djelo (od jedne godine do 10 godina) i činjenicu da je zaštitni objekt istog zdravlje ljudi i da se u konkretnom slučaju radilo o većoj količini opojne droge, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Kantonalnog suda, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-540/22 (E.M.) | Sudska praksa | Aktio