Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1125/22 (D.L.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Mjere zabrane
- Sloboda kretanja
- Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Krivični postupak
- Legitiman cilj
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1125/22
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1125/22, rješavajući apelaciju D. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. L. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 365618 22 Kž od 25. januara 2022. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te navode o povredi prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. L. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 365618 22 Kž od 25. januara 2022. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Mirza Bajrović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 28. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 365618 22 Kž od 25. januara 2022. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 365618 21 Kv2 od 28. decembra 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužiteljstva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 4. aprila 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
3. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici na izjašnjenje 19. aprila 2022. godine. Apelantica je 19. aprila 2022. godine dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju. Uz to, apelantica je dostavila i Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 K 365618 22 Kv 3 od 12. aprila 2022. godine kojim je preispitana daljnja opravdanost izrečene mjere zabrane.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 K 365618 21 Kv2 od 28. decembra 2021. godine odbijen je prijedlog Tužiteljstva od 13. decembra 2021. godine kojim je traženo da se apelantici odredi pritvor iz razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Istim je rješenjem apelantici izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta tako što joj je zabranjeno napuštanje doma u kojem živi. Apelantica je upozorena da, ako prekrši obavezu iz izrečene mjere zabrane, Sud može odrediti mjeru pritvora. Određeno je da izrečena mjera može trajati dok za to postoji potreba, najduže do pravosnažnosti presude ako nije izrečena kazna zatvora, odnosno najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je izrečena kazna zatvora. Određeno je i da će kontrolu i izvršenje navedene mjere vršiti policijski organ PU Banja Luka na način da će svakodnevno na adresi kontrolirati da li apelantica poštuje mjeru zabrane, te je, ukoliko apelantica ne ispunjava obavezu naloženu izrečenom mjerom, PU Banja Luka obavezana o tome obavijestiti sud. Navedeno je da će se kontrola opravdanosti izrečene mjere vršiti svaka dva mjeseca.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u prijedlogu Tužiteljstva, sadržanom u optužnici od 13. decembra 2021. godine, predloženo određivanje pritvora apelantici iz razloga predviđenog članom 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Tužiteljstvo je u prijedlogu navelo da postoji osnovana sumnja da je apelantica počinila produženo krivično djelo prevare iz člana 230. stav 3. u vezi sa stavom 1. i članom 57. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), u stjecaju s produženim krivičnim djelom lažnog predstavljanja iz člana 313. stav 1. u vezi sa članom 57. KZRS, što je potkrijepilo dokazima dostavljenim uz optužnicu (pobrojanima na stranici 2. rješenja). Tužiteljstvo je, dalje, navelo da, u skladu sa članom 197. stav 1. tačka v) ZKP, postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelantica ponoviti krivično djelo za koje je optužena, za koje je moguće izreći kaznu zatvora od tri godine ili težu kaznu. Postojanje naročitih okolnosti Tužiteljstvo je obrazložilo tvrdeći da je apelantica u vrlo kratkom periodu (januar 2020. godine – juni 2021. godine) izvršila 12 istih krivičnih djela, odnosno da je radnja izvršenja krivičnih djela takva da predstavlja apelanticin način života. Istaknuto je da je apelantica u kontinuitetu obmanjivala žrtve lažno se predstavljajući, kao i da je politički aktivna, uslijed čega je u mogućnosti upoznati veći broj ljudi, te da se radi o osobi koja ima visoku stručnu spremu, što dodatno ide u prilog činjenici da se radi o inteligentnoj osobi koja svojim prevarnim ponašanjem zarađuje za život.
7. Sud je, dalje, naveo da je na ročištu za izjašnjenje o prijedlogu za određivanje pritvora Tužiteljstvo dostavilo dokaze kojima potkrepljuje tvrdnju da postoji opasnost da bi apelantica boravkom na slobodi ponovila krivično djelo, i to iskaze svjedoka (označenih u rješenju), iz kojih je Sud utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelantica i nakon perioda navedenog u optužnici vršila krivično djelo prevare. Na navedenom je ročištu apelanticin branitelj istakao da se protivi prijedlogu Tužiteljstva jer ne postoje ni opći ni posebni pritvorski razlozi. Odbrana je na okolnosti apelanticinog porodičnog i socijalnog statusa izvela dokaze (detaljno pobrojane u rješenju) iz kojih je Sud utvrdio da je apelantica majka dvoje maloljetne djece sa fizičkim i psihičkim smetnjama, te da im je potrebna stalna tuđa pomoć i njega. Naročito je istaknuto da se niti jedno od apelanticine djece ne može samo brinuti o sebi, te da bi njenim pritvaranjem bio ugrožen i život njene djece.
8. Razmatrajući prijedlog Tužiteljstva, Sud je našao da osnovana sumnja da je apelantica počinila krivična djela za koja je optužena proizlazi iz dokaza koje je Tužiteljstvo priložilo u spis (iskazi 14 svjedoka poimenično označenih u rješenju, te materijalni dokazi kao što je potvrda o dobrovoljnoj predaji predmeta, više službenih zabilješki PS Banja Luka, kopija internog ugovora između oštećenog Ž. S. i apelantice, više fotodokumentacija i sl.). Navedeno je da je te dokaze Sud cijenio svaki za sebe, te u njihovoj međusobnoj vezi, pa je nakon njihove analize zaključio da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelantica počinila krivična djela koja su joj stavljena na teret. Istaknuto je i da je uzeta u obzir i činjenica da je predmetnu optužnicu potvrdio sudija za prethodno saslušanje.
9. Što se tiče posebnih razloga za pritvor predviđenih članom 197. stav 1. ZKP, Sud je, uzimajući u obzir broj radnji izvršenja koje se apelantici optužnicom stavljaju na teret, te činjenicu da je nastavila s vršenjem istih radnji i nakon što je otkrivena, utvrdio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi apelantica nastavila s vršenjem istih krivičnih dijela. Sud je, međutim, uzevši u obzir porodično, socijalno i zdravstveno stanje apelantice i članova njene porodice (prvenstveno dva maloljetna sina koja nisu sposobna da se sami staraju o sebi zbog utvrđenih fizičkih i mentalnih zaostataka u razvoju), te imajući u vidu da je pritvor najstroža mjera za uspješno vođenje krivičnog postupka, našao da nije opravdano apelantici odrediti pritvor zbog svega navedenog, te iz razloga što se svrha pritvora iz razloga zbog kojeg se pritvor predlaže može ostvariti i mjerama zabrane, tj. zabrane apelantici da napušta svoj dom.
10. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 K 365618 22 Kž od 25. januara 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba podnesena protiv rješenja Osnovnog suda od 28. decembra 2021. godine.
11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica žalbu podnijela zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijano rješenje preinači tako da se ukine izrečena mjera, odnosno da se zamijeni nekom od blažih mjera. Apelantica je tvrdila da je prvostepeni sud počinio povredu ZKPRS iz člana 188. stav 2. jer se izrečenom mjerom na najdirektniji način vrijeđa i ograničava njeno pravo da obavlja poslove u svojoj samostalnoj trgovinskoj radnji. Osim toga, apelantica je istakla da je majka dvoje djece koja imaju teške dijagnoze, zbog čega postoji potreba da ih vodi na redovne i vanredne preglede u neku od zdravstvenih ustanova na teritoriji Grada Banja Luka. Tvrdila je da će, ukoliko izrečena mjera ostane na snazi, njeno pravo na privređivanje i pravo na pristup liječniku biti ugroženo. Nadalje, apelantica je tvrdila da se detaljnijom analizom iskaza svjedoka (na osnovu kojih je utvrđeno da postoji osnovana sumnja da je apelantica počinila krivična djela koja su joj stavljena na teret) u sumnju dovode novčani iznosi za koje su navodno ti oštećeni prevareni. Posebno je, kao sporan, istaknula iznos od 17.000,00 KM za koji je svjedok R. Š. tvrdio da je apelantica prevarila njegovog oca i sestru, budući da su ostali novčani iznosi koji se spominju u optužnici dosta niži i u konačnom zbiru iznose od 10.000,00 KM. Ukazala je da, pored iskaza navodno oštećenih, niti jedan materijalni dokaz ne ukazuje na to da su oni prevareni i da su prevareni baš za iznose koje spominju.
12. Okružni sud je našao neosnovanim navode iz žalbe da je pobijano rješenje zasnovano na bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Ukazano je da je apelantici pravilno, umjesto predloženog određivanja pritvora, po službenoj dužnosti izrečena mjera zabrane u smislu odredbe člana 186. stav 2. ZKPRS. Sud nije prihvatio navode iz žalbe da je izrečena mjera prestroga i da se tom mjerom ograničava njena profesionalna djelatnost. Sud je istakao da je, upravo cijeneći brojnost prevarnih radnji, način na koji su te radnje poduzimane, te činjenicu da je apelantica po zanimanju diplomirani pravnik, ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je izrekao predmetnu mjeru zabrane napuštanja boravišta. Okružni sud je našao neosnovanim navode iz žalbe da je apelantici povrijeđeno pravo na privređivanje i pristup liječniku. U tom je smislu ukazano da je apelantica, uz prethodno pribavljeno odobrenje Suda, u mogućnosti obaviti liječnički pregled i za vrijeme trajanja izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta.
13. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 K 365618 22 Kv 3 od 12. aprila 2022. godine utvrđeno je da i dalje postoje opravdani razlozi zbog kojih je apelantici određena mjera zabrane napuštanja boravišta na način da joj je zabranjeno napuštanje doma (koji se nalazi na adresi označenoj u rješenju) iz razloga predviđenih odredbom člana 186. stav 2. ZKPRS. Navedena mjera zabrane je preinačena tako što je dodano da se apelantici izuzetno dozvoljava napuštanje doma radi potrebe liječenja djece, javljanja liječniku, kao i obavljanje radnji vezanih za njihovo liječenje (pribavljanje hrane i lijekova za djecu i drugih potreba), s tim da prilikom svakog napuštanja boravišta mora obavijestiti Policijsku stanicu Potkozarje. U rješenju je također navedeno da će se kontrola opravdanosti izrečene mjere zabrane vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o mjeri zabrane napuštanja boravišta.
14. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Sud, nakon uvida u spis, utvrdio da apelantica nije ponudila nove dokaze koji bi opravdano ukazali na činjenicu da je prestala potreba za trajanjem mjere. Dalje, navedeno je da je Sud, imajući u vidu brojnost radnji izvršenja koje se apelantici stavljaju na teret u optužnici, kao i činjenicu da je apelantica nastavila s vršenjem istih radnji i nakon što je otkrivena, našao da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelantica nastavila s vršenjem istih krivičnih djela. Sud je, međutim, uzevši u obzir porodično, socijalno i zdravstveno stanje apelantice i članova njene porodice, utvrdio da apelantici nije opravdano odrediti mjeru pritvora, našavši da se svrha iz koje se pritvor predlaže može ostvariti i određenom mjerom zabrane. Dalje, navedeno je da je iz medicinske dokumentacije koju je apelantica priložila u spis utvrdio da je ona majke dvoje djece koja trebaju posebnu njegu i pažnju. Zbog toga je preinačena mjera koja je prvobitno bila usko postavljena u smislu da je apelantici zabranjeno napuštanje njenog doma, na način da je apelantici dozvoljeno napustiti boravište samo iz razloga pružanja pomoći bolesnoj djeci, zbog odvođenja na pregled liječniku i liječenja, pribavljanja hrane, lijekova i drugih potrepština, s tim da je u takvim okolnostima obavezana prije obavljanja radnji koje iziskuju napuštanje boravišta javiti se Policijskoj stanici Potkozarje. Apelantica je upozorena da ovu dozvolu treba shvatiti kao izuzetak, a ne kao pravilo kod provođenja mjere.
15. Apelantica je protiv rješenja Osnovnog suda od 12. aprila 2022. godine podnijela žalbu. Do dana donošenja ove odluke apelantica nije obavijestila Ustavni sud o tome je li o toj žalbi riješeno. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.b), d), e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 3, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
17. Smatra da je određivanjem mjere „kućnog pritvora“ Osnovni sud u potpunosti zanemario odredbu člana 188. stav 2. ZKPRS jer se njome na najdirektniji način vrijeđa i ograničava apelanticino pravo da obavlja svoju profesionalnu djelatnost i na taj način privređuje (apelantica je vlasnica butika u Banjoj Luci i od obavljanje te djelatnosti se izdržava, pored plaće koju ostvaruje njen suprug radeći u poduzeću gdje ostvaruje samo prosječnu plaću u Republici Srpskoj, pri čemu apelantica tvrdi da plaća njenog supruga nije dovoljna za izdržavanje porodice u kojoj je dvoje djece bolesno). Dalje, istaknula je činjenicu da nikada nije osuđivana, što se moralo posebno cijeniti prilikom odlučivanja o mjeri zabrane. Navela je da je u žalbi ukazivala na neuvjerljivost dokaza koje je Tužiteljstvo prikupilo, posebno na iskaz svjedoka R. Š. koji problematizira u pogledu iznosa za koji je navodno prevarila tog svjedoka i njegove srodnike. Naglasila je da ovu okolnost posebno ističe budući da, ukoliko ne bi bilo tog iznosa u optužnici, ne bi postojao obavezan uvjet iz pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) koji glasi: „Može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža“. Ostali novčani iznosi koji se spominju u optužnici su dosta niži i u konačnom zbiru ne prelaze iznos od 10.000,00 KM.
18. Istakla je da je od određivanja mjere proteklo tri mjeseca, ali da nije upoznata da se vršila kontrola opravdanosti određene mjere. Navela je da Sud, iako je bio obavezan vršiti kontrolu opravdanosti izrečene mjere i o tome donijeti adekvatno rješenje kojim se mjera ukida ili ostaje na snazi, to do dana podnošenja apelacije nije učinio.
19. Apelantica tvrdi da iz navedenog proizlazi da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, pravo da ne bude podvrgnuta nečovječnom tretmanu (jer izrečena mjera za nju predstavlja nečovječni tretman), zatim pravo na ličnu slobodu i sigurnost, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta. Tvrdi, također, da su sudovi izricanjem nepotrebne mjere, te nevršenjem provjere opravdanosti razloga za ostanak mjere na snazi povrijeđena njena prava iz čl. 5, 13. i 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
II.Odgovor na apelaciju
20. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da su u ovom krivičnom postupku poštovana sva prava koja apelantici garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija i da nije došlo do kršenja prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji.
21. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju koji je Ustavnom sudu dostavljen 12. aprila 2022. godine naveo da „kontrola opravdanosti izrečenih mjera nije izvršena do danas“. Sud je opisao tok postupka u predmetu: nakon što je Okružni sud odbio apelanticinu žalbu i potvrdio rješenje Osnovnog suda kojom je apelantici određena mjera zabrane napuštanja boravišta, predsjednik vanpretresnog vijeća predmet dostavio sudiji za prethodno saslušanje na daljnji nadležni postupak. Nakon što je apelantica kod sudije za prethodno saslušanje dala izjavu o krivnji, izdana je naredba da se predmet dostavi drugom sudiji radi zakazivanja glavnog pretresa. Nakon što je otvorena K faza u predmetu (5. aprila 2022. godine) te predmet dostavljen sudiji radi zakazivanja glavnog pretresa, postupajući sudija je 7. aprila 2022. godine izdao naredbu da se predmet dostavi vanpretresnom vijeću radi provjere opravdanosti mjera zabrane.
22. Tužiteljstvo smatra da su redovni sudovi pravilno postupili kada su odredili predmetnu mjeru i da nisu povrijedili apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji, budući da je optužena da je počinila 13 krivičnih djela, te da ih je nastavila činiti i nakon što je protiv nje podnesena optužnica.
23. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelantica je navela da je iz odgovora redovnih sudova jasno da su ispravne njene tvrdnje iz apelacije. Ukazano je da sudovi nisu odgovorili na njene navode da nisu vršili provjeru opravdanosti razloga za postojanje izrečene mjere. Apelantica je također navela da je Osnovni sud donio rješenje od 12. aprila 2022. godine kojim je izrečena mjera djelomično preinačena.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Vrste mjera Član 181.
(1)Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegovog prisustva i za uspješno vođenje krivičnog postupka su poziv, dovođenje, mjere zabrane, jemstvo i pritvor.
(2)Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3)Ove mjere ukinuće se i po službenoj dužnosti odmah kada prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kada za to nastupe uslovi.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja Član 184. stav 1.
(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
Izricanje mjere zabrane Član 186.
(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branioca.
(2) Kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(3) Osumnjičeni ili optuženi će u rješenju o izricanju mjera zabrane biti upozoren da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(4) Tokom istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa - taj sudija, odnosno predsjednik vijeća.
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može takođe trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branilac može podnijeti žalbu, a tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona, u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
Sadržaj mjera zabrane Član 187. stav 1.
(1)U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.
Ograničenja u pogledu sadržaja mjere zabrane Član 188.
(1) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da komunicira sa svojim braniocem u Bosni i Hercegovini.
(2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da živi u svom domu u Bosni i Hercegovini, da se nesmetano viđa sa članovima porodice i bliskim srodnicima ali samo u Bosni i Hercegovini ili samo na mjestu određenom u zabrani napuštanja boravišta, osim kada se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog na štetu člana porodice ili bliskih srodnika, niti se može ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti.
Provjera mjera zabrane i obaveza izvještavanja Član 190.
(1) Sud može u svako doba naložiti provjeru mjera zabrane i zatražiti izvještaj od organa nadležnog za njihovo izvršenje. Taj organ je dužan da izvještaj bez odgađanja dostavi sudu.
(2) Ako osumnjičeni ili optuženi ne ispunjava obaveze naložene izrečenom mjerom, organ koji izvršava mjeru o tome obavještava sud, a sud mu zbog toga može izreći dodatnu mjeru zabrane ili odrediti pritvor.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost
27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
28. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
30. U vezi s apelanticinim navodima da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu kako niko ne bi bio proizvoljno lišen slobode. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, stav 92). Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status osobe u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje osobe u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je osobi fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje, već naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A, broj 4). Također, mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišavanje slobode.
31. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama iz ovog predmeta, dakle, imajući u vidu da iz stanja u spisu proizlazi da je apelantici predmetna mjera zabrane (prvi put) izrečena osporenim rješenjem Osnovnog suda od 28. decembra 2021. godine, Ustavni sud nalazi da ta mjera prvenstveno po svom trajanju, a zatim i sadržaju i posljedicama koje iz nje proizlaze ne predstavlja mjeru lišenja slobode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2491/17 od 25. oktobra 2017. godine, stav 30. dostupna na www.ustavnisud.ba).
32. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na ostale navode
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 K 365618 22 Kž od 25. januara 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 28. januara 2022. godine, a apelacija je podnesena 28. marta 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelantica osporava predmetna rješenja tvrdeći da su joj njima povrijeđena prava iz člana II/3.b), d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 3, 13. i 14. Evropske konvencije, te prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da se ti navodi, suštinski, odnose na ograničenje njenog prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Budući da Ustavni sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3482/20 od 10. decembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta, imajući u vidu sadržaj izrečene mjera kojom se zabranjuje napuštanje boravišta, apelanticine navode ispitati s aspekta garancija prava na slobodu kretanja.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
37. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
38. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određenog teritorija i pravo da napusti taj teritorij, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V). Ustavni sud napominje da su u skladu s praksom Evropskog suda propisani izuzeci od navedenog prava koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. U vezi s tim, Ustavni sud će ispitati da li su u konkretnom slučaju zadovoljeni navedeni kriteriji.
39. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelantici zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivična djela za koja se tereti optužnicom, ali i zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju da će apelantica ukoliko se nađe na slobodi nastaviti činiti krivična djela izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta.
40. Ustavni sud, dalje, podsjeća da su mjere zabrane propisane u ZKPRS u poglavlju „Mjere za osiguranje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka“. U članu 181. ZKPRS su propisane mjere koje se mogu poduzeti prema osumnjičenom/optuženom kako bi se osigurala njegova prisutnost i uspješno vodio krivični postupak. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su konkretne mjere poduzete prema apelantici propisane u članu 186. stav. 2 ZKPRS
– kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora. Dalje, u navedenom je članu, u stavu 5, propisano da mjera zabrane može trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude, ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih rješenja, kako je navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, dali obrazloženja za svoje zaključke o postojanju osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela za koja se tereti optužnicom, kao i razloge za postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju da bi apelantica, ukoliko bi bila na slobodi, mogla ponoviti činjenje krivičnih djela, za koja Ustavni sud smatra da su, u ovoj fazi postupka, dovoljna. S obzirom na navedeno, proizlazi da je predmetna mjera zabrane apelantici izrečena u skladu sa zakonom.
41. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jest da li su mjere zabrane izrečene apelantici neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.
42. Ustavni sud u ovom pogledu upućuje na obrazloženje redovnih sudova da je mjera zabrane napuštanja boravišta izrečena kao posljedica krivičnog postupka koji se vodi protiv apelantice i da je sud ocijenio da je neophodna radi uspješnog vođenja postupka. Dakle, Ustavni sud nalazi da je mjera određena s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka, što opravdava njenu nužnost u demokratskom društvu.
43. Dalje, Ustavni sud u odnosu na izrečene mjere zabrane treba razmotriti pitanje proporcionalnosti mjera zabrane s apelanticinim pravom na slobodu kretanja. Sud je apelantici predmetnu mjeru zabrane izrekao uzevši u obzir broj radnji izvršenja koje joj se optužnicom stavljaju na teret, kao i činjenicu da je nastavila s vršenjem istih radnji i nakon što je otkrivena, iz čega proizlazi da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi apelantica nastavila s vršenjem istih krivičnih dijela. Kod ispitivanja proporcionalnosti u konkretnom slučaju treba imati u vidu fazu u kojoj se postupak nalazi, dakle, protiv apelantice je potvrđena optužnica i mjera zabrane joj je izrečena iz razloga što je Sud našao da se svrha zbog koje je predložen pritvor može ostvariti i blažom mjerom – mjerom zabrane napuštanja boravišta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u rješenju od 12. aprila 2022. godine, razmatrajući daljnju opravdanost izrečene mjere zabrane, prvobitno izrečenu mjeru djelomično izmijenio na način da je apelantici, imajući u vidu njene porodične prilike i zdravstveno stanje njene djece, dozvolio da izuzetno, kada se za tim ukaže potreba, napusti dom. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud prilikom odlučivanja o prijedlogu Tužiteljstva za određivanje mjere pritvora imao u vidu apelanticine navode koje je isticala tokom postupka, kao i njene porodične prilike, te da je upravo cijeneći sve te okolnosti prvo našao da nije opravdano da se odredi mjera pritvora nego je izrečena mjera zabrane, a zatim je prilikom kontrole opravdanosti izrečene mjere mjera ublažena na način da je apelantici, iz opravdanih razloga, ipak dozvoljeno da napusti dom. Dakle, s obzirom na to da je apelantici mjera zabrane izrečena u interesu neometanog vođenja postupka, te imajući u vidu da u obrazloženjima redovnih sudova o ocjeni razloga za izricanje/produženje mjere nema proizvoljnosti, proizlazi da, u konkretnom slučaju, interes za neometanim vođenjem postupka preteže nad apelanticinim pravom na slobodu kretanja, odnosno postignut je pravičan balans i zadovoljen princip proporcionalnosti.
44. Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi nisu dali odgovor na apelanticine navode da je (pozivajući se na član 188. stav 2. ZKPRS) uslijed izrečene mjere spriječena u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti i osiguranja sredstava za život, no, to u ovoj fazi postupka nije dovoljno da se utvrdi kršenje apelanticinog prava na slobodu kretanja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su ovo okolnosti koje sud treba cijeniti prilikom kontrole daljnje opravdanosti izrečene mjere zabrane.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u pogledu osporenih rješenja kojim je apelantici izrečena, odnosno produžena mjera zabrane nije došlo do povrede njenog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni
46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
47. Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
48. Ustavni sud ističe da član 3. Evropske konvencije, kojim je određeno da niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju, štiti jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije od čijeg poštovanja države nikada ne mogu odstupiti, čak ni u vrijeme rata. Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 30/05, stav 26). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65, stav 162, u daljnjem tekstu: Evropski sud). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjera do koje je proveden postupak u vezi s događajem (vidi Evropski sud, Gakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156). Osim toga, Ustavni sud naglašava da podnositelj apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).
49. Apelantica je navela da činjenica da joj je određena mjera zabrane napuštanja boravišta za nju predstavlja nečovječno postupanje. U pogledu ovih navoda, Ustavni sud ponavlja da se u konkretnom slučaju radi o situaciji da je predmetna mjera zabrane apelantici određena iz razloga što je Sud, razmatrajući prijedlog Tužiteljstva za određivanje pritvora, imajući u vidu apelanticinu porodičnu situaciju (apelantica je majka dvoje maloljetne djece sa fizičkim i psihičkim smetnjama kojima je potrebna stalna tuđa pomoć i njega), te imajući u vidu da je pritvor najstroža mjera za uspješno vođenje krivičnog postupka, našao da zbog svega navedenog nije opravdano apelantici odrediti pritvor, pa joj je određena mjera zabrane. Ustavni sud, imajući u vidu činjenicu da je protiv apelantice potvrđena optužnica za činjenje krivičnih djela propisanih zakonom, da je utvrđeno postojanje osnovane sumnje i postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju da bi apelantica, ukoliko bi bila na slobodi, mogla ponoviti činjenje krivičnih djela, te posebno imajući u vidu činjenicu da je Sud pokazao razumijevanje za apelanticine teške porodične okolnosti zbog čega je umjesto pritvora apelantici izrekao mjeru zabrane, kao i činjenicu da apelantica osim navoda u apelaciji nije dostavila druge dokaze u prilog svojim tvrdnjama u ovom smislu, smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi ukazivalo da se predmetni postupak može dovesti u vezu s garancijama prava osobe da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni. Stoga, proizlazi da apelantica ne može tvrditi da je u konkretnom postupku „žrtva“ kršenja ovih prava, pa Ustavni sud ove apelanticine navode smatra neosnovanim. Zabrana diskriminacije
50. Ustavni sud zapaža da apelantica ovaj prigovor dovodi u vezu s tvrdnjom da su redovni sudovi izricanjem nepotrebne mjere i nevršenjem provjere opravdanosti razloga za ostanak mjere na snazi povrijedili ovo njeno pravo. Ustavni sud konstatira da apelantica nije detaljnije obrazložila, niti ponudila dokaze u prilog svojoj tvrdnji u ovom smjeru, pa Ustavni sud nije u prilici ove njene navode detaljnije ispitati.
Pravo na imovinu
51. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ove navode apelantica je zasnivala na tvrdnjama da je određivanjem mjere zabrane Osnovni sud u potpunosti zanemario odredbu člana 188. stav 2. ZKPRS budući da je uslijed zabrane napuštanja boravišta ograničeno njeno pravo da obavlja svoju profesionalnu djelatnost i na taj način privređuje. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da apelantica, osim ovih navoda, nije dostavila dokaze iz kojih bi se moglo nedvojbeno utvrditi da je spriječena u obavljanju profesionalne djelatnosti (iz osporenih rješenja ne proizlazi da je apelantici izrečena mjera iz člana 185. stav 1. tačka a) – zabrana poduzimanja određenih aktivnosti ili službenih dužnosti), niti dokaze o tome kakve su posljedice izrečene mjere na njenu profesionalnu djelatnost i privređivanje. S obzirom na to, Ustavni sud nije bio u prilici detaljnije ispitati ni ove apelanticine navode.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada su mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, te ne dovode u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u osiguranju nesmetanog vođenja krivičnog postupka i apelanticinog prava na slobodu kretanja i prebivališta.
53. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelanticinih prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što bi ukazivalo da je u konkretnom slučaju moguća povreda prava koja su garantirana navedenim odredbama.
54. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić