Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1157/21 (S. Č.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-1157/21
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1157/21, rješavajući apelacije koje je podnio Silvije Čelan, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. lipnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvajaju apelacije koje je podnio Silvije Čelan.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 517802 16 Rsž od 26. veljače 2021. godine.
Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Silviju Čelanu u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbijaju se kao neutemeljene apelacije koje je podnio Silvije Čelan protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 517802 16 Rsž od 26. veljače 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Silvije Čelan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 8. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 517802 16 Rsž od 26. veljače 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 517802 15 Rs od 10. ožujka 2016. godine, kao i zbog duljine trajanja predmetnog postupka (koji se u trenutku podnošenja apelacije po apelantovoj reviziji vodio pred Vrhovnim sudom Federacije BiH; u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1157/21.
2. Apelant je posredstvom istog odvjetnika 7. svibnja 2022. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 517802 21 Rev od 17. veljače 2022. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 517802 16 Rsž od 26. veljače 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 517802 15 Rs od 10. ožujka 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1574/22.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Kako se predmetnim apelacijama osporavaju iste odluke, odnosno odluke donesene u okviru istog parničnog postupka, te kako je te apelacije podnio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1157/21.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od tužene Federacije BiH – Sudska policija Federacije BiH, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 10. veljače 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 15. veljače 2022. godine, Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. veljače 2022. godine, dok je Općinski sud dostavio odgovor na apelaciju 24. veljače 2022. godine.
6. Ustavni sud je 9. svibnja 2022. godine apelantovom zastupniku dostavio naprijed navedene odgovore radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelant je 11. kolovoza 2015. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 517802 15 Rs od 10. ožujka 2016. godine obvezana je tužena apelantu isplatiti određeni novčani iznos na ime razlike neisplaćenog iznosa dnevnica za ostvarena službena putovanja u razdoblju pobliže naznačenom predmetnom presudom sa zakonskom zateznom kamatom, te apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM.
10. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je, u odnosu na odluku o troškovima postupka, naveo da je predmetnu odluku donio na temelju odredbi čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da se navedeni troškovi sastoje od sastavljanja tužbe u iznosu od 240,00 KM, zastupanja na pripremnom ročištu u iznosu od 240,00 KM i zastupanja na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od 240,00 KM, što sa PDV-om ukupno iznosi 842,40 KM, te da su navedeni troškovi u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Odvjetnička tarifa). Nadalje, Općinski sud je naveo da nije udovoljio apelantovom zahtjevu za naknadu troškova postupka koji se, prema troškovniku njegovog punomoćnika, odnose na troškove korištenja osobnog automobila na relaciji Ljubuški-Sarajevo- Ljubuški u iznosu od 493,48 KM i na odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja od 960,00 KM sa PDV-om zato što je o navedenim troškovima odlučio u predmetu tog suda broj 65 0 Rs 518224 15 Rs. Naime, Općinski sud je naveo da je u naprijed navedenom predmetu istog dana i pred istim uređujućim sucem (kao u predmetnom postupku) održano pripremno ročište i glavna rasprava, tako da ovi troškovi objektivno ne mogu pripadati apelantovom punomoćniku u dvostrukom iznosu.
11. Apelant je 4. travnja 2016. godine podnio žalbu protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u presudi Općinskog suda od 10. ožujka 2016. godine, te je spis predmeta dostavljen na postupanje Kantonalnom sudu 12. svibnja 2016. godine.
12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 517802 16 Rsž od 26. veljače 2021. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena.
13. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odbio apelanta sa zahtjevom za naknadu troškova prijevoza njegovog punomoćnika koji se odnose na korištenje osobnog automobila na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški i odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja zato što je o navedenim troškovima odlučio u predmetu Osnovnog suda broj 65 0 Rs 518224 15 Rs tako da ti troškovi objektivno ne mogu pripadati apelantovom punomoćniku u dvostrukom iznosu. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama članka 387. ZPP propisano da će, pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci, sud uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te da o tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je upravo prvostupanjski sud cijenio okolnost da je u predmetu Osnovnog suda broj 65 0 Rs 518224 15 Rs apelantov punomoćnik isti dan, kod istog suca, pristupio na pripremno ročište i na glavnu raspravu, te da je u tom predmetu isti postupajući sudac priznao troškove korištenja osobnog automobila i odsustva iz ureda, pa, s obzirom na to da se radi o materijalnim troškovima, a ne o nagradi za zastupanje, jasno je da se ti troškovi ne mogu naplatiti u dvostrukom iznosu jer nisu ni nastali u dvostrukom iznosu. Pri tome je Kantonalni sud ukazao da je o troškovima odsustva iz ureda Ustavni sud zauzeo stajalište u Odluci o dopustivosti broj AP 6/21 od 17. veljače 2021 godine (navedenom odlukom Ustavnog suda odbačena je kao prima facie neutemeljena apelacija koju je J. N. podnio protiv rješenja Kantonalnog suda kojim je, kao u predmetnom postupku, odbijena kao neutemeljena žalba J. N. izjavljena protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u prvostupanjskoj presudi).
14. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 26. veljače 2021. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 517802 21 Rev od 17. veljače 2022. godine predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu.
15. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je istaknuo da je odredbama članka 254. stavak (1) ZPP propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je na sjednici Građanskog odjeljenja tog suda od 21. prosinca 2021. godine zauzeto pravno stajalište koje glasi: „Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz članka 254. stavak (1) ZPP protiv kojeg bi bila dopuštena revizija”. Prema tome, Vrhovni sud je ukazao da je na taj način promijenjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda od 17. rujna 2009. godine da je, pod uvjetima iz članka 237. stavak (2) ZPP, revizija protiv rješenja drugostupanjskog suda o troškovima postupka kojim je odlučeno o obvezi naknade troškova postupka dopuštena. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da rješenje drugostupanjskog suda kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka ne ispunjava propisani uvjet za dopuštenost revizije iz članka 254. stavak (1) ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. U predmetnim apelacijama apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te najprije navodi da, shodno članku 13. Odvjetničke tarife, „odvjetniku pripada 100 % nagrade za zastupanje apelanta na pripremnom ročištu, a kako se radi o predmetu gdje je vrijednost spora 876,16 KM, tako mu pripada 240,00 KM, bez obzira na to što su pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu održani istog dana“. Nadalje, navodi da apelantovog zastupnika „nije trebalo kažnjavati, odnosno nije mu trebalo uskraćivati troškove koje je zaradio svojim radom i trudom“, te da je drugostupanjski sud pogrešno protumačio odredbe članka 387. ZPP kada je odbio apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosi na troškove odsustva iz ureda, kao i korištenja osobnog automobila (na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški). Naime, apelant smatra da mu pripada naknada na ime troškova odsustva odvjetnika iz ureda za vrijeme putovanja na temelju članka 26. stavak (1) točka 5) Odvjetničke tarife. Apelant također ukazuje na to da su glede troškova postupka redovni sudovi u određenim predmetima zauzimali različito stajalište od stajališta suda u konkretnom predmetu, a u prilog tome se pozvao i na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine. Konačno, apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u činjenici da su prvostupanjski sud i drugostupanjski sud nerazumno dugim trajanjem postupka od šest godina povrijedili njegova prava, smatrajući da se „ovakve parnične stvari, kao što je odluka o troškovima postupka, mogu i moraju riješiti žurno“ u roku do godinu dana, te stoga traži da mu se odredi naknada nematerijalne štete.
b)Odgovori na apelaciju
17. Tužena je, između ostalog, navela da su neutemeljeni navodi apelacije koji se odnose na naknadu troškova odvjetnika za vrijeme odsustva iz ureda, kao i troškova korištenja osobnog automobila, koje apelant potražuje, jer traženi troškovi nisu bili nužni radi vođenja parnice. U svezi s tim, tužena je istaknula da je izbor zastupnika osobni izbor stranke, te da je, u slučaju kada se radi o troškovima koji nisu bili potrebni, stranka dužna sama snositi te troškove i oni ne mogu padati na teret tuženog, pozivajući se pri tome na odluke Ustavnog suda br. AP 2757/06 od 14. listopada 2008. godine, AP 4407/13 od 15. rujna 2016. godine i AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine. Pored toga, tužena je ukazala da je apelant mogao za zastupanje angažirati bilo kojeg odvjetnika po svom izboru, ali da to pravo ne podrazumijeva i da mu tužena nadoknađuje nerazmjerno veći iznos troškova koji se mogao izbjeći i bez štetnog utjecaja na apelantova prava (budući da je apelant, koji je iz Bihaća, angažirao zastupnika iz Ljubuškog, a predmetnu tužbu je podnio Općinskom sudu u Sarajevu).
18. Kantonalni sud je naveo da smatra da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, te da apelant, u biti, ponavlja navode koje je isticao u žalbenom postupku pred tim sudom. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno ima li stranka pravo na troškove prijevoza svog punomoćnika na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški i odsustva iz ureda kada je taj isti punomoćnik isti dan, „zastupao pred Općinskim sudom u postupku u kojem su mu svi ti troškovi već priznati“. Kantonalni sud je naveo da nisu sporne odredbe Odvjetničke tarife koje propisuju odvjetniku pravo na ove materijalne troškove, ali pod uvjetom da oni doista i nastanu, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelant „svjesno ne ukazuje Ustavnom sudu da su njegovom punomoćniku za zastupanje u isti dan priznati troškovi prijevoza i odsustva iz ureda“ u predmetu Osnovnog suda broj 65 0 Rs 518224 15 Rs. Zbog toga smatra da predmetnu apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.
19. Općinski sud je naveo tijek postupka pred tim sudom kako je predočen u činjenicama predmeta, te je istaknuo da apelantove navode smatra neutemeljenim, da je taj sud u predmetnom postupku postupao u razumnim rokovima, te da nije povrijedio prava na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 386.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove.
(2) Ako stranka djelomice uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova.
(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.
(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz članka 385. stavak 4. ovoga zakona, podmiriti jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
Članak 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi sukladno tarifi.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
21. Advokatska tarifa („Službene novine Federacije BiH“ br. 22/04 i 24/04; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
Primjena osnovice za obračun nagrade Član 13.
Prilikom obračunavanja pojedinih radnji u postupku, advokatu pripada:
1. 100% nagrade pripada za sljedeće pravne radnje u toku postupka:
[…] b. zastupanje tužitelja ili tuženog na pripremnom ročištu (nagrada obuhvata sve pripremne radnje potrebne za zastupanje na pripremnom ročištu). U slučaju ponovljenog postupka, nakon ukidajuće drugostepene odluke, punomoćnicima pripada pravo na potpunu nagradu i za ponovljeno pripremno ročište;
c. zastupanje tužitelja ili tuženog na ročištu za glavnu raspravu (nagrada obuhvata sve pripremne radnje potrebne za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu). U slučaju ponovljenog postupka nakon ukidajuće drugostepene odluke, punomoćnicima pripada pravo na potpunu nagradu i za ponovljeno ročište za glavnu raspravu;
Naknada po utrošenom satu Član 26.
Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
[…]
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.
Član 31.
Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.
Advokat ima pravo na naknadu troškova prevoza u visini cijene avionske karte ili drugog prevoznog sredstva koje koristi.
Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
[…] VI.Dopustivost
22. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
23. Prema članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
24. Ustavni sud zapaža da je apelant apelaciju broj AP 1157/21 podnio protiv rješenja Kantonalnog suda i presude Općinskog suda, pri čemu se u vrijeme podnošenja apelacije predmet nalazio pred Vrhovnim sudom na odlučivanju o apelantovoj izjavljenoj reviziji. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Vrhovnog suda od 17. veljače 2022. godine (koje je apelant dostavio uz apelaciju broj AP 1574/22) odbačena revizija koju je apelant izjavio protiv rješenja Kantonalnog suda od 26. veljače 2021. godine, te da, dakle, revizija nije bila učinkovit pravni lijek u konkretnom slučaju. Budući da je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena odluka Kantonalnog suda. Nadalje, osporenu odluku Kantonalnog suda apelant je primio 26. ožujka 2021. godine, a predmetna apelacija (AP 1157/21) podnesena je 8. travnja 2021 godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
25. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojega ne bi bile dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant u predmetnim apelacijama navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Općinskog suda i rješenje Kantonalnog suda kojim je odlučeno o troškovima predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješće 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog jasno proizlazi da se članak 6. Europske konvencije primjenjuje u odnosu na troškove postupka, bez obzira na to što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obveza, te da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.
U odnosu na osporene odluke Kantonalnog i Općinskog suda
31. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivno-pravnih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.), zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.; Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, toč. 24.–27.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni će sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se u apelaciji postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i Odvjetničke tarife, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, Ustavni sud najprije zapaža da je Općinski sud, kako to proizlazi iz osporene presude Općinskog suda, a nasuprot apelantovim navodima, u konkretnom slučaju dosudio apelantu troškove zastupanja na pripremnom ročištu (u iznosu od 240,00 KM) i troškove zastupanja na ročištu za glavnu raspravu (u iznosu od 240,00 KM), pa se apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu ukazuju neutemeljenim. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi također jasno obrazložili zbog čega nisu dosudili troškove odsustva apelantovog punomoćnika iz ureda i troškove prijevoza punomoćnika na ime uporabe osobnog automobila u konkretnom slučaju, zaključujući da su apelantovom zastupniku ovi troškovi već dosuđeni u drugom predmetu Općinskog suda u kojem je apelant istog dana i pred istim uređujućim sucem pristupio na pripremno ročište i na ročište za glavnu raspravu. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da su dali jasne razloge kako glede utvrđenog činjeničnog stanja tako i glede primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova u konkretnom slučaju nije proizvoljno.
34. Kada je riječ o apelantovom pozivanju na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na Odluku u predmetu broj AP 5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u tom predmetu Ustavni sud je ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se i apelant poziva u predmetnoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (u točki 8.) naveo da „zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa člankom 387. stavak (1) ZPP, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke […]“. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da se konkretan predmet razlikuje od navedenih predmeta, te da stoga potpuno neutemeljeno apelantovo pozivanje na predmetnu odluku Ustavnog suda.
35. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine presuda od 2. ožujka 2021. godine, stavak 18.).
37. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci žurne naravi (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novovi ć protiv Crne Gore, aplikacija broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).
Relevantno razdoblje
38. Ustavni će sud u odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati razdoblje od 11. kolovoza 2015. godine, kao dana podnošenja tužbe Općinskom sudu, pa do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 26. veljače 2021. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka je pet godina i šest mjeseci. Analiza duljine trajanja predmetnog postupka
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi. Glede ocjene složenosti predmeta, imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.
40. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim ponašanjem nije utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud primjećuje da je taj sud prvostupanjsku presudu donio nakon sedam mjeseci od podnošenja predmetne tužbe, što se u konkretnom slučaju ne može smatrati nerazumnom duljinom trajanja postupka pred prvostupanjskim sudom. Također, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud spis konkretnog predmeta dostavio Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude nakon nešto više od jednog mjeseca od prijema navedene žalbe u taj sud. Međutim, Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalnom sudu trebalo čak četiri godine i devet mjeseci da donese odluku o žalbi u predmetu koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi i koji nije složen, pa je, dakle, na ukupnu duljinu trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri utjecalo upravo neažurno postupanje Kantonalnog suda koji pri tome nije ponudio nikakvo opravdanje za navedenu duljinu trajanja postupka pred tim sudom. Dakle, na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina trajanja predmetnog postupka, koji je trajao pet godina i šest mjeseci, a koji je pri tome žurne naravi, nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pri čemu je ukupnoj duljini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio Kantonalni sud pred kojim se spis predmeta nalazio četiri godine i devet mjeseci i koji nije ponudio nikakvo opravdanje za duljinu trajanja postupka pred tim sudom. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
41. Prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
42. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na internetskoj stranici www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne duljine trajanja predmetnog postupka apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
43. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
44. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b)Pravo na imovinu
45. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u biti, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa od strane redovnih sudova, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda u svezi s povredom prava na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni. VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, trajao pet godina i šest mjeseci, pri čemu je ukupnoj duljini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio Kantonalni sud pred kojim se spis predmeta nalazio četiri godine i devet mjeseci i koji nije ponudio nikakvo opravdanje za duljinu trajanja postupka pred tim sudom.
47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne razloge glede utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredbi pozitivno-pravnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
48. Na temelju članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić