Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3612/20 (Evropski univerzitet Brčko distrikta)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kleveta
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3612/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3612/20, rješavajući apelaciju Evropskog univerziteta Brčko distrikta, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Evropski univerzitet Brčko distrikta protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 068614 20 Rev od 21. februara 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Evropski univerzitet Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Matić, advokat iz Bijeljine, podnio je 9. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 068614 20 Rev od 21. februara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili tuženi) i od Momčila Poljića (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 2. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i drugotuženi sud od 11. do 25. marta 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 29. aprila 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje, dok prvotuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 068614 13 P od 15. maja 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji glasi: „Obavezuju se solidarno tuženi […] da [apelantu] isplate naknadu materijalne štete, pričinjene davanjem lažnih izjava sredstvima javnog informisanja od strane [drugotuženog] koje su stvorile sliku nezakonitog rada, narušile ugled [apelanta] te time uticale na broj upisanih studenata na ovome Univerzitetu u vrijeme sprovođenja konkursa za drugi upisni rok, u iznosu od 1.301.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom […].Obavezuje se tuženi da putem sredstava javnog informisanja objave demante navoda i izvine se [apelantu] za nanešenu štetu. Ova presuda će biti objavljena putem sredstava javnog informisanja.“ Istom presudom je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove parničnog postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

6. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je apelant visokoškolska ustanova u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine, da je Odjel za obrazovanje Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine vodio postupak upravnog nadzora nad radom apelanta i u tom postupku donosio odluke (upravne akte) protiv kojih je apelant vodio upravne sporove. Utvrđeno je da je drugotuženi u svojstvu resornog šefa Odjela za obrazovanje Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjel) za Agenciju SRNA 26. juna 2013. godine izjavio „da je potrebno da dobro studenti razmisle pri svom budućem profesionalnom opredjeljenju i izboru fakulteta, odnosno da upišu onaj fakultet za koji su svjesni da nudi znanje, a ne samo formalni papir, jer će fakulteti prije ili kasnije ići na reviziju i da će se time pokazati koji su validni i koji imaju specifičnu težinu“, kao i da je drugotuženi kao šef Odjela Agenciji SRNA 28. avgusta 2013. godine izjavio „da je [apelantu] zabranjen rad [...] i da [apelant] neće moći upisivati studente niti organizovati ispite“, te da su tu izjavu prenijeli neki dnevni listovi i portali. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da je apelant u akademskoj 2013/2014. godini očekivao upis 2001 studenta, kada bi ostvario prihod u iznosu od 952.000,00 KM, a da je pored smanjenog interesa studenata za upis na studije (izgubljenog prihoda), imao i zahtjeve za ispis, zbog čega je ostvario i gubitak zbog izgubljenih školarina ispisom studenta, i to 22 studenta (koji su kao razloge naveli zatvaranje fakulteta, da im se diplome neće verifikovati i sl.) u iznosu od 225.000,00 KM i 23 studenta (koji nisu naveli razloge za ispis) u iznosu od 124.500,00 KM.

7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je utvrdio da se izjava drugotuženog, data 26. juna 2013. godine, ne može smatrati štetnim događajem, jer ona, sama po sebi, ne može uticati na štetnu posljedicu (smanjenje interesa ili odustanak studenata od studija na apelantovim studijskim programima). S druge strane, Osnovni sud je ocijenio da je drugotuženi, kada je dao izjavu od 26. avgusta 2013. godine („da je [apelantu] zabranjen rad [...] i da [apelant] neće moći upisivati studente niti organizovati ispite“), kao šef Odjela, morao znati za činjenicu da u to vrijeme nije bilo zabrane rada apelantu, kao i da je morao biti svjestan, zbog funkcije koju obavlja, nastupanja negativnih učinaka njegovih izjava po apelantov rejting i pad interesa za studijem na apelantovim studijskim programima. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu odredbe čl. 154 i 170 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) naglasivši da iz utvrđenih činjenica jasno proizlazi odgovornost drugotuženog za eventualno nanesenu materijalnu štetu, te da postoji i odgovornost prvotuženog kao poslodavca koji je dužan da kontroliše rad sopstvenih zaposlenika (član 170 ZOO). Prema ocjeni Osnovnog suda, u konkretnom slučaju je potpuno utvrđena osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva.

8. Međutim, Osnovni sud je ukazao da je drugotuženi, pored navedenih izjava, davao ovakve i druge slične izjave na drugim konferencijama za štampu, da je u tom periodu vođeno više upravnih i upravno-sudskih postupaka u pogledu apelantovog rada, što se sve dešavalo u kratkom periodu i izazvalo je pažnju i polemiku javnosti u Brčko distriktu BiH, tako da nije moguće jasno razlučiti koliki je broj studenata koji su odustali zbog spornih izjava od 26. juna i 26. avgusta 2013. godine (koje su predmet ove parnice), a koliki je broj studenata koji su odustali zbog svih ostalih dešavanja (što nije predmet ove parnice i bili su predmet drugih parnica). Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da nije pouzdano dokazano koji se dio utvrđenog iznosa nastale štetne posljedice od 1.301.500,00 KM, nalazi u kauzalnoj vezi sa štetnim događajima (sporna izjava od 28. avgusta 2013. godine), a koji se dio utvrđenog iznosa ne nalazi u kauzalnoj vezi sa štetnim događajima (već je u vezi s drugim događajima koji nisu bili predmet ovog postupka). Pored toga, Osnovni sud je ukazao da bi i prihod od neostvarene školarine bio samo bruto prihod, odnosno da nije poznat neto izgubljeni prihod, zbog čega je zaključio da nije dokazana visina postavljenog tužbenog zahtjeva.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 068614 18 Gž od 21. marta 2019. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

10. Apelacioni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepena presuda donesena pogrešnom primjenom procesne norme sadržane u članu 151 stav 4 ZPP jer je sud pogrešno tumačio šta znači pravni osnov tužbenog zahtjeva, zbog čega nije razumio da se u konkretnom slučaju radi o očiglednoj šteti nastaloj zbog klevete pa je bio dužan, odlučujući o zahtjevu tužioca, primijeniti relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete. Prilikom odlučenja, Apelacioni sud je imao u vidu navedenu odredbu člana 151 ZPP, koju je citirao, naglasivši da je u konkretnoj pravnoj stvari o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva prvostepeni sud morao odlučivati i odlučiti na osnovu činjenica koje je apelant iznio u tužbi i postupku. Naime, cijeneći da je apelant u konkretnom sporu naveo činjenice koje nesumnjivo ukazuju da od tuženih traži da mu naknade materijalnu štetu, i to da traži naknadu izgubljene dobiti (u pogledu utvrđivanja ovog vida materijalne štete proveo je i dokaz vještačenjem po vještaku ekonomske struke), Apelacioni sud je zaključio da su neosnovane „tvrdnja žalbe“ o povredi člana 151 stav 4 ZPP, jer je apelant iznio činjenični osnov u pogledu zahtjeva za naknadu materijalne štete (izgubljene dobiti) i prvostepeni sud je odluku o apelantovom zahtjevu (apelant je i u uvodu tužbe naveo da se radi o tužbi radi naknade štete) zasnovao na činjenicama koje je naveo (iznio) u tužbi i postupku i koje je dokazivao.

11. Prema ocjeni Apelacionog suda, apelant navodima iz žalbe nije doveo u pitanje pravilnost, odnosno zakonitost prvostepene presude. Naime, u konkretnom sporu, i prema tužbenom prijedlogu i prema činjeničnim navodima u tužbi i u postupku (koji navodi čine činjenični osnov), apelantov zahtjev je zahtjev za naknadu materijalne štete koja mu je prouzrokovana zbog manjeg broja upisanih studenata u odnosu na očekivani upis, a kako je do manjeg broja upisanih studenta i do zahtjeva za ispis upisanih studenata došlo zbog izjava drugotuženog koje je dao 26. juna i 26. avgusta 2013. godine kao šef Odjela apelant je tražio da mu tuženi solidarno nadoknade prouzrokovanu materijalnu štete u iznosu od 1.301.500,00 KM (koji iznos je utvrđen vještačenjem po vještaku ekonomske struke, koji dokaz je apelant predložio i proveo u postupku). Slijedom navedenog, Apelacioni sud je ocijenio da, prema apelantovim činjeničnim navodima, za koje je sud vezan, tako da svoju odluku može zasnovati samo na činjeničnom osnovu na koji se apelant pozvao, apelantov zahtjev u predmetnom sporu je zahtjev za naknadu materijalne štete koju predstavlja izgubljena dobit, a koju čini spriječeno povećanje njegove imovine. Apelacioni sud je ocijenio da kod ovakvog stanja stvari apelant navodima žalbe da je njegovom zahtjevu u predmetnom sporu trebalo udovoljiti primjenom Zakona o zaštiti od klevete nije doveo u sumnju ocjenu prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev apelanta zahtjev za naknadu izgubljene dobiti (naveo je apelant u činjeničnom osnovu zahtjeva činjenice koje su relevantne za zahtjev s osnova izgubljene dobiti i u postupku, dokazima koje je predložio i proveo, dokazivao upravo te činjenice), pa u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud nije mogao apelantu pružiti pravnu zaštitu primjenom Zakona o zaštiti od klevete „kao materijalnom pravu čijom primjenom je tužbenom zahtjevu svakako trebalo udovoljiti“.

12. Kako je apelantov zahtjev u predmetnom sporu zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene dobiti, Apelacioni sud je zaključio da je, u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, apelant morao dokazati postojanje opštih pretpostavki odgovornosti za naknadu štete prema odredbama čl. od 154 do 209 ZOO, odnosno dokazati da je lice odgovorno za štetu počinilo protivpravnu radnju zbog koje je šteta nastala licu koje traži naknadu štete i da postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice (koje pretpostavke odgovornosti se moraju kumulativno ispuniti), a što znači da je apelant bio dužan da dokaže i visinu štete koja mu je štetnim radnjama drugotuženog prouzrokovana, s tim da se, prema odredbi člana 189 stav 3 ZOO, pri ocjeni visine izgubljene dobiti uzima u obzir dobitak (korist) koji bi apelant na osnovu realnih očekivanja i po redovnom toku stvari (ili prema posebnim okolnostima) stekao da nije bilo štetnikove radnje. Slijedom navedenog, Apelacioni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant, dokazima koje je proveo u postupku, nije pouzdano dokazao „visinu postavljenog tužbenog zahtjeva“ jer nije dokazao koji dio od utvrđenog iznosa štete od 1.301.500,00 KM se nalazi u uzročnoj vezi s izjavom drugotuženog od 26. avgusta 2013. godine (za koju izjavu je sud našao da jeste, kao netačna izjava, štetna radnja) s obzirom na to da je prema utvrđenom činjeničnom stanju u postupku u kratkom periodu drugotuženi davao i druge izjave na konferencijama za štampu i vođeno je više upravnih i upravno-sudskih postupaka u pogledu statusa i rada apelanta, pa je, kada se apelant pozvao na konkretne izjave drugotuženog, bilo potrebno, u pogledu iznosa naknade štete koji apelant ima pravo potraživati od tuženih, pouzdano utvrditi koji broj studenata je odustao od upisa zbog izjava drugotuženog na koje se pozvao apelant i koji broj studenata je tražio ispis zbog tih izjava (pouzdano utvrditi visinu štete koja je apelantu time prouzrokovana).

13. Odlučujući o apelantovoj reviziji, reviziono vijeće Apelacionog suda je Presudom broj 96 0 P 068614 20 Rev od 21. februara 2020. godine reviziju odbilo kao neosnovanu.

14. Prema ocjeni Apelacionog suda, nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da su nižestepeni sudovi trebali tužene obavezati da mu nadoknade štetu zbog klevete s obzirom na to da se Zakon o zaštiti od klevete, prema odredbi člana 5 stav 1 primjenjuje na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira na to kako je zahtjev označen. U vezi s tim, Apelacioni sud se pozvao i citirao odredbu člana 151 ZPP, naglasivši da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio od suda donošenje presude kojom će obavezati tužene da mu naknade materijalnu štetu koju je uzrokovao drugotuženi u funkciji zaposlenika (šefa resornog Odjela) prvotuženog „davanjem lažnih izjava“. Kako je apelant predložio i izvodio dokaze u tom pravcu (dokazivao je bruto visinu materijalne štete, odnosno bruto visinu izgubljene školarine), a tuženi se očitovao o osnovanosti tako postavljenog tužbenog zahtjeva, Apelacioni sud je ocijenio da je obaveza prvostepenog suda (a onda i drugostepenog) bila da svoju odluku zasnuje na činjeničnom osnovu na koji se pozvao apelant, u protivnom bi onemogućio tužene da daju odgovarajući odgovor na tužbu i istaknu odgovarajuće prigovore tužbenom zahtjevu. Kako na osnovu provedenih dokaza nije pouzdano utvrđena visina materijalne štete, odnosno visina izgubljenog prihoda od školarina (nije utvrđeno da je iznos od 1.301.500,00 KM u uzročnoj vezi sa spomenutim izjavama, ne računajući da nije utvrđen ni neto izgubljeni prihod od školarina), Apelacioni sud je ocijenio da nižestepeni sudovi nisu mogli prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete. S obzirom na to da apelant nije postavio tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog klevete i tuženi nisu bili u prilici (nije im omogućeno) da iznesu odgovarajuće prigovore takvom zahtjevu i eventualno predlože i izvedu odgovarajuće dokaze, Apelacioni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu mogli primijeniti materijalno pravo, tj. Zakon o zaštiti od klevete, na činjenice koje nisu ni iznesene, ni utvrđene u postupku (u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koje je postavila stranka i na osnovu činjenica koje je iznijela stranka, u tom smislu apelant je trebao dokazati činjenice koje su stvarni osnov tužbe, a tuženi one činjenice na kojima zasnivaju svoje prigovore tužbenom zahtjevu).

15. Što se tiče odgovornosti tuženih za štetu, Apelacioni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu propisane odredbom čl. 154 i 155 ZOO. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da je apelant morao dokazati da su spomenute izjave date na konferencijama za štampu u uzročnoj vezi s utvrđenim bruto iznosom izgubljenih školarina, a onda dokazati i visinu neto izgubljenog prihoda. Pri tome je Apelacioni sud naglasio da nižestepeni sudovi nisu mogli primijeniti kriterijum iz odredbe člana 189 stav 1 ZOO budući da nije utvrđena visina štete, odnosno visina izgubljene koristi uzrokovana štetnim događajima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

17. U suštini, apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da reviziono vijeće Apelacionog suda nije odgovorilo na revizione navode, niti je obrazložio odluku na način za koji se može opravdano zaključiti da pobijana presuda sadrži odlučujuće činjenice na osnovu kojih se može smatrati da je zadovoljen minimum standarda prava u smislu pravičnog suđenja i nepostojanja proizvoljnosti u primjeni istog. Proizvoljnost u primjeni zakonskih propisa se ogleda primjeni Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, a koje se ogleda u selektivnoj i proizvoljnoj primjeni ovih zakonskih propisa od strane redovnih sudova pri rješavanju spornog pitanja.

18. Apelant ističe da su nižestepeni sudovi preusko tumačili i primjenjivali samo odredbe ZOO, te na taj način propustili da primijene materijalne odredbe Zakona o zaštiti od klevete koji je u svakom slučaju lex specialis u odnosu na ZOO. Smatra da su redovni sudovi, osim odredbi Zakona o zaštite od klevete, trebali primijeniti i odredbe ZOO, posebno člana 154. U prilog navodu iz revizije da je Zakon o zaštiti od klevete lex specialis i da utvrđuje odgovornost za sve vidove štete kao cjeline (materijalne i nematerijalne) prouzrokovane klevetničkim djelovanjem, a da se ZOO primjenjuje supsidijarno proizlazi i iz Odluke Ustavnog suda BiH broj AP 2756/07.

19. Nadalje, apelant je ukazao i na stav Vrhovnog suda Republike Srbije prema kojem šteta prouzrokovana povredom ugleda pravnog lica predstavlja cjelinu štete (materijalne i nematerijalne) koja je oštećenom prouzrokovana i da način na koji je ona deklarisana u tužbi kao materijalna, nematerijalna ili samo šteta nije od značaja za odlučivanje.

20. Apelant potražuje troškove sastavljanja apelacije po punomoćniku advokatu u iznosu pobliže navedenom u apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

21. Apelacioni sud je naveo da je u osporenoj odluci dao svoje pravno mišljenje u vezi s predmetnim sporom, odnosno u vezi s navodima iz izjavljene revizije, s dovoljnim i jasnim razlozima, te smatra da nije potrebno posebno izjašnjenje, kao i da smatra da nisu povrijeđena zaštićena prava na koja apelant ukazuje.

22. Osnovni sud je naveo da ostaje u cijelosti pri svim zaključcima iznesenim u pobijanoj prvostepenoj presudi, te smatra da je pri donošenju osporene odluke postupio u skladu sa zakonskim propisima koje je trebalo primijeniti. Smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Drugotuženi je naveo da je pozivanje na povredu prava na imovinu paušalno, da je apelantu u postupku pred redovnim sudovima omogućeno predlaganje i izvođenje dokaza, ali da nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva za naknadu štete. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Tužba i njen sadržaj Član 151. stav 4.

(4) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.

Član 239.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Odgovornost organizacije udruženog rada Član 170.

(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara organizacija udruženog rada u kojoj je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

(2) Oštećenik ima pravo zahtevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namerno.

(3) Odredbom stava 1. ovog člana ne dira se u pravila o odgovornosti za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne delatnosti.

Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. 1. i 3.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 068614 20 Rev od 21. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. avgusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 9. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant pobija presudu Apelacionog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i iz člana 17 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi naknade štete, dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa proizlazi da apelant o čijim pravima i obavezama je odlučivano u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Takođe, Evropski sud kontinuirano ističe da je prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Sud ne treba postupati kao tijelo četvrte instance, te stoga neće, prema članu 6 stav 1, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Jedini zadatak Evropskog suda u vezi sa članom 6 Evropske konvencije je da ispita predstavke u kojima se navodi da domaći sudovi nisu poštovali „specifične procesne garancije“ utvrđene u tom članu ili da „vođenje postupka u cjelini nije garantovalo podnosiocu predstavke pravično saslušanje” (vidi Evropski sud, De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 171). Ovakvu praksu slijedi dosljedno i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25 s daljnjim referencama).

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26 i Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.

36. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je presudom Apelacionog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu isplate naknadu materijalne štete u vidu izgubljene dobiti uzrokovane izjavama drugotuženog datim na konferencijama za štampu 26. juna i 26. avgusta 2013. godine u funkciji zaposlenika prvotuženog. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud razmotrio apelantove revizione navode, koje ponavlja i u apelaciji, i da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne i argumentovane razloge zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan (koju odluku su potvrdili drugostepeni i revizioni sud), pri čemu je istakao da je drugotuženi, pored spornih izjava koje su predmet konkretnog spora, davao i druge slične izjave na drugim konferencijama za štampu, da je u spornom periodu vođeno više upravnih i upravno-sudskih postupaka u pogledu rada apelanta, tako da nije moguće jasno razlučiti koliki je broj studenata koji su odustali zbog spornih izjava od 26. juna i 26. avgusta 2013. godine (koje su predmet ove parnice), a koliki je broj studenata koji su odustali zbog svih ostalih dešavanja (što nije predmet ove parnice i bili su predmet drugih parnica). Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud zaključio da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 657/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu Ustavni sud je odlučivao o apelaciji istog apelanta (Evropski univerzitet Brčko distrikta), te je u presudi osporenoj tom apelacijom Apelacioni sud, između ostalog, istakao „da je predmet spora apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi solidarno naknade materijalnu štetu uzrokovanu kako tvrdi 'nezakonitim sprovođenjem nadzora' apelantovog rada, prekoračenjem ovlašćenja i davanjem izjave sredstvima javnog informisanja, koje su stvorile sliku nezakonitog rada, narušile mu ugled, te […] da su nižestepeni sudovi, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, zaključili da apelant nije dokazao postojanje svih kumulativno zakonom traženih pretpostavki za odgovornost tuženih za štetu“. Raspravljajući navode apelacije u tom premetu, Ustavni sud je zaključio da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, odlučujući o žalbi, a nakon toga i o apelantovoj reviziji, jasno i argumentovano obrazložio zašto je odbio kao neosnovanu žalbu, odnosno reviziju apelanta i potvrdio prvostepenu presudu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke ocijenio da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da su nižestepeni sudovi trebali tužene obavezati da mu nadoknade štetu zbog klevete, naglasivši da apelant nije postavio tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog klevete (niti je tuženim data mogućnost da se izjasne o takvom zahtjevu i eventualno predlože i izvedu odgovarajuće dokaze), nego naknadu materijalne štete u vidu izgubljene dobiti, zbog čega u konkretnom slučaju nisu primijenili Zakon o zaštiti od klevete. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje presude zasnovali na činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostepeni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

37. U odnosu na navode iz apelacije da Apelacioni sud nije odgovorio na revizione navode, niti je obrazložio odluku na način za koji se može opravdano zaključiti da pobijana presuda sadrži odlučujuće činjenice na osnovu kojih se može smatrati da je zadovoljen minimum standarda prava u smislu pravičnog suđenja i nepostojanja proizvoljnosti u njegovoj primjeni, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njim posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, suprotno navodima iz apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane i jasne razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

38. Takođe, u pogledu apelantovog pozivanja na drugačiju praksu sudova u drugim susjednim državama (Vrhovnog suda Republike Srbije), Ustavni sud podsjeća da je prvenstveno na domaćim organima, posebno sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava. Imajući u vidu da je prethodno zaključeno da su apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava neosnovani, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. Konačno, apelant je zatražio i naknadu troškova za sastavljanje apelacije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, koji troškovi padaju na teret apelanata.

Ostali navodi

40. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 17 Evropske konvencije. Apelant navode o kršenju navedenih prava vezuje za primjenu materijalnog prava. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da u tom segmentu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te kako nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi zloupotrijebili pravo na apelantovu štetu, to su i ovi apelantovi navodi neosnovani. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 17 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene dobiti, uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

42. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 17 Evropske konvencije kada apelant navode o kršenju tih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3612/20 (Evropski univerzitet Brčko distrikta) | Sudska praksa | Aktio