Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-502/21 (I. O.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-502/21
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 502/21, rješavajući apelaciju Ismaila Omeragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ismaila Omeragića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 K 053684 20 Kž 2 od 4. novembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ismail Omeragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnio je 11. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 K 053684 20 Kž 2 od 4. novembra 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona Travnik (u daljnjem tekstu Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor koji je 18. maja 2022. godine proslijeđen apelantu radi eventualnog izjašnjenja (nije se izjasnio).
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Općinski sud je donio Presudu broj 46 0 K 053684 20 K2 od 21. jula 2020. godine kojom je apelanta proglasio krivim što je u svojstvu direktora preduzeća i odgovorne osobe Agencije za promet nekretnina (u daljnjem tekstu: Agencija) zaključio ugovor o zastupanju sa oštećenom N. M. (u daljnjem tekstu: oštećena) kojim je ona prenijela ovlaštenja na Agenciju i odgovornu osobu Agencije da obavi sve radnje na kupoprodaji nekretnine (precizirano) na kojoj je oštećena imala pravo korištenja sa dijelom 1/2, pa u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist zloupotrijebio je ovlaštenja iz tog ugovora tako što je prodao tu nekretninu kupcu Z. M. za iznos od 22.500,00 KM i od tog kupca u više navrata preuzimao novac i pri tome mu izdavao priznanice kao dokaz o preuzimanju novca, a koji novac nije predavao oštećenoj, već je prisvojio njen dio, kojoj pripada jedna polovina tog novca u iznosu od 11.250,00 KM. Na taj način je sebi pribavio protupravnu imovinsku korist, a za taj iznos oštetio oštećenu. Time je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) pa ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. U skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, od apelanta je oduzeta protupravno stečena imovinska korist, a oštećeni (oštećena N. M., Lj. P. i Z. M.) u cijelosti su upućeni na parnicu sa imovinskopravnim zahtjevom.
5. U obrazloženju presude sud je naveo tok postupka, da je došlo do ponavljanja postupka, da je u ponovljenom postupku optužnica izmijenjena, te provedene dokaze u ponovljenom postupku. Općinski sud je naveo da je cijenio sve dokaze u spisu pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, ali je u presudi obrazložio samo odlučne činjenice i iznio zaključke samo o činjenicama koje su od važnosti za odluku, a sve u skladu s principima slobodne ocjene dokaza koja je ograničena jedino pravilom njihove zakonitosti, kojoj stranke u postupku nisu prigovarale.
6. Dalje, Općinski sud navodi da je jedina nesporna okolnost u postupku činjenica da postoji privatna kuća sa dvorištem (precizirano dalje), da je ranija vlasnica predmetne kuće S. I. vršila radove na građevinskom zemljištu i izgradila predmetnu nekretninu. Sporna okolnost je činjenica da je u A vlasničkom listu uknjižena država, a kao korisnici nekretnine i prava građenja Lj. P. i oštećena N. M., a odobrenje za građenje je dobila S. I. od koje su „oštećene“ kuću i naslijedile, pa je apelant insistirao da je ustvari oštećena N. M. prevarno postupila jer mu nije dala sve podatke o vlasništvu nad spornom kućom.
7. Nadalje, sporne okolnosti u konkretnom postupku su da li je apelant imao svojstvo direktora i odgovorne osobe Agencije i da li je preciziranog dana zaključio validan ugovor o zastupanju sa oštećenom N. M., kojim mu je ona prenijela ovlaštenja na Agenciju i odgovornu osobu Agencije da obavi sve radnje na kupoprodaji nekretnine, pa je u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist zloupotrijebio ovlaštenja iz tog ugovora na način da je prodao tu nekretninu kupcu Z. M. za iznos od 22.500,00 KM i od tog kupca u više navrata preuzimao novac i pri tome mu izdavao priznanice kao dokaz o preuzimanju novca, a koji novac nije predavao oštećenoj N. M., već ga je prisvojio, kao i okolnost da li je imao ovlast da zaključi predugovor.
8. Općinski sud je naveo odredbu člana 2. stav 6. KZ (odgovorna osoba), te je ukazao na rješenje Općinskog suda u Travniku iz kojeg je vidljivo da je de lege bio direktor u Agenciji (do 26. marta 2007. godine), a 25. januara 2007. godine je zaključio sa oštećenom N. M. ugovor o zastupanju, a koji je osnov svih daljnjih radnji koje je poduzimao u njenom predmetu i kojim mu je ona prenijela ovlaštenja na Agenciju i apelanta kao odgovornu osobu te agencije da obavi sve radnje na kupoprodaji nekretnine. Dalje je navedeno kada je izvršena promjena (26. marta 2007) direktora i da je direktorica apelantova supruga. Dalje je naveden apelantov iskaz (kako sud navodi kontradiktoran i nesuglasan iskazima drugih svjedoka), te je sud zaključio da je apelant bio osnivač i vlasnik Agencije i osoba koja je (prema njegovom iskazu) obavljala faktički sve poslove, i to de facto od 25. marta 2007. godine, a de jure 25. januara 2007. godine, te su tačni navodi iz optužnice koji apelanta kvalifikuju kao odgovornu osobu.
9. Dalje, Općinski sud ukazuje na ugovor o zastupanju (od 25. januara 2007. godine) kojim se apelant kao zastupnik oštećene N. M. obavezao da u njeno ime i za njen račun vrši radnje za prodaju nekretnine, a što je i sam apelant potvrdio u iskazu, kao i oštećena N. M., kao i druge pravne radnje – prijenos iza umrle I. S., da će napraviti predugovor i primiti kaparu – što se i desilo kada je apelant našao kupca Z. M.
10. Općinski sud je ukazao na predugovor o kupoprodaji nekretnina od 23. aprila 2007. godine zaključen između N. M. koju zastupa apelant i koja je naznačena kao budući prodavač i Z. M. sa druge strane kao budućeg kupca i uslovi predviđeni njime. Sud nije našao da su tačni navodi odbrane da je bilo šta u tim ugovorima bilo sporno za oštećenu N. M. i za apelanta kod tumačenja, posebno jer se radi o tipskim ugovorima koje inače zaključuju agencije za nekretnine.
11. Z. M. je prema tom ugovoru i prema vlastitom iskazu, te iskazu N. M. i apelanta nesporno priznanicama uplaćivao na ruke iznos kupoprodajne cijene apelantu do 30. juna 2009. godine. Kako osim tog predugovora ne postoji niti jedan legitimni dokument prema kojem bi Z. M. isplatio ugovorene rate u ime i za račun Lj. P., Općinski sud je zaključio da je apelantova izjava ovjerena kod notara D. i sačinjena s ciljem da se oštećena N. M. dovede u zabludu, odnosno da apelant izbjegne da joj da iznos od 22.500 KM. Po mišljenju Općinskog suda, iako je Z. M. izjavio da su priznanice bile na Lj. P., on priznanice nije sačinjavao, predugovor je sačinjen na oštećenu N. M. pa su i priznanice trebale biti na nju. Iskaz svjedoka Z. M. Općinski sud je cijenio kao iskren, uvjerljiv i u saglasnosti s ostalim provedenim dokazima.
12. Dalje je sud ukazao da ne može povjerovati apelantu da je N. M. prema njemu postupala prevarno, što je naveo na stranici 11, ukazujući da je opomena pred tužbu koju je poslao N. M. bila način da je „zastraši“, a pri tome je pozove da mu dostavi punomoć kako bi sklopio predugovor sa H. M. (sinom Z. M.). Općinski sud je naveo da za sud ni apelantova navedena izjava data kod notara D. nema nikakav suštinski značaj, već sud utvrđuje da je kod apelanta postojao ne samo umišljaj već i direktni umišljaj na počinjenje ovog djela.
13. Vremenski slijed sporne punomoći koju je N. M. (prema apelantovom mišljenju prevarno) dala advokatu A. S. je za Općinski sud nesporna i logična te pojašnjena od oštećene N. M. Naime, prema iskazu N. M., ona saznaje za kupca kada je potpisan i predugovor, ali ne zna da je kupac uplatio ikakav značajniji iznos jer joj je od kapare apelant dao samo 100 KM. Ona čeka i kad joj je jasno da kupac ni nakon dvije godine ulaska u posjed kuće ne plaća bilo kakav iznos, odlazi kod drugog advokata kako bi tužila Z. M.
14. Iz iskaza svjedoka N. M., Z. M., a i samog apelanta, N. M. nije provodila ostavinski postupak, što joj je bila obaveza po ugovoru, ali je upoznata da je Z. M. uplatio kako iznos kapare tako i ostatka iznosa apelantu (ukupno 22.500,00 KM), što ne spori ni apelant. Odbrana samo spori okolnost kome pripadaju ti novci – Lj. P. ili N. M., ali ta okolnost nije nerazjašnjena. Nesporno je utvrđeno da je apelant primio novac od Z. M., da kupoprodaja kuće nikada nije završena, a da N. M. prema svim materijalnim dokazima u spisu pripada polovina iznosa kupoprodajne cijene.
15. Dalje, na stranici 12. Općinski sud je naveo da je apelant dao N. M. samo 100,00 KM i navodno platio neki dug za struju oko 70,00 KM, za što nema dokaza, a navodno ostatak novca šalje Lj. P. „po navodnoj punomoći vidljive iz otpravka izvornika notara [J. D.] koja je ustvari izjava volje“, te dalje sud navodi određene nelogičnosti u apelantovim izjavama, zbog čega je njegove tvrdnje cijenio kao netačne. Dalje je ukazano na prijavu o izvršenom krivičnom djelu zajedničke advokatske kancelarije A. S. i A. M. (izuzeta od advokata A. S.) u kojoj je vidljivo da je apelant u svojstvu svjedoka dao izjavu pod zakletvom i naveo da je N. M. dao 100,00 KM i platio dug za struju i ponovni priključak struje, a da novac N. M. nije dao jer je bio usmeni dogovor da preda novac Lj. P. N. M. je trebala svoj iznos da dobije kad se zaključi kupoprodajni ugovor, a što je suprotno iskazu oštećene N. M. i od pismeno zaključenog ugovora o zastupanju i predugovora o kupoprodaji, kao i apelantovih drugih izjava koje je sud naveo.
16. Općinski sud je ukazao i na otpravak izvornika notara Dž. M. (tri godine nakon dogovora sa apelantom i tri godine nakon zaključenja predugovora sa Z. M.) iz kojeg je vidljivo da je N. M. pred notarom ovlastila – opunomoćila advokata A. S. u svrhu prodaje nekretnine, da je tada N. M. prijavila apelanta da je nastupio prevarno (a onda apelant njoj šalje opomenu pred tužbu) i da je doveo u zabludu jer je zaključio predugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, primio kaparu u iznosu od 5 000 KM, a zatim i iznos od 17.500,00 KM, koji joj apelant nije predao, već ga je zadržao i iskoristio klauzulu predugovora u kojoj je naznačeno da će se ugovor o kupoprodaji zaključiti tek kad se isplati kompletna kupoprodajna cijena od 45.000 KM, do čega nikada nije došlo.
17. Općinski sud je ukazao na datume iz kojih je vidljivo da N. M. tek nakon što tri godine od pronalaženja kupca i njegovog useljenja u kuću ne prima nikakvu naknadu odlazi kod advokata. Stoga je ova njena punomoć samo potvrda njenog iskaza.
18. Općinski sud je i iz apelantovog iskaza zaključio da je prijava bila apsolutno opravdana, ne samo iz razloga jer apelant ni do danas N. M. ne isplaćuje sporni iznos već nakon tri godine od zaključenja ugovora o zastupanju odlazi kod notara D. gdje daje svoju izjavu volje (dakle nešto što mu ne traži niko) i navodi da ga je Lj. P. opunomoćila da zastupa i nju prilikom kupoprodaje predmetne nekretnine. Općinski sud je naveo da navedeni dokaz nije u kontradiktornosti sa ostalim dokazima jer je logično da je i Lj. P. kao druga nasljednica i titular prava na nekretnini saznavši da postoji kupac opunomoćila čovjeka koji je tog kupca našao. Ono što je Općinski sud ubijedilo da je takvo apelantovo ponašanje neprofesionalno i prevarno, dakle i umišljajno, jest činjenica da na osnovu punomoći iz Beograda apsolutno zanemaruje potpuno legitiman ugovor o zastupanju N. M. i predugovor o kupoprodaji koji zaključuje kao njen punomoćnik. Dakle, logično bi bilo očekivati da kada strana ne ispunjava odredbe nekog ugovora primljeni novac se vrati kupcu, odnosno kapara se zadržava i uzima se dogovoreni procent. Apelant je, kako je naveo Općinski sud, samovoljno zadržao primljeni novac i na taj način pribavio sebi protupravnu korist, pri čemu sudu njegove kontradiktorne izjave o slanju novca Lj. P. ne znače ništa jer se ne radi o 100 KM, već se radi o iznosu koji je vrlo značajan i bitan, te je i apelantu kao osobi koja se bavi poslom kupoprodaje nekretnina bitno da za sav primljeni i predati novac ima uplatnice, potvrde i dokaze o eventualnim transferima, pa čak i da troškovi transakcije budu enormni.
19. Isto tako, Općinski sud je naveo da mu nije jasna logika odbrane prema kojoj apelant smatra da Lj. P. ima više prava od N. M. i da ima prvenstvo u naplati i da još apelant ide u Beograd o svom trošku kako bi ispoštovao svoje obaveze prema Lj. P., a ostavlja N. M. da se preko drugog advokata bori za svoj dio putem suda. Svi dokazi pojedinačno i u međusobnoj vezi, te saglasne izjave svih saslušanih svjedoka, pa i apelanta, prema zaključku Općinskog suda, upućuju da je apelant počinio krivičnopravne radnje kako mu je to stavljeno na teret, i to sva bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, dakle njegov kvalifikovani oblik, zloupotrijebio ovlaštenja koja su mu data ugovorom o zastupanju, a kasnije i predugovorom o kupoprodaji da je prodao spornu nekretninu kupcu Z. M. za iznos od 22.500,00 KM i od tog kupca u više navrata preuzimao novac i pri tome mu izdavao priznanice kao dokaz o preuzimanju novca, a koji novac nije predavao oštećenoj N. M. već je prisvojio njen dio, kojoj pripada jedna polovina tog novca u iznosu od 11.250,00 KM, na koji način je sebi pribavio protupravnu imovinsku korist, a za taj iznos oštetio oštećenu N. M. a i samog Z. M. Općinski sud je zaključio da je apelant krivično djelo počinio s direktnim umišljajem, tj. znao je da primljeni novac po predugovoru o prodaji nekretnine treba predati N. M. kao kaparu, ali po prijemu novca od Z. M. novac nije predao N. M., na koji je način sebi pribavio protupravnu imovinsku korist.
20. Na stranici 14. Općinski sud je dao razloge za odluku o kazni. Kako je u konkretnom slučaju evidentno da je vlasnik predmetne nekretnine država, da su oštećeni sklapali nekakve dogovore oko isplate preostalog iznosa predmetne nekretnine, to je sud smatrao da su oštećeni kako N. M. tako i Lj. P. (jer je polovina iznosa njena), te Z. M. koji je iznos i platio apelantu, pa ih je sud sa imovinskopravnim zahtjevom u cijelosti uputio na parnicu. Od apelanta je temeljem odredbi člana
413. ZKP-a oduzeta protupravno stečena imovinska korist u iznosu od 11.250,00 KM, a za koji je Općinski sud sa sigurnošću utvrdio da nije uplaćena N. M.
21. Kantonalni sud je donio Presudu broj 46 0 K 053684 20Kž 2 od 4. novembra 2020. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu od 21. jula 2020. godine potvrdio.
22. U obrazloženju presude, između ostalog, Kantonalni sud je naveo da je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti (da li je na apelantovu štetu došlo do povrede Krivičnog zakona u smislu člana 321. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, u daljnjem tekstu ZKP) pa je odlučio kao u izreci, za šta je dao slijedeće razloge.
23. U žalbi je apelant tvrdio da je prvostepeni sud počinio brojne bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pa se u nastavku žalbe prvo ukazuje na povredu prava na odbranu iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP. Navedena povreda se, prema apelantovom mišljenju, ogleda u tome da nisu pravilno niti zakonito cijenjeni dokazi koje je izvela odbrana, za razliku od favorizovanja i prihvatanja paušalnih dokaza optužbe. Odbrana je tvrdila da sud nije poklonio vjeru dokazima odbrane, odnosno apelantu kao svjedoku i materijalnim dokazima kojima se nastojalo dokazati da je apelant posredovao u prodaji predmetne nekretnine u ime i za račun Lj. P. kojoj je predao novac dobijen od kupca Z. M., a što proizlazi i iz apelantove izjave ovjerene od notara J. D., te da u ovom predmetu N. M. nije oštećena. U takvom postupanju prvostepenog suda žalba vidi i povredu odredbe člana 15. ZKP.
24. Kantonalni sud je naveo da ovi žalbeni prigovori nisu osnovani. U suprotnom, svaki put kada sud ne bi prihvatio kao pouzdane i vjerodostojne dokaze odbrane bila bi počinjena bitna povreda na koju se prednjim prigovorima ukazuje. Kantonalni sud je naveo da je, osim toga, iz obrazloženja pobijane presude vidljivo da prvostepeni sud, u skladu s odredbom člana 296. stav 2. ZKP, jeste savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa tako i sve dokaze koji su izvedeni po prijedlogu odbrane. Na osnovu takve ocjene izveo je svoj konačan zaključak da je apelantova krivnja dokazana za radnje za koje je optužen izmijenjenom optužnicom. U slučaju kada su, u pravilu, dokazi optužbe i odbrane suprotni na okolnost postojanja odlučnih činjenica onda se podrazumijeva i logično je da sud dokaze jedne strane ocijeni kao vjerodostojne, a dokaze druge strane na suprotan način i da o tome iznese određene i potpune razloge, kako to uostalom propisuje odredba člana 305. stav 7. ZKP.
25. Naredna bitna povreda krivičnog postupka na koju se žalbom ukazuje je povreda propisana odredbom člana 312. stav 1. tačka k) ZKP, a ogleda se u tome da je izreka presude nerazumljiva, proturječna razlozima presude i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama kojima bi se utvrdila apelantova krivična odgovornost, pa se u vezi s tim ne cijeni činjenica koja je dokazana da je oštećena N. M. prevarno postupala prema apelantu (kao da je vlasnica cijele nekretnine a ne jednog njenog dijela), da apelant nije imao svojstvo odgovorne osobe od 26. marta 2007. godine kada je njegova supruga registrovana kod nadležnog suda kao direktor i osoba ovlaštena za zastupanje Agencije, da oštećena N. M. u konačnici nije oštećena jer je još uvijek vlasnik predmetne nekretnine, te da je iznos od 22.500,00KM isplaćen na ime suvlasničkog dijela Lj. P. (što potvrđuju dokazi koji su navedeni).
26. Kantonalni sud je naveo da ni ovi žalbeni prigovori nisu osnovani jer nema ničega nerazumljivog u izreci osporene presude nego se naprotiv na jasan i konkretan način opisuju radnje krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim uz navođenje svih bitnih obilježja krivičnog djela. Dalje se (kako je naveo Kantonalni sud) u obrazloženju presude, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud jasno očitovao na osnovu kojih dokaza izvodi zaključak o dokazanosti apelantove krivnje, a to su iskazi svjedoka-oštećene N. M., svjedoka Z. M., te materijalni dokazi pobrojani u obrazloženju osporene presude (prvenstveno ugovor o zastupanju zaključen 25. januara 2007. godine), sve u vezi s objektivnim dokazima koji se ničim ne mogu dovesti u pitanje (zemljišnoknjižni izvadak i izvod iz registra Općinskog suda u Travniku za Agenciju), za šta je dao vrlo uvjerljive razloge, koje je kao takve prihvatio u potpunosti i Kantonalni sud, te dalje pojasnio na stranici 3. Dakle, razlozi o vjerodostojnosti izvedenih dokaza optužbe koje je dao prvostepeni sud u pobijanoj presudi, i prema ocjeni Kantonalnog suda, jesu valjana i dovoljna činjenična osnova da se izvede zaključak kako je s potpunom sigurnošću dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je osporenom presudom proglašen krivim.
27. Konačno, bitnu povredu odredaba krivičnog postupka odbrana vidi i u povredi odredbe člana 312. stav 2. ZKP-a. Međutim, u žalbi nigdje nije precizirano koju je to konkretno odredbu ZKP-a prvostepeni sud nepravilno primijenio ili je uopće nije primijenio prilikom donošenja prvostepene presude i zašto je to bilo ili moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude, pa su ovi prigovori ocjenjeni kao paušalni, a time i neosnovani.
28. Kantonalni sud je naveo da se žalbom tvrdilo da je nižestepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i uslijed toga pogrešno donio zaključke o postojanju i dokazanosti bitnih obilježja predmetnog krivičnog djela, što je u konačnici imalo za posljedicu nezakonitu presudu. U tom smislu, odbrana je osporavala postojanje štete za oštećenu N. M. (tvrdnjom da je oštećena prema zemljišnoknjižnim evidencijama i danas suvlasnik nekretnine koja je predmet postupka).
29. Kantonalni sud je naveo da se žalbom zanemaruje činjenica da je apelant proglašen krivim za kvalifikovani oblik krivičnog djela zloupotrebe položaja iz člana 383. stav 2. KZ, za koje nanošenje kakve štete ili teža povreda prava drugog nije bitno obilježje krivičnog djela. Bitno obilježje ovog krivičnog djela je pribavljanje imovinske koristi koja prelazi 10 000,00 KM, a što jeste sadržano u izreci prvostepene presude, kao i razlozima kojima se rukovodio prvostepeni sud pri donošenju presude, što sud dalje pojašnjava (str. 4. i 5, ukazujući da određene činjenice koje su bile osnova za presudu nisu dovedene u pitanje ni samom žalbom). Kantonalni sud je naveo da je zadržavanjem i prisvajanjem iznosa od 11.250,00 KM, koliko otpada na idealni dio primljenog iznosa kupoprodajne cijene na suvlasnicu nekretnine oštećenu N. M., apelant ostvario i drugo objektivno obilježje krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZ, jer time jeste iskoristio svoj položaj odgovorne osobe u Agenciji kako bi sebi pribavio imovinsku korist. Da apelant prilikom preduzimanja navedenih radnji jeste imao svojstvo odgovorne osobe u smislu zakonske odredbe i kako je to definisano članom 2. stav 6. KZ, prvostepeni sud je također vrlo uvjerljivo i argumentovano obrazložio, te Kantonalni sud nije našao za potrebno ponavljati razloge (iako ih je u bitnom sažeo u nastavku presude).
30. Najzad, Kantonalni sud je cijenio kao neosnovane navode iz žalbe da nije dokazano da je u subjektivnom smislu apelant postupao s direktnim umišljajem jer činjenica da nije u zemljišnoknjižnim evidencijama došlo do promjene titulara na predmetnoj nekretnini ne poništava činjenicu da je apelant na ime kupoprodajne cijene primio iznos od 22.500,00 KM od kupca nakon čega taj novac nije predao vlasnici nekretnine, što i po nalaženju Kantonalnog suda upućuje samo na zaključak da je time imao i ostvario namjeru da stekne imovinsku korist, a ne da zadrži novac dok se ne provede ostavinska rasprava ili dok se nekretnina ne upiše na kupca koji je već u njenom posjedu, kako se to tvrdi žalbom, jer ni do dana okončanja prvostepenog krivičnog postupka apelant primljeni novac nije predao ni N. M. ni Lj. P. (suvlasnicima), a niti kupcu koji je radi predaje novca tužen od suvlasnika nekretnine.
31. Kantonalni sud je zaključio da odlučne činjenice, koje je utvrdio prvostepeni sud, odgovaraju rezultatima izvedenih dokaza i da je sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno i potpuno primijenio materijalno pravo tako što je radnje za koje je apelanta proglasio krivim pravilno pravno ocijenio kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. KZ. Također, Kantonalni sud je potvrdio i odluku o kazni i razloge koje je prvostepeni sud naveo.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
32. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz čl. II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13. Evropske konvencije. Apelant u apelaciji navodi da je već iz samog dispozitiva presude vidljivo da je došlo do povrede njegovih prava, i to prava na pravičan postupak, zakonitu primjenu pravnih normi, prava na imovinu, prava na jednakost u postupku i niza drugih prava. Apelant navodi da dispozitiv presude sadrži „ugovor o zastupanju i radnjama kupoprodaje nekretnine“ (i dalje, kako je navedeno u presudi) koji (kako navodi apelant, a što je sudu trebalo biti poznato) ne može po važećim propisima biti zaključen jer sve radnje vezane za nekretnine, odnosno ugovori moraju biti notarski ovjereni. Apelant ukazuje da se radi o ugovoru o posredovanju pri zaključenju ugovora o kupoprodaji, kao i da je cijena od 22.500 KM cijena dogovorena za posredovanje, a ne kupoprodaju. Dalje, apelant problematizuje da mu je oduzeta protupravno stečena imovinska korist iako je u postupku dokazano da je Agencija nastupala samo u ime drugog suvlasnika Lj. P. (i da je cjelokupni iznos dostavljen Lj. P. preko njenog muža). Dalje apelant navodi da se oštećeni N. M. , Lj. P. i Z. M. upućuju na parnicu, iako se ne spominju kao oštećeni. Apelant nadalje ukazuje na kontradiktornosti u presudi jer se utvrđuje da je apelant prodao nekretninu N. M., a ona se još vodi kao njen suvlasnik. Apelant navodi da je Tužilaštvo trebalo dokazati krivično djelo, apelantovu određenu radnju prema oštećenoj, kao i njegovu namjeru da pribavi protupravnu imovinsku korist. Apelant iznosi svoju verziju događaja (da je prvobitno postojao ugovor o zastupanju, da je oštećena postupila prevarno jer nije navela druge suvlasnika, da je Agencija zastupala samo Lj.P. itd.).
II.Odgovor na apelaciju
33. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je u suštini naveo da apelantu nisu povrijeđena prava jer je cijelo vrijeme postupka imao advokata, ulagao pravne lijekove i presuda nije donijeta proizvoljnom ocjenom dokaza.
34. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri stavu iz svoje odluke u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi navodi koje apelant iznosi u apelaciji, te je navedeno da smatraju da nije povrijeđeno apelantovo pravo.
35. U odgovoru na žalbu Tužilaštvo je ukazalo da je prvostepenu presudu ispitao Kantonalni sud, koji je potvrdio da nije došlo do povreda prava koje apelant navodi u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
36. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17): Član 2. stav (6) Značaj izraza u ovom zakonu (6) Odgovorna osoba je osoba u privrednom društvu ili u drugoj pravnoj osobi kojoj je s obzirom na njenu dužnost ili na osnovu posebne ovlasti povjeren određeni krug poslova koji se odnose na primjenu zakona ili propisa donesenih na osnovu zakona, ili općeg akta privrednog društva ili druge pravne osobe u upravljanju i rukovanju imovinom, ili se odnose na rukovođenje proizvodnjom ili nekom drugom privrednom djelatnošću ili na nadzor nad njima. Odgovornom osobom smatra se i službena osoba u smislu stava 3. ovog člana kad su u pitanju radnje čijim je učiniteljem označena odgovorna osoba, a nisu propisane kao krivično djelo odredbama glave o krivičnim djelima protiv službene i druge odgovorne funkcije ili odredbama o krivičnim djelima čiji je učinitelj službena osoba propisanima u nekoj drugoj glavi ovog zakona ili drugim zakonom Federacije ili kantona.
Član 383. st. (1) i (2) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
37. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20):
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. januara 2021. godine, a apelacija je podnesena 11. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.d), II/3.e), II/3.k), II/3.f) i II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski, apelant problematizuje odluku redovnih sudova, i to zbog utvrđene apelantove krivice i zbog odluke o oduzimanju protupravno stečene imovinske koristi (i samo je ove navode i obrazložio) pa će Ustavni sud samo u tom dijelu i ispitati apelaciju.
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
45. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci. Dakle, u konkretnom slučaju se radilo o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.
46. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima.
47. Dakle, u pogledu apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
48. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
49. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP-a). Pri tome, prema članu 16. ZKP-a, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
50. Razmatrajući apelantove navode koji ukazuju na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred redovnim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza svih izvedenih dokaza, te da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud zaključak da je apelant učinio krivično djelo izveo na osnovu iskaza svjedoka i materijalne dokumentacije. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud detaljno analizirao iskaze svjedoka i dao njihovu ocjenu. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet analize Kantonalnog suda koji je prihvatio utvrđenja i zaključke prvostepenog suda, te je, između ostalog, ukazano da su neosnovani apelantovi navodi da nije imao svojstvo direktora Agencije (što je dokazano izvodom iz registra Općinskog suda); dokazano je da je zaključen ugovor o zastupanju između apelanta i N. M. i obaveze ugovornih strana; dokazano je da je zaključen predugovor o kupoprodaji nekretnina između apelanta kao zastupnika N. M. i budućeg prodavca Z. M. i sve dalje uslove; navedena hronologija događaja, a sve je potkrepljeno dokazima. Dalje, Kantonalni sud je jasno naveo da nisu osnovani apelantovi navodi da nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama; dalje je ukazano kako je sud zaključio da je apelant pribavio iznos od 11.250,00KM, koji nije predao oštećenoj N. M., a nije u toku redovnog postupka uspio dokazati da je iznos predao Lj. P. kao drugoj nasljednici (nije imao priznanice i sl., a osim toga sud je naveo da je i Lj. P. protiv Z. M. podnijela tužbu, što je sve pojašnjeno), čime je i ostvario bitna obilježja krivičnog djela iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom
1. KZ. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, odnosno da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Također, jasno je da je apelant nezadovoljan donijetom odlukom i da samo svoje lične stavove suprotstavlja stavovima sudova. Dakle, osim apelantovog nezadovoljstva donijetim odlukama Ustavni sud primjećuje da u obrazloženjima osporenih odluka nema ništa što bi ukazivalo da je sud apelantu povrijedio pravo na pravičan postupak.
51. Slijedom iznesenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
52. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na imovinu, ali ničim nije konkretizovao ovaj navod, osim što ponavlja navode da je sud pogrešno utvrdio činjenice. Apelant navodi da mu se oduzima protupravno stečena imovinska korist, „iako je kroz postupak dokazano da je Agencija nastupala samo u ime drugog suvlasnika [Lj. P.]“. Ustavni sud opet ističe da (ove i druge) svoje tvrdnje apelant pred redovnim sudom nije uspio ničim dokazati (apelant navodi kako je htio predložiti svjedoka, ali je svjedok umro; također u apelaciji navodi i da je neke iznose koje je zaprimio „upisao na ime“ N. M. Agencija, a ne apelant „po inerciji“ itd.). Dakle, osim što je nezadovoljan donijetom pravosnažnom presudom, čija je posljedica – nakon ocjene dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, koja se ni u jednom dijelu ne doima proizvoljnom – odluka o oduzimanju protupravne imovinske koristi, Ustavni sud nalazi da se u nedostatku datih argumenata u odnosu na ovo pravo (a imajući u vidu prethodni zaključak u vezi s pravom na pravično suđenje) nema potrebe dodatno baviti ovim navodima jer, kao što je rečeno, apelant ih argumentuje svojim drugačijim zaključcima u odnosu na utvrđeno činjenično stanje od redovnog suda, a iz osporenih odluka Ustavni sud ne nalazi da je na bilo koji način došlo do povrede ovog prava.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, odnosno da je utvrđeno činjenično stanje ili primjena materijalnog prava rezultat bilo kakve proizvoljnosti ili povrede prava na pravičan postupak.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić