Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-518/22 (N. Z.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-518/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-518/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Nikica Zovko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nikica Zovko protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 219918 21 Gž od 1. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikica Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZAK Oprašić & Grubač Sarajevo, podnio je 10. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 219918 21 Gž od 1. decembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 219918 20 P od 18. avgusta 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda od 18. avgusta 2021. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca (Z.M., V.M., D.M., R.M., V.Č., M.M., S.M., V.V., D.M., i S.M.), te je utvrđeno da su tuženi (apelant, V.Z., J.A. i E.P.) zasmetali tužioce u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti puta za prolaz pješice te prijevoz traktorom, i to putem koji se poprečno prostire poslužnim parcelama koje su pobliže označene u izreci prvostepenog rješenja, a koje se nalaze u isključivom i faktičkom posjedu tuženih, i koji predmetni put se u neizmijenjenom pravcu nastavlja pružati prema već „upisanom“ putu označenom pobliže u izreci prvostepenog rješenja, a koji služi za dolazak do povlasnih parcela pobliže označenih u izreci prvostepenog rješenja, i to na način da je apelant preorao navedene (poslužne) parcele zajedno sa putem, te je iste ogradio plastičnom trakom, a od kada ni ostali tuženi ne dopuštaju prolaz pješice i provoz vozila preko navedenih parcela, pa je tuženim naloženo da odmah prestanu sa opisanim smetanjem i tužiocima ubuduće omoguće mirno i nesmetano uživanje posjeda prava služnosti puta za prolaz pješice i provoz traktorom na navedenim parcelama kao poslužnim, do svojih nekretnina kao povlasnih. Također je određeno da su tuženi dužni solidarno nadoknaditi tužiocima troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporenog rješenja, Općinski sud je naveo da su nakon izvršenog vještačenja tužioci konačno opredijelili tužbeni zahtjev prema nalazu vještaka (dopuna od 4. marta 2021. godine) na način da su precizirali površine prilaznog puta, čemu su se tuženi protivili ističući da se radi o preinačenom tužbenom zahtjevu, te da isti ne odgovara činjeničnom osnovu tužbe kojim su tužioci vezani u ovom postupku (navodima prolaza pješice i traktorom). U vezi sa navedenim je Općinski sud naveo da prigovore tuženih nije našao osnovanim, jer im je konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev dostavljen u zakonom predviđenom roku od osam dana prije održavanja ročišta i o kojem su mogli raspravljati bez odlaganja, zbog čega je sud na osnovu člana 57. stav (4) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dozvolio ovako uređen i opredijeljen tužbeni zahtjev. Općinski sud je potom naveo da je poklonio vjeru izjavama tužilaca i svjedoka koji su isticali postojanje puta kojima su tužioci prolazili pješke i vozilom do svojih parcela, jer su njihove izjave objektivizirane materijalnim dokazima, i to skicom od 22. maja 2020. godine i kopijom katastarskog plana od 12. juna 2020. godine na kojim se jasno vidi put koji ide poprečno preko nekretnina tuženih, kako se to u tužbi i navodi. Također, da na takav zaključak upućuje i snimak sa geoportala, koji iako nije javna isprava, u smislu člana 123. ZPP-a dokazuje stanje na terenu i postojanje puta koji se poprečno prostire preko parcela tuženih, što približno odgovara skici stanja lica mjesta, kako je to vještak izjavio na glavnoj raspravi 19. maja 2021. godine i prikazao u dopuni nalaza od 4. marta 2021. godine. Općinski sud je zatim ukazao da je apelant nakon kupovine predmetnih parcela u njihov posjed stupio u januaru 2020. godine, te da mu je, s obzirom da je tada bio zimski period, za osposobljavanje puta za prilaz traktorom i bagerom (kako bi predmetne parcele prije oranja mogao očistiti, odnosno odstraniti drveće, žile i panjeve), zasigurno bilo potrebno određeno vrijeme, zbog čega se kao logičan nameće zaključak da se smetanje posjeda dogodilo 25. aprila 2020. godine, kako se to u tužbi i navodi, odnosno kako su to potvrdili svjedoci D.B., M.G., I.S., I.M. i F.S. Ovo posebno što sam apelant ističe da je nakon čišćenja i oranja predmetnih parcela posadio masline, koje su mu počupane 10. maja 2020. godine, te da je čupanje maslina (15-ak dana kasnije) moguće tumačiti i kao revolt mještana zbog preoravanja predmetnih parcela, jer je prema izjavi svjedoka D.B. zbog navedenog bilo negodovanja. U vezi sa navedenim je Općinski sud naveo da je neosnovan prigovor tuženih da je tužba podnijeta izvan prekluzivnog roka iz člana 327. stav (3) Zakona o stvarnim pravima, jer je ista podnijeta 20. maja 2020. godine, dakle u subjektivnom roku od 30 dana od saznanja za smetanje i objektivnom roku od jedne godine od nastanka smetanja. Također, da iz odredbi člana 315. st. (1), (5) i (6) i 327. st. (1), (2), (3) i (5) Zakona o stvarnim pravima proizlazi da su u posjedovnoj parnici isključeni svi prigovori koji se odnose na pozivanje na pravo vlasništva, odnosno pozivanje na pravo služnosti, jer je sud u parnici zbog smetanja posjeda ograničen samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Dakle, da su neosnovani prigovori tuženih da nije osnovano pravo služnosti, odnosno da to pravo nije upisano u zemljišnim knjigama. U vezi sa navedenim je Općinski sud zaključio da su tuženi preoravanjem predmetnih parcela i puta koji je na njima postojao, izvršili smetanje posjeda prava služnosti prolaza pješice i traktorom, zbog čega su tužioci ovlašteni zahtijevati da tuženi prestanu sa opisanim smetanjem, te ubuduće istim omoguće mirno i nesmetano uživanje posjeda prava služnosti puta.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 18. avgusta 2021. godine, Kantonalni sud je rješenjem od 1. decembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je ocjena izvedenih dokaza od strane prvostepenog suda izvršena pravilno u skladu sa odredbom člana 8. ZPP-a, jer je sud izvedene dokaze cijenio kako pojedinačno (strana 6. do 20. presude), tako i u međusobnoj vezi (strana 21. do 24. presude), te da nema protivrječnosti između obrazloženja prvostepene presude i sadržaja izvedenih dokaza. Nadalje, da nasuprot žalbenim navodima, tužioci nisu bili u obavezi dokazati postojanje i prirodu svog prava, zbog toga što predmet spora nije utvrđivanje prava služnosti, već prava posjeda parcele radi prolaza, što podrazumijeva samo faktičko stanje, posljednji mirni posjed. Također, da za rješavanje u ovoj pravnoj stvari nije od značaja da li je konstituisana služnost puta preko spornih parcela tuženih u korist parcela tužioca i da li tužioci imaju drugi prilazni put do svojih parcela. Konačno, da se u konkretnom slučaju raspravlja i odlučuje samo o zaštiti faktičkog posjeda, zbog čega je samo bitno da li su tužioci faktički koristili sporni put. U vezi s tim je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su tužioci dokazali postojanje relevantnih činjenica za posjedovnu zaštitu, tj. da su tužioci bili u posljednjem mirnom posjedu prava služnosti u posljednjem mirnom posjedu prava služnosti prolaza pješice i vozilom preko parcela tuženih na kojima je postojao put do 2020. godine i čin smetanja tog posjeda od strane tuženog, kao i vrijeme učinjenog smetanja. Također, da je pravilno prvostepeni sud, primjenom metoda slobodne ocjene dokaza, utvrdio da su tuženi preoravanjem parcela i puta na kojim je isti postojao, izvršili smetanje posjeda prava služnosti, pa su tužioci ovlašteni štititi posjed od tuženih na osnovu člana 327. Zakona o stvarnim pravima. Konačno, da su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na odredbu člana 211. Zakona o stvarnim pravima, kao i navodi apelanta da su tužioci trebali prvo da traže od suda utvrđenje prava služnosti puta, pa tek po tom pravosnažnom utvrđenju tražiti zaštitu posjeda tog prava, s obzirom na odredbu člana 327. stav (5) tog zakona. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na efikasan pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud, potpuno zanemarivši procesne odredbe dopustio tužiocima da pod krinkom uređenja tužbenog zahtjeva u skladu sa dopunom nalaza i mišljenja vještaka geometra izvrše preinaku tužbenog zahtjeva, s obzirom da se evidentno radi o povećanju istog (širina puta 2,3 m umjesto 1,3 m), čime je prekoračio granice svojih ovlaštenja, jer su se tome usprotivili tuženi. Također, apelant smatra da su redovni sudovi povrijedili odredbe čl. 208. i 211. Zakona o stvarnim pravima kojim se štiti sticalac nekretnine koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo vlasništva na nekretnini. Naime, apelant navodi da je stekao pravo vlasništva na predmetnim parcelama nije znao za korištenje predmetnih parcela od strane tužioca, a niti je u zemljišnim knjigama upisano bilo kakvo pravo služnosti, što jasno upućuje na upitnu savjesnost tužioca. Konačno, apelant ukazuje da je prvostepeni sud arbitrarno i suprotno načelu brižljive ocjene dokaza, svakog ponaosob i svih zajedno, cijenio izvedene dokaze, kao i da je drugostepeni sud, propustivši da se osvrne na te žalbene navode, povrijedio apelantovo pravo na efikasan pravni lijek. Relevantni propisi

7. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

Član 57.

(4) Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dopustiti preinaku tužbe i kad se tuženi protivi preinaci, ako su ispunjeni svi slijedeći uvjeti:

1) tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti ranije;

2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

8. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH).

Član 208.

Zaštita povjerenja Pravo služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano odlukom suda ili drugog organa vlasti, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano pravo služnosti koje je osnovano odlukom suda ili drugog organa vlasti.

Član 211.

Zaštita povjerenja Pravo stvarnih služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano na osnovu zakona, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se, niti kad je utvrđeno odlukom suda, suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano to pravo služnosti koje je osnovano na osnovu zakona.

Član 315.

Pojam posjeda (1)Posjednik stvari je osoba koja ima faktičku vlast na stvari.

(5)S posjedom stvari izjednačeno je faktičko izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti u pogledu neke nekretnine (posjed prava); na posjed toga prava se na odgovarajući način primjenjuju odredbe o posjedu stvari, ako to nije suprotno prirodi prava niti odredbama zakona.

(6)Više osoba mogu imati posjed iste stvari ili prava stvarne služnosti (suposjed).

Član 327.

Pravo na zaštitu posjeda (1)Posjednik ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja posjeda.

(2)Pravo na zaštitu posjeda ostvaruje se u sudskom postupku ili putem samopomoći.

(3)Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu zbog smetanja posjeda u roku od 30 (trideset) dana od saznanja za smetanje i počinioca, a najkasnije od jedne godine od dana nastalog smetanja (parnica zbog smetanja posjeda).

(5)Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na efikasan pravni lijek koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima..

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP-a i Zakona o stvarnim pravima na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-518/22 (N. Z.) | Sudska praksa | Aktio