Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1235/22 (Javna ustanova Univerzitet u Sarajevu)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Procesna odluka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1235/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1235/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Javna ustanova Univerzitet u Sarajevu, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Javna ustanova Univerzitet u Sarajevu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 254033 21 R od 21. septembra 2021.
godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Javna ustanova Univerzitet u Sarajevu (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Enver Smajkan advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 254033 21 R od 21. septembra 2021. godine.
2. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 254033 21 R od 21. septembra 2021. godine, za odlučivanje u pravnoj stvari tužioca E.F. protiv apelantkinje kao pravnog sljednika Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: prvobitno tuženi), određen je Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao mjesno i stvarno nadležni sud. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je Općinski sud dopisom od 22. marta 2021. godine, smatrajući da nije stvarno nadležan za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari, izazvao sukob nadležnosti, te dostavio predmet Vrhovnom sudu na odlučivanje u smislu odredbi člana 22. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je dalje naveo da, prema shvaćanju tog suda, odluka prvobitno tuženog od 30. juna 2011. godine (kojom je stavljena van snage odluka prvobitno tuženog o izboru tužioca u akademsko zvanje redovnog profesora) koja se osporava predmetnom tužbom, nema karakter upravnog akta kojom se rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca u nekoj pravnoj stvari, u smislu člana 8. stav (2) u vezi sa čl. 1. i 4. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Naime, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o pravima iz osnova rada čija je zaštita osigurana pred općinskim sudovima, odnosno da se radi o građanskopravnom sporu za čije rješavanje je propisana stvarna nadležnost općinskih sudova, shodno odredbama člana 27. Zakona o sudovima Federacije BiH. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 120. stav (2) Zakona o visokom obrazovanju propisano da se u pogledu prava i obaveza iz radnog odnosa akademskog osoblja i zaposlenika u visokoškolskoj ustanovi primjenjuju odredbe Zakona o radu, dok je odredbama člana 6. istog zakona propisano da se na pitanja koja nisu uređena tim zakonom primjenjuje Okvirni zakon o visokom obrazovanju u BiH. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 35. Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u BiH propisano da se zaštita prava akademskog i drugog osoblja visokoškolskih ustanova ostvaruje u skladu sa Statutom i drugim aktima visokoškolske ustanove, a da se protiv konačne odluke visokoškolske ustanove može pokrenuti spor pred nadležnim sudom. Vrhovni sud je naveo da okolnost da je osporena odluka prvobitno tuženog od 30. juna 2011. godine donesena na osnovu odluke Senata (Univerziteta u Sarajevu) ne daje predmetnom sporu, sama po sebi, karakter upravnog spora, nego da navedena odluka Senata predstavlja pravnu činjenicu koju će Općinski sud imati u vidu prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu.
Apelacioni navodi
3. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
5. S obzirom na to da je apelantkinja javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na konkretan slučaj, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o pravima i obavezama apelantkinje.
7. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda za odlučivanje u konkretnom predmetu određen Općinski sud, kao mjesno i stvarno nadležni sud, pri čemu je Vrhovni sud u osporenom rješenju, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dao jasno i iscrpno obrazloženje za takvo svoje odlučenje. Dakle, osporenom odlukom se odlučivalo isključivo o mjesnoj i stvarnoj nadležnosti suda za postupanje po predmetnoj tužbi te se, prema tome, u konkretnom slučaju osporenim rješenjem odlučivalo samo o procesnim pitanjima, tj. o pitanju nadležnosti suda. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenim rješenjem nije odlučivalo o „građanskim pravima ili obavezama“ apelantkinje u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1712/20 od 4. juna 2020. godine).
8. Budući da se, dakle, osporenim rješenjem odlučivalo samo o procesnim pitanjima, Ustavni sud ukazuje da se tim rješenjem nije odlučivalo ni o apelantkinjinim imovinskim pravima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinje o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić