Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-546/22 (L.Č.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-546/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-546/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela L. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela L. Č.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 442121 21 Rev od 26. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. L. Č. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Z.A.K. Hakija Kurtović i Adis Kurtović iz Sarajeva, podnijela je 11. februara 2022 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 442121 21 Rev od 26. oktobra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tužena (Razvojna banka F BiH Sarajevo) isplati određene novčane iznose na ime razlike plate za period od 1. juna 2011. do 31. marta 2014. godine, te da u korist apelantice na utvrđenu razliku plate kod Federalnog zavoda PIO izvrši uplatu zakonom propisanih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je u predmetnom periodu apelantica bila zaposlenica tužene na osnovu ugovora o radu od 6. novembra 2009. godine sa aneksom 1. od 8. januara 2013. godine. Nadalje, da je članom 3. ugovora apelantica raspoređena na poslove radnog mjesta „saradnik za analizu projekata u poslovnici Razvojne banke u Zenici”, te da je članom 6. ugovora propisano da ti poslovi spadaju u I grupu poslova i da se apelantici određuje osnovni koeficijent koji iznosi 3,00, dok po aneksu 1. koeficijent iznosi 3,61. S tim u vezi, da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelantice jer je zaključio da je tužena kao poslodavac apelantici obračunavala i isplaćivala platu u skladu sa članom 6. ugovora o radu i aneksom 1. tog ugovora, te da nema mjesta primijeni načela povoljnosti iz člana 3. stav (3) Opšteg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU). Vrhovni sud je zatim ukazao da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali ne i njegove pravne zaključke, pa je drugačijom primjenom prava odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepenu presudu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud ukazao da je prvostepeni sud nepravilno zaključio da nema mjesta primjeni odredbi člana 3. stav (3) OKU-a. Međutim, da je bilo potrebno, s obzirom da tužena prilikom obračuna plate primjenjuje drugačiju osnovicu od one predviđene Kolektivnim ugovorom za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU), da bi se pravilno primijenila osnovica iz GKU-a, utvrditi kojoj grupi poslova iz tog kolektivnog ugovora pripadaju poslovi koje je apelantica radila kod tužene, jer nije moguće vršiti kombinovanje parametara (različitih) iz ugovora o radu i GKU-a za utvrđivanje osnovne plate zaposlenika. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da tužena nije uskladila svoj pravilnik sa GKU-om po pitanju grupa složenosti poslova zaposlenika i koeficijenta, zbog čega je u predmetnom radnom sporu bilo odlučujuće da izvedenim dokazima apelantica dokaže da je obavljala poslove iz grupe VI poslova, a koji poslovi traže sedmi stepen stručne spreme, što nije dokazala, zbog čega je drugostepeni sud na osnovu čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da se radi o neosnovanom tužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je zatim naveo da je drugostepena presuda po ocjeni tog suda pravilna i zakonita, jer je upravo apelantica bila dužna dokazati činjenične tvrdnje da je sa sedmim stepenom školske spreme obavljala po vrsti i značaju poslove VI grupe GKU-a, a kako bi se utvrdilo da li eventualno postoji razlika između plate koja joj pripada za tu grupu složenosti i one koju je primala po ugovoru o radu. Konačno, da je teret dokazivanja tih činjenica na apelantici (član 7. stav (1) i član 123. stav (1) ZPP-a), pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je odbijen tužbeni zahtjev u onom obimu i sadržaju kakvog je apelantica postavila, jer pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP-a) obavezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije predložila sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani i navodi apelantice da je pobijana presuda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa zauzetim shvatanjem u predmetima tog suda broj 65 0 Rs 359734 21 Rev od 6. aprila 2021. godine i broj 65 0 Rs 436447 21 Rev od 10. maja 2016. godine, jer se u njima radilo o drugačijoj procesnoj i materijalnoj situaciji u odnosu na slučaj konkretne parnice, odnosno u njima poslodavac nije osporio koeficijent složenosti poslova koje je zaposlenik obavljao, odnosno nema „kombinacije parametara“.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj se apelaciji apelantica pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise kada su u konkretnom slučaju zaključili da nije dokazala da je obavljala poslove VI grupe GKU-a, zbog čega su joj obračunali platu po manjem koeficijentu. Također, apelantica ukazuje i na presude Vrhovnog suda od 6. aprila 2021. i 10. maja 2016. godine i navodi da je u identičnom pravnom osnovu zauzeo drugačije pravno stanovište, i u vezi s tim ističe povredu principa pravne sigurnosti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke reviziji, te dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić