Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4497/20 (S. A.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4497/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4497/20, rješavajući apelaciju Selme Abazović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Selme Abazović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 012685 18 Uvp od 17. septembra 2020. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Selmi Abazović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Selme Abazović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 012685 18 Uvp od 17. septembra 2020.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Selma Abazović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijela je 12. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 012685 18 Uvp od 17. septembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 012685 17 U od 16. maja 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Vrhovnog suda, te Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) zatraženo je 11. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su u periodu od 14. marta do 8. aprila 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelanticinoj zastupnici radi eventualnog izjašnjenja na odgovore 11. aprila 2022. godine.

5. Apelanticina zastupnica nije u ostavljenom roku dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Rješenjima Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) od 1. decembra 2004. i 5. aprila 2005. godine apelantica je, između ostalog, stavljena na raspolaganje na period od šest mjeseci, te je određeno da po isteku roka raspolaganja i otkaznog roka apelantici prestaje radni odnos zaključno sa 1. oktobrom 2005. godine. Apelantica je podnijela tužbu protiv FMO radi poništenja navedenih rješenja i uspostavljanja radnog odnosa. Navedeni postupak okončan je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sarajevu od 5. januara 2011. godine kojom je utvrđeno da su navedena rješenja nezakonita i da se poništavaju, dok je odbijen zahtjev za uspostavljanje apelanticinog prijašnjeg radno-pravnog statusa kod FMO i raspoređivanje na odgovarajuće poslove u Ministarstvu odbrane BiH, zahtjev za uplatu doprinosa po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i zahtjev koji se odnosi na isplatu neisplaćenih plaća za određene vremenske periode sa zakonskim zateznim kamatama.

8. U međuvremenu apelantica je zahtjevom od 5. marta 2007. godine zatražila priznavanje prava na povoljniju starosnu penziju u skladu s Uredbom o stjecanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba).

9. Rješenjem Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton – Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba Mostar) broj FZ 10/2-1199488457 od 12. decembra 2013. godine (koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ 3/2- 1199188457 od 10. februara 2014. godine) odbijen je apelanticin zahtjev, te je apelantica tužbom kod Kantonalnog suda u Mostaru pokrenula upravni spor koji je okončan Presudom broj 07 0 U 010263 14 U od 12. juna 2014. godine, kojom je apelanticina tužba odbijena kao neosnovana. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 0 010263 14 Uvp od 23. januara 2015. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude od 12. juna 2014. godine.

10. Postupajući po apelanticinoj apelaciji, koja je podnesena protiv odluka navedenih u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2303/15 od 15. novembra 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2303/15 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je utvrdio da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kada je postupak u kojem su rješavana pitanja apelanticinog prava na starosnu penziju i u kojem nije trebalo utvrditi posebno složene činjenice i pravna pitanja trajao osam godina, bez uvjerljivog i logičnog opravdanja zašto je postupak toliko dugo trajao, dok je, s druge strane, utvrdio da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su upravni organi i redovni sudovi za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo da su pri tome proizvoljno primijenili zakonske propise.

Postupak koji je okončan osporenim odlukama

11. Apelantica je 30. marta 2015. godine podnijela zahtjev za izmjenu pravomoćnog rješenja Kantonalne administrativne službe Mostar od 12. decembra 2013. godine i za donošenje privremenog rješenja o priznavanju prava na prijevremenu povoljniju penziju po Zakonu o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca Odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju).

12. Rješenjem Kantonalne administrativne službe Mostar broj FZ 10/2-1199188457 od 29. januara 2016. godine odbijen je apelanticin zahtjev.

13. Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ 3/2/2-35-1-21-7/08 od 24. marta 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja od 29. januara 2016. godine.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 011283 16 U od 1. decembra 2016. godine uvažena je apelanticina tužba, poništena su rješenja od 24. marta 2016. i 29. januara 2016. godine, te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

15. U ponovnom postupku Rješenjem Kantonalne administrativne službe za Unsko-sanski kanton – Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba Bihać) broj FZ 4/2/1-35- 135053-5/17 od 28. marta 2017. godine odbijen je apelanticin zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju.

16. Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ 3/2/2-35-1-21-18/08 od 5. juna 2017. godine odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 012685 17 U od 16. maja 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba podnesena protiv rješenja Federalnog zavoda od 5. juna 2017. godine. Istovremeno, presudom je apelantica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude, te je oslobođena obaveze plaćanja troškova postupka, sudskih taksi, u iznosu bliže označenom u izreci presude, jer se nalazi u socijalno ugroženoj kategoriji.

18. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka 2. i člana 14. stav 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju utvrdio da apelantica ne ispunjava uvjete za povoljnije penzionisanje, te apelanticin zahtjev odbio kao neosnovan. Zatim je ukazao na sadržaj člana 4. stav 1. tačka 2. navedenog zakona, te istakao da shodno navedenoj zakonskoj odredbi smatra da je neosnovan apelanticin navod kojim ističe da ispunjava uvjete za povoljnije penzionisanje iako i sama u tužbi navodi da joj je radni odnos prestao u 2005. godini. Dalje je naveo da apelantica pogrešno tumači navedenu zakonsku odredbu (član 4. stav 1. tačka 2) kada navodi da se spomenuta odredba ne odnosi na nju s obzirom na to da joj nije prestao radni odnos na osnovu nekakve odluke iz 2002. godine, te da se taj moment mogao odnositi eventualno na pripadnike bivše Vojske FBiH, ali ne i na namještenika bivšeg FMO. Prema mišljenju Kantonalnog suda, zakonska odredba je jasna i nedvosmisleno ukazuje da neproduženje ugovora zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja 2002. godine se striktno odnosi na državne službenika i namještenika FMO, a ne na pripadnike bivše Vojske FBiH, kako to apelantica u tužbi neosnovano tvrdi. Zatim je ukazao na sadržaj člana 14. stav 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju, te naveo da shodno navedenoj odredbi Zakona nalazi da su i prvostepeni organ i drugostepeni organ, postupajući u konkretnoj upravnoj stvari, pravilno zaključili da je apelanticin zahtjev za priznavanje prava podnesen neblagovremeno, tj. nakon 2. decembra 2013. godine. Dalje je naveo da je bez ikakvog utjecaja na utvrđeno činjenično stanje, da je pravomoćno rješenje, kojim je odbijen njen zahtjev za penzionisanje po odredbama Uredbe, doneseno 12. decembra 2013. godine. Dalje je naveo da je neosnovan apelanticin navod kojim ukazuje da je drugostepeni organ pogrešno primijenio materijalno pravo kada je paušalno zaključio da se zbog toga što je Ustavni sud FBiH utvrdio da Uredba nije u skladu sa Ustavom FBiH apelanticin zahtjev od 30. marta 2015. godine (za izmjenu pravomoćnog rješenja kojim je odbijen zahtjev za povoljnije penzionisanje apelantice prema uvjetima propisanim ovom uredbom) ne može tretirati onako kako je naslovljen, već samo kao novi zahtjev, ne navodeći razlog zašto. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je uvidom u rješenje drugostepenog organa utvrdio da je u obrazloženju navedenog rješenja jasno ukazano na sadržaj člana 13. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), te da se apelanticin podnesak od 30. marta 2015. godine nije mogao tretirati kao zahtjev za izmjenu pravomoćnog rješenja od 12. decembra 2013. godine, već kao novi zahtjev.

19. Kantonalni sud je dalje naveo da je neosnovan apelanticin navod da se ne može zanemariti činjenica da je zahtjev za povoljnije penzionisanje podnesen 5. marta 2007. godine i da apelantica od tog zahtjeva nikad nije odustala. U vezi s tim je navedeno da je o navedenom zahtjevu odlučeno na način da je apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema odredbama Uredbe odbijen kao neosnovan, što znači da je o njemu pravomoćno odlučeno, te apelantica i nema zakonske mogućnosti da odustane od postupka pokrenutog po zahtjevu o kojem je organ već odlučio. Također je naveo da su upravni organi, postupajući po uputama iz Presude ovog suda broj 01 0 U 011283 16 U od 1. decembra 2016. godine, pravilno ocijenili apelanticin zahtjev iz spisa predmeta, utvrdili sve bitne činjenice u vezi s podnesenim zahtjevom, pozivajući se na dokaze iz kojih su utvrdili bitne i odlučne činjenice, te u potpunosti postupili sa odredbom člana 242. stav 2, a u vezi sa članom 207. ZUP-a.

20. Apelantica je 18. juna 2018. godine protiv presude Kantonalnog suda od 16. maja 2018. godine podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

21. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 012685 18 Uvp od 17. septembra 2020. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske.

22. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da donošenjem pobijane presude Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje stvari, zbog čega je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. Zatim je ukazao da su odredbama člana 4. stav 1. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju u tačkama od 1. do 5. propisane kategorije lica koja izuzetno mogu ostvariti pravo na povoljnije penzionisanje pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom, te ukazao na sadržaj člana 4. stav 1. tačke 2. Dalje je naveo da kako je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da apelantici rođenoj 7. juna 1963. godine, kao namješteniku FMO, radni odnos nije prestao sve do 30. septembra 2005. godine (a što proizlazi iz Uvjerenja tog organa broj 10-34-7-1152/10 od 3. marta 2010. godine), a ne tokom 2002. godine, to apelantica ne ispunjava uvjete propisane članom 4. stav 1. tačka 2. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju, zbog čega joj se nije ni moglo priznati pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, kao i da je sam zahtjev od 30. marta 2015. godine neblagovremen, što je sve naveo prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude. Zatim je naveo da je prema odredbi člana 14. stav 3. citiranog zakona propisano da rok za podnošenje zahtjeva za priznavanje prava na povoljnije penzionisanje ističe sa 1. decembrom 2013. godine (izuzev za lica iz člana 4. tačka 1. tog zakona, gdje rok ističe 1. decembra 2015. godine), pa je Kantonalni sud pravilno na to ukazao. U vezi s tim, Kantonalni sud je pravilno ukazao na član 13. ZUP-a, da se apelanticin podnesak od 30. marta 2015. godine nije mogao tretirati kao zahtjev za izmjenu pravomoćnog rješenja od 12. decembra 2013. godine (kojim je apelantica odbijena sa zahtjevom za ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima), već kao novi zahtjev. Dalje je naveo da stoga apelanticino insistiranje i pozivanje na zahtjev za povoljnije penzionisanje od 5. marta 2007. godine (tvrdi da od njega nije odustala) nema zakonskog uporišta jer je o njemu već pravomoćno odlučeno presudom Kantonalnog suda od 12. juna 2014. godine (kojom je apelanticina tužba odbijena, a prethodno rješenjima tuženog i prvostepenog organa odbijen je zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju u skladu s Uredbom). Također je istakao da su ostali navodi zahtjeva kojim se ukazuje na učinjene povrede postupka istaknuti potpuno paušalno jer nije na bilo koji način ukazano u čemu se sastoje navodne povrede, pa je zbog izloženog zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke u cijelosti neosnovan.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropska konvencija, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana

1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju.

24. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da apelantica nije imala pristup sudu i da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Apelantica smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjen materijalno-pravni propis, odnosno član 4. stav 1. tačka 2. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju kada je zaključeno da apelantica po navedenoj odredbi ne ispunjava uvjete za penzionisanje, kao i da je zahtjev za penzionisanje apelantice od 30. marta 2015. godine neblagovremen, s obzirom na rok propisan odredbom člana 14. stav 3. navedenog zakona. Apelantica ističe da je stavljena na raspolaganje 2004. godine, a nakon isteka roka raspolaganja od šest mjeseci i otkaznog roka od tri mjeseca, 2005. godine joj je prestao radni odnos, pa je apsurdno ovakvo tumačenje osporene odluke da se „neproduženjem ugovora“ i „prestanak radnog odnosa“ moraju desiti kalendarske 2002. godine, da bi bio ispunjen uvjet za penzionisanje prema odredbi iz člana 4. stav 1. tačka 2. navedenog zakona, a posebno kada se ima u vidu da je kontinuirano od 2002. godine do 2005. godine dolazilo do smanjenja brojnog stanja službenika i namještenika u FMO, odnosno sve do prestanka postojanja ovog organa zaključno sa 31. decembrom 2005. godine. Smatra da je tumačenje da se radi o novom zahtjevu proizvoljno s aspekata arbitrarne primjene procesnog prava iz člana 125. st. (1) i (2) ZUP-a koji propisuje dužnost upravnog organa na spajanje upravne stvari po više zahtjeva u jedan postupak, te da njen zahtjev za povoljnije penzionisanje iz 2007. godine nije posmatran kao integralni dio suđenja. Smatra da su suštinski važno pitanje osporene odluke riješile arbitrarnom primjenom materijalnog propisa jer odredba iz člana 14. stav 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju se ne odnosi na konkretan apelanticin slučaj, koja je zahtjev podnijela 5. marta 2007. godine, dakle i prije stupanja na snagu navedenog zakona, te da rok nije protekao njenom krivicom već krivicom upravnih organa i sudova koji su donosili nezakonite odluke u nerazumno dugim rokovima. Apelantica je istakla da ovakvo postupanje ne zadovoljava standarde apelanticinog prava na pristup sudu koje garantira pravo na donošenje meritorne odluke o njenom zahtjevu iz 2007. godine pred nezavisnim i nepristrasnim sudom u razumnom roku. Smatra da je diskriminirana u odnosu na sve druge službenike i namještenike u bivšem FMO. Apelantica smatra da je u osporenim odlukama došlo do propuštanja primjene relevantnih zakona, te da uopće nije obrazloženo zašto je učinjen takav propust, pa navodi da osporene odluke ne zadovoljavaju standarde „prava na obrazloženu odluku“. U odnosu na dužinu trajanja postupka, apelantica smatra da nije na njoj krivica za nerazumno trajanje postupka rješavanja o njenom zahtjevu.

II.Odgovori na apelaciju

25. Vrhovni sud navodi da je osporena presuda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz razloga koji su navedeni u obrazloženju presude. Smatra da ne stoje prigovori iz apelacije da je presudom Vrhovnog suda došlo do povrede prava na koje se apelantica poziva u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Kantonalni sud navodi da je apelacija neosnovana jer odlukom tog suda nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu i pravično suđenje, jer je o svim odlučnim navodima iznijetim u tužbi dao valjane i uvjerljive razloge koji imaju uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava. Predlaže da se apelacija odbije.

27. Federalni zavod za PIO smatra da su paušalni, neosnovani i nezakoniti apelanticini navodi da joj se uskraćuje pravo na penziju, te da je oštećena budući da apelantica ne ispunjava uvjete zakona po kojem je tražila ostvarivanje prava. Pored navedenog, naveo je da je u postupku postupanje u predmetnoj stvari vođeno u okviru zakonskih propisa, uz poštovanje načela i normi ZUP-a, pri čemu nije došlo do proizvoljnog i namjernog odugovlačenja postupka, te da taj organ nije mogao utjecati na tok postupka kod suda. Ističe da je u toku postupka nastojao na potpun, pravilan i zakonit način osigurati provođenje cjelokupnog postupka za koji je nadležan kako u prvom tako i drugom stepenu, te da je sa svakim donesenim aktom apelantici omogućio da u skladu sa zakonom koristi pravne lijekove. Predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca Odbrambeno-oslobodilačkog rata („Službene novine Federacije BiH“ br. 41/13, 90/17 i 29/22) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca Odbrambeno-oslobodilačkog rata („Službene novine Federacije BiH“ broj 41/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: III - USLOVI ZA OSTVARIVANJE PRAVA NA POVOLJNIJE PENZIONISANJE Član 4. tač. 1., 2. i 3.

Izuzetno, pravo na povoljnije penzionisanje pod uslovima i na način propisan ovim zakonom, mogu ostvariti:

1. pripadnici policije koji su najmanje 12 mjeseci (bez obzira na to je li to bilo u kontinuitetu) u periodu od 18.09.1991. godine do 23.12.1995. godine vršili dužnost i obavljali poslove komandanta-zapovjednika, komandira i načelnika […];

2. Pripadnici bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:

Vojska FBiH) kojima je prestala služba u toku 2001. godine, te državni službenici i namještenici bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su otpušteni, odnosno nije im produžen ugovor zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja 2002.

godine, ukoliko su u godini otpusta napunili 40 godina života i 20 godina penzijskog staža, od čega tri godine muškarci, odnosno dvije godine žene efektivnog staža u toku rata koji se računa kao poseban staž u dvostrukom trajanju;

3. pripadnici Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH, HVO, MUP-a RBiH i HZHB) (u daljnjem tekstu: OSRBiH) kojima je priznato učestvovanje u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje tri godine i koji nisu dezertirali iz OSRBiH, […];

Član 14. stav (3) (3) Rok za podnošenje zahtjeva za priznavanje prava na povoljnije penzionisanje u skladu sa ovim zakonom, izuzev za lica iz člana 4. tačka 3. ovog zakona, ističe zaključno sa 01.12.2013. godine, dok za lica iz člana 4. tačka 1. rok za podnošenje zahtjeva ističe 01.12.2015. godine.

29. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

6. Načelo efikasnosti Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 13.

Rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćno rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni.

30. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetnom apelacijom osporila Presudu Vrhovnog suda broj 01 0 U 012685 18 Uvp od 17. septembra 2020. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 01 0 U 012685 17 U od 16. maja 2018. godine. S obzirom na to da u konkretnom slučaju konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 U 012685 18 Uvp od 17. septembra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud će apelanticine navode ispitati u odnosu na tu presudu. Osporenu presudu apelanticina zastupnica je primila 13. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2020. godine (60. dan), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelantica u konkretnom slučaju smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku priznavanja prava na prijevremenu povoljniju penziju, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

40. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje u odnosu na osporenu odluku svodi isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da apelantica nije imala pristup sudu i da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“.

41. U vezi s navodima da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, podsjeća da sama činjenica da je apelantica ishodila da upravni organi i redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelanticino pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

42. U vezi s navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

43. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u postupku odbijen apelanticin zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju penziju po Zakonu o prijevremenom povoljnijem penzionisanju jer apelantica ne ispunjava uvjete propisane navedenim zakonom, kao i da je sam zahtjev neblagovremen. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku detaljno obrazložio prigovore koje apelantica iznosi i u apelaciji. Naime, iz obrazloženja ove presude, između ostalog, slijedi kako apelantici kao namješteniku FMO, radni odnos nije prestao tokom 2002. godine nego 30. septembra 2005. godine, to apelantica ne ispunjava uvjete propisane članom 4. stav 1. tačka 2. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju zbog čega joj se nije ni moglo priznati pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, kao i da je sam zahtjev od 30. marta 2015. godine neblagovremen (pozivajući se na odredbu člana 14. stav 3. citiranog zakona). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je članom 4. stav 1. tačkom 2. navedenog zakona propisano: „Izuzetno, pravo na povoljnije penzionisanje pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom, mogu ostvariti pripadnici bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vojska FBiH) kojima je prestala služba u toku 2001. godine, te državni službenici i namještenici bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su otpušteni, odnosno nije im produžen ugovor zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja 2002. godine, ukoliko su u godini otpusta napunili 40 godina života i 20 godina penzijskog staža, od čega tri godine muškarci, odnosno dvije godine žene efektivnog staža u toku rata koji se računa kao poseban staž u dvostrukom trajanju.“ Nadalje, da je odredbama člana 14. stav 3. istog zakona propisano: „Rok za podnošenje zahtjeva za priznavanje prava na povoljnije penzionisanje u skladu s ovim zakonom, izuzev za lica iz člana 4. tačka 3. ovog zakona, ističe zaključno sa 1. 12. 2013. godine, dok za lica iz člana 4. tačka 1. rok za podnošenje zahtjeva ističe 1. 12. 2015. godine.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju presude Vrhovnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni su zapaža da apelantica tvrdi da se ne radi o novom zahtjevu ukazujući na proizvoljnu primjenu odredbi ZUP-a, odnosno da njen zahtjev za povoljnije penzionisanje iz 2007. godine nije posmatran kao integralni dio suđenja. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da se u smislu člana 13. ZUP-a apelanticin podnesak od 30. marta 2015. godine nije mogao tretirati kao zahtjev za izmjenu pravomoćnog rješenja od 12. decembra 2013. godine (kojim je apelantica odbijena sa zahtjevom za ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima u skladu s Uredbom), već kao novi zahtjev, tako da apelanticino insistiranje i pozivanje na zahtjev za povoljnije penzionisanje od 5. marta 2007. godine nema zakonskog uporišta jer je o njemu već pravomoćno odlučeno presudom Kantonalnog suda od 12. juna 2014. godine.

44. Dakle, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, pozvao na relevantne odredbe zakona, te da je dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelanticine navode da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene apelanticine navode, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode, te da svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, što su u konkretnom slučaju i učinili.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi s kršenjem člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovana.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

46. Ustavni sud ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18.).

Period koje se uzima u obzir

47. Ustavni sud zapaža da apelantica pri osporavanju dužine trajanja postupka navodi da nije na apelantici krivica za nerazumno trajanje postupka rješavanja o njenom zahtjevu (apelantica smatra da su redovni sudovi trebali zahtjev od 5. marta 2007. godine tretirati kao integralni dio suđenja). Međutim, imajući u vidu Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 2303/15 od 15. novembra 2017. godine u kojoj je Ustavni sud razmatrao dužinu trajanja postupka po apelanticinom zahtjevu iz 2007. godine, a koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 010263 14 Uvp od 23. januara 2015. godine, Ustavni sud će razmotriti apelanticine navode u vezi s eventualnom povredom prava na donošenje odluke u razumnom roku u periodu od 30. marta 2015. godine, kao dana podnošenja zahtjeva za priznavanje prijevremene povoljnije penzije, do 17. septembra 2020. godine, kada je donesena presuda Vrhovnog suda kojom je predmetni postupak okončan. Dakle, postupak je trajao oko pet godina i šest mjeseci, što je period koji će ispitati Ustavni sud. Analiza dužine trajanja postupka

48. U konkretnom slučaju radi se o postupku priznavanje prava na prijevremenu povoljniju penziju, koji po zakonu nije hitne naravi. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanticu jer je od ishoda tog postupka zavisilo njeno pravo na penziju. Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju ne proizlazi da je apelantica svojim postupcima utjecala na dužinu trajanja postupka.

49. Nadalje, u pogledu ponašanja upravnih organa i sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak u prvoj fazi pred prvostepenim organom uprave trajao oko deset mjeseci (od podnošenja zahtjeva do donošenja prvostepenog rješenja), te pred drugostepenim organom uprave tri mjeseca. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud odluku o tužbi donio za oko osam mjeseci, kojom je ukinuo rješenja prvostepenog i drugostepenog organa uprave i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je ponovni postupak pred prvostepenim organom uprave trajao oko četiri mjeseca. Dalje, Ustavni sud nalazi da je drugostepeni organ uprave drugostepenu odluku donio tri mjeseca nakon donošenja prvostepene odluke, Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud odluku o tužbi donio nakon 10 mjeseci (računajući od donošenja rješenja drugostepenog organa uprave). Nadalje, Ustavni sud nalazi da je postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke trajao oko dvije godine i tri mjeseca (apelantica je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnijela 18. juna 2018. godine, a Vrhovni sud je presudu donio 17. septembra 2020. godine), što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja nerazumno dug period za koji Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak, s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).

50. Imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u predmetnom postupku imao duži period neopravdane pasivnosti, te da je u odlučujućoj mjeri odgovoran za dužinu trajanja predmetnog postupka koja u okolnostima konkretnog slučaja ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

52. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

53. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

54. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

55. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

56. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelantica nije izričito izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na sve druge službenike i namještenike u bivšem FMO. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u sličnoj situaciji. Stoga, s obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, a budući da apelantica u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak priznavanja prijevremene povoljnije penzije trajao oko pet godina i šest mjeseci, od čega je postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke pred Vrhovnim sudom trajao oko dvije godine i tri mjeseca, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja postupanje koje nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

58. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nisu osnovani apelanticini navodi o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa, te kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao argumentirane i jasne razloge za svoje odlučenje.

59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelantica nije ponudila nikakve argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji.

60. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić