Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4555/20 ("Mack“ d.o.o. za proizvodnju, promet i usluge)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4555/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4555/20, rješavajući apelaciju "Mack“ d.o.o. za proizvodnju, promet i usluge, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Mack d.o.o. za proizvodnju, promet i usluge protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 St 121987 20 Rev od 17. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Mack“ d.o.o. za proizvodnju, promet i usluge (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko distrikta BiH, kojeg zastupa Igor Ostojić, advokat iz Bijeljine, podnio je 16. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 St 121987 20 Rev od 17. novembra 2020. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 St 121987 19 St od 27. februara 2020. godine, stav I otvoren je stečajni postupak nad apelantom sa 27. februarom 2020. godine od kada nastupaju pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka. Stavom II rješenja zaključen je stečajni postupak nad apelantom zbog nedostatka apelantove imovine za namirenje troškova stečajnog postupka. Stavom III određeno je da se oglas o otvaranju i zaključenju stečajnog postupka objavljuje na oglasnoj tabli suda 27. februara 2020. godine, u „Službenom glasniku BiH“ i „Službenom glasniku Brčko distrikta BiH“. Stavom IV određeno je da se otvaranje i zaključivanje stečajnog postupka upisuje u sudski registar. Stavom V određeno je da će nakon pravosnažnosti rješenja apelant biti brisan iz sudskog registra.
3. U obrazloženju je navedeno da je 11. marta 2019. godine Direkcija za finansije, Poreska uprava Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Poreska uprava Brčko distrikta) podnijela prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom. Ukazano je da je u prijavi navedeno da je apelant duže vrijeme prezadužen i da nije u mogućnosti da izmiruje svoje obaveze po osnovu poreza, prema Poreskoj upravi Brčko distrikta (nesolventan je), o čemu svjedoči rješenje o obustavi transakcija preko računa od 28. marta 2005. godine, rješenje o naplati poreske obaveze iz novčanih sredstava od 29. aprila 2008. godine i rješenje od 12. oktobra 2015.godine, koja su dostavljena na izvršenje bankama kod kojih obveznik (apelant) ima otvoren poslovni račun. Takođe je navedeno da je uvidom u Izvještaj o računima pravne osobe, koji vodi Centralna banka BiH od 18. februara 2019. godine utvrđeno da su apelantova dva transakcijska računa blokirana 2. marta 2005. godine. Zatim je navedeno da je na osnovu poreskih prijava koje je apelant dostavio poreskom organu za 2015. i 2017. godinu utvrđeno da apelant nije ostvarivao poslovne rezultate, niti je imao prikazan promet iz poslovanja. Ukazano je da je ukupan apelantov dug prema Poreskoj upravi Brčko distrikta 6.640.363,30 KM. U skladu sa navedenim, predloženo je da se otvori stečajni postupak, jer su ispunjeni uslovi iz člana 3. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 1/02, u daljnjem tekstu: Zakon o stečaju iz 2002. godine), te da se troškovi za otvaranje stečajnog postupka, u skladu sa članom 31. stav (3) Zakona o stečaju iz 2002. godine privremeno predujme iz sredstava suda.
4. Nadalje je ukazano da se apelant u odgovoru na prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nije saglasio sa prijedlogom povjerioca za pokretanje stečajnog postupka, te da je sud u skladu sa članom 30. stav (3) Zakona o stečaju iz 2002. godine imenovano vještaka ekonomske struke E. A. (u daljnjem tekstu: vještak) da na osnovu dokumentacije u spisu utvrdi da li su ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka, da li apelant ima više povjerilaca, te da li ima imovinu iz koje bi se mogli namiriti troškovi stečajnog postupka. Dalje je ukazano da je vještak u nalazu, te usmeno na ročištu istakao da su ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom, jer je iz dokumentacije utvrdio da apelant ima velike neizmirene novčane obaveze, da nema poslovnih aktivnosti, da ne ostvaruje prihode, da su računi duži niz godina blokirani, te da ima dva povjerioca. Ukazano je da je sud u cijelosti prihvatio nalaz vještaka kao tačan i objektivan, jer nije u suprotnosti sa dokumentacijom priloženom uz prijedlog za otvaranje stečajnog postupka i dokumentacijom naknadno uloženom u spis.
5. Nadalje je Osnovni sud naveo sadržaj odredbe člana 3. st. (1), (2) i (4) Zakona o stečaju iz 2002. godine, te je u skladu sa tim naveo da je u konkretnom slučaju utvrđeno na osnovu dostavljene dokumentacije u spisu, a naročito pravosnažnog rješenja od 25. avgusta 2004., rješenja od 11. oktobra 2004.godine, rješenja o prinudnoj naplati od 7. marta 2014. i 7. decembra 2009. godine, te nalaza vještaka, da je apelant trajnije nesposoban za plaćanje (nesolventan) i to duže godina, te da njegova imovina nije dovoljna da pokrije postojeće obaveze. Ukazao je da je ispunjen uslov nesolventnosti i prezaduženosti. Nadalje je ukazao na sadržaj odredbi člana 4. stav (1) Zakona o stečaju iz 2002. godine, te je u skladu sa tim navedeno da je na osnovu nalaza vještaka utvrđeno da apelant ima dva povjerioca i to Poresku upravu Brčko distrikta i Republiku Srpsku, Poresku upravu Republike Srpske, Područna jedinica Bijeljina (u daljnjem tekstu: Poreska uprava Republike Srpske), koja je protiv apelanta pokrenula izvršni postupak pred Osnovnim sudom, broj predmeta 96 0 Ip 106637 17 Ip.
6. Nadalje je ukazao na sadržaj odredbi člana 5. Zakona o stečaju iz 2002. godine, te je u skladu sa tim naveo da je povjerilac (Poreska uprava Brčko distrikta) učinio vjerovatnim svoje potraživanje dostavljanjem pravosnažnih rješenja kojima je utvrđena visina poreske obaveze - akcize, da je dokazao da svoje potraživanje nije mogao naplatiti prinudnim putem, odnosno blokadom apelantovog žiro računa.
7. Nadalje je ukazano da sud nije mogao prihvatiti apelantove prigovore da su rješenja kojima je utvrđena apelantova poreska obaveza poništena, jer je te prigovore iznosio paušalno i nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi dokazao da su rješenja kojima je utvrđena apelantova poreska obaveza poništena, niti je dokazao da njegovi računi više nisu blokirani. Osim toga, ukazano je da je apelant tražio da sud u stečajnom postupku ponovo utvrđuje činjenice o postojanju duga, što nije predmet stečajnog postupka, te je predlagao da se odloži donošenje odluke o otvaranju stečajnog postupka dok se pravosnažno ne okončaju upravni sporovi koje je pokrenuo. S tim u vezi, ukazano je da predmet niti jednog tužbenog zahtjeva u upravnim sporovima koji su u toku nije pobijanje pravosnažno donesenih rješenja na kojim Poreska uprava Brčko distrikta zasniva svoj prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Osim toga, apelant nije osporio navode iz prijedloga za otvaranje stečajnog postupka da duži niz godina ne posluje, da nema imovine i da su računi društva blokirani. Nadalje je ukazano da je u skladu sa čl. 28. i 29., a u vezi sa članom 3. Zakona o stečaju iz 2002. godine donesena odluka o otvaranju stečajnog postupka nad imovinom apelanta.
8. Navedeno je da je vještak ekonomske struke u nalazu utvrdio da apelant nema imovine koja bi bila dovoljna za namirenje troškova stečajnog postupka, te je odlučeno da se postupak stečaja otvori i zaključi u skladu sa odredbom člana 37. stav (1) Zakona o stečaju iz 2002. godine.
9. Protiv prvostepenog rješenja žalbu je podnio povjerilac, Poreska uprava Republike Srpske.
10. Rješenjem Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 St 121987 20 Pž od 3. jula 2020. godine žalba Poreske uprave Republike Srpske je odbijena i Rješenje Osnovnog suda broj 96 0 St 121987 19 St od 27. februara 2020. godine je potvrđeno.
11. U obrazloženju, Apelacioni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, odredbe Zakona o stečajnom postupku iz 2002. godine na koje se prvostepeni sud pozvao, te je u skladu sa tim ukazao da je prvostepeni sud donio pravilno i zakonito rješenje, da je pravilno nad imovinom apelanta otvorio i zaključio stečajni postupak, pravilnom primjenom člana 37. stav (1) Zakona o stečaju iz 2002. godine (stav I i II stavu izreke prvostepenog rješenja).
12. Nadalje je ukazao da je pravilan stav prvostepenog suda da upravni sporovi (na koje su tokom postupka ukazali apelant i povjerilac - Poreska uprava Republike Srpske) ne ukidaju mogućnost da stečajni sud donese odluku kao u izreci prvostepenog rješenja. U skladu sa tim, ukazao je da prema odredbama Zakona o stečaju iz 2002. godine (čl. 18., 42 i 105.) ako se pronađe imovina koja ulazi u stečajnu masu onda stečajni sud (na prijedlog bilo kojeg od stečajnih povjerilaca) određuje nastavak postupka, radi naknadne diobe. Tome nije prepreka ni to što je proveden skraćeni stečajni postupak nad apelantom, odnosno činjenica da po pravosnažnosti rješenja o otvaranju i istovremenom zaključivanju stečajnog postupka pravna osoba, u konkretnom slučaju apelant, prestaje postojati (jer će biti izbrisan iz sudskog registra, stav V izreke prvostepenog rješenja). Ukazano je da se postupci koji su se vodili protiv apelanta i koji su prekinuti zbog otvaranja stečajnog postupka mogu nastaviti, jer je pravni sljedbenik pravne osobe stečajna masa, te se rješenje o nastavku postupka donosi u odnosu na stečajnu masu pravne osobe koja ima pravnu i stranačku sposobnost i koju (kao stranku) zastupa stečajni upravnik, kao zakonski zastupnik. Naime, i u okolnostima kada je proveden skraćeni stečajni postupak nad dužnikom (kao u konkretnom slučaju) zbog čega stečajni upravnik nije ni imenovan, u tom slučaju će stečajni sud stečajnog upravnika imenovati u nastavku postupka. Osim toga, potraživanja koja apelant ima prema Brčko distriktu (kako to apelant tvrdi) ako ih u odgovarajućem postupku eventualno ostvari, predstavljaju stečajnu masu, na šta se primjenjuju odredbe o naknadnoj diobi Zakona o stečaju iz 2002. godine.
13. Protiv navedenog rješenja Apelacionog suda apelant je izjavio reviziju.
14. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 St 121987 20 Rev od 17. novembra 2020. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Rješenja Apelacionog suda broj 96 0 St 121987 20 Pž od 3. jula 2020. godine.
15. U obrazloženju je navedeno da je Poreska uprava Brčko distrikta podnijela prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad apelantovom imovinom, čime je pokrenut stečajni postupak protiv apelanta, te da je Poreska uprava Brčko distrikta kao stečajni povjerilac učinila vjerovatnim postojanje njegovog potraživanja (priloženim pravosnažnim i izvršnim rješenjima o otvrđivanju poreske obaveze od 25. avgusta 2004., rješenjem od 11. aprila 2004., rješenjem o određivanju prinudne naplate od 7. marta 2014. i rješenjem od 7. decembra 2009. godine, prema nalazu vještaka), da je apelant nesolventan (nesposoban za plaćanje duže godina) i prezadužen (nema imovinu koja bi bila dovoljna da pokrije postojeće obaveze, odnosno da se namire troškovi stečajnog postupka, kako je to utvrdio vještak), te da su se prema odredbi člana 37. stav (1), u skladu sa članom 5. Zakona o stečaju iz 2002. godine, prema stavu nižestepenih sudova, stekli uslovi da se stečajni postupak otvori i zaključi. Ukazano je da je identično propisano čl. 102. i 58. stav (2) Zakona o stečaju („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 16/19, u daljnjem tekstu: Zakon o stečaju iz 2019. godine), koji se shodno odredbama člana 296. stav (1) Zakona o stečaju iz 2019. godine trebao primijeniti u predmetnom postupku umjesto Zakona o stečaju iz 2002. godine, koji su primijenili prvostepeni i drugostepeni sud.
16. Nadalje je ukazano da je u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja navedeno da se prvostepeni sud u obrazloženju prvostepenog rješenja pravilno „očitovao" o apelantovom prigovoru da nisu ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka jer apelant vodi više upravnih sporova, te da apelantovo pozivanje na upravne sporove koje vodi pred sudovima Distrikta Brčko, protiv Brčko distrikta BiH ne dovodi u pitanje odluku prvostepenog suda, a što kao pravilno prihvata i reviziono vijeće Apelacionog suda.
17. Nadalje je navedeno da je apelant u reviziji istakao prigovor da tokom postupka nije utvrđeno da li je rješenje Poreske uprave od 25. avgusta 2004. godine (kojim je apelantu naloženo da za određeni period izvrši novčanu uplatu posebnog poreza (akciza) na naftu i naftne derivate) steklo svojstvo konačnosti sa 6. decembrom 2004. godine, jer apelantu to rješenje nikada nije dostavljeno, odnosno dostava je izvršena putem oglasne table. Ukazano je da se u ovom postupku ne može preispitivati da li je pravilno utvrđeno da je navedeno rješenje steklo svojstvo konačnosti zbog načina dostavljanja tj. putem oglasne table, a bez objavljivanja u sredstvima javnog informisanja, odnosno ne može se utvrđivati da apelantu rješenje Apelacione komisije (rješenje kojim je odbačena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 25. avgusta 2004. godine) nije dostavljeno lično. Apelacioni sud je ukazao da revizionim prigovorima nije dovedeno u pitanje zakonitost drugostepenog rješenja, te da je reviziju odbio u skladu sa odredbama člana 370., a u vezi sa članom 375. stav (4) Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH.
Apelacioni navodi
18. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo.
19. Apelant ističe da su redovni sudovi odluke u predmetnom postupku donijeli na pretpostavci da su rješenja o utvrđivanju akcizne poreske obaveze (od 25. avgusta 2004. i 11. aprila 2004. godine) i rješenja o utvrđivanju prinudne naplate (od 7. marta 2014. i 7. decembra 2009. godine) pravosnažna, a u konkretnom slučaju navedena rješenja nisu pravosnažna. Apelant ističe da rješenje Poreske uprave Brčko distrikta od 25. avgusta 2004. godine nije postalo konačno 6. decembra 2004. godine, jer mu rješenje Apelacione komisije od 19. oktobra 2004. godine (kojim je odbačena apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja) nikada nije lično dostavljeno. Apelant smatra da je pogrešan stav prvostepenog i drugostepenog suda da činjenica da se vodi više upravnih sporova nije odlučna za utvrđenje postojanja uslova za otvaranje, odnosno zaključenje stečajnog postupka, naročito jer je apelant u određenim upravnim sporovima pokušavao da ospori konačnost rješenja Poreske uprave Brčko distrikta od 25. avgusta 2004. godine. Apelant smatra da su Osnovni i Apelacioni sud proizvoljno primijenili odredbe člana 28. stav (3), te čl. 29. i 30. stav (3) Zakona o stečaju iz 2002. godine. Takođe smatra da je rješenje drugostepenog suda nezakonito, jer se poziva na odredbe čl. 18., 42 i 105. Zakona o stečaju iz 2002. godine, a sadržina navedenih zakonskih odredbi se odnosi na situaciju kada je rješenjem suda otvoren stečajni postupak, a u konkretnom slučaju rješenjem Osnovnog suda od 27. februara 2020. godine je istovremeno otvoren i zaključen stečajni postupak.
20. Apelant ističe da revizioni sud u konačnoj odluci nije dao obrazloženje koje bi bilo u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, nije ispitao odlučna pitanja koja su pred njega iznijeta, već je samo potvrdio odluke nižestepenih sudova.
21. Zakon o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji u Brčko distriktu BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 1/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3 st. (1), (2) i (4) (1) Stečajni postupak se sprovodi protiv dužnika koji je trajnije nesposoban za plaćanje (nesolventan) ili mu predstoji nesposobnost plaćanja ili je prezadužen, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom.
(2) Smatra se da je dužnik trajnije nesposoban za plaćanje ako u razdoblju od šezdeset (60) dana neprekidno ne izmiruje sve svoje dospjele novčane obaveze.
(4) Smatra se da je dužnik prezadužen ako njegova imovina nije dovoljna da pokrije sve postojeće obaveze.
Član 28.
(1) Stečajni postupak se pokreće podnošenjem prijedloga u pismenoj formi.
(2) Prijedlog može podnijeti dužnik, povjerilac i lično odgovoran član društva. (3) Povjerilac može podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka ako izvršnom ispravom dokaže ili vjerodostojnom ili drugom ispravom učini vjerovatnim, postojanje potraživanja.
Član 29.
Podnosilac prijedloga mora učiniti vjerovatnim postojanje uslova za otvaranje stečajnog postupka iz člana 3 ovog zakona.
22. Zakon o stečaju („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 16/19 od 21. juna 2019. godine), u relevantnom dijelu glasi:
Član 58 st. (1), (2) i (3) (Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka) (1) Stečajni postupak se pokreće pismenim prijedlogom.
(2) Za podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ovlašteni su stečajni dužnik i svaki povjerilac koji ima pravni interes za provođenje stečajnog postupka.
(3) Povjerilac je dužan da u prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka, prilaganjem odgovarajuće dokumentacije, učiniti vjerovatnim svoje potraživanje i platežnu nesposobnost stečajnog dužnika. Smatrat će se da je povjerilac učinio vjerovatnim postojanje svoga potraživanja ako njegovo postojanje zasniva na izvršnoj ispravi ili na nepravomoćnoj sudskoj ili upravnoj odluci.
Član 102 st. (1),(4),(6),(7) i (8) (Odluka o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka) (1) Stečajni sudija će zakazati ročište u vezi s uslovima za otvaranje stečajnog postupka nakon što primi izvještaj privremenog stečajnog upravnika zajedno s mišljenjem vještaka, ako je vještak imenovan da ocijeni solventnost stečajnog dužnika.
(4) Stečajni sudija će donijeti odluku o otvaranju stečajnog postupka ili odbiti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka u roku od tri dana od zaključenja sudskog ročišta.
(6) Stečajni sudija otvara stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika ako je prijedlog dopušten, ako postoji stečajni razlog i ako će imovina stečajnog dužnika prema predviđanju biti dovoljna da namiri troškove postupka.
(7) Ako imovina stečajnog dužnika ne pokriva troškove postupka, a prijedlog je dopušten i osnovan, stečajni sudija će javnim pozivom, objavljenim na oglasnoj tabli suda, „Službenom glasniku Brčko distrikta BiH“ i „Službenom glasniku BiH“ pozvati povjerioce i zainteresovana lica da u roku od 30 dana od dana objavljivanja poziva predlože otvaranje stečajnog postupka i uplate predujam za obezbjeđenje troškova stečajnog postupka, u iznosu koji odredi stečajni sudija. (8) Ako u roku iz stava 7 ovog člana povjerioci i zainteresovana lica ne predlože otvaranje stečajnog postupka i ne uplate predujam, stečajni sudija će otvoriti stečajni postupak i odmah zaključiti postupak. Rješenje o otvaranju i zaključenju stečajnog postupka dostavlja se Tužilaštvu, Poreznoj upravi i Upravi za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine.
Član 296 stav (1) (1) Stečajni postupci pokrenuti prije stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme otvaranja postupka.
Član 299 (Stupanje na snagu) Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku Brčko distrikta BiH.
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
24. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
25. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
26. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene konačne odluke, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stečaju iz 2019. godine, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna (vidi tačku 15. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja rješenja redovnih sudova slijedi da sud nije mogao prihvatiti apelantove prigovore da su rješenja kojim je utvrđena apelantova poreska obaveza poništena, jer je te prigovore iznosio paušalno i nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi dokazao da su rješenja kojima je utvrđena apelantova poreska obaveza poništena, niti je dokazao da njegovi računi više nisu blokirani, a apelant je tražio da sud u stečajnom postupku ponovo utvrđuje činjenice o postojanju duga, što nije predmet stečajnog postupka odnosno u ovom postupku se ne može preispitivati da li je pravilno utvrđeno da je određeno rješenje steklo svojstvo konačnosti. Dakle, proizilazi da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić