Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3591/20 ("Plants Global INC" d.o.o. Zvornik)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Mjenica
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3591/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3591/20, rješavajući apelaciju „Plants Global INC“ d.o.o. Zvornik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Plants Global INC“ d.o.o. Zvornik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 025986 19 Rev 2 od 27. avgusta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Plants Global INC“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 6. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 025986 19 Rev 2 od 27. avgusta 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 025986 19 Pž 8 od 13. septembra 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 025986 Ps 2 od 13. maja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i „BN Trade“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 28. marta 2022. i 17. maja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 4. aprila 2022. do 9. maja 2022. godine.
4. Tužilac, kojem je apelacija dostavljena na odgovor putem oglasne table jer nije podigao pismeno, nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 30. maja 2022. godine apelantu na izjašnjenje. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 025986 Ps 2 od 13. maja 2019. godine utvrđeno je da su apsolutno ništave i da ne proizvode pravno dejstvo mjenice serijskog broja RS 422061586, RS 422061588 i RS 422061587, što je apelant dužan priznati i trpjeti, te je apelant obavezan da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je zahtjev za naknadu troškova umješača odbijen.
8. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je utvrdio da su apelant kao udružilac sredstava – investitor i „Perić Company“ d.o.o. Bijeljina (tužiočev pravni prednik) kao udružilac sredstava – izvođač 10. avgusta 2012. godine zaključili ugovor o izvođenju radova (zajedničkom ulaganju), te da je predmet ugovora bio dovršetak radova na stambeno-poslovnom kompleksu SPK ,,Agrokop“ u Trebinju. Okružni privredni sud je dalje naveo da je predmetnim ugovorom regulisano da će apelant tužiocu dati pozajmicu u iznosu od 1.000.000,00 evra radi nesmetanog i intenzivnog izvođenja radova i da će o povratu pozajmice biti sačinjen aneks ugovora (član 9), te da će tužilac za uplaćenu pozajmicu dati apelantu garancije u vidu mjenica sa svom pratećom dokumentacijom, najkasnije tri dana prije uplate sredstava na svoj žiro račun (član 10). Naveo je da je tužilac 10. avgusta 2012. godine, postupajući u skladu s navedenim odredbama predmetnog ugovora, izdao pismenu mjeničnu izjavu kojom je potvrdio da je svojeručno potpisao mjenice serijski br. RS 422061586, RS 422061588 i RS 422061587 (u daljnjem tekstu: predmetne mjenice) i dostavio bjanko potpisane i ovjerene mjenice (ukupno sedam) izdate u korist apelanta, čime je garantovao povrat pozajmice, čiji će rok biti definisan sačinjavanjem aneksa ugovora. Takođe je navedeno da se bjanko ovjerene mjenice i mjenična izjava daju u vrijednosti dospjelih a neizmirenih obaveza, a maksimalno do iznosa od 1.000.000,00 evra. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da su predmetne mjenice popunjene podacima o izdavaocu, datumu i mjestu izdavanja, iznosu na koji glase, datumom dospijeća, klauzulom „po naredbi“ s upisom apelanta kao onoga kome treba da se plati i oznakom tužioca kao platioca mjenične svote. Istakao je da je mjenica serijskog broja RS 422061586 popunjena na iznos od 1.893.640,77 KM s datumom dospijeća 6. juni 2013. godine, mjenica serijskog broja RS 422061587 popunjena je na iznos od 1.944.844,22 KM s datumom dospijeća 7. februar 2014. godine i mjenica serijskog broja RS 422061588 popunjena je na iznos od 1.871.908,44 KM s datumom dospijeća 7. novembar 2013. godine, te da su sve tri mjenice izdate 10. avgusta 2012. godine, kada je predmetni ugovor zaključen. U konačnici, Okružni privredni sud je utvrdio da je predmetni ugovor raskinut apelantovom izjavom od 25. aprila 2013. godine, te da je usljed toga u parničnom postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 026114 17 Rev od 7. septembra 2018. godine tužilac obavezan da apelantu isplati iznos od 1.326.630,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
9. Okružni privredni sud je istakao da tužilac smatra da su predmetne mjenice apsolutno ništave jer je apelant proizvoljno, bez postojanja sporazuma o tome, upisao dospjelost mjenične obaveze, te da ih nije potpisao zakonski zastupnik tužioca. Okružni privredni sud je ukazao da je odredbama Zakona o mjenici propisano da „dospjelost“ predstavlja sposobnost naplativosti mjenice (član 2 stav 1 tačka 8), da se mjenica može izdati po viđenju, na određeno vrijeme po viđenju, na određeno vrijeme od dana izdavanja i na određeni dan, te da su ništave mjenice u kojima je dospjelost drukčije naznačena, kao i mjenice s više dospjelosti (član 34). Takođe je ukazao da je bjanko mjenica ona čiji bitni elementi nisu popunjeni (ne sadrži iznos mjenične svote, ime remitenta i datum izdavanja ili rok dospijeća), te da te elemente mjenični povjerilac upisuje naknadno, prije nego što mjenicu dostavi na naplatu. Istakao je da je bitna karakteristika bjanko mjenice da prilikom njenog izdavanja postoji namjera njenog izdavaoca, odnosno trasanta da obavezne sastojke mjenice naknadno popuni remitent, u skladu s ovlašćenjem koje mu izdavalac daje u tom trenutku – mjenična izjava, te da je imalac bjanko mjenice, u nedostatku posebnog sporazuma o njenom popunjavanju, dužan mjenicu popuniti u skladu s uslovima i rokovima iz osnovnog pravnog posla. Kako je u konkretnom slučaju predmetni ugovor raskinut 25. aprila 2013. godine, Okružni privredni sud je zaključio da je tužiočeva obaveza dospjela na naplatu tog dana, te da apelant predmetne mjenice nije popunio pravilno u dijelu njihove dospjelosti.
10. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 025986 19 Pž 8 od 13. septembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda.
11. U obrazloženju presude Viši privredni sud je istakao da je u okviru predmetnog ugovora od 10. avgusta 2012. godine sadržan i ugovor o zajmu, te da je nesporno utvrđeno da parnične stranke nisu zaključile aneks predmetnog ugovora kojim je trebalo definisati način i rok vraćanja zajma. Ukazao je da se u takvoj situaciji, shodno odredbi člana 562 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), smatra da je obaveza zajmoprimca iz ugovora dospjela po isteku roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca po postavljanju zahtjeva da mu se vrati predmet zajma. U vezi s tim, Viši privredni sud je istakao da je prvi rok dospijeća u jednoj od mjenica 6. juni 2013. godine, dok je apelant pozvao tužioca da vrati zajam 17. aprila 2013. godine, slijedom čega je zaključio da je mjenica popunjena prije roka dospijeća propisanog navedenom zakonskom odredbom, što mjenicu čini ništavom. Pri tome je istakao da je mjenica broj RS422061586 ništava i ukoliko bi se kao datum poziva na vraćanje zajma uzeo 25. april 2013. godine, kada je predmetni ugovor raskinut. Viši privredni sud je zaključio i da su predmetne mjenice ništave zato što sadrže različite rokove dospijeća, te se pozvao na odredbu člana 34 Zakona o mjenici kojom je propisano da su ništave mjenice u kojima su navedeni različiti rokovi dospijeća. Takođe je istakao da je pravosnažnom presudom Okružnog privrednog suda utvrđeno da je nakon raskida ugovora dug tužioca prema apelantu iznosio 1.326.630,70 KM, kao dug po osnovu nevraćenog zajma nakon raskida ugovora kada se odbije potraživanje tužioca prema apelantu za izvršene poslove po osnovu ugovora o zajedničkoj gradnji. Slijedom navedenog, kako predmetne mjenice imaju različite rokove dospijeća i različite iznose duga, koji ne odgovaraju niti stvarnom roku dospijeća, niti visini duga, Viši privredni sud je zaključio da su predmetne mjenice ništave.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 025986 19 Rev 2 od 27. avgusta 2020. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da Zakon o mjenici nema izričitih odredbi o bjanko mjenici, pa se na nju posredno primjenjuju odredbe člana 18 stav 2 Zakona o mjenici koje predviđaju mogućnost izdavanja mjenice koja u vrijeme izdavanja nije bila potpuna. Zatim, da kod izdavanja bjanko mjenice, izdavalac, odnosno trasant, mora ovlastiti imaoca bjanko mjenice da ispuni potreban sadržaj mjenice i tako bjanko mjenicu mijenja u mjenicu kao papir od vrijednosti. Naglasio je da se bjanko mjenica koja je samo djelimično ispunjena, a imalac mjenice nema posebnog ovlašćenja da je ispuni, ne smatra bjanko već nevažećom mjenicom. Vrhovni sud je takođe ukazao da je imalac mjenice, u slučaju da nema posebnog sporazuma o popunjavanju bjanko mjenice postignutog između izdavaoca mjenice i imaoca mjenice, dužan mjenicu popuniti u skladu s uslovima i rokovima iz osnovnog posla. S obzirom na to da iz apelantovog podneska od 25. aprila 2013. godine (koji je dostavljen tužiocu tog dana preporučenom pošiljkom) proizlazi da je predmetni ugovor raskinut, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak nižestepenih sudova da su tada nastupile pravne posljedice raskida ugovora propisane odredbama člana 132 ZOO i da je predmetno potraživanje dospjelo u momentu raskida ugovora. Kako su predmetne mjenice popunjene suprotno osnovnom pravnom poslu, prema kojem je potraživanje dospjelo u momentu njegovog raskida 25. aprila 2013. godine, Vrhovni sud je zaključio da su predmetne mjenice ništave u smislu odredbi čl. 2 tač. 8), 18 stav 2 i 34 stav 2 Zakona o mjenici. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim navodi da je u predmetnim mjenicama naveo dan plaćanja u smislu člana 39 Zakona o mjenici, a ne dan dospjelosti u smislu člana 2 stav 1 tačka 8) Zakona o mjenici, kako to smatraju redovni sudovi. Apelant dalje navodi da su redovni sudovi proizvoljno pravno kvalifikovali predmetne mjenice kao bjanko mjenice koje dospijevaju na određeni dan, iako dospjelost predmetnih mjenica nije navedena ni u predmetnom ugovoru, niti u mjeničnom ovlašćenju. U vezi s tim navodi da je u mjeničnom ovlašćenju označen maksimalni iznos mjeničnog potraživanja (do 1.000.000,00 evra) i da, stoga, u predmetnim mjenicama jedino nije navedena dospjelost. Apelant navodi da iz navedenih razloga (nedostatka označenja dospjelosti) predmetne mjenice, kao sopstvene trasirane mjenice, predstavljaju mjenice po viđenju, shodno odredbama čl. 4 stav 2 i 112 stav 2 Zakona o mjenici, koje su, shodno odredbi člana 35 stav 1 Zakona o mjenici, plative čim se podnesu. Nadalje navodi da je u reviziji ukazivao da se visina predmetnog potraživanja nije mogla utvrditi u odnosu na iznos (1.326.630,70 KM) koji je naknadno utvrđen u sudskom postupku koji je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 026114 17 Rev od 7. septembra 2018. godine jer se radi o iznosu utvrđenom nakon sudskog prebijanja potraživanja, ali da Vrhovni sud nije ocjenjivao taj navod. U konačnici, apelant navodi da je proizvoljan stav redovnih sudova da je predmetno potraživanje dospjelo 25. aprila 2013. godine, kada je predmetni ugovor raskinut, jer je tada samo otpao pravni osnov po kojem je tužilac primio novac, te smatra da je predmetno potraživanje dospjelo sa 31. avgustom 2012. godine, kao danom kada je apelant izvršio isplatu iznosa od 1.000.000,00 evra u protivvrijednosti u KM, jer se od tog dana, shodno odredbi čl. 132 stav 5 i 277 stav 1 ZOO, plaća i zakonska zatezna kamata.
b) Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da shodno razlozima datim u obrazloženju osporene odluke nije došlo do povrede apelantovih prava.
16. Viši privredni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, da apelantu nije uskraćeno niti jedno od prava koja mu u postupku pripadaju, te da je taj sud dao obrazloženje u osporenoj presudi. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
17. Okružni privredni sud je naveo da je apelant iskoristio redovni put pravne zaštite i da su sudovi cijenili razloge pobijanja presuda, te da nije došlo do povrede apelantovih prava.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o menici („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 32/01). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
U ovom zakonu:
[…] 8) “Dospelost” predstavlja sposobnost naplativosti menice.
9) “Plaćanje” je sam čin plaćanja meničnog iznosa.
[…]
II - TRASIRANA MENICA IZDAVANJE I OBLIK TRASIRANE MENICE
Član 3.
Trasirana menica sadrži:
1) oznaku da je menica, napisano u samom slogu isprave na jeziku na kome je sastavljena, 2) bezuslovan nalog da se plati određeni iznos novca, 3) ime onoga koji treba da plati (trasat), 4) označenje dospelosti, 5) mesto gde plaćanje treba da se izvrši, 6) ime onoga kome se ili po čijoj naredbi se mora platiti (remitent), 7) označenje dana i mesta izdavanja menice, 8) potpis onoga koji je izdao menicu (trasant).
Član 18.
Lica protiv kojih je stavljen zahtev da ispune svoje obaveze iz menice, ne mogu prema njenom imaocu isticati prigovore koji imaju osnov u njihovim ličnim odnosima sa trasantom ili sa kojim ranijim imaocem menice, osim ako je sadašnji imalac menice prilikom njenog sticanja svesno postupio na štetu dužnika.
Ako je menica, koja je u vreme izdavanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imaocu menice, osim ako ju je stekao zlonamerno, ili ako je pri sticanju menice postupio s krajnjom nepažnjom.
VI - DOSPELOST
Član 34.
Menica se može izdati:
- po viđenju,
- na određeno vreme po viđenju,
- na određeno vreme od dana izdavanja,
- na određeni dan.
Ništavne su menice u kojima je dospelost drukčije naznačena, kao i menice sa više dospelosti.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Dejstvo raskida Član 132.
(1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
(3) Ako obe strane imaju pravo zahtevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.
(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.
(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 025986 19 Rev 2 od 27. avgusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena presuda donesena 27. avgusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 6. oktobra 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku, okončanom osporenom odlukom, odlučivalo o obavezi plaćanja dugovanja po osnovu ugovora o zajmu osiguranog mjenicom. Dakle, predmetni postupak se ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava, pa su član II/3e Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljivi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 946/20 od 3. novembra 2021. godine, tačka 28, dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Takođe, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od strane domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od strane domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, došlo do proizvoljne primjene prava, te da li je ispoštovan standard obrazložene sudske odluke.
29. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, na tri sudske instance, zauzeli uniforman stav da su predmetne mjenice ništave. Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u osporenom postupku, podržao je stav nižestepenih sudova da su predmetne mjenice popunjene nepravilno. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je u predmetnom postupku utvrđeno da nije postojao sporazum između tužioca i apelanta o datumu dospjelosti predmetnih mjenica, s obzirom na to da nije zaključen aneks predmetnog ugovora kojim bi to pitanje (način i rok vraćanja zajma) bilo regulisano. Redovni sudovi su stoga ukazali da je apelant u takvoj situaciji bio dužan da predmetne mjenice popuni u skladu s uslovima i rokovima iz predmetnog ugovora kao osnovnog pravnog posla zbog kojeg su mjenice i izdate. S obzirom na to da je predmetni ugovor raskinut apelantovom izjavom od 25. aprila 2013. godine i da je tada predmetno potraživanje dospjelo, u smislu odredbi člana 132 ZOO, redovni sudovi su zaključili da je apelant kao dan dospjelosti predmetnih mjenica bio dužan upisati taj datum. Kako je apelant kao datum dospjelosti predmetnih mjenica upisao druge datume (6. juni 2013, 7. novembar 2013. i 7. februar 2014. godine), redovni sudovi su zaključili da su predmetne mjenice ništave, shodno odredbama čl. 2 tač. 8), 18 stav 2 i 34 stav 2 Zakona o mjenici. Dovodeći navedene odredbe Zakona o mjenici i ZOO u vezu s odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.
30. U vezi s apelantovim navodima da je u predmetnim mjenicama naveo dan plaćanja u smislu člana 39 Zakona o mjenici, a ne dan dospjelosti u smislu člana 2 stav 1 tačka 8) Zakona o mjenici, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 3 stav 1 tačka 4) explicite propisano da se u mjenični blanket upisuje dospjelost mjenice, a ne dan plaćanja. Stoga, Ustavni sud te apelantove navode smatra neosnovanim. Nadalje, u pogledu navoda da su redovni sudovi proizvoljno pravno kvalifikovali predmetne mjenice kao bjanko mjenice koje dospijevaju na određeni dan i da predmetne mjenice, shodno odredbama čl. 4 stav 2 i 112 stav 2 Zakona o mjenici, predstavljaju mjenice po viđenju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da je u predmetnim mjenicama upisana njihova dospjelost, te u vezi s tim podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao slično činjenično i pravno pitanje (pravne prirode bjanko mjenice u kojoj je naknadno popunjen dan dospijeća) i da nije našao proizvoljnost u zaključku redovnih sudova koji su zaključili da se u takvoj situaciji ne radi o mjenicama po viđenju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. AP 5294/17 od 11. juna 2019. godine, tač. 3, 5 i 11, AP 6177/18 od 2. jula 2020. godine, st. 31 i 32 i AP 946/20 od 3. novembra 2021. godine, tačka 31, dostupne na www.ustavnisud.ba). U konačnici, u vezi s apelantovim navodima o proizvoljnosti zaključka redovnih sudova da je predmetno potraživanje dospjelo 25. aprila 2013. godine, kada je predmetni ugovor raskinut, već da je ono dospjelo danom kada je apelant izvršio isplatu zajma tužiocu jer od tada teku kamate, Ustavni sud ukazuje da je obligacija vraćanja isplaćenog novca nastala tek raskidom ugovora, odnosno da u suprotnom, da predmetni ugovor nije raskinut, ta obaveza ne bi ni nastala. Stoga, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak redovnih sudova po pitanju datuma dospjelosti predmetnog potraživanja.
31. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne, detaljne i precizne razloge za zaključak o ništavosti predmetnih mjenica usljed činjenice da je apelant nepravilno unio njihov datum dospijeća u mjenični blanket, u kojim razlozima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti koji bi predstavljali osnov da Ustavni sud dato tumačenje redovnih sudova zamijeni sopstvenim. Stoga Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
32. Apelant smatra da mu je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi dali jasne, detaljne i precizne razloge za zaključak o ništavosti predmetnih mjenica usljed činjenice da je apelant nepravilno unio njihov datum dospijeća u mjenični blanket, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra proizvoljnim.
34. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije u situaciji kada je tvrdnju o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić