Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1377/22 (Udruženje Centar za humanu politiku)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije krivična optužba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1377/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1377/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Udruženje Centar za humanu politiku, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Udruženje Centar za humanu politiku protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 0 KTP 0001240 22 od 11. aprila 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Udruženje Centar za humanu politiku (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Momir Dejanović predsjednik apelanta, podnio je 20. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko javno tužilaštvo) broj T12 0 KTP 0001240 22 od 11. aprila 2022. godine.

2. Naredbom Republičkog javnog tužilaštva, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog kriminala i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Posebno odjeljenje Republičkog javnog tužilaštva) broj T12 0 KTP 0001240 22 od 23. februara 2022. godine odlučeno je da se neće provoditi istraga povodom krivične prijave koju je M.D., predsjednik apelanta podnio protiv bivšeg i sadašnjeg gradonačelnika Doboja, načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje gradske uprave Grada Doboja i drugih NN lica u tom odjeljenju, NN građevinskih inspektora u gradskoj upravi Grada Doboja, NN članova Vijeća za praćenje izmjene regulacionih planova u gradskoj upravi Grada Doboja i NN javnih tužilaca iz Okružnog javnog tužilaštva u Doboju zbog izvršenja krivičnog djela zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja iz člana 315. stav (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), Nesavjestan rad u službi iz člana 322. stav (1) KZ RS, Trgovina uticajem iz člana 321. stav (1) KZ RS, Primanje mita iz člana 319. stav (1) KZ RS, Povreda zakona od strane sudije ili javnog tužioca iz člana 346. stav (1) KZ RS i Udruživanje radi vršenja krivičnih djela iz člana 365. stav (1) KZ RS, jer ne postoje osnovi sumnje da su prijavljena lica učinila krivična djela.

3. Rješenjem Republičkog javnog tužilaštva odbijena je kao neosnovana pritužba apelanta koja je potpisana od strane M.D., direktora apelanta, izjavljena protiv naredbe o obustavi istrage Posebnog odjeljenja Republičkog javnog tužilaštva od 23. februara 2022. godine. U obrazloženju osporenog rješenja, Republičko javno tužilaštvo je navelo da je postupajući tužilac postupio u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), kao i da iz obrazloženja naredbe proizilazi da je izvršena detaljna analiza navoda prijave i da je pravilno izveden zaključak postupajućeg tužioca da navodi podnesene prijave nisu argumentovani ni sa jednim dokazom da bi ukazivali na postojanje osnova sumnje da su prijavljena lica učinila neko krivično djelo. S tim u vezi je ukazao da je pravilno postupajući tužilac zaključio da svaki građanin ima pravo da podnese krivičnu prijavu, ali da je isto tako pravilan njegov zaključak da je za podnošenje krivične prijave neophodno da postoje osnovi sumnje da je lice koje se prijavljuje učinilo krivično djelo, kao i da se uz prijavu trebaju dostaviti dokazi kako je to propisano članom 224. stav (4) ZKP-a RS, koji bi ukazivali na osnove sumnje o izvršenju nekog krivičnog djela od strane prijavljenih lica.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da su njegova prava povrijeđena zbog toga što tužilaštvo nije izvršilo provjere navoda iz krivične prijave, niti saslušalo predstavnike apelanta kao podnosioca prijave, kao i da je diskriminatoran stav tužilaštva da bi provjeravanje krivične prijave na način da se od osoba uzme izjava ili preduzmu neke druge procesne radnje predstavljalo šikaniranje i uznemiravanje tih osoba u odnosu na podnosioca prijave koji mora da trpi korupciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

6. Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaju pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.

7. Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo se takva osoba može smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak pred Republičkim javnim tužilaštvom odnosi na "osnovanost krivične optužbe" protiv trećeg lica, po krivičnoj prijavi predsjednik apelanta, te pritužbi apelanta podnesenoj protiv naredbe o obustavi istrage. Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član

6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo se takva osoba može smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine, AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine, AP-3809/20 od 12. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U odnosu na navode apelacije o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud doslijedno podržava, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Budući da je apelant naveo da je diskriminisan u vezi prava na pravično suđenje, a imajući u vidu da je već utvrđeno da apelant u predmetnom postupku ratione materiae ne uživa zaštitu tog prava, slijedi da je i navod o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje takođe ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1377/22 (Udruženje Centar za humanu… | Sudska praksa | Aktio