Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1538/22 (N. P.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1538/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1538/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Nenad Popović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nenad Popović protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 0 KTPR 0001230 22 od 14. marta 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "PUCAR", Miljkan Pucar, Slavica Pucar, Slavica Graorac i Slavko Jandrić, podnio je 5. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko javno tužilaštvo) broj T12 0 KTPR 0001230 22 od 14. marta 2022. godine.
2. Naredbom o obustavi istrage Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) broj T13 0 KT 0053222 20 od 24. decembra 2021. godine odlučeno je da se neće provoditi istraga povodom krivične prijave koju je apelant podnio protiv O.T. zbog izvršenja krivičnog djela Prevara iz člana 239. stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) jer djelo koje je učinio osumnjičeni nije krivično djelo, odnosno da na strani osumnjičenog nije bilo direktnog umišljaja da sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist.
3. Rješenjem Glavnog okružnog javnog tužioca u Banjaluci broj T13 0 KT 0053222 22 od 1. februara 2022. godine odbijena je kao neosnovana pritužba apelanta izjavljena protiv naredbe o obustavi istrage Okružnog javnog tužilaštva od 24. decembra 2021. godine.
4. Rješenjem Republičkog javnog tužilaštva broj T12 0 KTPR 0001230 22 od 14. marta 2022. godine odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja Glavnog okružnog javnog tužioca u Banjaluci od 1. februara 2022. godine. U obrazloženju osporene odluke Republičko javno tužilaštvo je navelo da je apelant 1993. godine od O.T. i njegove majke D.T. (koja je u međuvremenu preminula) kupio stan u ulici Gajeva broj 4. u Banjaluci po cijeni od 46.000,00 KM. Nadalje, da je D.T. nakon rata zatražila povrat stana tužbom pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), koji je svojom presudom, potvrđenom od strane Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), usvojio predmetni tužbeni zahtjev i naložio apelantu da vrati predmetni stan, nakon čega mu je D.T. vratila iznos od 46.000,00 KM. Također, da apelant od kupovine stana nikad nije bio upisan kao njegov vlasnik. Republičko javno tužilaštvo je dalje ukazalo da je spor oko predmetnog stana ponovo došao na odlučivanje i raspravu, kada apelant dobija spor presudom Osnovnog suda od 26. oktobra 2010. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 23. decembra 2011. godine, nakon čega je O.T. izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Republike Srpske odbio presudom od 14. oktobra 2014. godine. Također, da je O.T. ugovorom zaključenim pred notarom 19. novembra 2012. godine prodao stan M.R. Republičko javno tužilaštvo je navelo da je sporno da li su se radnjama O.T. stekla obilježja prevare, tj. da li je lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica doveo u zabludu određeno lice i time ga naveo da to lice na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini. S tim u vezi je Republičko javno tužilaštvo zaključilo da postupajuća tužilaštva nisu mogla utvrditi ni jednu činjenicu koja bi ukazala na prijevarno ponašanje osumnjičenog O.T., jer je isti u trenutku prometovanja predmetnog stana bio vlasnik i korisnik istog, te da na predmetnom stanu nisu postojale nikakve sudske ni administrativne zabrane raspolaganja, zbog čega se u konkretnom slučaju u radnjama O.T. nisu stekla obilježja krivičnog djela prijevare.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da da je pogrešan stav tužilaštava da nije bilo direktnog umišljaja na strani O.T. kada je raspolagao predmetnim nekretninama ugovorom od 19. novembra 2012. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaju pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
8. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak pred Republičkim javnim tužilaštvom odnosi na "osnovanost krivične optužbe" protiv trećeg lica, u kojem se apelant pojavljuje u ulozi podnosioca krivične prijave. Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član
6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo se takva osoba može smatrati "žrtvom" u smislu člana 6 Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine, AP 2641/17 od 7. septembra 2017. godine i AP 3809/20 od 12. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Nadalje, u odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu koji se odnose na njegove tvrdnje da je u predmetnom krivičnom postupku pogrešno utvrđeno da nije bilo direktnog umišljaja na strani O.T. kada je raspolagao predmetnim nekretninama ugovorom od 19. novembra 2012. godine, te da mu je takvim postupanjem povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom odlučivalo samo o osnovanosti krivične optužbe protiv O.T.-a, i da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić