Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4043/20 (A.M.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravo na rad
- Troškovi i izdaci
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje
- Odluka o dopuni odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje
- Odluka o dopunama odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-4043/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4043/20, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. M. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 032182 20 Gž od 1.
septembra 2020. godne, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 032182 20 Gž od 1. septembra 2020. godine.
2. Zaključkom Komande logistike, Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH, Ministarstva odbrane BiH broj UP I 16-15-13-02-34-7-199-15/18 od 25. decembra 2018. godine odbačen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na naknadu zbog troškova odvojenog života, kao nepotpun.
3. Rješenjem Komande za podršku Oružanih snaga BiH, Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH, Ministarstva odbrane BiH broj UP II 16-15-08-34-7-1-2/19 od 7. februara 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv zaključka od 25. decembra 2018. godine.
4. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 032182 19 P od 17. aprila 2020. godine, između ostalog (odlučivano je i o tužbenom zahtjevu vezanom za poništenje zaključka i rješenja koji se odnose na troškove smještaja), poništeni su kao nezakoniti zaključak od 25. decembra 2018. godine i rješenje od 7. februara 2019. godine, te je utvrđeno da apelantu pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života za period od 1. oktobra 2018. godine do 15. aprila 2019. godine, pa je tužena Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane BiH (u daljnjem tekstu: tužena) obavezana isplatiti apelantu novčani iznos bliže naveden u izreci presude na ime naknade troškova odvojenog života, sa zakonskim zateznim kamatama, te u korist apelanta kod Fonda PIO uplati određeni novčani iznos na ime pripadajućih doprinosa po osnovu naknade odvojenog života i naknade smještaja za određene vremenske periode. Prvostepenom presudom, obavezana je tužena da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.
5. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da je apelant zaposlen kao profesionalno vojno lice i da je naredbom tužene od 26. septembra 2018. godine sa mjesta službe u Tuzli premješten u Sarajevo, Rajlovac (imenovan za vršioca dužnosti komandira u periodu od 1. oktobra 2018. godine do 31. marta 2019. godine). Dalje je naveo da je 31. oktobra 2018. godine apelant podnio zahtjev Komandi logistike za priznavanje prava na naknadu troškova odvojenog života. Zatim je naveo da je zaključkom od 19. novembra 2018. godine apelant obavezan da dostavi određenu dokumentaciju kako bi se činjenično stanje moglo pravilno utvrditi, pri čemu je upozoren da će se smatrati da zahtjev nije ni podnesen, ako u ostavljenom roku ne dostavi traženu dokumentaciju. Sud BiH je naveo da je u zaključku od 25. decembra 2018. godine konstatovano da je apelant dostavio određenu dokumentaciju, ali da nije dostavio uvjerenje o prebivalištu za članove zajedničkog domaćinstva, iz kog razloga je podneseni zahtjev odbačen, kao nepotpun. Sud BiH je naveo da je apelant zahtjev zasnivao na tvrdnji (činjenici) da je razveden, te da je promijenio mjesto prebivališta i da živi u Purtićima, Rogatica. Sud BiH je naveo da je tužena pogrešno smatrala da je prebivalište članova apelantovog porodičnog domaćinstva bitna činjenica, pa je stoga pogrešno bilo vezati apelantov zahtjev za tu činjenicu, odnosno bilo je nepotrebno od apelanta zahtijevati dostavljanje uvjerenja o prebivalištu za članove zajedničkog domaćinstva. Sud BiH je naveo da je utvrđenje bitnih činjenica bilo pogrešno i nepotpuno, tako da je pogrešan zaključak da apelant nije dokazao sve bitne činjenice, što je razlog poništenja zaključka od 25. decembra 2018. godine i rješenja od 7. februara 2019. godine. Sud BiH je naveo da je mjesto apelantovog prebivališta u Purtićima, Rogatica, koje je nesporno udaljeno više od 80 km od mjesta apelantove službe u Rajlovcu, Sarajevo (premješten po potrebi službe), pa mu pripadaju tražena prava shodno odredbama člana 3. stav 1. tačka b) Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama BiH na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje (u daljnjem tekstu: Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava).
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 032182 20 Gž od 1. septembra 2020. godine djelimično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda preinačena tako što je, između ostalog, odbijen tužbeni zahtjev za poništenje zaključka od 25. decembra 2018. godine i rješenja od 7. februara 2019. godine, te za utvrđenje da apelantu za utuženi vremenski period pripada pravo naknade troškova odvojenog života, obavezivanje tužene da apelantu isplati naknadu na ime troškova odvojenog života, za nalaganje tuženoj da na ime obaveznih doprinosa u korist apelanta uplati određeni novčani iznos kod nadležnog fonda na iznose naknade troškova odvojenog života i troškova smještaja. Drugostepenom presudom, preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka pa je obavezana tužena da apelantu nadoknadi troškove postupka u manjem iznosu od iznosa koji je dosuđen prvostepenom presudom.
7. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da se u službenoj evidenciji tužene nalazi apelantova izjava broj 3245/2009 da je nastanjen u Ilijašu, ulica Polomska, gdje živi sa suprugom i djecom. Dalje je naveo da je 13. septembra 2018. godine apelant dao saglasnost na prijedlog za pokrenutu proceduru njegovog premještaja. Sud BiH je naveo da se apelant 14. septembra 2018. godine prijavio sa adresom prebivališta u mjestu Purtići, Rogatica (obavijest MUP-a RS, Rogatica), a do tada je bio prijavljen na adresi Podlugovi, ulica Polomska (uvjerenje MUP-a KS Ilijaš). Zatim je naveo da je članom 19. Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava propisano da se osnovanost zahtjeva za utuženu naknadu utvrđuje na osnovu podataka nadležne institucije iz službene evidencije. S obzirom na to da su se podaci iz službene evidencije razlikovali od podataka koje je apelant naveo u zahtjevu za ostvarivanje utužene naknade, Sud BiH je ukazao da je tužena bila ovlaštena da provjeri istinitost podataka prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva. Sud BiH je naveo da je tužena, cijeneći da je apelantov brak razveden presudom Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 706705 18 P od 26. oktobra 2018. godine i da se zahtjev zasniva na drugom prebivalištu od onog na kojem prema službenoj evidenciji živi apelantova porodica, osnovano zahtijevala od apelanta dopunu dokumentacije dostavljanjem uvjerenja o prebivalištu za članove zajedničkog domaćinstva. Sud BiH je naveo da činjenica da zaposlenik za potrebe službe obavlja poslove izvan mjesta prebivališta, za zaposlenika stvara posebne troškove za radnje ili potrebe koje bi inače ostvarivao zajedno sa članovima zajedničkog domaćinstva sa kojima živi na istoj adresi. Sud BiH je naveo da ova naknada, po prirodi stvari i po samom nazivu, pripada ukoliko je zaposlenik premješten iz mjesta u kome živi sa članovima zajedničkog porodičnog domaćinstva u drugo mjesto rada (pod uslovom da je mjesto rada od mjesta prebivališta udaljeno više od 80 km). Sud BiH je naveo da bez podataka o prebivalištu članova porodičnog domaćinstva koje je izdala nadležna institucija, tužena nije mogla odlučivati o ostvarivanju ovog prava. S obzirom na to da apelant tražene podatke nije dostavio ni u naknadno ostavljenom roku, Sud BiH je ukazao da je zakonit zaključak od 25. decembra 2018. godine o odbacivanju zahtjeva za priznanje prava naknade zbog troškova odvojenog života. Takođe je naveo da je rješenje od 7. februara 2019. godine zakonito, jer je ispitano činjenično stanje koje proizilazi iz predmeta spisa, provedena procedura i pravilnost razloga za odbacivanje zahtjeva. Imajući u vidu da je neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu naknade troškova odvojenog života, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud neosnovano usvojio ovaj dio tužbenog zahtjeva, iz kog razloga je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen.
Apelacioni navodi
8. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno „pravo na rad (pravo iz radnog odnosa)“.
9. Apelant je ukazao da je osporenom presudom, između ostalog, odbijen njegov tužbeni zahtjev za isplatu naknade za odvojeni život iako je nesporno utvrđeno da je nastanjen u Rogatici i da je udaljenost od mjesta prebivališta do mjesta rada 110 km, što znači da mu pripada pravo na ovu naknadu. Apelant je naveo da je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, vezujući pravo na naknadu za odvojeni život za mjesto stanovanja članova porodice, a ne vezujući pravo za udaljenost mjesta prebivališta od mjesta rada. Apelant je naveo da Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava ne traži kao uslov odvojenost od članova porodice niti njihovo postojanje, da je irelevantno da li premješteno lice ima porodicu, te da su jedino relevantni premještaj i udaljenost. Apelant je naveo da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne činjenice (da je nastanjen u Opštini Rogatica od 14. septembra 2018. godine, da je naredba o premještaju donesena 26. septembra 2018. godine) iz kojih proizilazi pravo na naknadu za odvojeni život, dok je postupak kojeg je provela tužena nezakonit. Apelant je naveo da je postavio i zahtjev za isplatu pripadajućih doprinosa koje porezna uprava obračunava i naplaćuje za ovu vrstu naknade.
Relevantni propisi
10. Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje ("Službeni glasnik BiH", br. 42/12, 78/12, 51/13 i 68/18), u relevantnom dijelu glasi:
Član 4. stav (1) (1) Profesionalno vojno lice koje je premješteno po potrebi službe ima pravo na mjesečnu naknadu za odvojeni život u iznosu od 300,00 KM od dana stupanja na dužnost, pod uslovom da mu je mjesto prebivališta udaljeno više od 80 km od mjesta službe u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine i Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine u koju je raspoređen.
Član 19. stav (1) (1) Osnovanost zahtjeva za naknadu za odvojeni život i naknadu za troškove smještaja utvrđuje se na osnovu podataka iz prijave o mjestu prebivališta prema službenim ličnim podacima, koju izdaje nadležna institucija, a koja je sastavni dio službene evidencije koju vodi nadležna organizacijska jedinica za pravne i kadrovske poslove u instituciji Bosne i Hercegovine.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, koji se zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantovog zahtjeva za naknadu troškova odvojenog života. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da naknada za odvojeni život (čija isplata je regulisana odredbama Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava) po svom nazivu i prirodi pripada zaposleniku u slučaju premještaja iz mjesta u kojem živi sa članovima porodičnog domaćinstva u drugo mjesto rada. Zatim, Sud BiH je ukazao da su se podaci iz službene evidencije razlikovali od podataka koje je apelant dostavio uz zahtjev za isplatu konkretne naknade (apelant prijavio adresu prebivališta u mjestu Purtići, Opština Rogatica dan nakon što je dao saglasnost na premještaj), te da je u cilju pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja od apelanta osnovano zatraženo da dopuni dokumentaciju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi zaključak da je pravilno odbačen apelantov zahtjev za priznavanje prava na naknadu troškova odvojenog života, iz razloga što apelant nije postupio kako je od njega traženo, odnosno nije dostavio uvjerenje o prebivalištu za članove zajedničkog domaćinstva, tako da se bez navedenog uvjerenja nije moglo odlučivati o ostvarivanju konkretnog prava. Shodno tome, Sud BiH je ukazao da nije osnovan ni zahtjev vezano za uplatu doprinosa Fondu PIO po osnovu naknade troškova odvojenog života. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantivim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, kao i „prava na rad“ koje je garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Nadalje, apelant navodi da mu je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu također očigledno (prima facie) neosnovanim.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić