Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3919/20 (JP „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3919/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-3919/20, rješavajući apelacije JP „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 168043 20 Gž od 6. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant) je 30. oktobra 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 168043 20 Gž od 6. oktobra 2020. godine i Općinski sud u Zenice (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 168043 19 P od 24. aprila 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 168043 19 P od 24. aprila 2020. godine utvrđeno je da je tužitelj E.N. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na osnovu zakonitog useljenja u stan od 1998. godine i rješenja o dodjeli stana od 1. jula 1998. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o dodjeli), neprekidnog korištenja jednosobnog stana u Zenici (u daljnjem tekstu: predmetni stan) stekao svojstvo nositelja stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine, što je apelant dužan da prizna i da trpi. Citiranom presudom je određeno da tužitelj na osnovu ove presude stiče sva prava koja po Zakonu o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) uživaju nosioci stanarskog prava, te je naloženo apelantu da tužitelju nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu (sve preciznije navedeno u izreci presude).

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je tužitelju, kao zaposleniku pravnog prednika apelanta, dodijeljen predmetni stan, u koji je tužitelj uselio na osnovu rješenja o dodjeli zajedno sa svojom porodicom. Tokom postupka je utvrđeno da je u vrijeme useljenja predmetni stan bio devastiran, te da ga je tužitelj osposobio za stanovanje. Dalje je navedeno da tužitelj od useljenja pa do danas kontinuirano koristi predmetni stan sa svojom porodicom, te da je u proteklom periodu izmirivao komunalne i druge dadžbine za predmetni stan. Istaknuto je da među strankama nije bila sporna činjenica da za predmetni stan tužitelj nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana. Ono što je među parničnim strankama bilo sporno jeste pasivna legitimacija apelanta te primjena prava u kontekstu tvrdnji apelanta da na temelju zakonskog okvira tužitelj ne može steći stanarsko pravo na predmetnom stanu.

4. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta Općinski sud je odbio i detaljno obrazložio na str. 6 i 7 obrazloženja presude. U vezi sa primjenom prava Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe ZOSO-a i to član 11. st. 1. , 2. i 3., te član 30. st. 2. i 7., koje je citirao, te ukazao da se tužitelj ne može smatrati bespravno useljenim licem. Po mišljenju Općinskog suda činjenica da tužitelj nije bespravni korisnik predmetnog stana ne znači da on može imati manje prava od lica koje je bespravno uselilo u stan. Dalje je ukazano da apelant nije isticao, niti je pružio bilo kakav dokaz da je zahtijevao tužiteljevo iseljenje iz predmetnog stana. Kako tužitelj u predmetnom stanu neometano stanuje još od 1998. godine, Općinski sud je ocijenio da je tužitelj neprekidnim korištenjem predmetnog stana stekao prije 6. decembra 2000. godine prava koja ima nositelj stanarskog prava, nakon čega je i dalje nastavio neometano koristiti predmetni stan. S obzirom da je tužitelj stekao status nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine, zaključeno je da on ima mogućnost da predmetni stan otkupi u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), a takav stav je zauzeo i Vrhovni sud F BiH u svojoj odluci broj Rev-826/05 od 28. marta 2006. godine.

5. Općinski sud je u smislu čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio kao nedokazane prigovore apelanta da je predmetni stan tužitelju dodijeljen kao službeni stan (o čemu se Općinski sud detaljnije izjasnio na str. 8 i 9 obrazloženja presude). Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) navodeći da bi drugačiji stav suda od onog zauzetog u presudi dovelo do kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. i 14 Evropske konvencije u odsustvu postojanja pismenog ugovora o korištenju stana koje u suštini predstavlja pravo trajnog korištenja stana. Općinski sud je naveo da se za nepostojanje zaključenog ugovora o korištenju stana tužitelj ne može smatrati odgovornim iz razloga što apelant nije nikada predao predmetni stan na upravljanje bivšem SIZ-u stanovanja, tako da tužitelj nije ni mogao zaključiti ugovor o korištenju stana. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da se stanarsko pravo moglo steći do 6. decembra 2000. godine, odnosno da navedeno pravo imaju samo osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog organa pokrenule postupak radi sticanja stanarskog prava. S tim u vezi, ukazano je da apelant vjerovatno misli na okolnost da su postojeća stanarska prava prestala da važe donošenjem Zakona o prodaji stanova. Međutim, ukazano je da navedenim Zakonom nije ukinuta primjena ZOSO-a, pa se stanarsko pravo u današnjim uslovima stiče na način kako je to propisano navedenim Zakonom. Istaknuto je da se član 46. Zakona o prodaji stanova odnosi na osobe koje su stanarsko pravo stekle po odredbama ZOSO-a i zaključile ugovore do dana stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova, te kojima je ostavljen rok od dvije godine za otkup stana, kad prestaje važiti i ugovor o korištenju stana, a navedena situacija se ne odnosi na tužitelja koji stanarsko pravo stiče po važećem ZOSO-a.

6. Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 P 168043 20 Gž od 6. oktobra 2020. godine odbio žalbu apelanta i prvostepenu presudu potvrdio. Ispitujući osporenu presudu, u smislu člana 221. ZPP-a, Kantonalni sud je naveo da nije utvrdio postojanje povreda postupka učinjene od prvostepenog suda jer je osporena presuda jasna, razumljiva i sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koje nisu proturječne ispravama u spisu. Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani prigovori apelanta da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer je prvostepeni sud tokom postupka proveo sve dokaze predložene od strane stranaka, te na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza raspravio i utvrdio sve relevantne činjenice, a činjenično utvrđenje na kojem je utemeljena prvostupna presuda u odnosu na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, nije dovedena u sumnju žalbenim navodima. Neosnovnim je Kantonalni sud ocijenio pozivanje apelanta na Pravilnik o raspodjeli stanova pravnog prednika apelanta iz 1974. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) kao dokaz da se radi o službenom stanu jer je ovaj prigovor prvostepeni sud ocijenio neosnovnim za što je dao valjane razloge. Drugostepeni sud je nakon ispitivanja svih relevantnih prigovora apelanta utvrdio da su neosnovni jer žalbeni razlozi iz kojih apelant pobija presudu prvostepenog suda nisu ostvareni budući da je prvostepeni sud činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio i na tako utvrđeno stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe čl. 8. i 14. Evropske konvencije, te odredbe čl. 3., 4., 11., 24. stav 1. ZOSO-a kao i odredbe čl. 7. stav 2., i čl. 46. i 50. Zakona o prodaji stanova.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant tvrdi da se predmetni stan nalazi u lugarnici i da predstavlja službeni stan iz člana 4. ZOSO-a. Smatra da je predmetnim rješenjem o dodjeli i Pravilnikom dokazao navedene tvrdnje. S tim u vezi, ukazuje da je u obrazloženju predmetnog rješenja o dodjeli navedeno da je tužitelj dobio lugarnicu na korištenje kao službenu prostoriju dok je na određenom radnom mjestu. Potom apelant ukazuje da je u članu 50. Pravilnika navedeno da se svi stanovi koji se nalaze u poslovnim zgradama smatraju službenim stanom. Apelant smatra da je stav Kantonalnog suda u suprotnosti sa odlukom Ustavnog suda broj AP-1912/08, te se poziva i na odluku AP-5086/18. Također apelant ističe da okolnost da tužitelj nije zaključio ugovor o korištenju stana potvrda da se radi o službenom stanu je tužitelju bilo poznato od početka. Sem toga, apelant smatra i da su protekli svi zakonski rokovi kako za sticanje stanarskog prava tako i za pokretanje sudskog postupka za sticanje stanarskog prava nakon 6. decembra 2000. godine, kao i rokovi za otkup stana. Slijedom svega navedenog, apelant tvrdi da se pogrešnim presuđivanjem redovnih sudova dovodi u neravnopravan položaj u postupcima pred sudom, te da su osporene presude proizvoljne i da se ne zasnivaju na stvarnim činjenicama, niti relevantnim zakonskim odredbama.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. S obzirom na to da je apelant kao javna ustanova u istom statusu kao i nosilac javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-314/20 od 8. jula 2021. godine, tačka 32, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može da podnese apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud prije svega ukazuje da je u svojoj praski razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u odluci AP-3920/20 u kojoj su identični navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu u vezi sa sticanjem stanarskog prava na stanu za koji je apelant tvrdio da se radi o službenom stanu odbačeni kao (prima facie) neosnovani (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3920/20 od 6. aprila 2022. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranom predmetu Ustavni sud je, između ostalog, istakao da je Kantonalni sud ukazao da je Općinski sud pravilno primijenio odredbe člana 3, člana 11. st. 1. i 2. i člana 24. stav 1. ZOSO-a kada je zaključio da predmetno rješenje o dodjeli proizvodi pravno dejstvo i da se na osnovu njega tužitelj smatra zakonitim korisnikom predmetnog stana, iz kojeg proističu i njegova prava koja uživaju nosioci stanarskog prava, pri čemu je Kantonalni sud detaljno analizirao apelantov prigovor da se radi o službenom stanu i da stoga tužitelj nije mogao steći stanarsko pravo na njemu, utvrdivši da apelant nije dokazao da je određenim aktom proglasio predmetni stan kao službeni, niti je dokazao da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan poslovna zgrada. Kantonalni sud je dao razloge zašto se rješenje o dodjeli i Pravilnik nisu mogli prihvatiti kao dokazi da je predmetni stan službeni. U vezi s tim Ustavni sud se u citiranom predmetu pozvao na svoju praksu u kojoj je ukazano da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 4. stav 3. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano da davalac stana na korištenje mora posebnim aktom, odnosno odlukom službeni stan proglasiti za službeni stan, što je, dakle, conditio sine qua non da bi stan mogao imati takav status (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1255/06 od 3. aprila 2008. godine, tačka 28, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud se u citiranom predmetu osvrnuo i na pozivanje apelanta na praksu Ustavnog suda zauzetu u odlukama na koje se apelant i u ovoj apelaciji pozvao, zaključivši da je pozivanja na odluke Ustavnog suda br. AP- 1912/08 i AP-5086/18 neosnovano jer se radi o drugačijem činjeničnom stanju, tj. da su u postupcima koji su bili predmet navedenih odluka redovni sudovi utvrdili da se radilo o stanovima koji spadaju u kategoriju namjenskih stanova (op. cit. AP-3920/20, tač. 13. i 14).

11. Vraćajući se na konkretan predmet koji pokreće gotovo identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih prigovora apelanta, Ustavni sud ne uočava niti jedan razlog da odstupi od prakse iz citiranog predmeta, budući da iz osporenih odluka ne proizlazi ništa što bi iznesene prigovore apelanta o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju opravdalo. Usto, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantu tokom postupka na bilo koji način uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno sa tužiteljem, niti apelant nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali pozivanje na kršenje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da predmetna apelacija pokreće ista pitanja o kojima se Ustavni sud u gotovo identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima već izjasnio u odluci AP-3920/20, Ustavni sud iz istih razloga koji su izneseni u citiranoj odluci smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3919/20 (JP „Šumsko-privredno društvo“… | Sudska praksa | Aktio