Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1190/22 (Z. B.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povjeravanje djeteta
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1190/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1190/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Zehra Baćevac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zehra Baćevac protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 731262 19 Gži od 28. januara 2022. godine i Zaključka Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 731262 18 I od 24. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zehra Baćevac (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Damir Koldžo advokat iz Sarajeva, podnijela je 6. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 731262 19 Gži od 28. januara 2022. godine i Zaključka Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 731262 18 I od 24. marta 2022. godine. Takođe, apelantkinja je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Zaključka Općinskog suda broj 65 0 I 731262 18 I od 24. marta 2022. godine do donošenja odluke o predmetnoj apelaciji.
Uvodne napomene
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 558653 16 P od 2. marta 2017. godine razveden je brak zaključen 24. avgusta 2013. godine između apelantkinje i A.B., te je dijete parničnih stranaka (u daljnjem tekstu: mldb. A.B.) povjerena na čuvanje i vaspitanje majci i zakonskoj zastupnici, apelantkinji, uz obavezu A.B. da na ime izdržavanja mldb. A.B. doprinosi iznosom od 400,00 KM od prvog do desetog u mjesecu za tekući mjesec, na način pobliže naznačen izrekom predmetne presude. Određeno je da će mldb. A.B. ostvarivati lične odnose i neposredne kontakte sa A.B. najmanje dva puta sedmično i to: utorkom i četvrtkom u vremenskom periodu od 17,00 do 19,30 sati, kao i svaki drugi vikend bez noćenja i to na način da otac preuzima dijete subotom i nedjeljom u 10,00 sati i vraća ga apelantkinji u 18,00 sati istog dana. Određeno je da će vjerske i državne praznike dijete provoditi sa oba roditelja naizmjenično i to prvi dan narednog praznika nakon donošenja odluke sa A.B., a drugi dan sa apelantkinjom, a sljedeće godine obrnutim redoslijedom i tako ubuduće u vremenskom periodu od 10,00 sati do 18,00 sati, te da će se preuzimanje i vraćanje djeteta ostvarivati u Sarajevu u naselju Kovači ispred objekta „Mahirova pekara“. Dalje je određeno da će se kontakti, na naprijed utvrđeni način, bez noćenja, ostvarivati do navršene treće godine starosti djeteta, a nakon toga dijete će u vrijeme trajanja vikenda boraviti kod A.B. sa noćenjem, kao i sedam dana zimskog i 15 dana ljetnog godišnjeg odmora A.B., uz prethodni dogovor roditelja o terminu ostvarivanja kontakata na način preciziran izrekom predmetne presude.
Predmetni postupak u okviru kojeg su donesene osporene odluke
3. Odlučujući o prijedlogu za izvršenje koji je A.B. podnio Općinskom sudu 30. oktobra 2018. godine, taj sud je Rješenjem o izvršenju broj 65 0 1731262 18 I od 13. novembra 2018. godine odredio predloženo izvršenje na način da je obavezao apelantkinju da omogući A.B. ostvarivanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata sa mldb. A.B. i to u toku sedmice najmanje dva puta: utorkom i četvrtkom u vremenskom periodu od 17,00 do 19,30 sati, kao i svaki drugi vikend bez noćenja i to na način da otac preuzima dijete subotom i nedjeljom u 10,00 sati i vraća ga majci u 18,00 sati istog dana. Dalje je određeno da će vjerske i državne praznike dijete provoditi sa oba roditelja naizmjenično i to prvi dan narednog praznika nakon donošenja odluke sa A.B., a drugi dan sa apelantkinjom, a sljedeće godine obrnutim redoslijedom i tako ubuduće u vremenskom periodu od 10,00 sati do 18,00 sati, te da će se preuzimanje i vraćanje djeteta ostvarivati u Sarajevu u naselju Kovači ispred objekta „Mahirova pekara“. Dalje je određeno da će se kontakti, na naprijed utvrđeni način, bez noćenja, ostvarivati do navršene treće godine starosti djeteta, a s obzirom da je mldb. A.B. navršila tri godine života, obavezana je apelantkinja da omogući A.B. da u vrijeme trajanja vikenda mldb. A.B. boravi kod oca sa noćenjem kao i sedam dana zimskog i 15 dana ljetnog godišnjeg odmora oca, uz prethodni dogovor roditelja u terminu ostvarivanja kontakata. Određeno je da će, ukoliko apelantkinja ne postupi po rješenju o izvršenju, isto biti provedeno putem sudskog izvršioca, a ako se svrha izvršenja ne bude mogla postići ovim sredstvima izvršenja, da će Općinski sud odrediti drugo sredstvo izvršenja u smislu člana 366. Porodičnog zakona, u vezi sa čl. 17. i 209. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
4. Odlučujući o prigovoru apelantkinje izjavljenom 28. novembra 2018. godine protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda od 13. novembra 2018. godine, taj sud je Rješenjem broj 65 0 731262 18 I od 15. maja 2019. godine predmetni prigovor odbio kao neosnovan.
5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu izvršne isprave, pravosnažne presude Općinskog suda od 2. marta 2017. godine kojom je apelantkinja obavezana da tražiocu izvršenja omogući ostvarivanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata sa mldb. A.B., te da je osporeno rješenje o izvršenju u potpunosti u skladu sa izvršnom ispravom. Općinski sud je naveo da apelantkinja nije priložila dokaz da je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, odnosno da je na drugi način izgubila svoju djelotvornost, ili da je ista bez učinka, pa da je prigovor apelantkinje očigledno usmjeren na odugovlačenje predmetnog postupka. Naime, Općinski sud je ukazao da, ukoliko je izvršna isprava podobna za izvršenje u smislu čl. 25. i 27. ZIP, sud je u izvršnom postupku dužan omogućiti njeno izvršenje, prinudno i u skladu sa pravilima ZIP, nezavisno od vrste obaveze čije se ispunjenje traži. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da apelantkinja nije postupila po izvršnoj ispravi, pravosnažnoj presudi Općinskog suda od 2. marta 2017. godine u pogledu viđanja mldb A.B. i tražioca izvršenja (što potvrđuje i punomoćnik apelantkinje u predmetnom prigovoru), te da iz dostavljenih obavijesti i službenih zabilješki Službe socijalne zaštite Općine Novi Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba socijalne zaštite) (koje je dostavio tražilac izvršenja) proizlazi da apelantkinja nije spremna da omogući tražiocu izvršenja kontakt sa mldb. A.B. na način kako je određeno pravosnažnom sudskom presudom, niti pokazuje spremnost da omogući ocu kontakte sa djetetom ni pod nadzorom stručnih lica u prostorijama centra. Dakle, Općinski sud je naveo da je očigledno da apelantkinja nije postupila po predmetnoj izvršnoj ispravi, radi čega taj sud predmetni prijedlog za izvršenje tražioca izvršenja smatra osnovanim.
6. Rješenjem Općinskog suda od 29. decembra 2021. godine odbačen je kao nedopušten zahtjev apelantkinje za izuzeće sudije N.B., dok je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantkinje za isključenje navedenog sudije.
7. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj 5. juna 2019. godine protiv rješenja Općinskog suda od 15. maja 2019. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 I 731262 19 Gži od 28. januara 2022. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
8. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe, pravilno utvrdio da navodi prigovora ne predstavljaju razloge koji mogu dovesti do sprječavanja izvršenja u smislu člana 47. ZIP. Naime, Kantonalni sud je najprije ukazao da se predmetnom žalbom neosnovano ističe da je prijedlog za izvršenje suprotan izvršnoj ispravi (zbog označavanja u prijedlogu za izvršenje svih momenata života malodobnog djeteta i to onog koji je regulisan do navršene treće godine, kao i onog nakon navršene treće godine života koji se u momentu podnošenja prijedloga za izvršenje može prinudno izvršiti) jer označavanje i dijela presude koji reguliše period života koji je već protekao može biti suvišno, ali ni u kom slučaju ne čini prijedlog za izvršenje suprotnim ili neusklađenim sa izvršnom ispravom. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se neosnovano predmetnom žalbom ukazuje na povredu postupka od strane prvostepenog suda izvođenjem zaključka iz službenih zabilješki Službe socijalne zaštite za koje apelantkinja navodi da je nejasno o kojim se službenim zabilješkama radi jer iste nisu označene datumom ili brojem, niti su apelantkinji poznate. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud navedene službene zabilješke u obrazloženju pobijanog rješenja naznačio kao službene zabilješke Službe socijalne zaštite od 4. januara 2019. godine i 14. februara 2019. godine, a u nastavku je iste cijenio i na osnovu njih i navoda iz prigovora i odgovora na prigovor donio zaključak da apelantkinja ne ispunjava obavezu utvrđenu presudom. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da pomenute službene zabilješke apelantkinji nisu mogle ostati nepoznate, jer iz sadržaja istih proizlazi da je apelantkinja bila prisutna prilikom njihovog sačinjavanja.
9. Zaključkom Općinskog suda broj 65 0 1731262 18 I od 24. marta 2022. godine određeno je provođenje rješenja o izvršenju Općinskog suda od 13. novembra 2018. godine radi ostvarivanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata mldb. A.B. sa A.B. u skladu sa nalazom i mišljenjem Službe socijalne zaštite od 10. avgusta 2021. godine i dopuni nalaza i mišljenja od 26. oktobra 2021. godine, tako da se budući kontakti između mldb. A.B. i A.B. održavaju na način da će A.B. nakon završetka školskih obaveza preuzimati mldb. A.B. iz produženog boravka Osnovne škole „Čengić- Vila I“ uz prisustvo i nadzor sudskog izvršioca Općinskog suda, kao i uz prisustvo i nadzor ovlašćenog službenog lica Službe socijalne zaštite, i to utorkom i četvrtkom u 13,30 sati, nakon čega će se uputiti u prostorije Službe socijalne zaštite uz prisustvo i nadzor gore navedenih lica, gdje će se i odvijati neposredni kontakti mldb. A.B. i A.B., uz obavezu A.B. da, uz prisustvo i nadzor gore navedenih lica, vrati dijete u produženi boravak do 16,00 sati. Određeno je da će se ostvarivanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata na naprijed navedeni način odvijati počev od 12. aprila 2022. godine (utorak) pa do kraja školske 2021./2022. godine, nakon čega će taj sud pribaviti novo mišljenje Službe socijalne zaštite o načinu ostvarivanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata mldb. A.B. i A.B.
Apelacioni navodi
10. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje, uključujući pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava da se ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud povrijedio pravila postupka izvođenjem zaključka iz službenih zabilješki Službe socijalne zaštite (jer se apelantkinja na iste nije izjasnila i nije učestvovala u postupku njihovog donošenja), a da je Kantonalni sud ove navode apelantkinje „samo paušalno cijenio“. Dalje navodi da je zaključkom Općinskog suda od 24. marta 2022. godine promijenjena presuda Općinskog suda od 2. marta 2017. godine (u pogledu termina i mjesta održavanja kontakata između mldb. A.B. i A.B.) na koji način je „grubo prekršen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije“. Apelantkinja takođe ističe da je Kantonalnom sudu trebalo „tri godine“ da odluči o njenoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda kojim je odbijen kao neosnovan apelantkinjin prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda. Konačno, apelantkinja navodi da je „takvim postupanjem suda malodobno dijete izloženo mučenju jer pet godina do sada svakodnevnog maltretiranja i doživljavanja stresa kod pokušaja kontakata je ništa drugo do psihičko mučenje mldb djeteta“.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
14. U vezi s tim, Ustavni sud najprije zapaža da je u konkretnom slučaju presudom Općinskog suda od 2. marta 2017. godine mldb. A.B. povjerena na čuvanje i vaspitanje apelantkinji, te da je tom presudom, između ostalog, određeno da će mldb. A.B. ostvarivati lične odnose i neposredne kontakte sa A.B. Nadalje, da je u predmetnom izvršnom postupku, pokrenutom po prijedlogu A.B., rješenjem o izvršenju Općinskog suda apelantkinja obavezana da omogući A.B. ostvarivanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata sa njihovom kćerkom na način određen navedenim rješenjem o izvršenju, kao i da je zaključkom Općinskog suda određeno provođenje naprijed navedenog rješenja o izvršenju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u rješenju kojim je odbio apelantkinjin prigovor protiv rješenja o izvršenju, jasno ukazao da apelantkinja nije postupila po izvršnoj ispravi, presudi Općinskog suda od 2. marta 2017. godine, te da iz dostavljenih obavijesti i službenih zabilješki Službe socijalne zaštite proizlazi da apelantkinja nije spremna da omogući tražiocu izvršenja kontakt sa mldb. A.B. na način kako je određeno pravosnažnom sudskom presudom, niti pokazuje spremnost da omogući ocu kontakte sa djetetom ni pod nadzorom stručnih lica u prostorijama centra. Takođe, Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, dao jasne razloge zbog kojih je navode apelantkinje (koje je istakla u vezi službenih zabilješki Službe socijalne zaštite) cijenio neosnovanim, ukazujući da pomenute službene zabilješke apelantkinji nisu mogle ostati nepoznate jer iz sadržaja istih proizlazi da je apelantkinja bila prisutna prilikom njihovog sačinjavanja. Nadalje, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da apelantkinja nije postupila u skladu sa izvršnom ispravom (koja je donesena 2. marta 2017. godine), niti u skladu sa rješenjem o izvršenju (koje je doneseno 13. novembra 2018. godine), slijedom čega je predmetnim zaključkom od 24. marta 2022. godine određeno provođenje rješenja o izvršenju na način kako je to navedeno u izreci tog zaključka, kako bi tražilac izvršenja konačno ostvario svoja prava u pogledu održavanja kontakata sa djetetom (a što je određeno izvršnom ispravom). Prema tome, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, nasuprot navodima apelantkinje, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
15. Nadalje, u odnosu na navode apelantkinje kojima ističe dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka, Ustavni sud ukazuje da je predmetni izvršni postupak pokrenut po prijedlogu A.B. radi ostvarivanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata sa mldb. A.B. (budući da apelantkinja, kako to proizlazi iz osporenih sudskih odluka, nije bila spremna da omogući tražiocu izvršenja kontakt sa mldb. A.B. na način kako je određeno pravosnažnom sudskom presudom). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u predmetnom izvršnom postupku koristila raspoložive pravne lijekove (prigovor i žalba), pri čemu je i Općinski sud u rješenju kojim je predmetni prigovor odbio kao neosnovan ukazao da je prigovor apelantkinje „očigledno usmjeren na odugovlačenje predmetnog postupka“, te da je podnosila zahtjev za izuzeće i zahtjev za isključenje postupajućeg sudije, čime je nesumnjivo doprinijela dužini trajanja predmetnog izvršnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi da je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantkinjinog prava na suđenje u razumnom roku. Konačno, u odnosu na navode apelantkinje da je njeno maloljetno dijete postupanjem redovnih sudova u predmetnom izvršnom postupku „izloženo mučenju“, Ustavni sud, imajući u vidu da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, prednje navode apelantkinje smatra potpuno neosnovanim. Dakle, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić