Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1148/22 (S. Ž. B.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1148/22

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1148/22, rješavajući apelaciju Seada Žile Borosa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Žile Borosa podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Tuzli br. 32 0 K 379102 22 Kž 10 od 8. aprila 2022. godine i 32 0 K 379102 22 Kž 9 od 14. februara 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sead Žilo Boros (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Edvin Agić, advokat iz Tuzle, podnio je 30. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 379102 22 Kž 9 od 14. februara 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 379102 22 Kv 13 od 2. februara 2022. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 1148/22.

2. Apelant je 4. maja 2022. godine podnio novu apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 32 0 K 379102 22 Kž 10 od 8. aprila 2022. godine i Rješenja Općinskog suda broj 32 0 K 379102 22 kv 14 od 1. aprila 2022. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 1534/22.

3. U obje apelacije je zatraženo da Ustavni sud predmete riješi u hitnoj proceduri ili da prije meritornog odlučivanja donese privremenu mjeru i pobijana rješenja ukine, te naloži da se apelant pusti na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojevima AP 1148/22 i AP 1534/22 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1148/22.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 11. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelacije. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 22. do 25. aprila 2022. godine.

6. Odgovori učesnika u postupku su punomoćniku apelanta dostavljeni na izjašnjenje 28. aprila 2022. godine. Punomoćnik apelanta u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje povodom odgovora na apelacije.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Općinski sud je, odlučujući u postupku kontrole opravdanosti pritvora apelanta kojem je pritvor određen rješenjem sudije za prethodni postupak 30. oktobra 2020. godine, zbog osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo, donio Rješenje broj 32 0 K 379102 22 Kv 13 od 2. februara 2022. godine kojim je apelantu pritvor produžen za još dva mjeseca i koji po navedenom rješenju može trajati do 2. aprila 2022. godine ili do nove odluke suda.

9. U obrazloženju rješenja je navedeno: apelantu je pritvor određen zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo prevara u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu. KZFBiH) u trajanju od mjesec dana, zbog postojanja zakonskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH); apelantu je rješenjem Općinskog suda od 23. februara 2021. godine produžen pritvor i određeno da može trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude s tim da je sud obavezan svaka dva mjeseca vršiti kontrolu opravdanosti mjere pritvora; posljednjim rješenjem o produženju mjere pritvora određeno je da pritvor apelantu može trajati do 6. februara 2022. godine; na glavnim pretresima koji su održani nakon što je apelantu produžen pritvor su izvedeni dokazi, između ostalih, saslušani su vještaci i svjedoci; na glavnom pretresu održanom 28. januara 2022. godine je Tužilaštvo predložilo da se apelantu pritvor produži jer egzistiraju opći i posebni uvjeti za pritvor; Tužilaštvo je 1. februara 2022. godine dostavilo dokaze koji dotad nisu bili izvedeni na glavnom pretresu; postupajući u smislu člana 151. stav 1. ZKPFBiH sud je na sjednici vijeća i na temelju svih analiziranih dokaza (dostavljenih uz optužnicu i izvedenih na glavnim pretresima) zaključio da je mjera pritvora i dalje neophodna. U tom pravcu je istaknuto da je svrha kontrole opravdanosti pritvora u provjeri egzistiranja uvjeta za pritvor po kome je on određen i produžen, pri čemu je sud osim općih i posebnih uvjeta imao u vidu protek vremena i nove okolnosti koje bi mogle dovesti do primjene blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora. U konkretnom slučaju je ocijenjeno da se mjera pritvora u konkretnoj fazi postupka treba održati na snazi, te da su neosnovane tvrdnje apelantove odbrane da su razlozi za produženje pritvora isti kao i prije 15 mjeseci. U tom je pravcu zaključeno da nisu nastupile nove okolnosti koje bi utjecale na donošenje drugačije odluke u odnosu na odluku prethodnog vijeća o produženju pritvora.

10. Na str. 3. do 33. obrazloženja rješenja su pobrojani a zatim interpretirani i analizirani dokazi koji ukazuju na osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, čime je ispunjen opći uvjet za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1.

ZKP FBiH.

11. Na str. 34. do 36. obrazloženja rješenja su navedeni razlozi koji, u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo. U kontekstu neosnovanosti navoda apelantove odbrane da su utvrđene okolnosti izgubile na značaju poslije više od godine dana od dana određivanja pritvora je navedeno da takve tvrdnje nisu argumentirane. Osim toga, apelant je prije upisa u svojstvu odgovorne osobe pravnog lica u sudskom registru de facto obavljao sve poslove odgovorne osobe privrednog društva i predstavljao se trećim osobama kao odgovorna osoba (potvrđeno pismenim dokazima i iskazima svjedoka), što ukazuje da bi mogao ponoviti krivično djelo prevara u privrednom poslovanju. Okolnost da su u rješenju o produženju pritvora pojedini razlozi ponovljeni sama po sebi ne ukazuje niti na nezakonitost, niti na nepravilnost rješenja. Naime, okolnosti koje su bile od značaja u trenutku određivanja pritvora mogu biti značajne i u kasnijoj fazi. Ovo naročito što apelantova odbrana samo sugerira da su ti razlozi izgubili na značaju, ali ne nudi argumente da oni više ne postoje. U nastavku su istaknuti razlozi u pogledu apelantove ranije višestruke osuđivanosti, te apelantove kontinuirane kriminalne aktivnosti (potvrđenom optužnicom na teret stavljeno devet krivičnopravnih radnji). To, po mišljenju suda, jasno ukazuje da izrečene i izdržane kazne na apelanta nisu djelovale vaspitno (u toku 2019. godine pravosnažno osuđen dva puta zatvorskim kaznama), te je nastavio sa vršenjem krivičnih djela.

12. U pogledu neosnovanosti navoda da su prilikom produženja pritvora ponovljeni razlozi koji su postojali u vrijeme određivanja pritvora je navedeno: prilikom odlučivanja o ispunjenosti uvjeta za produženje mjere pritvora sud ocjenjuje okolnosti u vrijeme odlučivanja; nema prepreke da se sud pozove na iste razloge ukoliko oni i dalje egzistiraju i značajni su; u takvoj situaciji se ne može govoriti o stereotipnim formulacijama. U pogledu neosnovanosti prigovora koji se tiče propisane kazne tvrdnjom da za krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret nije propisana kazna od tri godine kao minimalna kazna, već godinu dana, istaknuto je da se apelantu stavlja na teret da je počinio produženo krivično djelo prevara u privrednom poslovanju za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do 10 godina (član 251. st. 3. i 1. i član 55. KZFBiH). Stoga je zaključeno da se u konkretnom slučaju može izreći kazna zatvora od tri godine i teža kazna, što je jedan od uvjeta za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

13. Po službenoj dužnosti i prijedlogu odbrane je razmotrena mogućnost određivanja mjera zabrane iz člana 140. i 140. a) ZKPFBiH, te zaključeno da se niti jednom drugom mjerom ne bi mogla ostvariti svrha koja se ostvaruje mjerom pritvora određenog iz posebnog razloga propisanog u članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U tom pravcu su ponovljeni razlozi iz prethodnih rješenja koji ukazuju da bi puštanjem na slobodu apelant nastavio s vršenjem krivičnih djela. Ponovljeno je da je apelant višestruki povratnik, ranije osuđivan za istovrsno krivično djelo i da se osnovano sumnja da je pribavio 150.000,00 KM protiv pravne imovinske koristi. Stoga je, po mišljenju sudskog vijeća, izvjesno da bi apelant mogao zloupotrijebiti mjere zabrane i ponovo počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. U konačnici je navedeno da je apelantu pritvor produžen s ciljem da eliminiše bojazan od ponavljanja krivičnog djela, a ne isključivo radi osiguranja prisustva.

14. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 379102 22 Kž 9 od 14. februara 2022. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branioca izjavljene protiv prvostepenog rješenja od 2. februara 2022. godine. Nakon ispitivanja rješenja u granicama navoda istaknutih u žalbi i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da su žalbe neosnovane, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. U pogledu neosnovanosti prigovora o bitnoj povredi postupka je navedeno da je prvostepeni sud u obrazloženju rješenja, nakon iznošenja sadržaja pojedinih dokaza, konkretno i određeno obrazložio dokaze na kojima je zasnovao zaključak da je apelant počinio produženo krivično djelo za koje je optužen i zbog čega smatra da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti isto ili istovrsno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine. Dalje, pravilnost, zakonitost i zaključak o postojanju osnovane sumnje nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima. U tom pravcu je ponovljen relevantni dio obrazloženja prvostepenog rješenja u kome je naveden sadržaj dokaza i njihova analiza, te dati jasni i određeni razlozi zbog čega i temeljem kojih dokaza je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Identičan zaključak je zauzet i u pogledu prigovora zakonitosti vještačenja – nalaza i mišljenja vještaka koji su vještačili telefonske aparate (str. 21. do 23. prvostepenog rješenja). U vezi sa neosnovanosti navoda žalbe da se apelantu pritvor produžava po „automatizmu“ je istaknuto da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju pravilno naveo da okolnost ponavljanja određenih razloga za pritvor iz ranijih rješenja ne može sama po sebi ukazivati na nezakonitost i nepravilnost rješenja. Okolnosti koje su bile od značaja (u prethodnim rješenjima) mogu biti od značaja i pri donošenju kasnijih rješenja o produženju pritvora, pogotovo što ni apelantova odbrana nije tvrdila da okolnosti na koje se sud pozivao više ne postoje, niti su izneseni argumenti kojim se ukazuje da su oni izgubili na značaju. Žalbama se ne ukazuje na postojanje nekih novih okolnosti (osim razrješenja apelanta kao odgovorne osobe u pravnom licu za koje je vijeće prvostepenog suda ocijenilo da su neosnovane). Pravilno je, po ocjeni drugostepenog vijeća, utvrđeno da iz sadržaja izvedenih dokaza, izjava oštećenih saslušanih u svojstvu svjedoka i drugih svjedoka, materijalne dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, nalaza i mišljenja o obavljenim vještačenjima telefona i drugih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant od aprila 2019. do oktobra 2020. godine kao direktor i predstavnik pravnog lica „Windsor group“ d.o.o. Zavidovići s ciljem pribavljanja imovinske koristi za to pravno lice počinio krivično djelo prevara u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. i člana 55. KZFBiH (opisano na str. 3 rješenja). Zatim je citiran sadržaj navedenih odredbi i propisana kazna zatvora (šest mjeseci do pet godina zatvora), te napomenuto da su u prvostepenom rješenju dati valjani razlozi u pogledu subjektivnog odnosa apelanta prema krivičnopravnim radnjama. U tom pravcu je neosnovanim ocijenjen prigovor u kom je navedeno da je apelant 10. februara 2021. godine jednoglasno razriješen sa mjesta direktora navedenog pravnog lica. U tom pravcu, kako je istaknuto, nije prezentiran niti jedan dokaz (npr. izvod iz sudskog registra), pa je zaključeno da su neosnovani prigovori istaknuti u pravcu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zaključci prvostepenog suda u pogledu postojanja osnovane sumnje proizlaze iz izvedenih dokaza, kao i za naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu apelant ponovio isto ili slično krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor u vezi sa nepostojanjem posebnog pritvorskog razloga s pozivom na Odluku Ustavnog suda broj AP 394/17 navodima da mjera pritvora utječe na apelantovu porodičnu situaciju i egzistenciju. U tom kontekstu je napomenuto: poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH ne zahtijeva utvrđenje sklonosti ka vršenju krivičnih djela; potrebno je utvrditi postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna; u pobijanom rješenju su navedeni sasvim jasni i određeni razlozi na osnovu kojih je zaključeno da na strani apelanta i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora iz navedenog zakonskog osnova; nije ocijenjena isključivo ranija osuđivanost apelanta, već i činjenice i okolnosti koje se tiču činjenja krivičnog djela za koje postoji osnovana sumnja da ih je apelant počinio, između ostalog, način učinjenja, mjesto, vrijeme i okolnosti pod kojima su počinjena. Osim toga, odbrana u pravcu dužine trajanja pritvora nije ponudila neke nove okolnosti osim okolnosti da je apelant razriješen dužnosti direktora pravnog lica. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori istaknuti u pogledu izricanja blažih mjera (mjere zabrane) uz poziv na relevantni dio obrazloženja prvostepenog rješenja u kom su dati jasni i precizni razlozi zbog kojih izricanje blažih mjera u okolnostima konkretnog slučaja ne bi bilo efikasno niti moguće.

15. U postupku kontrole opravdanosti pritvora Općinski sud je donio Rješenje broj 32 0 K 379102 22 Kv 14 od 1. aprila 2022. godine kojim je apelantu pritvor produžen iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH za dva mjeseca, tako da prema navedenom rješenju može trajati do 1. juna 2022. godine ili do nove odluke suda.

16. U obrazloženju je navedena hronologija konkretnog krivičnog predmeta protiv apelanta, počev od određivanja pritvora 30. oktobra 2022. godine, potvrđivanja optužnice, održavanju glavnih pretresa i izvođenju dokaza, te provođenja redovne kontrole opravdanosti pritvora prema apelantu u fazi glavnog pretresa. U tom pravcu je, kao i prethodno, navedeno da je svrha kontrole opravdanosti pritvora da se utvrdi da li još egzistiraju uvjeti za pritvor pri čemu sud ima u vidu razvoj krivičnopravnog postupka u odnosu na već utvrđene činjenice od prethodnog vijeća, kao i nove činjenice koje su utvrđene tokom glavnog pretresa. Naglašeno je da je u konkretnoj fazi postupka mjera pritvora i dalje neophodna. Na str. 4 do 22. obrazloženja rješenja su pobrojani a zatim interpretirani i analizirani svi izvedeni dokazi (obimna materijalna dokumentacija, veliki broj saslušanih svjedoka) koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant preduzeo radnje kojima je ostvario obilježja krivičnog djela za koje se vodi krivični postupak protiv apelanta. Naglašeno je da u toj fazi postupka nije neophodno da se izvan razumne sumnje utvrdi i da je apelant počinio predmetno krivično djelo, već je dovoljno postojanje osnovane sumnje kao viši stepen sumnje, zasnovane na prikupljenim dokazima.

17. U pogledu postojanja iteracijske opasnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH su navedene okolnosti koje u svojoj ukupnosti ukazuju na nužnost primjene mjere pritvora i u fazi kontrole njegove opravdanosti (pobrojane i obrazložene na str. 24. i 25. rješenja). Pri tome je jasno navedeno zbog čega prigovori apelantove odbrane nisu osnovani uz naglasak da apelantova odbrana nije dostavila dokaze na okolnosti koje je isticala da više ne postoje.

18. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 379102 22 Kž 10 od 8. aprila 2022. godine odbio apelantovu i žalbu njegove odbrane, te u obrazloženju istakao zbog čega žalbeni navodi nisu mogli biti prihvaćeni. Pri tome je uz poziv na relevantne dijelove rješenja navedeno da je prvostepeni sud dao valjane razloge u odnosu na postojanje osnovane sumnje i u odnosu na poseban pritvorski razlog, pa su okolnosti da dužina pritvora utječe na apelantovo zdravstveno stanje ocijenjeni neosnovanim jer u ustanovi u kojoj izdržava mjeru pritvora ima i može dobiti adekvatnu ljekarsku pomoć.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelacijom se ukazuje na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava BiH i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

20. Obrazlažući povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost apelacijom se ističe da redovni sudovi prilikom odlučivanja o produženju pritvora nisu uzeli u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, niti su konkretizirali razloge za pritvor, što pobijana rješenja čini paušalnim i bez uporišta u činjenicama. U tom kontekstu, apelant smatra da su sudovi morali preispitati činjenice u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo i da su trebali preispitati i jasno obrazložiti postojanje posebnih pritvorskih razloga. Smatra da posebni pritvorski razlog ne egzistira, naročito imajući u vidu dugotrajnost pritvora (počev od 28. oktobra 2020. godine neprekidno). Sva rješenja kojima je nakon određivanja pritvora on produžavan su, kako ističe, napisana po principu copy-paste. Osim toga, ukazuje da je rješenje o produženju pritvora kontradiktorno i u suprotnosti sa zapisnikom sa glavnog pretresa. Naime, odbrana je prigovorila vještačenju telefonskih aparata jer je odbrani bilo uskraćeno da utvrdi autentičnost nalaza i mišljenja vještaka, budući da su telefoni vraćeni vlasnicima. Kantonalni sud u svom rješenju kojim je apelantova žalba odbijena nije dao obrazloženje na ovakve kontradiktorne navode, a to dalje znači da se kontrola opravdanosti pritvora vršila paušalno. Zanemareno je trajanje pritvora i okolnost da je apelant razriješen svih dužnosti u pravnom licu. Nisu dati jasni i argumentirani razlozi zbog kojih daljnje vođenje krivičnog postupka ne bi moglo biti osigurano puštanjem na slobodu apelanta i određivanjem blaže mjere, niti su dati jasni i argumentirani razlozi zbog čega je pritvor i dalje potreban. Smatra da nisu ispitane sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva od javnog interesa i dužnog poštovanja načela presumpcije nevinosti. U konkretnom slučaju je, kako se ističe, pritvor premašio razuman rok i prešao u kaznu, jer su se okolnosti koje su postojale u vrijeme određivanja pritvora promijenile i izgubile na značaju.

21. U apelaciji registriranoj pod brojem AP 1534/22 je istaknuto da je apelantu ponovo pritvor produžen za dva mjeseca, do 1. juna 2022. godine; da se ponovo radi o prekopiranom tekstu ranijeg rješenja, bez suštinske kontrole opravdanosti mjere pritvora; da je od određivanja pritvora proteklo 17 mjeseci i da su okolnosti koje su bile značajne u vrijeme određivanja pritvora sigurno izgubile na značaju protekom vremena. Predloženo je da se apelacija usvoji.

II.Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud ukazuje da se argumentima iznesenim u apelaciji osporavaju pravilnost i valjanost obrazloženja osporenog rješenja u pogledu općeg i posebnih razloga za pritvor. Suprotno navedenom, svi argumenti izneseni u apelaciji su već bili predmet razmatranja u žalbenom postupku pri čemu su žalbe odbijene kao neosnovane. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana iz razloga što pobijanom odlukom nisu učinjene povrede Ustava BiH i ZKPFBiH, niti je došlo do kršenja ljudskih prava i sloboda zagarantovanih Evropskom konvencijom.

23. Općinski sud je istakao da navodi apelacije nisu osnovani i da u postupku protiv apelanta nisu prekršene ustavne i konvencijske garancije o ljudskim pravima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Tužilaštvo je istaklo da su osporena rješenja zakonita, da su činjenična utvrđenja zasnovana na analizi svih izvedenih dokaza koji su ocijenjeni na potpun i pravilan način, te da su stoga i izvedeni pravilni zaključci o neophodnosti produženja pritvora apelantu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 251. st. (1) i (3) Prijevara u privrednom poslovanju (1) Ko kao zastupnik ili predstavnik pravne osobe s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi toj ili drugoj pravnoj osobi, upotrebom nenaplativih akceptnih naloga, čekova za koje zna da nemaju pokriće ili na drugi način dovede nekoga u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist ili je prouzrokovana šteta koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

26. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, Član 151. stav (1) Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju, apelant je osporio rješenjā Kantonalnog suda br. 32 0 K 379102 22 Kž 9 od 14. februara 2022. godine i 32 0 K 379102 22 Kž 10 od 8. aprila 2022. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je protiv Rješenja broj 32 0 K 379102 22 Kž 9 od 14. februara 2022. godine apelacija podnesena 30. marta 2022. godine a protiv Rješenja broj 32 0 K 379102 22 Kž 10 od 8. aprila 2022. godine apelacija je podnesena 4. maja 2022. godine, proizlazi da su obje apelacije (spojene u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda o kojima će se donijeti jedna odluka) podnesene u roku od 60 dana od dana prijema odluke o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

30. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

34. Član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u sladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

[…].

35. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo prevara u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Dalje, iz osporenog rješenja od 1. aprila 2022. godine proizlazi da pritvor apelantu prema navedenom rješenju traje do 1. juna 2022. godine (do 15 sati) ili do nove odluke suda

36. Ustavni sud konstatuje da apelant osporava rješenja kojima mu je produžen pritvor i u kojima je utvrđeno da postoje uvjeti koji opravdavaju produženje mjere pritvora iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

37. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Pritvor je dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njene prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo, i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).

38. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos pretpostavci nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

39. Apelant u suštini tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali konkretni razlozi za mjeru produženja pritvora, odnosno da se ponavljaju razlozi iz prethodnih rješenja. Osporava kako postojanje osnovane sumnje, tako i poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore usmjerio prije svega na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje/produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila krivično djelo. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja donesenih prilikom produženja pritvora (nakon potvrđivanja optužnice) proizlazi da su sudovi imali u vidu obimnu dokaznu građu i veliki broj saslušanih svjedoka koji su izvedeni na glavnom pretresu i interpretirani u osporenim rješenjima, koji u sveukupnosti nesumnjivo ukazuju da je apelant počinio produženo krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Sud je ukazao da dokazni materijal predstavlja pouzdanu osnovu za izvođenje takvog zaključka, te da u konkretnom slučaju apelantova odbrana nije ukazala na dokaze koji bi doveli u pitanje zaključak o postojanju osnovane sumnje. Osim toga je navedeno da okolnost ponavljanja određenih razloga za pritvor (iz ranijih rješenja) sama po sebi ne ukazuje na nezakonitost i nepravilnost rješenja, te da okolnosti koje su bile od značaja u prethodnim rješenjima mogu biti značajne i kasnije (produženje pritvora). Pri tome, kako je obrazloženo, apelantova odbrana nije tvrdila da okolnosti na koje se sud pozivao više ne postoje, niti su u pogledu tvrdnji da su te okolnosti izgubile na značaju izneseni argumenti ili dokazi.

41. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno a razlozi u prilog zaključka o njenom postojanju dovoljni, jasni i argumentirani.

42. Što se tiče apelantovih prigovora u svjetlu primjene relevantnih odredaba ZKPFBiH koji se odnose na posebne uvjete za izricanje mjere pritvora koji mora kumulativno postojati uz opći uvjet, konkretno odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Ustavni sud prije svega zapaža da je navedenom odredbom propisano da se pritvor može odrediti/produžiti ukoliko naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ustavni sud u vezi sa navedenim apelacionim navodima i sadržajem osporenih rješenja zapaža da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora apelantu imali u vidu zakonske uvjete od kojih se prvi odnosi na zaprijećenu kaznu a drugi na postojanje naročitih okolnosti za ponavljanje krivičnog djela. U tom kontekstu je prvo ocijenjeno da se za kvalifikovano krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, pa je zaključeno da je prvi uvjet zadovoljen. Što se tiče postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo, redovni sudovi su imali u vidu apelantovu raniju osuđivanost (ukupno devet puta), da su mu izricane uvjetne osude i kazne zatvora od kojih je neke izdržao, zatim, način izvršenja, mjesto, vrijeme i okolnosti pod kojima je djelo izvršeno (brojnost i kontinuitet preduzetih krivičnopravnih radnji), ispoljenu upornost, istrajnost i odlučnost u činjenju krivičnih djela. Sve navedeno, kako je ocijenjeno, upućuje na zaključak o apelantovoj opredijeljenosti da vrši krivična djela. Osim toga, sudovi su imali u vidu okolnost da je apelant, kako se osnovano sumnja, kao direktor pravnog lica koje je i dalje aktivno, za to pravno lice pribavio protivpravnu imovinsku korist, da je nezaposlen i da nema drugi izvor prihoda, te da sve navedeno predstavlja naročite okolnosti koje predstavljaju visok stepen iteracijske opasnosti u slučaju boravka na slobodi. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o produženju pritvora ne čine proizvoljnim, jer navedene okolnosti koje su u osporenim rješenjima ocijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizirane, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH čine neutemeljenim.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179.) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u cijelosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, neovisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom donošenja odluke o produženju pritvora ne čine proizvoljnim, jer navedene okolnosti koje su u osporenim rješenjima ocijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizirane, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori čine neutemeljenim.

44. U pogledu apelantovih navoda da je odbrani bilo onemogućeno da utvrdi autentičnost nalaza i mišljenja vještaka jer su predmeti vještačenja (telefoni) vraćeni vlasnicima i da se stoga kontrola opravdanosti pritvora vršila paušalno, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije omogućava usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojoj sudjeluju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Garancije koje pruža član 5. stav 4. moraju biti osigurane u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost ispitivanja zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlaštenja. Iz obrazloženja svih osporenih rješenja proizlazi da su svi dokazi izvedeni na glavnom pretresu, da su detaljno interpretirani, između ostalog i nalaz i mišljenje vještaka koji su vještačili telefone, te je na osnovu njihove ocjene pojedinačno i u uzajamnoj vezi zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost da nakon prvostepenih rješenja o produženju pritvora izjavi žalbe u kojim je imao mogućnost da osporava i proceduralne i materijalne aspekte pritvora pred drugostepenim sudom koji je nadležan da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju na slobodu osobe koja je u pitanju (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 966/17 od 10. maja 2017. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su, dakle, apelant i njegov branilac, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o produženju pritvora sa sadržajem dokaza na kojima su te odluke zasnovane. U tom smislu uspostavljena je ravnoteža između cilja istrage i obavještavanja o dokazima bitnim za ocjenu zakonitosti pritvora, te zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja standard „obavještavanja zadovoljen“.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i ličnu sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st 3. i 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje, tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH zbog kojih je apelantu produžen pritvor i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedenu odredbu.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1148/22 (S. Ž. B.) | Sudska praksa | Aktio