Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4188/20 (M. R.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Penzija
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4188/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4188/20, rješavajući apelaciju Marka Raše na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Raše podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 004639 18 Uvp od 30. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Rašo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnio je 17. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 004639 18 Uvp od 30. septembra 2020. godine i presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 004639 17 U od 29. novembra 2017. godine.
2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Filijala) broj 1126733639 od 3. maja 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.
3. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju pokrenut zahtjevom koji je apelant podnio 23. septembra 2013. godine putem hrvatskog nosioca osiguranja. Ukazano je da je u provedenom postupku utvrđeno da je apelant rođen 31. januara 1948. godine i da je 23. septembra 2013. godine imao navršenih 65 godina, sedam mjeseci i 22 dana života. Iz obrasca hrvatskog nosioca osiguranja utvrđeno je da apelant još uvijek radi odnosno da se nalazi u osiguranju. U vezi sa tim, ukazano je da se prema odredbi člana 118. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 134/11, 82/13 i 103/15; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju pokreće na zahtjev osiguranika. Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju osiguranik može da podnese nakon prestanka osiguranja. Konstatujući da je apelant na dan podnošenja zahtjeva bio u osiguranju, zaključeno je da ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema odredbama čl. 87. i 118. Zakona o PIO.
4. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelant podnio žalbu protiv rješenja Filijale, koja je odbijena rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) broj 1126733639 od 31. jula 2017.godine. Proizilazi da je u obrazloženju tog rješenja konstatovano da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito odnosno da apelant ne ispunjava uslove za priznavanje starosne penzije i da da su neosnovani njegovi žalbeni navodi da to što je u Republici Hrvatskoj u osiguranju po osnovu toga što je državljanin Republike Hrvatske ne može uticati na ostvarivanje njegovog prava u Republici Srpskoj. Pored toga, proizilazi da se Fond u vezi sa navedenim tim pozvao na odredbe člana 118. Zakona o PIO i člana 4. Ugovora o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, Međunarodni ugovori", broj: 6/01; u daljnjem tekstu: Ugovor o socijalnom osiguranju).
5. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja Fonda, koja je odbijena presudom Okružnog suda broj 13 0 U 004639 17 U od 29. novembra 2017. godine.
6. U obrazloženju presude ocijenjeno je da je osporeno rješenje pravilno. U vezi sa tim, ukazao je da iz odredbi člana 118. stav 2. i člana 87. Zakona o PIO ne proizilazi razlika u ostvarivanju prava prema mjestu osiguranja, na što se apelant u tužbi poziva. Pored toga, ukazao je da je odredbom člana 4. Ugovora o socijalnom osiguranju propisano da su pri primjeni propisa jedne države ugovornice, državljani druge države ugovornice izjednačeni sa njenim državljanima, što dakle znači da se i na apelanta, kao državljanina druge države ugovornice odnose propisi iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja.
7. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 13 0 U 004639 18 Uvp od 30. septembra 2020. godine.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da se u smislu odredbe člana 4. Ugovora o socijalnom osiguranju na apelanta kao državljanina Republike Hrvatske primjenjuju propisi Republike Srpske, budući da je tuženom fondu podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Kako se apelant na dan podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju u Republici Srpskoj, nesporno nalazio u obaveznom osiguranju u Republici Hrvatskoj, Vrhovni sud je zaključio da je pravilnom primjenom člana 87. stav 1. u vezi sa članom 118. stav 2. Zakona o PIO odbijen njegov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju, o čemu su dati valjani razlozi u osporenoj presudi, koje u svemu prihvata i taj sud.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen njegov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Naime, apelant tvrdi da je u trenutku podnošenja zahtjeva za ostvarivanje starosne penzije navršio 65 godina života i da je u razdoblju od 19. marta 1975. godine do 31. avgusta 1992. godine bio osiguranik u BiH odnosno u Republici Srpskoj, čime je ispunio sve uslove predviđene Zakonom o PIO za ostvarenje prava na starosnu penziju kao jedinog mjerodavnog propisa za ostvarenje tog prava u smislu člana 5. stav 1. tog Zakona, a da činjenica da se je u trenutku podnošenja zahtjeva bio u obaveznom osiguranju u Hrvatskoj ne može biti ograničenje za ostvarivanje tog njegovog prava u BiH.
10. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 134/11, 82/13, 96/13 – OUS RS, 103/15, 111/21 i 15/22). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 134/11, 82/13, 96/13 – OUS RS i 103/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 5. stav (1) (1) Korištenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja može se ograničiti samo u slučajevima i pod uslovima utvrđenim ovim zakonom.
1. Starosna penzija Član 41.
Pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.
1. Zajedničke odredbe Član 87.stav 1.
Pravo na penziju obezbjeđuje se nakon prestanka osiguranja.
[...] Pokretanje postupka Član 118.
Postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju pokreće se na zahtjev osiguranika.
(2) Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju osiguranik iz člana 11.
ovog zakona može da podnese nakon prestanka osiguranja.
11. Ugovor o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske („Službeni glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 6/01) Član 4.
Jednaka primjena Ako ovaj ugovor ne određuje drukčije, pri primjeni pravnih propisa jedne države ugovornice, državljani druge države ugovornice izjednačeni su sa njenim državljanima.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava , Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i dostavljenu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, i organi uprave u obrazloženju nižestepenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za odluku o odbijanju apelantovog zahtjeva. Dovodeći obrazloženja osporenih i nižestepenih odluka sa odredbama propisa na koje su se redovni sudovi i organi uprave pozvali pri donošenju tih odluka, kao odredbama propisa na koje se pozvao apelant u apelaciji, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju, odnosno odredbi Zakona o PIO i Ugovora o socijalnom osiguranju. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje i na svoju praksu u sličnom predmetu (vidi mutatis mutandis Odluka o dopustivosti broj AP-5125/17 od 23. aprila 2018. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu osporena je bila presuda Okružnog suda kojim je odbijen zahtjev apelanta za ostvarivanje prava na starosnu penziju, sa pozivom na iste odredbe Zakona o PIO (čl. 87. i 118.), s obzirom na to da se apelant u momentu podnošenja zahtjeva za ostvarivanje predmetnog prava nalazio u obaveznom osiguranju u Austriji. Apelant u tom predmetu je ukazivao, između ostalog, na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je navedenom odlukom o dopustivosti odbacio apelaciju kao prima facie neosnovanu u odnosu na tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, i praksu iz navedenog predmeta, kao i nesporno utvrđenu činjenicu da se apelant u vrijeme podnošenja zahtjeva nalazio u obaveznom osiguranju u Republici Hrvatskoj, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, i prava na imovinu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić