Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3681/20 (D. V.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3681/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3681/20, rješavajući apelaciju Davora Vasića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Davora Vasića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 557402 18 Gži od 15. jula 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Davor Vasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Đorđe Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 19. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 557402 18 Gži od 15. jula 2020. godine. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi i da apelant osporava Rješenje Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 I 557402 16 I od 25. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 29. decembra 2021. godine od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Mikrokreditne fondacije LOK (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i izvršenik su 31. decembra 2021. godine i 7. januara 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Opštinski sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Ustavni sud je 30. marta 2022. godine dostavio odgovore na apelaciju zastupniku apelanta, na koje odgovore na apelaciju se zastupnik apelanta nije izjasnio u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Rješenjem Opštinskog suda od 20. aprila 2016. godine određeno je predloženo izvršenje, na osnovu Presude Opštinskog suda od 25. decembra 2015. godine (u daljnjem tekstu: izvršna isprava) kojom je izvršeniku naloženo da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju stručnoj spremi i radnim sposobnostima apelanta. Takođe, određeno je da izvršenik isplati apelantu određena novčana potraživanja na ime plate, kao i troškova postupka.
7. Izvršenik je 26. aprila 2017. godine apelantu isplatio novčana potraživanja.
8. Rješenjem Opštinskog suda broj 65 0 I 557402 16 I od 25. oktobra 2017. godine obustavljeno je izvršenje u dijelu koji se odnosi na obavezu izvršenika da apelanta vrati na rad u skladu sa izvršnom ispravom i ukinute sprovedene radnje.
9. U obrazloženju rješenja Opštinski sud je istakao da je izvršenik izvršio novčanu obavezu utemeljenu izvršnom ispravom, ali obavezu vraćanja apelanta na posao, kako je određeno navedenom ispravom, izvršenik nije izvršio. Nadalje je ukazao da se radi izvršenja izvršne isprave i rješenja o izvršenju izvršenik obratio apelantu sa ugovorom o zasnivanju radnog odnosa i to rasporedom na radno mjesto u Banjoj Luci, što je 10. maja 2016. godine apelant i prihvatio, ali pod uslovom da mu se isplate i plate od 29. januara 2016. godine do 1. marta 2016. godine, jer je 1. marta 2016. godine apelant zaključio novi ugovor o radu na određeno vrijeme. Apelant je predložio i sporazumni raskid radnog odnosa ukoliko bi vraćanje na radno mjesto bilo “veliki problem“ za poslodavca/izvršenika.
10. Opštinski sud je ukazao da je pregovaranje apelanta i izvršenika trajalo od 14. juna do 28. septembra 2016. godine, tokom čega je predloženo više aneksa ugovora o radu, ali niti jedan ponuđeni ugovor apelant nije prihvatio. Stoga, Opštinski sud je istakao da je izvršenje postalo nemoguće, zbog čega je u smislu odredbe člana 63 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) donio odluku kao u dispozitivu.
11. Protiv navedenog prvostepenog rješenja Opštinskog suda apelant je podnio žalbu, pa je predmetni spis 4. aprila 2018. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.
12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 557402 18 Gži od 15. jula 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje.
13. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da apelant neosnovano žalbom ukazuje da izvršenik nikada nije postupio po izvršnoj ispravi, tj. da nije pokušao apelanta vratiti na rad. Kantonalni sud je ukazao da je uvidom u spis utvrdio da je pregovaranje apelanta i izvršenika trajalo od 14. juna 2016. godine do 28. septembra 2016. godine, tokom kojih pregovora je apelantu predloženo da zaključi više aneksa ugovora o radu (ugovor o radu, te aneks I i II na taj ugovor), ali apelant niti jedan od tih ugovora nije prihvatio. Nadalje je istakao da apelant zanemaruje činjenicu da je terenski ured izvršenika u Prnjavoru zatvoren, pa je u skladu sa navedenim pravilno izvršenik sa apelantom pokušao zaključiti novi ugovor o zasnivanju radnog odnosa na nekom drugom mjestu, budući da je vraćanje na rad, koji je apelant obavljao prije otkaza ugovora o radu, bilo nemoguće. Prema tome, neosnovano apelant ukazuje da je predmet ovog postupka bilo vraćanje na rad, a ne zasnivanje novog radnog odnosa.
14. U odnosu na žalbeni navod kojim se ističe da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 209 ZIP-a, Kantonalni sud je istakao da je on neosnovan. Nadalje je ukazao šta je propisano u stavu 4 navedenog člana, te je istakao da u konkretnom slučaju u spisu ne postoji ovjerena izjava apelanta o tome da je radnja obavljena (shodno citiranoj odredbi), budući da apelantu „a kako je to utvrdio ovaj sud“ nije bilo u interesu da se ponovo vrati na posao iz njemu poznatih razloga. Kantonalni sud je naglasio da navedeno proizilazi iz izjave apelanta da prihvata ponudu izvršenika, ali da se može vratiti na posao po isteku roka iz drugog ugovora na određeno vrijeme koji je zaključio sa drugim poslodavcem. Dakle, u konkretnom slučaju, s jedne strane je postojala volja izvršenika za vraćanje na rad apelanta, dok je, s druge strane, apelant koristio bolji položaj i pokušao za sebe izdjejstvovati najbolje uslove, te protekom vremena zahtijevati naknadu na ime plata i ostalih doprinosa od dana pravosnažnosti presude. Kantonalni sud je ukazao da je iz e-mail prepiske, kao i iz ostalih materijalnih dokaza utvrdio da je izvršenik učinio maksimalne napore kako bi izvršio izvršnu ispravu i apelanta vratio na rad.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je u osporenom izvršnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
16. Apelant je istakao da izvršenik nije postupio po predmetnoj izvršnoj ispravi, te da je svojim podnescima (od 24. septembra 2016.godine, 1. marta, 20. aprila i 15. septembra 2017. godine) obavještavao sud da ga izvršenik nikada nije pozvao na rad, niti mu uputio pismeni ili usmeni poziv da se javi na rad. Zatim je ukazao da izvršenik nije bio obavezan da apelantu ponudi novi ugovor, da je ono što je izvršenik nudio uveliko nepovoljnije po apelanta, kao i da prepiska nikada nije izvršena službeno. Naime, navodnim novim ugovorima i aneksima izvršenik je smanjio platu apelantu preko 30%. Apelant je naveo i da je prvostepeni sud povrijedio i član 209 ZIP-a, jer je izvršenik bio dužan kao dokaz da je izvršio ili pokušao izvršenje radnje da dostavi nesumnjiv dokaz, kako to nalaže navedena odredba, a što izvršenik nije učinio, zbog čega je zakonska pretpostavka da to nije učinjeno.
17. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Prije svega, navedeno je da je nejasno na osnovu čega je utvrdio to što je obrazložio. Naime, prvostepeni sud navodi da se radi izvršenja izvršne isprave izvršenik obratio apelantu sa ugovorom o zasnivanju radnog odnosa, ali apelant je trebalo da bude vraćen na rad koji je obavljao prije nezakonitog otkaza ugovora o radu, a ne da zasnuje novi radni odnos. Takođe je ukazao da je sud naveo da je apelant prihvatio navedeni ugovor, ali da nije jasno na osnovu čega je sud došao do ovog zaključka. Naime, sud je bio dužan u obrazloženju da objasni koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio (član 191 ZPP u vezi sa članom 21 ZIP-a), a prvostepeno rješenje ne sadrži objašnjenje na osnovu čega je sud utvrdio to što navodi. Takođe je istakao da sud uopšte nije obrazložio zašto nije uzeo u obzir apelantove podneske u kojim je navodio da ga izvršenik nije pozvao na posao i u kojim je čak i tražio da izvršenik dostavi dokaz ili putem suda najavi gdje da se javi na posao (što izvršenik nikada nije učinio). Apelant je istakao i da je podnio tri zahtjeva iz člana 217 ZIP-a (da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plate mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao) o čemu Opštinski sud nikada nije odlučio. Zatim je istakao da drugostepeni sud u pobijanoj odluci uopšte ne posvećuje pažnju žalbenim navodima, nego samo daje neke navode, koji niti jednim dokazom nisu potvrđeni. Takođe je ukazao da ni drugostepeni sud nije ocijenio dopise koje je apelant slao izvršeniku i gdje je pozivao izvršenika da ga obavijesti gdje i kada treba da se javi na rad.
18. Apelant je ukazao i na predugo trajanje predmetnog izvršnog postupka, zbog čega je predložio da mu se na ime naknade nematerijalne štete, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati iznos od 1.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je istakao da se očitovao na sve žalbene razloge na osnovu kojih je apelant tražio da se prvostepena odluka preinači u skladu sa prijedlogom žalbe. Nadalje je istakao da u svemu ostaje pri obrazloženju svoje odluke, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Izvršenik je naveo, u suštini, da je predmetna apelacija neosnovana, te je, između ostalog, istakao da apelant nije naveo da je izvršenik zatvorio terensku kancelariju Prnjavor, gdje je apelant radio, te da je shodno tome nemoguće bilo vratiti ga na ranije radno mjesto. Iz tog razloga izvršenik je u više navrata nudio apelantu da se vrati kao kreditni službenik u drugim organizacionim dijelovima izvršenika, koji odgovaraju stručnoj spremi i radnim sposobnostima apelanta. Nadalje je istakao da su u više navrata između apelanta i izvršenika trajali pregovori o uspostavljanju ponovnog radnog odnosa, tokom kojih je predloženo više aneksa ugovora o radu u skladu sa pravilnikom i sistematizacijom radnih mjesta kod izvršenika. Naime, izvršenik je uložio napore da apelanta vrati na rad, ali on očigledno nije želio da se vrati na posao, već je imao namjeru da potražuje novčana sredstva od izvršenika, i to u vidu 12 bruto-plata, što se može vidjeti iz korespondencije izvršenika sa punomoćnikom apelanta (a koja se nalazi u predmetnom spisu). Takođe je istakao da i u slučaju da su tvrdnje apelanta u dijelu koji se odnosi na “neprihvatljive uslove koji su mu od izvršenika ponuđeni" u pogledu prava iz radnog odnosa (plata i dodaci na platu), on je bio dužan da prihvati ponudu s obzirom da je ona od izvršenika iznesena u skladu sa stvarnim mogućnostima, pravnom regulativom i unutrašnjim aktima izvršenika koji su bili na snazi. Pored navedenog je ukazao da je apelant evidentno određeni period izvršenja presude bio u radnom odnosu sa trećim licem/licima, a da je njegovo naknadno insistiranje o „izvršenju” presude u dijelu koji se odnosi na uspostavljanje radnog odnosa sa izvršenikom posljedica prestanka rada apelanta kod tih lica.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 - OUS BiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16 i 36/17 - OUS BiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 21. stav 1.
Primjena odredaba drugih zakona (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
Član 63. stav 3.
Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.
Član 209. stav 4.
Izvršenje radi ostvarenja obaveze na radnju koju može da obavi samo izvršenik (4) Izvršenik koji je ispunio svoju obavezu u roku koji mu je sud odredio, dužan je bez odlaganja o tome da obavijesti sud i priloži nesumnjive dokaze o tome. Nesumnjivim dokazom smatraće se ovjerena pismena izjava tražioca izvršenja o tome da je radnja obavljena, zapisnik sudskog izvršioca o obavljanju radnje, nalaz i mišljenje sudskog vještaka da je radnja obavljena i sl. U protivnom, smatraće se da radnja nije obavljena. Član 217. stav 1.
Nadoknada plate u slučaju vraćanja zaposlenog na rad (1) Tražilac izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad odnosno u službu može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plate mjesečne iznose prispjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa.
22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 191.
(1) Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i pouku o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.
(2) Uvod presude sadrži: naziv suda, ime i prezime sudije, ime i prezime i prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, kratko označenje predmeta spora i njegovu vrijednost, dan zaključenja glavne rasprave, naznačenje stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika koji su toj raspravi prisustvovali, kao i dan kad je presuda donijeta.
(3) Izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja, kao i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.
(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
(5) U obrazloženju presude zbog propuštanja, presude na osnovu priznanja ili presude na osnovu odricanja, iznijeće se samo razlozi koji opravdavaju donošenje takvih presuda.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 557402 18 Gži od 15. jula 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. septembra 2020. godine a apelacija je podnesena 19. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da su mu u osporenom izvršnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant kao tražilac izvršenja pokrenuo na osnovu izvršne isprave protiv izvršenika radi vraćanja na posao (kao i naplate novčanog potraživanja na ime plate i troškova postupka), tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1483/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba ) . U odnosu na osporenu odluku
31. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, da su proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da nisu adekvatno obrazložili osporene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
33. Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama obustavljeno izvršenje u dijelu koji se odnosi na obavezu izvršenika da apelanta vrati na rad u skladu sa izvršnom ispravom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Opštinski sud i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka naveli da se radi izvršenja izvršne isprave izvršenik obratio apelantu, te da mu je ponudio ugovor o zasnivanju radnog odnosa, odnosno da su između apelanta i izvršenika određeni period (preko tri mjeseca) trajali pregovori u kojim je izvršenik apalentu ponudio više ugovora, tj. aneksa ugovora, ali da apelant nije prihvatio niti jedan ponuđeni ugovor. S obzirom na navedene činjenice, Opštinski sud je zaključio, a Kantonalni sud takav zaključak prihvatio, da je predmetno izvršenje postalo nemoguće, zbog čega je u skladu sa odredbom člana 63 ZIP-a obustavljeno predmetno izvršenje. Dovodeći date razloge u vezu sa odredbom člana 63 stav 3 ZIP-a, kojom je propisano da će se izvršenje obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može sprovesti, Ustavni sud ne nalazi očiglednu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. U odnosu na apelacione navode da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, odnosno da nisu naveli na osnovu čega su utvrdili to što su obrazložili, Ustavni sud zapaža da je iste navode apelant isticao i u žalbi protiv prvostepenog rješenja, te da je Kantonalni sud jasno obrazložio da je na osnovu stanja spisa, odnosno e-mail prepiske, kao i ostalih materijalnih dokaza i taj sud (Kantonalni sud) utvrdio da je izvršenik učinio maksimalne napore kako bi izvršio izvršnu ispravu i apelanta vratio na rad (vidi tač. 11 i 12 ove odluke). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio zašto u konkretnom slučaju nije povrijeđena odredba člana 209 ZIP-a, odnosno da u konkretnom slučaju u spisu ne postoji ovjerena izjava apelanta o tome da je radnja obavljena (shodno citiranoj odredbi), budući da apelantu nije bilo u interesu da se ponovo vrati na posao, a što je Kantonalni sud, kako proizilazi iz obrazloženja osporene odluke, zaključio iz izjave apelanta da prihvata ponudu izvršenika, ali da se može vratiti na posao tek po isteku roka iz drugog ugovora na određeno vrijeme (koji je apelant zaključio sa drugim poslodavcem). Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 209 stav 4 ZIP-a proizilazi da je izvršenik dužan da obavijesti sud da je ispunio svoju obavezu (u roku koji mu je sud odredio) i priloži nesumnjive dokaze o tome, a da se nesumnjivim dokazom smatra ovjerena pismena izjava tražioca izvršenja o tome da je radnja obavljena, zapisnik sudskog izvršioca o obavljanju radnje, nalaz i mišljenje sudskog vještaka da je radnja obavljena i sl. Dovodeći navedenu odredbu u vezu sa obrazloženjem koje je dao Kantonalni sud, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju navedena odredba proizvoljno primijenjena na apelantovu štetu.
34. Vezano za apelacione navode da je izvršenik bio dužan da vrati apelanta na rad koji je obavljao prije nezakonitog otkaza ugovora o radu, a ne da mu nudi novu ugovor o radu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda, kao i iz odgovora na apelaciju izvršenika jasno proizilazi da apelant nije mogao biti vraćen na ranije radno mjesto, pa Ustavni sud i ove apelacione navode smatra neosnovanim. Naime, izvršenikova kancelarija u Prnjavoru, gdje je apelant radio, zatvorena je, pa je shodno tome bilo nemoguće vratiti apelanta na ranije radno mjesto. Iz tog razloga je izvršenik nudio apelantu da se vrati kao kreditni službenik u drugim organizacionim dijelovima izvršenika, koji, prema navodima izvršenika, odgovaraju stručnoj spremi i radnim sposobnostima apelanta.
35. Ustavni sud, takođe, podsjeća da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Opštinski sud i Kantonalni sud nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene argumente, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Naime, Ustavni sud podsjeća da je Opštinski sud dao konkretne razloge za svoju odluku, koje je potvrdio i Kantonalni sud, navodeći da je do istih zaključaka došao na osnovu stanja predmetnog spisa, odnosno e-mail prepiske, kao i drugih materijalnih dokaza (te, između ostalog, i navodeći apelantovu izjavu iz koje proizilazi da je apelant prihvatio ponudu izvršenika, ali da se može vratiti na posao po isteku roka iz drugog ugovora na određeno vrijeme). Dakle, u osporenim odlukama su dati konkretni razlozi, koji su dovoljno jasno i detaljno obrazloženi, te iako nisu navedeni svi pojedinačni dokazi iz kojih su redovni sudovi izvukli svoje zaključke, Ustavni sud smatra da obrazloženja u osporenim odlukama, u konkretnim okolnostima, zadovoljavaju standarde koje član 6 Evropske konvencije traži kada je u pitanju obrazložena odluka. Ovo pogotovo kada se uzme da iz apelacionih navoda ne proizilazi da apelant negira da mu je izvršenik nudio zaključenje ugovora o radu i anekse tog ugovora, odnosno da su između njih vršeni pregovori radi povrata apelanta na posao, nego smatra da takvi prijedlozi izvršenika nisu bili adekvatni, a što u suštini predstavlja ocjenu dokaza koja je u nadležnosti redovnih sudova, a ne Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i argumentovane razloge, uzimajući u obzir okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa u obrazloženju osporenih odluke nema ničeg što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanta.
36. U odnosu na apelacione navode da Opštinski sud nije odlučio o njegovom zahtjevu iz člana 217 ZIP-a (da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plate mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao), Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizilazi da je apelant u toku postupka pred Kantonalnim sudom, koji je donio odluku o apelantovoj žalbi, isticao navedeni prigovor, zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Apelant je dostavio podneske u kojim je tražio od Opštinskog suda da donese rješenje u skladu sa članom 217 ZIP-a, odnosno podneske u kojima se obraća Opštinskom sudu da odluči o navedenom zahtjevu, ali nije dostavio Ustavnom sudu žalbu koju je izjavio protiv osporenog rješenja Opštinskog suda od 25. oktobra 2017. godine, niti iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda proizilazi da je navedeni prigovor apelant isticao u žalbi. Naime, u skladu sa odredbom člana 21 stav (2) tačka c) Pravila Ustavnog suda, apelant je bio dužan i da uz apelaciju dostavi sve dokaze na kojima temelji apelaciju.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na osporene odluke nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
38. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26, Stojanović i Jusufović protiv Bosne i Herecegovine, presuda od 16. decembra 2021. godine, stav 7).
Period koji se uzima u obzir
39. Prema članu 31 Pravila Ustavnog suda, pri odlučivanju Ustavni sud, u pravilu, ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Imajući u vidu da Ustavnom sudu nije predočena informacija kada je apelant podnio prijedlog za izvršenje, Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka razmatrati period od 20. aprila 2016. godine, kao dana kada je Opštinski sud donio rješenje o izvršenju, pa do donošenja Rješenja Kantonalnog suda od 15. jula 2020. godine, kojim je okončan predmetni izvršni postupak. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud razmatrati u konkretnom slučaju su četiri godine i oko tri mjeseca.
Analiza dužine trajanja postupka
40. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se predmet može smatrati nešto složenijim, kao i da je za apelanta od većeg značaja.
41. Analizirajući ponašanje apelanta, Ustavni sud ne nalazi da je apelant svojim postupanjem značajnije doprinio dužini trajanja predmetnog izvršnog postupka. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud donio prvostepeno rješenje, kojim je obustavio izvršenje u dijelu koji se odnosi na obavezu izvršenika da apelanta vrati na rad (a nakon što je izvršenik izvršio svoju novčanu obavezu utvrđenu izvršnom ispravom), nakon jedne godine i šest mjeseci (računajući od donošenja rješenja o izvršenju). S druge strane, Ustavni sud zapaža da su Kantonalnom sudu bile potrebne dvije godine i oko tri mjeseca da donese drugostepeno rješenje (računajući od dana kada mu je dostavljen predmetni spis na postupanje). Iako iz navedenog proizilazi da je Kantonalnom sudu bio potreban duži period da donese drugostepeno rješenje, Ustavni sud ukazuje na okolnosti konkretnog slučaja iz kojih, prema stavu ovog suda, ne proizilazi da su redovni sudovi namjerno odgađali donošenje konačne odluke i odugovlačili postupak na štetu apelanta.
42. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelanta na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanta na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, u osporenim odlukama, jasno i argumentovano obrazložili zašto su obustavili predmetni izvršni postupak u odnosu na obavezu izvršenika da apelanta vrati na rad, a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne nalazi da je dužina postupka u relevantnom periodu od četiri godine i oko tri mjeseca prešla granice „razumnog roka“.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić