Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-588/22 (M. L.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-588/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-588/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Mirsad Ljevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirsad Ljevo protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 152296 18 Gž od 2. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Ljevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Amir Morankić advokat iz Tuzle, podnio je 14. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 152296 21 Rev od 26. oktobra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 152296 18 Gž od 2. jula 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3375/21 od 20. oktobra 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 26. oktobra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan primarni tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ništava nasljednička izjava koju je dala J.Lj. (supruga apelanta), ovjerena od strane notara A.M pod brojem OPU-IP 276/2012, kojom je J.Lj. ustupila svoj nasljedni dio iza umrlog oca A.K. svojoj sestri, nasljednici V.V. (u daljnjem tekstu: tužena), te da ista ne proizvodi pravno dejstvo, pa da se dosljedno tome poništi rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 2. aprila 2014. godine u dijelu preko ½ nasljeđa koje je pripalo tuženoj, što bi tužena bila dužna priznati i trpjeti da se na osnovu te presude u zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda upisi u zemljišnim knjigama vrate u stanje prije provođenja rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda od 2. aprila 2014. godine. Odbijen je kao neosnovan supsidijarni tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je nezakonito rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda od 2. aprila 2014. godine u dijelu preko ½ nasljeđa koje je pripalo tuženoj, pa da se osporeno rješenje poništi i da se naloži zemljišno knjižnom uredu Općinskog suda da upise u zemljišnim knjigama vrati u stanje prije provođenja rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda od 2. aprila 2014. godine.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, u odnosu na odluku o primarnom tužbenom zahtjevu, najprije ukazao da je nasljedničku izjavu J.Lj. notar uzeo dok je ista ležala u bolnici, gdje joj je potom notar donio pripremljenu izjavu koja je u svemu održavala njenu stvarnu volju, pa je, nakon što je notar utvrdio identitet nasljednice uvidom u njenu ličnu kartu, sa J.Lj. obavio razgovor, utvrdio da je J.Lj. sposobna i da može dati nasljedničku izjavu, upozorio je o značaju i pravnom učinku nasljedničke izjave, a naročito o neopozivosti date nasljedničke izjave, pročitao sadržaj izjave, pa nakon što se J.Lj. saglasila u svemu sa sadržajem izjave, istu je odobrila i svojeručno je potpisala. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe da u spornu nasljedničku izjavu nije unesena stvarna volja nasljednice J.Lj., pa da je takva izjava apsolutno ništava jer je iskazima saslušanih ljekara nedvosmisleno utvrđeno da je nasljednica prilikom davanja nasljedničke izjave 13. aprila 2012. godine bila potpuno svjesna, jer u to vrijeme nije došlo do promjene njene svijesti, a da je potpis na nasljedničkoj izjavi (koji je apelant osporavao u postupku) potpis nasljednice, što je jasno utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka grafološke struke A.F. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da navodima žalbe nije dovedena u sumnju pravilna odluka prvostepenog suda kojom je odbijen kao neosnovan primarni tužbeni zahtjev apelanta. Naime, navedena nasljednička izjava je notarski obrađena isprava koja je sačinjena u skladu sa članom 70. Zakona o notarima i kojom se dokazuje da zapisana izjava koju je nasljednica dala pred notarom odgovara sadržaju koji je ona pred notarom dala i odobrila svojim potpisom.
5. Nadalje, u odnosu na odluku o supsidijarnom tužbenom zahtjevu, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao jasne i valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da ustupanje nasljednog dijela proizvodi pravni učinak kada nasljednik prihvati ustupljeni mu dio, te da se tužena u toku ostavinskog postupka prihvatila nasljednog dijela koji joj je ustupila sestra i dijela koji joj po zakonu pripada, nakon čega je ostavinski postupak iza umrlog A.K. okončan rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda od 2. aprila 2014. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su potpuno neosnovani navodi žalbe da se trebalo smatrati da tužena nije prihvatila ustupljeni nasljedni dio jer je od davanja sporne nasljedničke izjave, do izjave kojom se tužena prihvata dijela koji joj je ustupljen protekao period od dvije godine (pa da je sud poslije smrti J.Lj. u ostavinski postupak iza A.K. trebao uključiti nasljednike J.Lj.). Naime, Kantonalni sud je naveo da je, dakle, u konkretnom slučaju izjava o prihvaćanju ustupljenog dijela data u toku ostavinskog postupka, a samo u slučaju da se tužena nije prihvatila ustupljenog dijela, ostavinski sud bi imao obavezu da u ostavinski postupka uključi nasljednike iza umrle J.Lj. (što u konkretnom predmetu nije bio slučaj).
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je nasljednička izjava J.Lj. apsolutno ništava jer notar navedenu izjavu nije sačinio po kazivanju J.Lj., nego po kazivanju treće osobe, pa u spornu nasljedničku izjavu nije ni mogao unijeti stvarnu volju kao bitan element za valjanost pravog posla, što takvu izjavu čini apsolutno ništavom. Zato smatra da je nepravilna odluka redovnih sudova u odnosu na primarni tužbeni zahtjev. Takođe, osporava i odlučenje redovnih sudova u odnosu na supsidijarni tužbeni zahtjev navodeći da Kantonalni sud zapravo nije dao jasne razloge zbog kojih je odbio žalbu apelanta u ovom dijelu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava..
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na navode apelanta da Kantonalni sud nije obrazložio svoju odluku u odnosu na supsidijarni tužbeni zahtjev, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz osporene odluke Kantonalnog suda, da je taj sud u konkretnom slučaju dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u relevantnom dijelu, pa Ustavni sud ne nalazi da je navedeno obrazloženje Kantonalnog suda bilo proizvoljno, niti da su u konkretnom slučaju izostali razlozi takvog odlučenja navedenog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić