Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1040/22 (J. B. H.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni spor
- Propisano zakonom
- Djelotvoran pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Porez
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1040/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1040/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jasminka Bešlagić Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasminka Bešlagić Hodžić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 035768 20 U od 18. januara 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasminka Bešlagić Hodžić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 035768 20 U od 18. januara 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasminka Bešlagić Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Nedim Muhić advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 035768 20 U od 18. januara 2022. godine.
2. Rješenjem Grupe za reviziju i kontrolu Regionalnog centra Sarajevo (u daljnjem tekstu: Grupa za reviziju) Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava za indirektno oporezivanje) od 3. avgusta 2018. godine odbijen je kao neosnovan prigovor apelantkinje izjavljen na zapisnik o kontroli od 17. jula 2018. godine, te je utvrđen razrez indirektnih poreza za obveznika apelantkinju (kao vlasnika Apoteke „Višnjik“ Sarajevo) pobliže označen predmetnim rješenjem i apelantkinji je naloženo da izvrši uplatu predmetnih obaveza na način preciziran izrekom tog rješenja.
3. Rješenjem Regionalnog centra Sarajevo Uprave za indirektno oporezivanje od 28. septembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantkinje izjavljena protiv rješenja Grupe za reviziju od 3. avgusta 2018. godine.
4. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Regionalnog centra Sarajevo Uprave za indirektno oporezivanje od 28. septembra 2018. godine, Uprava za indirektno oporezivanje je rješenjem od 27. marta 2020. godine predmetnu žalbu odbila kao neosnovanu.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 035768 20 U od 18. januara 2022. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelantkinje podnesena protiv rješenja Uprave za indirektno oporezivanje od 27. marta 2020. godine.
6. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo iz podataka predmetnog spisa proizlazi da je kontrola i razrez indirektnih poreza u konkretnom slučaju izvršna u postupku prestanka registracije apelantkinje kao označenog poreskog obveznika. Naime, da je rješenjem Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo od 17. oktobra 2017. godine utvrđen prestanak rada Apoteke „Višnjik“ Sarajevo, te da je navedena apoteka prestala sa radom 20. oktobra 2017. godine kada je izvršen prijenos imovine (roba i oprema) pravnom licu „Lupriv ljekarke“ Mostar i da, u momentu kontrole, apoteka u vlasništvu apelantkinje nije imala zaliha na stanju. Nadalje, da je apelantkinja poreskim organima dala na uvid „ugovor o prenosu od 22. septembra 2017. godine“ na osnovu kojeg je izvršena promjena osnivača-vlasnika navedene apoteke, nakon čega je izvršen uvid u knjigovodstvenu dokumentaciju i knjigovodstvene evidencije apelantkinje kao poreskog obveznika u kojima su iskazani podaci o ostvarenom prometu i obračunatom izlaznom porezu na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV). Takođe, da je iz naprijed navedenih podataka vidljivo da je apelantkinja za period od 1. novembra 2017. godine do 31. maja 2018. godine PDV prijave podnosila sa nulama, jer nije obavljala djelatnost, te da je 10. aprila 2018. godine podnijela zahtjev za prestanak registracije, odnosno za brisanje iz jedinstvenog registra obveznika indirektnih poreza (uz koji je dostavila obavijest o stanju zaliha obavještavajući Upravu za indirektno oporezivanje da je izvršen prijenos imovine na „Lupriv ljekarke“ Mostar). Nadalje, da je u postupku kontrole konstatovano da je uvidom u trgovačku knjigu za trgovinu na malo za 2017. godinu na dan 20. oktobar 2017. godine stanje zaliha robe kod apelantkinje iznosilo 33.338,84 KM. Takođe, da je apelantkinja u navedenoj knjizi vršila niz ispravki i precrtavanja, posebno u koloni zaduženja robe, tako da je u pojedinim rubrikama trgovačke knjige za trgovinu na malo imala evidentirane duple iznose, pri čemu su neki iznosi upisani hemijskom olovkom, a drugi grafitnom, dok su pojedini iznosi vidno prepravljani i preko njih upisani drugi iznosi, pri čemu navedene ispravke nisu opravdane bilo kakvom dokumentacijom. Konačno, da su kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja poreski organi zaključili da je apelantkinja u poslovnim knjigama vršila prepravke, odnosno umanjenja zaduženja robe za koje ne posjeduje dokumentaciju, pa da nije vidljiv osnov za ispravke zbog čega je u postupku kontrole utvrđeno da je stanje zaliha na dan 31. maj 2018. godine iznosilo 104.256,71 KM. Dakle, da je utvrđeni manjak dobara u maloprodaji u iznosu od 70.917,87 KM (kao razlika između iznosa utvrđenog 31. maja 2018. godine i iznosa na dan 20. oktobar 2017. godine) izvršen obračun PDV.
7. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da su, dakle, poreski organi uvidom u trgovačku knjigu za trgovinu na malo apelantkinje utvrdili neslaganja, odnosno naprijed navedene ispravke zaduženja robe, za koje apelantkinja ne spori izvršene korekcije u trgovačkoj knjizi za trgovinu na malo, ali ne posjeduje dokumentaciju kojom bi pravdala osnov po kojem su predmetne ispravke izvršene. Prema tome, Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak upravnih organa da je trgovačka knjiga vođena suprotno odredbama člana 7. Pravilnika o obliku, sadržaju i načinu vođenja trgovačke knjige (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, navedenim odredbama propisano je da se trgovačka knjiga vodi prema načelima urednosti i tačnosti, a da elektronsko vođenje knjige ne dozvoljava brisanje, izmjenu ili dopunu unesenih podataka. Nadalje, Sud BiH je ukazao da je Pravilnikom tačno propisano na koji se način unose zaduženja, odnosno vrijednost utvrđenog manjka u kolonu zaduženja, te da se nakon izvršenih svih knjiženja za tekuću godinu, shodno odredbama člana 22. Pravilnika, trgovačka knjiga za trgovinu na malo zaključuje, a saldo prenosi u narednu godinu kao početno stanje, kao i da se zaključivanje trgovačke knjige ovjerava potpisom odgovornog lica i pečatom. Dakle, Sud BiH je naveo da apelantkinja evidentno nije vodila trgovačku knjigu za trgovinu na malo na propisani način, niti je u predmetnom upravnom postupku opravdala ispravke koje su poreski organi konstatovali u postupku kontrole, pa su, prema tome, poreski organi izveli pravilan zaključak da apelantkinja nije opravdala stanje zaliha na dan 31. maj 2018. godine (u iznosu od 104.256,71). Naime, prihvatajući da je apelantkinja pravilno prenijela zalihe u iznosu od 33.338,84 KM na „Lupriv ljekarke“ Mostar, kod naprijed utvrđenog ukupnog stanja zaliha na dan 31. maj 2018. godine, poreski organi su pravilno utvrdili da razlika ova dva iznosa predstavlja neprikazanu realizaciju putem maloprodaje u iznosu od 70.917,87 KM, na koju je obračunat PDV koji je apelantkinja dužna da plati. Dakle, Sud BiH je zaključio da je apelantkinji pravilno izvršen dodatni razrez PDV po osnovu manjka koji se, u smislu odredbi člana 5. stav (1) Zakona o porezu na dodatu vrijednost, smatra upotrebom/raspolaganjem koje je izvršeno uz naknadu i koje podliježe obračunu PDV.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je njeno knjigovodstvo vodio ovlašćeni knjigovođa, jer ona za taj posao ne posjeduje dovoljno stručnog znanja, te da je 2015. godine otkazala saradnju dotadašnjoj knjigovodstvenoj agenciji zbog nestručno obavljanih poslova i zaključila ugovor sa drugom knjigovodstvenom agencijom koja je, onda, ispravljala ranije greške (te da su to zapravo ispravke na koje su upravni organi i Sud BiH ukazivali i radi kojih joj je utvrđen predmetni razrez indirektnih poreza). Takođe ističe da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
10. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
11. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i predmetnih naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da se apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi ostalih prava
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su upravni organi u Sud BiH utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o porezu na dodatu vrijednost i Pravilnika, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao na to da su poreski organi u konkretnom slučaju u postupku kontrole utvrdili naprijed navedena neslaganja, odnosno ispravke u trgovačkoj knjizi za trgovinu na malo, te da apelantkinja u predmetnom postupku nije opravdala navedena neslaganja, odnosno ispravke, radi čega su poreski organi izveli pravilan zaključak o stanju zaliha na dan 31. maj 2018. godine, te pravilno izvršili dodatni razrez PDV po osnovu manjka, a u takvom obrazloženju Suda BiH Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić