Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3569/20 (G. D.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Šta se smatra imovinom
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Legitiman cilj
  • Suvlasništvo
  • Izvršenje
  • Miješanje u pravo na dom
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nekretnina
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3569/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3569/20, rješavajući apelaciju Gabrijela Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gabrijela Delića podnesena protiv Zaključka Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 162084 10 I od 21. septembra 2020. godine u odnosu na navode o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija Gabrijela Delića podnesena protiv Zaključka Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 162084 10 I od 21.

septembra 2020. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gabrijel Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Nejla Ahmetspahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Zaključka Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 162084 10 I od 21. septembra 2020. godine. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere, koju nije eksplicitno precizirao, kojom je predložio da se odloži javna prodaja suvlasničkog dijela nekretnine – kuće, zakazana za 29. oktobar 2020. godine u postupku provođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 162084 10 I od 24. juna 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3569/20 odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3569/20 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Esada Dedića (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zatraženo je 27. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Općinski sud i tražilac izvršenja su 6. i 18. januara 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 3. marta 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tražilac izvršenja je Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta i to na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-06-000347 od 27. juna 2007. godine (kojim je apelant obavezan da tražiocu izvršenja na ime naknade štete isplati iznos od 26.000,00 KM i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.246,00 KM) i to pljenidbom i prodajom članskog udjela u pravnoj osobi „Deling“ - Društvo za inžinjering, proizvodnju i promet d.o.o. Sarajevo, te namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.

6. Rješenjem Općinskoga suda od 23. decembra 2010. godine određeno je izvršenje po prijedlogu tražioca izvršenja.

7. Tražilac izvršenja je podneskom od 8. juna 2016. godine predložio da se postupak izvršenja nastavi na novom predmetu izvršenja i to zabilježbom izvršenja, utvrđenjem vrijednosti, procjenom i prodajom nekretnine u vlasništvu apelanta koja se nalazi u Vogošći (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) u vlasništvu apelanta sa dijelom 1/1.

8. Općinski sud je Rješenjem o dopuni predmeta i sredstva izvršenja od 24. juna 2016. godine odredio da će se izvršenje provesti zabilježbom izvršenja, utvrđenjem vrijednosti, procjenom i prodajom predmetne nekretnine u vlasništvu apelanta.

9. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 162084 10 I od 20. marta 2020. godine usvojen je prigovor trećeg lica (Marije Delić – apelantove supruge) i proglašeno je nedopuštenim izvršenje na predmetnoj nekretnini i kući izgrađenoj na predmetnoj nekretnini (kao vanknjižno vlasništvo), s obzirom da su navedene nekretnine u suvlasništvu trećeg lica sa dijelom ½, te je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu brisanje zabilježbe rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 24. juna 2016. godine.

10. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je 16. februara 2018. godine treće lice (apelantova supruga) uložilo prigovor u kojem je navelo da je predmet postupka prodaja predmetne nekretnine koja se u zemljišnoknjižnoj evidenciji vodi kao vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1. Međutim, apelant je predmetnu nekretninu stekao u toku trajanja bračne zajednice sa trećim licem u predmetnom postupku. Na predmetnoj nekretnini apelant je u toku trajanja bračne zajednice sa trećim licem izgradio porodičnu kuću, koja je vanknjižno vlasništvo apelanta i trećeg lica. Općinski sud je dalje naveo da je zaključkom od 16. maja 2018. godine treće lice uputio da pred nadležnim sudom pokrene parnični postupak radi proglašenja izvršenja na predmetnim nekretninama nedopuštenim. Nadalje, Općinski sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je presudom Općinskog suda od 5. februara 2019. godine usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice-trećeg lica i utvrđeno da bračnu stečevinu tužiteljice-trećeg lica i apelanta čine predmetne nekretnine i kuća sagrađena na predmetnoj nekretnini (kao vanknjižno vlasništvo), te da tužiteljici-trećem licu pripada pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini i kući, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica-treće lice upiše kao suvlasnik sa dijelom od ½ na predmetnim nekretninama, kao i na kući (kada se za to steknu zakonski uvjeti). Općinski sud je u obrazloženju rješenja ukazao na odredbe čl. 51, 52. i 53. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koje je citirao, naglasivši da je treće lice dokazalo da je suvlasnik nepokretnosti na kojoj je određeno izvršenje, zbog čega je izvršenje na predmetnoj nekretnini proglasio nedopuštenim u odnosu na treće lice. Također, Općinski sud je istakao da je prilikom donošenja odluke imao u vidu odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 10/19, u kojoj je između ostalog navedeno da „Ustavni sud smatra, podržavajući pri tome princip vladavine prava i pravne sigurnosti, da se javni interes ispunjenja obaveze prema tražiocu izvršenja može postići prodajom izvršenikovog suvlasničkog idealnog dijela, a ne prodajom cijele nekretnine sa suvlasničkim dijelovima (i) ostalih suvlasnika bez njihove saglasnosti“. Nadalje u spomenutoj odluci Ustavnog suda navodi se da „ slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da nije moguće provesti izvršenje prodajom cijele predmetne nekretnine, imajući u vidu da apelant nije više njen vlasnik sa dijelom 1/1, već suvlasnik sa dijelom ½, kao i da drugi suvlasnik (apelantova supruga) nije saglasan da sud prodaje cijelu nekretninu“.

11. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda donio rješenje kojim je određeno da se na predmetnoj nekretnini mijenja upis zabilježbe na način da umjesto upisane zabilježbe izvršenja na predmetnoj nekretnini apelanta, ona sada glasi da se predmetno izvršenje odnosi na suvlasnički dio predmetne nekretnine apelanta kao izvršenika koji iznosi 1/2.

12. Zaključkom Općinskog suda broj 65 0 I 162084 10 I od 21. septembra 2020. godine određeno je da će se ročište za prvu javnu prodaju predmetne nekretnine održati 29. oktobra 2020. godine, i to suvlasničkog dijela predmetne nekretnine koja u naravi predstavlja stambeni objekt površine 222,65 m² sa okućnicom koja je u vanknjižnom vlasništvu apelanta sa dijelom ½. Općinski sud je u obrazloženju zaključka konstatirao da vrijednost suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, utvrđena od sudskog vještaka, iznosi 169.678,50 KM i da se na prvom ročištu ne može prodati ispod ½ utvrđene vrijednosti.

13. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da ročište za prvu javnu prodaju predmetnih nekretnina nije uspjelo, nakon čega je sud zaključkom od 26. januara 2021. godine odredio ročište za drugu javnu prodaju. Na ročištu održanom 3. marta 2021. godine suvlasnički dio predmetnih nekretnina apelanta prodat je tražiocu izvršenja kao najpovoljnijem ponuđaču, te je sud 19. maja 2021. godine donio zaključak o prodaji apelantovog suvlasničkog dijela predmetne nepokretnosti najpovoljnijem ponuđaču-tražiocu izvršenja, za ponuđenu kupoprodajnu cijena od 92.500,00 KM. Nadalje, iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Općinski sud 14. jula 2021. godine donio rješenje o dosudi predmetnih nekretnina tražiocu izvršenja, te da je to rješenje izvršeno istoga dana i pravosnažno 27. augusta 2021. godine.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. U tom kontekstu apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je donošenjem osporenog zaključka Općinski sud prekoračio nalog iz prijedloga za izvršenje, odnosno rješenja o izvršenju, te je na taj način mimo usvojenog prijedloga za dozvolu izvršenja odredio i prodaju njegove kuće. Apelant smatra da se nisu stekli uvjeti za prodaju njegovog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine – kuće, odnosno da ne postoje uvjeti za dalje provođenje izvršnih radnji sve dok se sudu ne dostavi dokaz da je upisan kao suvlasnik predmetnog objekta u zemljišnim knjigama. Apelant je naveo način na koji je stekao predmetnu nekretninu i izgradio kuću, naveo da je penzioner sa minimalnim primanjima, te da ukoliko se proda njegov dom, ne bi bio u mogućnosti da sebi i svojoj porodici osigura drugi dom. Dalje, apelant je napomenuo da u prijedlogu za dozvolu izvršenja nije označena kuća koja je vanknjižno vlasništvo apelanta i njegove supruge, te da je sud nalogom da se izvrši procjena i zemljišta i nekretnine koja se na njemu nalazi prekoračio ovlaštenja, odnosno povrijedio pravila postupka na njegovu štetu. Također, apelant ukazuje na izvjesnu mogućnost prodaje predmetne nekretnine za vrijednost od jedne polovine (84.839,25 KM čime bi se namirio tražitelj izvršenja), te smatra da su ispunjeni uvjeti da se napravi izuzetak od prava na pristup sudu koje ima tražitelj izvršenja u konkretnoj situaciji, jer bi prodajom konkretne nekretnine bilo povrijeđeno pravo na dom cijele porodice apelanta.

II.Odgovor na apelaciju

15. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, te u konačnici naveo da se u toku postupka kao suvlasnik na predmetnoj nekretnini upisalo treće lice sa dijelom 1/2, nakon čega je sud naložio Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši izmjenu zabilježbe predmetne nekretnine i upiše zabilježbu izvršenja na suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine apelanta kao izvršenika sa dijelom 1/2. Nakon toga, Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda je donio rješenje kojim je određeno da se na predmetnoj nekretnini mijenja upis zabilježbe na način da, umjesto upisane zabilježbe izvršenja na predmetnoj nekretnini apelanta, ona sada glasi da se predmetno izvršenje odnosi na suvlasnički dio predmetne nekretnine apelanta kao izvršenika koji iznosi 1/2. Nadalje, Općinski sud je naveo da ročište za prvu javnu prodaju predmetnih nekretnina nije uspjelo, nakon čega je sud zaključkom od 26. januara 2021. godine odredio ročište za drugu javnu prodaju. Na ročištu održanom 3. marta 2021. godine suvlasnički dio predmetnih nekretnina apelanta prodat je tražiocu izvršenja kao najpovoljnijem ponuđaču, te je sud 19. maja 2021. godine donio zaključak o prodaji apelantovog suvlasničkog dijela predmetne nepokretnosti najpovoljnijem ponuđaču-tražiocu izvršenja, za ponuđenu kupoprodajnu cijenu od 92.500,00 KM. Nadalje, Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je Općinski sud 14. jula 2021. godine donio rješenje o dosudi predmetnih nekretnina tražiocu izvršenja, te da je to rješenje izvršeno istoga dana i pravosnažno 27. augusta 2021. godine. Općinski sud je naveo da je, provodeći izvršenje na način opisan u odgovoru na apelaciju, preduzeo sve zakonom propisane radnje, kako bi tražiocu izvršenja bila omogućena naplata potraživanja. Općinski sud je naglasio da je bez odgađanja preduzeo određene procesne radnje s ciljem okončanja postupka, donio zaključak kojim određuje prodaju predmetnih nekretnina, održao ročište, te na njemu prodao predmetne nekretnine i donio rješenje o dosudi tih nekretnina. Shodno navedenom, Općinski sud smatra da su neosnovani navodi apelanta koji se odnose na nedopuštenost predmeta izvršenja, kao i da se predmetne nekretnine nisu mogle prodavati u predmetnom izvršnom postupku s obzirom da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/2, te je sud u izvršnom postupku i prodavao samo suvlasnički dio apelanta, ne dirajući u suvlasničko pravo trećeg lica. Također, Općinski sud je naveo da navodi apelanta da mu je povrijeđeno pravo na dom, te da bi prodajom predmetnih nekretnina ostao bez jedinog doma su činjenice koje je apelant mogao i morao isticati u prigovoru na rješenje kojim je određeno izvršenje na predmetnim nekretninama, što je propustio da učini, čime je navedeno rješenje postalo pravosnažno i sud je bio dužan da ga provodi.

16. Tražilac izvršenja je naveo da je apelacija potpuno neosnovana i nedopuštena, jer predmetnom procesnom odlukom suda nije povrijeđeno nikakvo pravo apelanta.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS F BiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 - OUS BiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS F BiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH i 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i nad onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.

(2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.

(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja da predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem.

Član 68.

Izvršne radnje Izvršenje nad nekretninom provodi se ubilježavanjem izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.

Član 89. stav (4) Prodajna cijena (4) Na drugom ročištu nekretnina ne može biti prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji. Početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti.

Član 93.

Predaja nekretnine kupcu (1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi).

(2) Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.

(3) Protiv rješenja o dosudi nije dozvoljen prigovor, ali se može izjaviti žalba. (4) Rješenje iz stava 1. ovog člana objavljuje se na oglasnoj tabli. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim učesnicima u nadmetanju.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

20. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

21. U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, budući da apelant eksplicitno osporava zaključak koji je donesen u izvršnom postupku (Zaključak o prodaji nepokretnosti od 21. septembra 2020. godine), Ustavni sud će dopustivost apelacije ispitati u odnosu na osporenu odluku. Kako je predmetna odluka donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja prava i obaveza apelanta, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

23. U konkretnom slučaju obaveze apelanta su utvrđene na temelju pravomoćne i izvršne presude Vrhovnog suda od 27. juna 2007. godine kojom je apelant obavezan da tražiocu izvršenja na ime naknade štete isplati iznos od 26.000,00 KM i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.246,00 KM. Ustavni sud, u vezi s tim, zapaža da je u predmetnom postupku izvršenja odlučivano samo o modalitetu realizacije navedene presude. Naime, Ustavni sud smatra da mijenjanje predmeta izvršenja i usvajanje prigovora trećeg lica (apelantove supruge) da nekretnina na kojoj treba provesti izvršenje nije u vlasništvu apelanta 1/1, te određivanje da će se izvršenje provesti na ½ nekretnine u vlasništvu apelanta ne predstavlja utvrđivanje novih činjenica, budući da u konkretnom slučaju nije došlo do promjene, odnosno proširenja predmeta i sredstva izvršenja u odnosu na prvobitno utvrđeni predmet i sredstvo, nego je samo izmijenjen obim izvršenja na predmetnoj nekretnini, pa je izvršenje, umjesto na cijeloj nekretnini, određeno samo na suvlasničkom dijelu apelanta. Prema tome, Ustavni sud konstatira da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“, budući da su ona utvrđena u prethodno pravosnažno okončanom parničnom postupku. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da izvršni postupak koji je rezultirao osporenim zaključkom Općinskog suda od 21. septembra 2020. godine ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1955/19 od 25. juna 2019. godine, tač. 24. do 29, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae, inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Dopustivost u odnosu na član II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 8. i 17. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Zaključak Općinskog suda broj 65 0 I 162084 10 I od 21. septembra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedeni zaključak donesen 21. septembra 2020. godine, a da je apelant predmetnu apelaciju podnio 6. oktobra 2020. godine slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

28. Apelant smatra da mu je provođenjem predmetnog izvršenja povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

29. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

30. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

31. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li predmetna nekretnina „dom“ apelanta u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštivanje njegovog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49).

32. U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Serija A, broj 251).

33. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant živio u predmetnoj nekretnini (porodičnoj kući izgrađenoj na predmetnoj nekretnini, čiji je apelant bio suvlasnik sa dijelom ½), koju je smatrao svojim domom, te da je imao dovoljne i trajne veze sa predmetnom nekretninom, u kojoj živi od 1986. godine, da bi se ona smatrala njegovim „domom“ u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

34. Nadalje, donošenje rješenja o izvršenju kojim je naložena prodaja predmetne nekretnine, kao i donošenje rješenja o dosudi predmetnih nekretnina tražiocu izvršenja predstavlja miješanje u pravo apelanta na dom (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Ćosić protiv Hrvatske, aplikacija broj 28261/06, presuda od 15. januara 2009. godine, paragraf 18, dostupna na https://uredzastupnika.gov.hr).

35. Ustavni sud zatim mora ispitati da li miješanje u apelantovo pravo na dom u konkretnom slučaju ispunjava standarde zakonitosti u kontekstu Evropske konvencije. S tim u vezi, pri odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo propisano zakonom i je li se njime nastojao ostvariti legitimni cilj, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi donijeli osporene odluke na osnovu odredaba čl. 8, 68. i 93. ZIP-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelantovo pravo na dom izvršeno u skladu sa navedenim odredbama ZIP-a, koje su jasne, precizne i objavljene u službenom glasilu, te kao takve nesporno ispunjavaju standarde „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo „predviđeno zakonom“ na način na koji to propisuje član 8. stav 2. Evropske konvencije.

36. U konačnici, Ustavni sud će ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo „neophodno u demokratskom društvu“. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Vrzić protiv Hrvatske, u kojem se, također, radilo o prinudnoj prodaji nekretnine u izvršnom postupku, uspostavio kriterije koje treba ocijeniti u svakom konkretnom slučaju prinudne prodaje nekretnine u izvršnom postupku. U navedenom predmetu Evropski sud je, inter alia, ocijenio okolnosti koji se tiču interesa stranaka u postupku i koji se razlikuju prilikom postojanja isključivo privatnog interesa (npr. s obje strane privatni interes) u odnosu na državni interes (npr. s jedne strane pojedinac, s druge država); zatim, volje da se dom koristi kao osiguranje za zajam; mogućnosti osporavanja zaključenog ugovora o zajmu u odgovarajućim postupcima i konačno svijesti da će nekretnina (dom) u svrhu osiguranja zajma moći biti prodana u slučaju neispunjenja obaveze (nepostupanja u ugovorenim rokovima prilikom preuzimanja zajma) (vidi, Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, aplikacija broj 43777/13, presuda od 12. jula 2016. godine, paragraf 64-71, dostupna na www.mhrr.gov.ba).

37. Dovodeći navedene kriterije u kontekst okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se pri prodaji nekretnine u izvršnom postupku pojavljuju dva privatna interesa i to tražioca izvršenja, s jedne strane, i apelanta kao izvršenika, sa druge strane. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je obaveza plaćanja predmetnog duga tražitelju izvršenja nastupila nakon pravomoćnosti presude Vrhovnog suda od 27. juna 2007. godine kojom je apelant obavezan da tražitelju izvršenja na ime naknade štete isplati iznos od 26.000,00 KM i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.246,00 KM, da je zaključkom suda od 21. septembra 2020. godine određena prodaja suvlasničkog dijela predmetne nekretnine koja je u vlasništvu apelanta ½ dijela, te da je do prodaje predmetne nekretnine došlo nakon što je proteklo više od 13 godina (3. marta 2021. godine) i to najpovoljnijem ponuđaču-tražiocu izvršenja, za ponuđenu kupoprodajnu cijena od 92.500,00 KM. S druge strane, Ustavni sud primjećuje potpunu pasivnost apelanta, odnosno da iz spisa ne proizlazi da je apelant u razdoblju od više od 13 godina preduzimao bilo kakve radnje u iznalaženju načina na koji bi izmirio predmetni dug i time spriječio prodaju predmetne nekretnine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4937/14 od 15. juna 2017. godine, tačka 46, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da je izvršenom prodajom suvlasničkog dijela predmetne nekretnine uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu apelantovog prava i zahtjeva tražioca izvršenja, odnosno da u predmetnom postupku nije narušeno načelo proporcionalnosti između apelantovog prava i legitimnog cilja koji se želi postići.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo proporcionalno legitimnom cilju, tj. namirenju tražioca izvršenja, odnosno neophodno u demokratskom društvu, te da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. Apelant se u apelaciji poziva i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

40. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

41. Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o apelaciji u kojoj se ukazuje na kršenje prava na imovinu u kojoj se osporava zaključak Općinskog suda kojim je određeno ročište za prvu javnu prodaju predmetne nekretnine, koji je donesen u završnoj fazi izvršnog postupka (nakon donošenja rješenja o izvršenju). S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju praksu iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 5522/15 od 16. marta 2016. godine u kojoj je Ustavni sud zauzeo sljedeći stav: „[…] Ustavni sud smatra da je do miješanja u apelanticino pravo na imovinu došlo rješenjem (o izvršenju) od 19. novembra 2012. godine […] Međutim, s obzirom na apelacione navode, Ustavni sud će izuzetno razmotriti je li u kasnijoj fazi predmetnog izvršnog postupka u kojoj je došlo do prodaje predmetnog stana došlo do kršenja apelanticinog prava na imovinu, te je li prodaja izvršena u skladu sa standardima tog prava…“ (vidi tačku 48. navedene odluke, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

42. Shodno praksi iz predmeta broj AP 5522/15, Ustavni sud ukazuje na specifičnost konkretnog slučaja u kojem apelant osporava zaključak Općinskog suda kojim je određeno ročište za prvu javnu prodaju predmetne nekretnine, nakon čega je taj sud donio rješenje o dosudi kojim je suvlasnički dio predmetnih nekretnina dosuđen tražiocu izvršenja kao najpovoljnijem ponuđaču. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je preduvjet za razmatranje apelacionih navoda u pogledu kršenja prava na imovinu utvrđenje ima li apelant imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u pravo na imovinu i, ako jeste, da li je ono bilo zakonito, u javnom interesu i proporcionalno.

43. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su predmetne nekretnine upisane u zemljišnim knjigama kao vlasništvo apelanta u dijelu od ½, na kojima je sagrađena kuća koja je u vanknjižnom vlasništvu apelanta sa dijelom ½, iz čega proizlazi da predmetne nekretnine nesumnjivo predstavljaju njegovu „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

44. Nadalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, te da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.

45. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova, kojim je određeno izvršenje prodajom suvlasničkog dijela predmetne nekretnine koja je bila u apelantovom vlasništvu u dijelu od 1/2, nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovu imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. S tim u vezi, pri odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo propisano zakonom i je li se njime nastojao ostvariti legitimni cilj, Ustavni sud upućuje na obrazloženje dato u vezi s pravom na dom (vidi tačku 33. ove odluke). Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da se predmetne nekretnine nisu mogle prodavati u predmetnom izvršnom postupku, jer je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant suvlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/2, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Općinski sud u izvršnom postupku prodavao samo suvlasnički dio predmetnih nekretnina apelanta u dijelu od 1/2, ne dirajući u suvlasničko pravo trećeg lica, odnosno apelantove supruge. Stoga, imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine bilo „predviđeno zakonom“ u smislu autonomnog značenja tog pojma iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

46. Odgovarajući na pitanje da li je kontroliranje korištenja apelantove imovine bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da je odredbama ZIP-a uveden način izmirenja duga povjeriocima (tražiocu izvršenja) na temelju rješenja koje je postalo pravosnažno i izvršno. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje zakonom propisanog postupka za prinudno ostvarivanje potraživanja na osnovu izvršnih isprava u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu, odnosno zaštite tražitelja izvršenja i kupca nekretnine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4275/17 od 31. januara 2018. godine, tačka 43; Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, aplikacija broj 43777/13, presuda od 12. jula 2016. godine, tačka 99, dostupna na www.mhrr.gov.ba). Također, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju nije narušen ni princip proporcionalnosti između legitimnog cilja kojem se teži i apelantovog prava. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da vrijednost suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, utvrđena od vještaka, iznosi 169.678,50 KM, a da je prodata na ročištu za drugu javnu prodaju za iznos od 92.500,00 KM, dakle za veći iznos od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji (član 89. stav 4. ZIP-a). Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je prodajom suvlasničkog dijela apelantovih nekretnina uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu njegovog prava i zahtjeva od javnog interesa, odnosno da je zadovoljeno načelo „proporcionalnosti“ iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana zloupotrebe prava

48. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je tim članom propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zato što je miješanje javnih vlasti u apelantovo pravo na dom utemeljeno na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, pri čemu nije narušeno ni načelo proporcionalnosti između prava apelanta i zakonitog cilja kojem se teži.

50. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom i radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, kojim je uspostavljena „pravična ravnoteža“ između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinaca na imovinu.

51. Najzad, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

52. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3569/20 (G. D.) | Sudska praksa | Aktio