Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4374/20 (N. I.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi i izdaci
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4374/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4374/20, rješavajući apelaciju Namika Imamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Namika Imamovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 451494 20 Gž 3 od 3. novembra 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Namik Imamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Tarik Potogija, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. decembra 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 451494 20 Gž 3 od 3. novembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i N. B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 25. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i tužiteljica dostavili su odgovore na apelaciju 4. maja 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 17. maja 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje.

5. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 451494 16 P 3 od 5. decembra 2019. godine utvrđeno je da su T. I. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelant (kao drugotuženi) omeli tužiteljicu u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu stana, precizno opisanog u izreci presude, na način detaljno obrazložen u izreci presude, te im je naloženo da uspostave posjedovno stanje kakvo je bilo do izvršenog smetanja posjeda i da se ubuduće uzdrže od ovakvih i sličnih smetanja posjeda tužiteljice, kao i da tužiteljici nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.067,30 KM.

8. Odlučujući o troškovima postupka, Općinski sud je tužiteljici dosudio puni iznos nagrade za rad advokata prema označenoj vrijednosti spora (10.000,00 KM) za pojedinačne procesne radnje, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Tarifa). Također je tužiteljici dosudio troškove na ime sudske takse na tužbu u iznosu od 300,00 KM, takse na prijedlog za određivanje mjere osiguranja u iznosu od 150,00 KM i takse na „presudu“ u iznosu od 300,00 KM.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 451494 20 Gž 3 od 3. novembra 2020. godine djelimično je usvojena žalba tuženih i prvostepeno rješenje preinačeno tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta u cijelosti odbijen kao neosnovan, te je preinačena i odluka o troškovima postupka tako što je prvotuženi obavezan da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.567,30 KM, dok je tužiteljica obavezana da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.358,37 KM. U preostalom dijelu u odnosu na prvotuženog prvostepeno rješenje je potvrđeno.

10. Obrazlažući odluku o troškovima postupka, Kantonalni sud je naveo da je apelant, donošenjem drugostepene presude, u cijelosti uspio u parnici i da mu, shodno odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pripadaju troškovi na ime zastupanja po advokatu u visini od 20% od iznosa opredijeljenih troškova za svaku pojedinu radnju preduzetu tokom prvostepenog postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana

27. Tarife, te istakao da je advokat tuženih u predmetnom postupku zastupao dva lica. U konačnici, Kantonalni sud je ocijenio osnovanim žalbene navode da su iznosi sudskih taksi previsoko odmjereni. U vezi s tim, ukazao je da je odredbama Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo propisano da se za tužbu radi smetanja posjeda plaća taksa u iznosu od 100 KM (tarifni broj 1 tačka (4), da se za prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja plaća polovina sudske takse propisane istim tarifnim brojem, a ne više od 1.000 KM (tarifni broj 1 tačka (7), te da se za presudu prvostepenog suda plaća taksa prema taksenoj osnovici propisanoj tarifnim brojem 1 (tarifni broj 2). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da je u cijelosti uspio u predmetnoj parnici i da mu stoga pripada i pravo na 100% troškova za zastupanje advokata, a ne 20% kako je to odlučeno osporenom odlukom. Navodi i da odredbama člana 27. Tarife nije navedeno da advokat ima pravo na 100% troškova za prvotuženog, a 20% troškova za svakog narednog tuženog, već je navedeno da se iznos uvećane nagrade raspodjeljuje na jednake dijelove na svakog od zastupanih klijenata.

b)Odgovori na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da je apelant, shodno odredbama Tarife, bio dužan platiti advokatu 20% pripadajuće nagrade, te da stoga nema osnova da od suprotne strane potražuje 100% iznosa nagrade.

13. Tužiteljica je navela da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu jer nije izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije BiH. Također je navela da su apelacioni navodi neosnovani jer su sudovi dali jasna obrazloženja svojih odluka. Predložila je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 386.

(1)Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2)Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

[…]

15. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije BiH“ br. 22/04 i 24/04 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Zastupanje više osoba Član 27.

Kad advokat u istom postupku zastupa više osoba, pripada mu pravo na povišenje osnovnih tarifnih stavki, utvrđenih odredbama Tarife.

U takvom slučaju kao vrijednost spora se uzima zbir vrijednosti tužbenih zahtjeva svih klijenata koje zastupa, te se broj bodova utvrđen na osnovu te vrijednosti spora uvećava za po 20% za drugog i svakog narednog klijenta kojeg advokat zastupa, s tim da to povećanje ne može biti veće od 100% nagrade koja predstavlja osnov za uvećanje.

Iznos uvećane nagrade raspodjeljuje se na jednake dijelove na svakog od zastupanih klijenata.

Ako postoji očigledna nesrazmjera u potrebi za angažovanjem kod zastupanja pojedinih klijenata u istom postupku, a zastupa je isti advokat, advokat može sa klijentima sporazumno odrediti drugi način obračuna nagrade.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 451494 20 Gž 3 od 3. novembra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporeno rješenje doneseno 3. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 4. decembra 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Ustavni sud primjećuje da je predmet osporavanja apelacije odluka redovnih sudova o troškovima postupka, pa se, stoga, radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, exempli causa, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2405/09 od 14. februara 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) .

23. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu pripada pravo na 100% troškova za zastupanje advokata, a ne 20% kako je to odlučeno osporenom odlukom, s obzirom na to da je u cijelosti uspio u predmetnoj parnici. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Također, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od strane domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima , kada uoči da je primjena od strane domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, došlo do proizvoljne primjene prava.

25. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dosudio apelantu troškove u iznosu od 20% vrijednosti nagrade advokata za pojedine procesne radnje propisane Tarifom, pozivajući se na odredbu čl. 386. stav 1. ZPP i 27. Tarife. U kontekstu navedenog, Ustavni sud prije svega podsjeća da pravo na naknadu troškova postupka po svojoj suštini ima akcesorni karakter, te da odluka o glavnoj stvari praktično determinira odlučenje suda o troškovima postupka. Iz navedenog slijedi, a što je i materijalizirano u odredbi člana 386. stav 1. ZPP, da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna da protivnoj stranci nadoknadi troškove. Dakle, osnovni kriterij prema kojem se određuje koja stranka je obavezna nadoknaditi parnične troškove jeste uspjeh u parnici. Prema načelu rizika (causae), odnosno odgovornosti za uspjeh, onaj koji je svojim držanjem prije i van parnice doveo do potrebe da se parnica vodi, pa je zbog toga parnicu izgubio, konačno je dužan snositi svoje troškove i naknaditi troškove svom protivniku. Stranka koja je prouzrokovala parnicu, odnosno koja je dala povod za njeno održavanje povredom subjektivnih prava, pa je parnicu izgubila, dužna je konačno snositi svoje troškove i naknaditi troškove svome protivniku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2422/07 od 11. novembra 2009. godine, tačka 31, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedeno u vezu s odlučenjem redovnog suda u osporenom postupku, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud postupio u skladu s navedenim načelom i apelantu dosudio troškove postupka smatrajući da je u cijelosti uspio u parnici s obzirom na to da je tužbeni zahtjev u odnosu na njega odbijen. Također, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da je u ingerenciji redovnih sudova da procijene koji su troškovi potrebni radi vođenja parnice. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud zaključio da su troškovi postupka koje je apelant zahtijevao opravdani, ali da mu je dosudio samo 20% vrijednosti nagrade propisane Tarifom. Takvu odluku Kantonalni sud je obrazložio činjenicom da je apelant, kao drugotuženi u predmetnom postupku, bio dužan platiti svom punomoćniku – advokatu upravo 20% vrijednosti nagrade propisane Tarifom, odnosno da je to trošak koji je apelant imao u predmetnoj parnici i koji mu je tužiteljica dužna nadoknaditi. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 27. Tarife propisano da se u situaciji kada advokat u istom postupku zastupa više stranaka, što je u konkretnom slučaj, kao vrijednost spora uzima zbir vrijednosti tužbenih zahtjeva svih klijenata koje zastupa, te se broj bodova utvrđen na osnovu te vrijednosti spora uvećava za po 20% za drugog i svakog narednog klijenta kojeg advokat zastupa (stav 2), te da se iznos uvećane nagrade raspodjeljuje na jednake dijelove na svakog od zastupanih klijenata. Stoga se, kod jasne odredbe da se nagrada advokatu u ovakvoj situaciji raspodjeljuje na jednake dijelove na svakog od zastupanih klijenata, zaključak Kantonalnog suda da apelantu pripada 20% iznosa opredijeljenih troškova za svaku procesnu radnju ukazuje arbitrarnim, jer na taj način troškovi koje je apelant imao nisu pali na teret tužiteljice u skladu s načelom causae i navedenom praksom Ustavnog suda.

26. U konačnici, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da je u svojoj praksi razmatrao identičnu činjeničnu i pravnu situaciju (kada je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na jednog od dva tužena) i da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda koji je zaključio da je u takvoj situaciji tužena strana uspjela u postupku djelimično, odnosno 50%, uslijed čega je tuženom u odnosu na kojeg je odbijen tužbeni zahtjev dosuđeno 50% troškova. Ustavni sud je u tom predmetu također ocijenio neosnovanim apelacione navode da u takvoj situaciji (kakva je i predmetna) tuženom u odnosu na kojeg je odbijen tužbeni zahtjev pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka u punom iznosu, smatrajući da 50% iznosa ukupnih troškova predstavlja 100% troškova koje je taj tuženi imao (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2833/18 od 26. marta 2020. godine, tačka 42, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud naglašava da redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelimičnom uspjehu u parnici, odluče na koji način će stranke snositi troškove postupka i da u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredbi o tome šta se smatra djelimičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP tumače u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 536/04 od 27. maja 2005. godine, tač. 22. i 23, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

28. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je zaključak redovnog suda da apelantu, kao tuženom u odnosu na kojeg je odbijen tužbeni zahtjev, a kojeg je zastupao isti advokat kao i tuženog u odnosu na kojeg je tužbeni zahtjev usvojen, pripada 20% iznosa opredijeljenih troškova za svaku procesnu radnju arbitraran jer je suprotan eksplicitnoj odredbi Tarife prema kojoj se u situaciji kada dvije (ili više) stranke zastupa isti advokat nagrada advokatu raspodjeljuje na jednake dijelove na svakog od zastupanih klijenata.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4374/20 (N. I.) | Sudska praksa | Aktio