Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1214/22 (B. B.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1214/22

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1214/22, rješavajući apelaciju Bakira Bahtijarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bakira Bahtijarevića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 949386 22 Kž 2 od 24. marta 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bakir Bahtijarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jasmin Džaferović, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 949386 22 Kž 2 od 24. marta 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 949386 22 Kv 4 od 14. marta 2022. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će ukinuti mjeru pritvora koja mu je produžena osporenim rješenjem Općinskog suda, potvrđenim rješenjem Kantonalnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 11. aprila 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

3. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu na izjašnjenje 20. maja 2022. godine. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 949386 22 Kv 4 od 14. marta 2022. godine apelantu i drugim dvjema osumnjičenim osobama produžen je pritvor određen Rješenjem broj 65 0 K 949386 22 Kpp 4 od 17. februara 2022. godine (pritvor inicijalno određen zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga predviđenih članom 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine – u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) iz razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka b) ZKPBiH, za naredna dva mjeseca, tako da po tom rješenju pritvor može trajati do 14. maja 2022. godine ili do druge odluke suda. Istim rješenjem odbijen je kao neosnovan prijedlog Tužiteljstva za produženje mjere pritvora navedenim osobama iz razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPBiH.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužiteljstvo 9. marta 2021. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu i drugim osumnjičenima za dodatna dva mjeseca, povodom kojeg je 10. marta 2022. godine održana javna sjednica vijeća na kojoj su se Tužiteljstvo, apelant i njegov branitelj izjasnili u pogledu pritvora.

7. Apelant je osporavao postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se tereti, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga. Ukazao je da se postojanje osnovane sumnje u prijedlogu Tužiteljstva u dobroj mjeri zasniva na iskazima osumnjičenih, iz kojih se, kako smatra apelant, ne može zaključiti da je izvršeno krivično djelo na koje Tužiteljstvo ukazuje, već eventualno krivično djelo prevare. Pri tome, ukazao je na navodnu umiješanost oštećenog T. A. u dogovore i izvršenje predmetnih krivičnih djela. Dalje, apelant je tvrdio da ne postoji posebni pritvorski razlog iz odredbe člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, tvrdeći da su svi relevantni dokazi oduzeti i osigurani, te da Tužiteljstvo nije navelo koje su to navodno nove okolnosti na koje bi trebalo saslušati već saslušane svjedoke. Osporavano je i da kod apelanta postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela, te je ukazano da Tužiteljstvo ne postupa u predmetu sa hitnošću koju iziskuje pritvorski predmet. Osim toga, apelant je tvrdio da se sve eventualne opasnosti na njegovoj strani mogu uspješno otkloniti primjenom mjera zabrane.

8. Sud je prilikom razmatranja postojanja osnovane sumnje naveo da se apelantu i drugim osumnjičenima u ovom predmetu stavlja na teret udruživanje radi činjenja krivičnih djela, u vezi s krivičnim djelom iznude, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, počinjenih na način opisan na str. 5. i 6. rješenja. Dalje, Sud je na str. 6–16. pobrojao dokaze koje je imao u vidu, interpretirao ih i opisao proces njihove ocjene. Ukazano je da iz tih dokaza proizlazi postojanje osnovane sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni u ovom predmetu, s ciljem da sebi pribave protupravnu imovinsku korist, ozbiljnim prijetnjama po život upućenih oštećenom A. A., mldb. T. A. i njihovoj porodici prinudili oštećenog A. A. da im na štetu svoje imovine u tri navrata preda (u rješenju označene) novčane iznose, odnosno udružili se u smislu odredbe člana 340. KZFBiH radi ponovljenog činjenja krivičnog djela iznude. To, ukazao je Sud, proizlazi iz njihovog zajedničkog djelovanja prema oštećenima s ciljem iznude novca, dogovorom o načinu i mjestu uzimanja novca, te uzimanjem novca u tri navrata. Također, navedeno je da iz dokaza proizlazi da su apelant i drugi osumnjičeni imali svijest o zabranjenosti radnji koje poduzimaju (što se vidi iz načina na koji su radnje navodno poduzimane, odjeće u koju su bili odjeveni, načina na koji su koristili mobilne telefone i vozila), u čemu je Sud našao osnov za zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni predmetno krivično djelo počinili s umišljajem.

9. U pogledu navoda odbrane kojima se problematizira uloga pojedinih osumnjičenih u izvršenju krivičnog djela, kao i eventualnih radnji koje su poduzeli prilikom izvršenja na nivou osnovane sumnje, Sud je istakao da se svim osumnjičenima stavlja na teret da su predmetno krivično djelo počinili kao saizvršitelji u smislu odredbe člana 31. KZFBiH, što osim sudjelovanja u radnji počinjenja uključuje i poduzimanje radnji kojima se na odlučujući način doprinosi počinjenju krivičnog djela, za šta je u konkretnom slučaju postojanje osnovane sumnje i utvrđeno. Dalje, u pogledu navoda odbrane da se postojanje osnovane sumnje u značajnoj mjeri zasniva na iskazima samih osumnjičenih, Sud je ukazao da iskaz osumnjičenog nije zabranjeno koristiti kao dokaz, posebno u situaciji kada su osumnjičeni svoj iskaz dali u prisustvu branitelja. Pri tome je naglašeno da je sud sadržaj tih iskaza cijenio u međusobnoj vezi, te u vezi s drugim prikupljenim dokazima, pa našao da u njima postoji značajna podudarnost u pogledu određenih elemenata. Dalje, u pogledu navoda odbrane da se u radnjama apelanta i drugih osumnjičenih eventualno stječu obilježja nekih drugih krivičnih dijela, Sud je naveo da je postojanje osnovnih elemenata krivičnih dijela koja im se stavljaju na teret utvrđeno na nivou osnovane sumnje dovoljne za ovu fazu postupka, koja ne mora obuhvatiti činjenični i pravni totalitet slučaja.

10. Dalje, Sud je naveo da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH u odnosu na apelanta. Ukazano je da iz provedenih dokaza proizlazi postojanje osnovane sumnje da su kritičnih prilika, predstavljanjem A. A. nepostojećih problema njegovog sina, zbog kojih je navodno stvorio dugove prema dobavljačima opojnih droga i lihvarima, te stavljajući na taj način oštećenom u izgled opasnost po život i zdravlje njegovog sina, zahtijevani veliki novčani iznosi, zajedno sa kamatom, pa je od A. A. značajan dio navedenog ukupnog iznosa i uzet, pri čemu je osnovni preduvjet za navedeno bio da maloljetni T. A. svom ocu navedeno i ispriča. U tom kontekstu istaknuto je da je T. A. dijete iz čijeg iskaza proizlazi da je iz straha od osumnjičenog A. K. bio prisiljen svom ocu ispričati ono što mu je rečeno, da bi svi osumnjičeni mogli uzeti tražene novčane iznose. Također, iz iskaza T. A. proizlazi da je A. K. i ranije davao novac na ime navodne zaštite. Dalje, iz navedenog iskaza proizlazi da je A. K. stupao u kontakt putem telefona i neposredno sa oštećenim, pri čemu je koristio kapu fantomku radi skrivanja identiteta, davao upute saučesnicima, držao i usmjeravao predmet koji asocira na pištolj prema oštećenom, preuzeo i dijelio i sebi zadržao dio novca; da je maloljetni A. F. stupao neposredno sa oštećenim u kontakt, pri čemu je koristio kapu fantomku radi skrivanja identiteta, držao i usmjeravao predmet koji asocira na pištolj prema oštećenom, te zadržao dio novca; da je maloljetni F. A. F., dok su u vozilo oštećenog ušli M. F. i A. K. sa apelantom ostao na parkingu pri čemu je koristio kapu fantomku radi skrivanja identiteta i zadržao dio novca. Sud je, dalje, istakao da bi i najmanji direktni ili indirektni utjecaj na oštećenog T. A. od bilo kojeg od osumnjičenih mogao imati nepovratne negativne efekte na njegov budući iskaz, bilo u toku pripremnog postupka pred Tužiteljstvom, bilo tokom postupka pred sudom. Isto se odnosi i na iskaz svjedoka maloljetnog A. B. čiji iskaz potkrjepljuje navode svjedoka T. A. Cijeneći navedene okolnosti u međusobnoj povezanosti, Sud je utvrdio da one predstavljaju naročite okolnosti u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH koje ukazuju da će apelant i drugi osumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke T. A. i A. B., koje je tokom postupka potrebno ponovno saslušati i osigurati njihovo nesmetano svjedočenje pred sudom.

11. Nadalje, Sud je naveo da na ovu odluku nemaju utjecaj navodi odbrane da je Tužiteljstvo imalo dovoljno vremena da sasluša svjedoke, kao i to da su svjedoci T. A. i A. B. već saslušani. Istaknuto je da, s obzirom na to da u predmetima u kojima se dokazi u velikoj mjeri zasnivaju na iskazima svjedoka, nije bez značaja okolnost referiranja ili izmjene iskaza svjedoka u nastavku postupka, posebno cijeneći navedenu ranjivu poziciju svjedoka. Sud je našao da je, suprotno navodima odbrane, prijedlog Tužiteljstva za produženje pritvora iz ovog pritvorskog razloga u dovoljnoj mjeri konkretiziran, posebno ako se ima u vidu da je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su sve osobe u odnosu na koje je donesena naredba o pokretanju pripremnog postupka zajednički djelovali, sa jasno podijeljenim ulogama. Sud nije prihvatio navode odbrane da osumnjičeni prije lišenja slobode nisu poduzeli nikakve radnje u pravcu utjecaja na svjedoke, ukazavši da ovaj posebni pritvorski razlog ne dolazi u obzir samo u situacijama kada je utjecaj na svjedoke izvršen, već je ratio legis navedene zakonske odredbe upravo sprječavanje takvog utjecaja.

12. Analizirajući prijedlog Tužiteljstva za produženje mjere pritvora apelantu i drugim osumnjičenima iz razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPBiH, Sud je utvrdio da je neosnovan iz razloga opisanih na str. 18. i 19. rješenja. Dalje, Sud je naveo da je iz prijedloga utvrdio da Tužiteljstvo poduzima radnje dokazivanja usmjerene na okončanje predmetne istrage i da je u prijedlogu jasno navedeno koje se radnje imaju poduzeti u budućnosti, zbog čega je zaključio da je osnovano produžiti pritvor apelantu i drugim osumnjičenima za dodatna dva mjeseca. Navedeno je također da je Sud razmotrio primjenu blažih mjera, u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali je svestranom analizom svih okolnosti zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju određivanje najteže mjere, odnosno mjere pritvora kako bi se spriječilo ponavljanje krivičnog djela i izvršenje novog krivičnog djela, imajući u vidu da mjere koje su predviđene odredbama procesnog zakona u konkretnom predmetu nisu adekvatne za postizanje svrhe koja se pritvorom u ovom slučaju ima postići, posebno jer se radi o krivičnom djelu koje osumnjičeni mogu činiti iz vlastitog doma.

13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 949386 22 Kž 2 od 24. marta 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja.

14. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Apelant je osporavao kako postojanje osnovane sumnje tako i postojanje posebnog pritvorskog razloga iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

15. Osporavajući postojanje osnovane sumnje, apelant je naveo da oštećeni T. A. i A. A. u svojim iskazima ne spominju apelanta kao izvršitelja predmetnog krivičnog djela. Tvrdio je i da nijedan drugi materijalni dokaz ne daje osnov za tvrdnju da je apelant počinio predmetno krivično djelo, nego se apelant kao jedan od izvršitelja djela spominje samo kroz iskaz osumnjičenog M. F. Apelant smatra da je, ukoliko se iskaz M. F. uzme kao vjerodostojan, u okviru osnovane sumnje potrebno cijeniti činjenicu da je, prema tom iskazu, svjedok T. A. sudjelovao u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Dalje, apelant je tvrdio da se u odnosu na radnje izvršenja koje mu se stavljaju na teret nisu stekla obilježja krivičnog djela iznude s obzirom na to da u konkretnom slučaju u potpunosti izostaje sila ili prijetnja kao bitno obilježje navedenog krivičnog djela. Osim toga, naveo je da ukoliko sud iskaz osumnjičenog M. F. ne cijeni vjerodostojnim, onda osnovana sumnja u odnosu na apelanta ne postoji s obzirom na to da nijedan drugi dokaz ne svjedoči o apelantovim radnjama. Ukazano je da u prvostepenom rješenju nije iznesena argumentacija ili obrazloženje u pogledu apelantovih radnji, čime je činjenično stanje utvrđeno nepotpuno i pogrešno u odnosu na postojanje osnovane sumnje. Takvim je postupanjem, smatrao je apelant, počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka s obzirom na to da osporeno rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

16. Sud je apelantove žalbene razloge našao neosnovanima. Ukazano je da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je Općinski sud dao jasne i konkretne razloge zbog čega je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, što proizlazi iz materijalnih dokaza koji su taksativno nabrojani, a zatim interpretirani i analizirani u obrazloženju osporenog rješenja. Ukazano je također da je predmetni postupak u fazi istrage, te da je prvostepeni sud u osporenom rješenju utvrđivao postojanje osnovane sumnje, a ne apsolutnu dokazanost činjenica, što će biti predmet odlučivanja u eventualno daljnjem toku postupka. Kantonalni sud je naveo da je, uzevši u obzir sve provedene dokaze i njihovu ocjenu, prvostepeni sud pravilno zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivična djela za koja se terete, pri čemu je naglasio da osnovana sumnja u ovoj fazi postupka ne mora obuhvaćati činjenični i pravni totalitet slučaja, te da će konačna odluka biti donesena po okončanju postupka od funkcionalno nadležnog raspravnog vijeća, nakon održanog glavnog pretresa. Osnovana sumnja koja se utvrđuje prilikom odlučivanja o pritvoru ne može i ne treba imati kvalitetu i sveobuhvatnost odluke o krivnji osumnjičenih koja se treba donijeti nakon razmatranja svih relevantnih pitanja u dokaznom postupku.

17. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, apelant je tvrdio da su navodi u osporenom rješenju paušalni s obzirom na to da iz dostavljenih dokaza, ali i obrazloženja prvostepenog rješenja, ne proizlaze jasno utvrđene činjenice da je svjedok T. A. u ranjivom položaju i da na bilo koji način demonstrira nelagodu u odnosu na apelanta, budući da svjedok nije vještačen na navedene okolnosti, niti je u tom smislu dostavljena medicinska dokumentacija na osnovu koje bi se mogao donijeti pravilan zaključak u pogledu trenutnog zdravstvenog stanja svjedoka T. A. i njegovog odnosa prema apelantu. Ukazano je da je od trenutka izvršenja predmetnog krivičnog djela do lišenja slobode protekao period od 22 dana u okviru kojeg apelant nije poduzeo nijednu radnju koja bi se mogla smatrati direktnim ili indirektnim utjecajem na svjedoka T. A. i mldb. A.B., pa proizlazi da je činjenično stanje u odnosu na ovaj posebni pritvorski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Također, ukazano je da, ukoliko se uzme u obzir iskaz osumnjičenog M. F. iz kojeg proizlazi da je svjedok T. A. sudjelovao u planiranju izvršenja predmetnog krivičnog, to govori u prilog tvrdnji odbrane da se u konkretnom slučaju ne radi o svjedoku koji je u ranjivom položaju u odnosu na osumnjičene. Dalje, naveo je da su predmeti koji su potrebni za dokumentiranje predmetnog krivičnog djela već osigurani, te da su svjedoci T. A., A. A. i mldb. A. B. ispitani u svojstvu svjedoka. Istakao je također da u osporenom rješenju, u odnosu na ovaj pritvorski razlog, nisu individualizirane naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi vršiti utjecaj na svjedoke, već se samo generalno u odnosu na sve osumnjičene, na osnovu ponašanja osumnjičenog A. K., navodi da njihovim boravkom na slobodi postoji rizik od takvog utjecaja. Zbog navedenog, apelant smatra da prvostepeno rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH.

18. Kantonalni sud je ove navode našao neosnovanim. Ukazano je da je u osporenom rješenju navedeno da je svjedok T. A., čiji je iskaz važan u ovom postupku radi rasvjetljavanja krivičnog djela i procesuiranja počinitelja, osoba koja je u izuzetno ranjivom položaju u odnosu na sve osumnjičene, bez obzira na stepen involviranosti i pojedine krivičnopravne radnje za koje je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su počinili. Također, navedeno je da bi i najmanji direktni ili indirektni utjecaj na T. A. od bilo koga od osumnjičenih mogao imati nepovratne negativne efekte na njegov budući iskaz, a da se to odnosi i na iskaz svjedoka maloljetnog A. B., čiji iskaz potkrepljuje navode svjedoka T. A. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je našao da je, suprotno navodima odbrane, prvostepeni sud naveo i pravilno obrazložio razloge koji opravdavaju produženje mjere pritvora iz zakonskog osnova propisanog odredbom člana 146. stav l. tačka b) ZKPFBiH budući da i Kantonalni sud smatra da činjenice i okolnosti koje su opredijelile prvostepeni sud da produži pritvor osumnjičenima po ovom osnovu ukazuju na postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na navedene svjedoke. Kantonalni sud je bio stava da su naročite okolnosti posebnog pritvorskog razloga u dovoljnoj mjeri obrazložene i konkretizirane, posebno kada se ima u vidu da je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su svi osumnjičeni zajednički djelovali u okviru organizirane grupe ljudi. Također, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je, kada je riječ o predmetima u kojima se dokazi u pretežnom dijelu zasnivaju na iskazima svjedoka, posebno kada se cijeni njihova ranjiva pozicija, neophodno osigurati njihovo nesmetano svjedočenje pred sudom upravo putem sprječavanja utjecaja na njih. Kantonalni sud je bio stava da je prvostepeni sud adekvatno razmotrio mogućnost izricanja osumnjičenima blažih mjera od mjere pritvora, te opravdano zaključio da blaže mjere u konkretnom slučaju nisu adekvatne ni svrsishodne.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

20. U apelaciji je, osporavajući postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav l. tačka b) ZKPFBiH, u suštini ponovio navode koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima. Naveo je da se smatra da je mjera pritvora mjera koja se treba primijeniti samo iznimno, i to onda kada se ne može primijeniti neka od blažih mjera. Smatra da u konkretnom slučaju nije bilo dovoljno razloga za određivanje pritvora i da je postupanjem redovnih sudova došlo do njegovog nezakonitog pritvaranja i shodno tome ograničavanja sloboda garantiranih odredbom člana II/3.d) Ustava BiH i člana 5. Evropske konvencije. Zbog toga je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru i ukine mjeru pritvora koja je apelantu produžena osporenim rješenjima Kantonalnog suda i Općinskog suda.

II.Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda koju apelant osporava nije počinjena nijedna povreda koja bi utjecala na njenu zakonitost s obzirom na to da je Sud svoj zaključak zasnovao na konkretnim dokazima objektivne prirode, pa smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

22. Općinski sud je naveo da su u osporenom prvostepenom rješenju jasno navedeni svi razlozi i odlučne činjenice, kao i relevantne zakonske odredbe na kojima je odluka zasnovana.

23. Tužiteljstvo smatra da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi, cijeneći navode odbrane i stanje u spisu, pravilno odlučio kada je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje, pri čemu je za takvu odluku dao pravilne i zakonite zaključke.

V.Relevantni propisi

24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 31.

Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 54. stav 1.

Stjecaj krivičnih djela (1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.

Član 294. st. (1) i (2) Prijevara (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ako šteta prelazi 30.000 KM, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 295.

Iznuda (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist silom ili ozbiljnom prijetnjom prisili drugog da što učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

(2) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz stava 1. ovog člana upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, ili je pribavljena znatna imovinska korist ili je krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi ili grupe za organizirani kriminal, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Član 340.

Udruživanje radi činjenja krivičnih djela (1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju činjenja krivičnih djela propisanih zakonom u Federaciji ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi činjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko postane članom grupe ljudi ili udruženja iz stava 1. ovog člana, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(3) Član grupe ljudi koji otkrije grupu ili član udruženja koji otkrije udruženje prije nego što je u njihovom sastavu ili za njih učinio krivično djelo, može se osloboditi kazne.

(4) Organizator koji otkrivanjem grupe ljudi ili udruženja ili na drugi način spriječi učinjenje krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine, a može se i osloboditi kazne.

25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 949386 22 Kž 2 od 24. marta 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 26. marta 2022. godine, a apelacija je podnesena 6. aprila 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

33. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode, koja se poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je osoba počinila krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora ovisi o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos pretpostavci nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

36. U konkretnom slučaju apelant osporava postojanje osnovane sumnje tvrdeći da se njeno postojanje, u prijedlogu Tužiteljstva, u dobroj mjeri zasniva na iskazima osumnjičenih iz kojih se, kako smatra apelant, ne može zaključiti da je izvršeno krivično djelo na koje Tužiteljstvo ukazuje, već eventualno krivično djelo prevare. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud postupao po prijedlogu Tužiteljstva za produženje pritvora uz koji su priloženi određeni dokazi. Sud je te dokaze taksativno pobrojao i analizirao, ukazujući na osnovu kojih je dokaza došao do zaključka da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret (kako je to opisano u činjeničnom dijelu ove odluke). Ustavni sud, također, primjećuje da je drugostepeni sud, ispitujući apelantovu žalbu, u potpunosti podržao zaključak i obrazloženje prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi naveli jasne i, u tom trenutku, dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta i o tome dali jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge u ovoj fazi postupka. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da će osporavanja postojanja osnovane sumnje na način kako to čini apelant sigurno biti predmet sudskog postupka, ukoliko do njega dođe. U ovom trenutku nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti s odredbama ZKPFBiH i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH.

37. U pogledu apelantovih prigovora u smislu primjene relevantnih odredaba ZKPFBiH koji se odnose na posebne uvjete za izricanje mjere pritvora koji moraju kumulativno postojati uz opći uvjet, konkretno odredbe člana 146. stav 1) tačka b), Ustavni sud, prije svega, zapaža da je navedenom odredbom propisano da se pritvor može odrediti ukoliko postoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Iz navedenog proizlazi da sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koje su to posebne okolnosti (razlozi) koje, uz opći uvjet, opravdavaju izricanje mjere pritvora. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pri ocjeni postojanja okolnosti iz tačke b) člana 146. stav

1. ZKP imali u vidu da bi apelant mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, imajući u vidu navodni način izvršenja krivičnih djela, te osnovanu sumnju da su se apelant i drugi osumnjičenici udružili radi zajedničkog činjenja krivičnih djela. Naime, redovni sudovi su ukazali da je svjedok T. A., čiji je iskaz važan u ovom postupku radi rasvjetljavanja krivičnog djela i procesuiranja počinitelja, osoba koja je u izuzetno ranjivom položaju u odnosu na sve osumnjičene, bez obzira na stepen involviranosti i pojedine krivičnopravne radnje za koje je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su ih počinili. Također, navedeno je da je, kada je riječ o predmetima u kojima se dokazi u pretežnom dijelu zasnivaju na iskazima svjedoka, posebno kada se cijeni njihova ranjiva pozicija (u odnosu na svjedoke T. A. i A. B.), neophodno osigurati njihovo nesmetano svjedočenje pred sudom upravo putem sprječavanja utjecaja na njih. Ustavni sud drži da obrazloženja redovnih sudova u pogledu ovog pritvorskog razloga nisu u suprotnosti s odredbama ZKPFBiH i Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi prigovori u odnosu na postojanje pritvorskog razloga koji je propisan članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH neosnovani.

38. Slijedom navedenog, s obzirom na to da u ovom trenutku nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje i posebnih uvjeta za izricanje mjere pritvora iz člana 146. stav 1) tačka b) odlučeno proizvoljno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. S obzirom na ovu odluku, Ustavni sud neće razmatrati prijedlog za donošenje privremene mjere.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1214/22 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio