Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3614/20 (S. O.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3614/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3614/20, rješavajući apelaciju Sadika Omerhodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sadika Omerhodžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 059137 16 Gž od 15. septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sadik Omerhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 8. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 059137 18 Rev od 2. jula 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 059137 16 Gž od 15. septembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 4818/17 od 20. decembra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 17. novembra 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 41 0 P 059137 16 Gž od 15. septembra 2017. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njezinog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog u predmetnom postupku „Mak-Vet“ d.o.o. Breza (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je 6. januara 2022. godine dostavio odgovor na apelaciju. Tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
5. Odgovor na apelaciju je 30. marta 2022. godine dostavljen apelantu radi eventualnog izjašnjenja.
6. Apelant je 7. aprila 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Postupajući po apelantovoj tužbi protiv tuženog radi predaje u posjed, Općinski sud je donio Presudu broj 41 0 P 059137 16 P od 30. septembra 2016. godine kojom je naložio tuženom da apelantu preda u posjed sprat poslovnog prostora u Brezi, detaljno opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni sprat), kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je izvedenim dokazima utvrđeno da su apelant i tuženi 1. februara 2014. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnih prostorija (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), za zakup prizemlja poslovnog prostora u apelantovom vlasništvu, do 31. januara 2017. godine, s tim što je tuženi dužan plaćati mjesečnu zakupninu u određenom iznosu preko apelantovog bankovnog računa. Dalje je navedeno da su se parnične stranke usmeno dogovorile za korištenje i predmetnog sprata istog poslovnog prostora, uz naknadu koju će tuženi plaćati apelantu mjesečno na ruke, a ne preko banke, što je tuženi redovno činio do februara 2016. godine, tj. do utuženja. Istaknuto je da je tuženi uredno plaćao zakupninu za zakup prizemlja poslovnog prostora. Općinski sud je naveo da nastavak korištenja prizemlja nije ni sporan, po dosadašnjim uslovima, sa čime su saglasne obje parnične stranke do isteka ugovora. Dalje je navedeno da je, međutim, postalo sporno korištenje predmetnog sprata od momenta kada je apelant kao vlasnik zatražio da tuženi napusti i isprazni predmetni sprat, sa čim se nije saglasio tuženi jer se na navedeni način dovodi u pitanje obavljanje njegove djelatnosti radi koje je uzeo predmetni sprat pod zakup. Općinski sud je citirao odredbu člana 11. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu), te ukazao da je navedenim zakonom propisano da je pisana forma obavezan uslov važenja ugovora. Budući da ugovor nije zaključen u pisanoj formi za predmetni sprat, Općinski sud je zaključio da usmeni dogovor ne može ni proizvesti pravne posljedice, odnosno pravno dejstvo. Stoga je ocijenio da je apelant kao vlasnik predmetnog sprata ovlašten zatražiti iseljenje i ispražnjenje predmetnog sprata u smislu člana 126. Zakona o stvarnim pravima, te je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 059137 16 Gž od 15. septembra 2017. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantu odbijen tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog sprata i zahtjev za naknadu troškova postupka. Presudom je dalje obavezan apelant da tuženom isplati određeni iznos na ime troškova postupka, te je apelantu odbijen zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da osnovano tuženi žalbom ukazuje da je u konkretnom sporu prvostepeni sud bio obavezan primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da je pogrešan zaključak prvostepenog suda zasnovan primjenom odredbe člana 11. Zakona o zakupu. U vezi s tim, obrazložio je, da je prvostepeni sud imao u vidu odredbu člana 73. ZOO-a, tada bi zaključio da je između parničnih stranaka u odnosu na predmetni sprat zaključen usmeni ugovor o zakupu, koji je punovažan iako nije zaključen u pismenoj formi, budući da je apelant od tuženog uveden u predmetni sprat i ugovoren iznos zakupnine, koji je tuženi redovno plaćao apelantu. Stoga je zaključeno da je tuženi predmetni sprat koristio na osnovu valjanog pravnog osnova, tj. osnovano. Kako apelantova tužba ima svojstvo vlasničke tužbe iz odredbe člana 126. Zakona o stvarnim pravima, Kantonalni sud je naveo da je apelant, da bi uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, u prvostepenom postupku bio obavezan da dokaže da je vlasnik predmetnog sprata i da ga tuženi drži u posjedu bez valjanog pravnog osnova. U vezi s tim, ukazao je da navedene dvije odlučne činjenice apelant nije dokazao u prvostepenom postupku, tj. da je vlasnik predmetnog sprata, jer na navedene okolnosti nije prvostepenom sudu predočio nikakve dokaze u smislu člana 5. Zakona o zemljišnim knjigama, kojima se dokazuje pravo na nekretninama, a niti se navedene činjenice mogu dokazati na osnovu predmetnog ugovora. Kako apelant predmetnim ugovorom nije mogao prvostepenom sudu dokazati činjenice o vlasništvu, posebno vlasništvu predmetnog sprata, te kako je tuženi predmetni sprat koristio u skladu s valjanim pravnim osnovom, tj. na osnovu usmeno zaključenog ugovora, koji se ima smatrati punovažnim, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 126. u vezi sa članom 127. Zakona o stvarnim pravima za predaju predmetnog sprata. Stoga je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 P 059137 18 Rev od 2. jula 2020. godine odbačena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi imovinski cenzus iz člana 237. stav
2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa revizija u smislu navedene odredbe nije dopuštena. Dalje je navedeno da nisu ispunjeni uslovi ni za dopustivost revizije sa stanovišta kriterija iz člana 237. st. 3, 4. i 5. ZPP-a jer apelant nije određeno izložio razloge zbog kojih smatra da je navedeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 2. stav 1, čl. 7, 8. i 123. ZPP-a jer je izašao izvan okvira koji su postavile stranke. U vezi s tim, obrazlaže da je Kantonalni sud nespornu činjenicu među strankama, pitanje vlasništva predmetnog sprata, učinio spornim, a bez prigovora tuženog i irelevantno za spor iz osnova zakupnog odnosa. Dalje obrazlaže da tuženi niti u jednoj fazi postupka nije sporio da je apelant vlasnik predmetne nekretnine, pa je bez osnova zaključak suda da ju je morao dokazati. Ističe da slijedom člana 2. stav 1. i člana 7. ZPP-a Kantonalni sud nije mogao razmatrati i utvrđivati činjenice koje stranke uopće nisu iznijele niti osporavale, već samo postojanje pravne valjanosti predmetnog ugovora. Apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio i materijalno pravo jer je na konkretan odnos proizvoljno i nepotrebno primijenio odredbu člana 126. Zakona o stvarnim pravima, prihvatajući da se radi o vlasničkoj tužbi. U vezi s tim, ukazuje da se u konkretnom sporu isključivo primjenjuju kao lex specialis odredbe Zakona o zakupu, te da je zanemario da je predmet spora predaja u posjed predmetnog sprata, za koji je prihvatio da postoji usmeni ugovor o zakupu. Ističe i da se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti odredba člana 73. ZOO-a jer član 11. Zakona o zakupu isključuje njenu primjenu. Posebno ističe da je za pravilnu primjenu materijalnog prava, odredbu člana 11. Zakon o zakupu, jedina relevantna činjenica da li je ugovor za predmetni sprat zaključen u pismenoj formi ili ne, a ne da li je ugovor izvršen u cjelini ili pretežnom dijelu. Apelant tvrdi i da su odredbe ZOO-a isključene odredbom člana 568. ZOO-a i posebnim uređenjem instituta davanja u zakup poslovnih prostorija Zakonom o zakupu.
14. Osim toga, apelant smatra da je Kantonalni sud, na apelantovu štetu, smatrao da je pitanje vlasništva zakupodavca jedan od ključnih elemenata za predaju u posjed predmetnog sprata, čime je odstupio od jedinstvene sudske prakse u ovakvim sporovima. U vezi s tim, ukazuje da se, prema sudskoj praksi, ugovorom o zakupu ne prenosi pravo vlasništva, pa zakupodavac može biti i lice koje nije vlasnik predmeta zakupa (stav Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine izražen u Odluci broj Pž.927/90 od 24. oktobra 1991. godine i stav Vrhovnog suda Republike Srpske u Odluci broj Rev- 82/02 od 27. decembra 2002. godine). Shodno navedenom, smatra da Kantonalni sud nije morao primijeniti odredbe Zakona o stvarnim pravima jer tužba za predaju u posjed na osnovu nepostojanja ugovora o zakupu ne zahtijeva jedinstvo identiteta zakupodavca i vlasnika. Apelant smatra da je odstupanjem od sudske prakse Kantonalni sud povrijedio princip pravne sigurnosti jer je odstupao od stava Ustavnog suda iznesenog u Odluci broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine.
II.Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani, te da je pravilno postupio i donio zakonitu odluku. Dalje navodi da se apelant ne slaže s pravnim stavom koji je iznesen u osporenoj presudi, a različita pravna shvatanja se ne bi mogla dovoditi u vezu s kršenjem Evropske konvencije, koja se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Smatra da je postupkom pred Kantonalnim sudom apelantu omogućeno da zaštiti svoja prava i slobode bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.
Izjašnjenje na odgovor na apelaciju
16. Apelant smatra paušalnim navode Kantonalnog suda iz odgovora na apelaciju, te da njima nisu dovedeni u sumnju osnovi apelacije, odnosno povrede koje su počinjene donošenjem osporene odluke. Ističe da u konkretnom slučaju nema različitih pravnih shvatanja jer je jasno da apelant kao zakupodavac ima pravo otkaza ugovora o zakupu i predaje u posjed. Stoga smatra da je jasno da je osporenom odlukom prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu jer je nesporno da se radi o apelantovoj imovinu, koju postupanjem suda kao vlasnik i zakupodavac nije mogao vratiti u posjed.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
18. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87 i 30/90 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94):
Član 11.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključuje se pismeno.
Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo.
Odredbe st. 1. i 2. ovog člana važe i za izmjene u ugovora o zakupu poslovnih prostorija.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima koji u relevantnom dijelu glasi:
Kad je izvršen ugovor kome nedostaje forma Član 73.
Ugovor za čije se zaključenje zahteva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u celini ili u pretežnom delu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizlazi što drugo.
20. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 i 94/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“ br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 126. stav 1.
Vlasničke tužbe (1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, a od osobe koja ga protupravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
Član 127. stav 1.
Vlasnička tužba na povrat stvari (1) Da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 41 0 P 059137 18 Rev od 2. jula 2020. godine kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 P 059137 16 Gž od 15. septembra 2017. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 4818/17 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4818/17 od 20. decembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju osporenu presudu Kantonalnog suda apelantov zastupnik je primio 28. septembra 2017. godine, a apelacija broj AP 4818/17 je podnesena 17. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi predaje u posjed predmetnog sprata, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. U pogledu apelacionih navoda o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio razloge kojima se vodio kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev radi predaje u posjed predmetnog sprata jer nisu bili ispunjeni uslovi iz odredbe člana 126. u vezi sa članom 127. Zakona o stvarnim pravima za predaju predmetnog sprata. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ocijenio da apelantova tužba u predmetnom sporu ima svojstvo vlasničke tužbe iz odredbe člana 126. Zakona o stvarnim pravima i da je stoga apelant morao dokazati da je vlasnik predmetnog sprata i da ga tuženi drži bez valjanog pravnog osnova. Pri tome, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da se Kantonalni sud kretao u okviru tužbenog zahtjeva u smislu člana 2. stav 1. ZPP-a (apelant tražio predaju u posjed predmetnog sprata) i obrazložio razloge zbog kojih je bilo neophodno utvrditi valjanost usmenog ugovora o zakupu predmetnog sprata i pitanje dokazivanja prava vlasništva nad predmetnim spratom. U pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da je odstupanjem od sudske prakse Kantonalni sud povrijedio princip pravne sigurnosti, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio presude na koje se pozvao, tako da su ovi navodi neosnovani. U pogledu apelantovog ukazivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci, u kojoj je razmatrana odluka Vrhovnog suda donesena u parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, zaključio da postoji povreda prava na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tom i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u kojim su izostali obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tom ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba). Kako apelant nije dostavio presude na koje se pozvao u kontekstu drugačije prakse sudova, Ustavni sud smatra da se stavovi iz navedene odluke ne mogu primijeniti u konkretnom predmetu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno apelantovom mišljenju, dao dovoljno jasno, logično i argumentovano obrazloženje za svoj zaključak da je u konkretnom slučaju neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog sprata, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava.
31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
32. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio razloge zbog kojih je odbio apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog sprata zbog neispunjenosti uslova iz člana 126. u vezi sa članom 127. Zakona o stvarnim pravima, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić