Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-541/22 (A.Ž.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-541/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-541/22, rješavajući apelaciju A. Ž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. Ž.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 122455 17 Rsž od 19. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. Ž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 11. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 122455 21 Rev od 23. septembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 122455 17 Rsž od 19. maja 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2624/21 od 5. oktobra 2021. godine u predmetu AP-2627/21 odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda od 23. septembra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 122455 12 Rs od 14. februara 2017. godine obavezan je tuženi (Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova) da apelantu na ime dijela naknade za ishranu za period od decembra 2009. godine, zaključno sa 12. mjesecom 2013. godine, na ime povećanja plate po osnovu rada u dane praznika i rada noću, na ime regresa za 2010, 2011, 2012. i 2013. godinu i na ime naknade za prijevoz za period od 1. decembra do 31. decembra 2009. godine i od 1. januara do 31. decembra 2010. godine, isplati novčane iznose pobliže naznačenim u izreci presude, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.198,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
4. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 14. februara 2017. godine, Kantonalni sud je presudom od 19. maja 2021. godine djelimično uvažio predmetnu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dijelu dosuđene naknade za prijevoz i troškova postupka na način da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade za prijevoz za period od 1. decembra do 31. decembra 2009. godine i od 1. januara do 31. decembra 2010. godine, te je obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.356,00 KM, umjesto dosuđenih 3.198,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je odredbama čl. 29. i 30. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH („Službene novine F BiH“ br. 23/00, 50/00, 97/13 i 18/16: u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) propisano da službeniku kojem nije organizovan prijevoz, a čije je mjesto stanovanja udaljeno od mjesta rada najmanje dva kilometra, pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla u visini mjesečne cijene karte gradskog ili prigradskog saobraćaja, te da cijenu naknade utvrđuje rukovodilac organa uprave i sindikat. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da je apelant dostavio u spis potvrdu „Mostar Bus“ d.o.o. o visini cijene mjesečne radničke karte za sporni period za koji traži isplatu razlike naknade za prijevoz, u kojoj je navedeno da je cijena radničke mjesečne karte na relaciji Mostar (ul. Brane Bušića) – Šehovina, Zona I od 1. januara 2009. do 1. marta 2011. godine 45,00 KM. Međutim, da se iz ove potvrde, a ni ostalih dokaza apelanta, ne vidi da Zoni I pripadaju adresa na kojoj apelant radi (apelant je po rješenju tuženog od 26. januara 2011. godine i rješenju od 16. oktobra 2010. godine raspoređen u PS Mostar – Centar) i adresa XX ulica gdje apelant ima prijavljeno prebivalište. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da apelant, na kom je teret dokazivanja u smislu odredbi čl. 7. stav (1) i 123. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao da je cijena karte na relaciji od njegove adrese stanovanja do mjesta rada ona koja je navedena u potvrdi „Mostar Bus“ d.o.o. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, dosuđenjem naknade apelantu za prijevoz prema potvrdi „Mostar Bus“ d.o.o., nepravilno primijenio materijalno pravo, na koju povredu sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučio kao u izreci.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe parničnog postupka koje se odnose na teret dokazivanja, s obzirom na to da je opštepoznata činjenica gdje se u Gradu Mostaru nalazi sjedište Centra Policijske uprave (ul. Brane Bušića), te da tuženi nije osporavao mjesto prebivališta apelanta, kao i da se iz potvrde prijevoznika vidi da je riječ o I zoni.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i zabranu diskriminacije koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja a(vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Kolektivnog ugovora i ZPP, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić