Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-565/22 (GT Satelit d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-565/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-565/22, rješavajući apelaciju koju je podnio GT Satelit d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio GT Satelit d.o.o. Laktaši protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 130500 21 Pž od 25. novembra 2021.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. GT Satelit d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZAK Kremenović & Mikanović advokati Darko Kremenović, Bojan Mikanović i Saša Labotić, podnio je 11. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 130500 21 Pž od 25. novembra 2021. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Mals 130500 19 Mals od 12. marta 2021. godine obavezan je apelant da tužiocu („PAGO“ d.o.o. Čelinac) isplati iznos od 3.744,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav I), dok je zahtjev tužioca za plaćanje iznosa preko dosuđenog u visini od 365,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom odbijen kao neosnovan (stav II). Istom presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka (stav III).
3. Odlučujući o žalbama tužioca i apelanta izjavljenim protiv presude Okružnog suda od 12. marta 2021. godine, Viši privredni sud je presudom od 25. novembra 2021. godine predmetnu žalbu tužioca djelimično uvažio i u vezi s tim odluku o troškovima postupka preinačio tako što se apelant obavezuje da tužiocu isplati troškove prvostepenog postupka u iznosu od 3.201,70 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu tužioca odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u pogledu pobijanog odbijajućeg dijela (stav II). Također, odbio je žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom usvajajućem dijelu, te odredio da svaka strana snosi svoje troškove drugostepenog postupka.
4. U obrazloženju osporene odluke, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant uvezao teretno motorno vozilo, te da je na predmetnom vozilu u radionici koja se nalazi u prizemlju porodične kuće LJ.M. (radnik tužioca) ugrađen klima uređaj (što proizlazi iz iskaza LJ.M., koji je u skladu sa nalazom vještaka mašinske struke). Nadalje, da je po predmetni klima uređaj (prije ugradnje) otišlo vozilo apelanta, ali da iz firme „Genel“ d.o.o. nisu prihvatili da vozač apelanta preuzme klima uređaj bez avansne uplate, zbog čega je isti fakturisan na tužioca na iznos od 3.744,00 KM, koji je on i platio, a što ne osporava ni apelant. Viši privredni sud je zatim ukazao da je tužilac izdao račun apelantu na iznos od 4.100,00 KM za ugradnju klime, koji iznos apelant nije dokazao da je platio. S tim u vezi, da je tužilac tvrdio da je sa apelantom zaključio ugovor o nabavci i ugradnji klima uređaja, koji kao i ugovor o prodaji ili ugovor o nalogu, ne mora biti zaključen u pisanoj formi. Međutim, da nije dokazao niti jedan od bitnih sastojaka tog ugovora, jer nije jasno ko je za tužioca zaključio taj ugovor, za koju cijenu, i sa kim u ime apelanta, pa kako nije dokazao da je sa apelantom bio u ugovornom odnosu, niti da je po nalogu apelanta nabavio sporni klima uređaj, to nije imao nikakav osnov za izdavanje računa na iznos od 4.100,00 KM. Konačno, da je u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (kojim je propisano da je sticalac, kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prijelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi), osnovan tužbeni zahtjev tužioca samo u pogledu vrijednosti klima uređaja koji je tužilac platio društvu „Genel“ d.o.o., a koji je ugrađen u vozilo apelanta, jer se za utvrđenu vrijednost tog klima uređaja apelant neosnovano obogatio. Međutim, da nije osnovan zahtjev tužioca u pogledu troškova ugradnje i drugih sporednih poslova, jer apelant nije bio u poslovnom odnosu sa tužiocem, niti je od njega naručio nikakve usluge, odnosno dogovarao izvođenje radova na svom vozilu. U vezi sa navedenim je Viši privredni sud naveo da je, budući da stranke nisu u pismenoj ili usmenoj formi zaključile ugovor o prodaji ili ugovor o nalogu, prvostepeni sud pravilno zaključio da se, u pogledu plaćanja vrijednosti ugrađene klime, nepostojanja poslovnog odnosa između parničnih stranaka i ugradnje klima uređaja, radi o sticanju bez osnova u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ukazuje da sa tužiocem nikad nije bio u poslovnom odnosu, te da mu klima uređaj nije ugradio tužilac. Također, apelant ukazuje da navodi o načinu prodaje kime između tužioca i „Genel“ d.o.o. Sarajevo nemaju i ne mogu imati uticaj u ovom postupku, jer se radi o poslovnom odnosu tužioca sa trećim licem, s obzirom na to da je tužilac klimu naručio, istom je i fakturisana, te ju je konačno i platio. Konačno, da tužilac nije izveo nijedan dokaz kojim bi doveo u vezu klimu koju je tužilac platio društvu „Genel“ d.o.o. Sarajevo sa klimom koja je ugrađena u vozilo apelanta.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić