Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-598/22 (Kanton Sarajevo)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kleveta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-598/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-598/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Kanton Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kanton Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 479714 16 Gž od 14. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 16. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 479714 16 Gž od 14. decembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 479714 15 P od 10. juna 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 10. juna 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca (S.A) da se utvrdi solidarna odgovornost tuženih (Kanton Sarajevo, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo i Nermin Pečanac) za štetu nanesenu ugledu tužioca zbog klevete, te da se obavežu tuženi da mu na ime naknade štete zbog klevete solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se obaveže apelant da objavi demanti izražavanja, odnosno saopštenje za javnost na službenom web portalu Ministarstva, da isti proslijedi na prenošenje objave u Federalnu novinsku agenciju FENA, kao i sadržaj te presude. Konačno, istom presudom je određeno da je tužilac obavezan apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM.

3. Odlučujući o žalbi tužioca izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 10. juna 2016. godine, Kantonalni sud je presudom od 14. decembra 2021. godine predmetnu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da se tuženi obavezuju da solidarno isplate tužiocu naknadu nematerijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom zbog povrede ugleda počinjenog klevetom u iznosu od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također, utvrđeno je da su tuženi dužni da na službenom WEB portalu MUP-a Kantona Sarajevo objave sadržaj te presude i objavu proslijede Federalnoj novinskoj agenciji FENA radi prenošenja objave. Konačno, određeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je prije svega naveo da je neosnovan prigovor apelanta da je žalba neblagovremena i nedopuštena. S tim u vezi je ukazao da je tužba u predmetnom postupku podnijeta 6. maja 2015. godine, prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“ br. 98/15; stupio na snagu 31. decembra 2015. godine; u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama ZPP), te da se u vrijeme podnošenja tužbe nije radilo o sporu male vrijednosti. Nadalje, da je tačno da je prvostepeni sud propustio primijeniti odredbu člana 106. stav (1) Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (kojom je propisano da će se postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu tog zakona ne bude donijeta prvostepena odluka provesti po odredbama tog zakona). Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je prvostepeni sud bio dužan donijeti procesno rješenje da će se daljnji postupak provesti po odredbama ZPP („Službene novine F BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u sporovima male vrijednosti (članom 103. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP je promijenjen iznos do kojeg se spor smatra sporom male vrijednosti sa dotadašnjih 3.000,00 KM na 5.000,00 KM), ali da to nije učinio, već je nastavio prvostepeni postupak donošenjem presude u kojoj je dao uputstvo o pravu na podnošenje pravnog lijeka po odredbama parničnog postupka za sporove koji nisu male vrijednosti. Kantonalni sud je naveo da bi u takvoj situaciji ograničavanje roka za žalbu (15 umjesto 30 dana) značilo uskraćivanje strankama prava na pristup sudu i da je predmetna žalba blagovremena jer je podnijeta u zakonskom roku od 30 dana, shodno odredbi člana 203. stav (1) ZPP-a, zbog čega se ne može smatrati da je ista nedopuštena. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je izveo pogrešan zaključak da radnjama tuženih (objava spornog teksta na web stranici MUP-a Kantona Sarajevo) nije izvršena kleveta, što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da je po ocjeni tog suda objavljivanjem spornog sadržaja iznesena kleveta na štetu tužioca s obzirom da su iznijete neistinite činjenice da se protiv njega vodi više disciplinskih postupaka i da ima ozbiljne psihičke probleme zbog kojih je na dugotrajnom bolovanju, pri čemu je označen imenom i prezimenom. Također, da se sporno izražavanje ne može smatrati vrijednosnim sudom, jer su iznijete činjenice koje se mogu provjeriti. Konačno, da je na taj način povrijeđeno dostojanstvo, ugled i čast tužioca kako u njegovoj radnoj sredini, tako i šire jer je sporni sadržaj objavljen na javnom web portalu MUP-a Kantona Sarajevo, a vijest je preuzeta i objavljena na informativnom portalu „Klix“. Nadalje, da MUP Kantona Sarajevo saopštenjem za javnost objavljenim 17. novembra 2014. godine u kojem je objavljen demanti tužioca nije otklonio posljedice objavljivanja spornog teksta s obzirom da je u izvinjenju javnosti i tužiocu samo navedeno da je u spornom izražavanju greškom objavljeno ime tužioca, dok nisu ispravljene tvrdnje vezano za disciplinske postupke i psihičko zdravlje tužioca i njegov kredibilitet. Nadalje, Kantonalni sud je dalje naveo da apelant odgovara za nastalu štetu shodno odredbi člana 6. stav (1) Zakona o zaštiti od klevete F BiH (kojim je propisano da je svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanje neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno za klevetu) i člana 172. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Konačno, Kantonalni sud je, ukazujući na to da je prvostepeni sud zaključio da tužilac nije dokazao da je pretrpio duševne bolove niti da mu je umanjen ugled, ukazao na stav iz Odluke Ustavnog suda BiH broj AP-1678/12 od 8. decembra 2015. godine, u kojem je, između ostalog, navedeno da se ne može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intezitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete, te da sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“, nego da sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je naveo da je, imajući okolnosti slučaja da je neistinita informacija objavljena na službenoj stranici Ministarstva, da su je preuzeli javni portali, da je bila dostupna velikom broju lica, te da se takvom informacijom želio umanjiti ugled i čast tužioca uopšte, kao i u njegovoj radnoj sredini, a posebno da je tužilac zaposlen u MUP-u i da je sa poslodavcem imao spor zbog premještanja na drugo radno mjesto, te da objavljivanjem demantija nisu u potpunosti otklonjene posljedice neistinitog izražavanja, cijenio da je iznos od 1.000,00 KM, kao i objava sadržaja presude i prosljeđivanje iste FENA-i, adekvatna satisfakcija za tužioca za duševne bolove koje je pretrpio.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, smatra da je Kantonalni sud proizvoljno tumačio odredbe procesnog prava kada je utvrdio da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka iako predmetni postupak, koji je trebao biti vođen po pravilima koja važe za sporove male vrijednosti, nije vođen po tim pravilima. Apelant je u vezi s tim ukazao da je žalba tužioca trebala biti odbačena kao neblagovremena jer je izjavljena nakon proteka roka od 15 dana, koji je rok za žalbu u sporovima male vrijednosti. Također, apelant ističe da je pogrešan stav Kantonalnog suda da se sporni tekst koji je objavljen na web stranici MUP-a Kantona Sarajevo može smatrati klevetom, kao i da tužilac nije dokazao postojanje nematerijalne štete – duševnih bolova.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na pravni status apelanta, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanja i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP-a, Zakona o zaštiti od klevete F BiH i ZOO-a na predmetnu situaciju, kao i da se pozvao na stav iz Odluke Ustavnog suda BiH broj AP- 1678/12 od 8. decembra 2015. godine, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-598/22 (Kanton Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio