Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1078/22 (J.T.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izdržavanje
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1078/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1078/22, rješavajući apelaciju koju je podnio J. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. T.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 009095 22 Gži 2 od 7. februara 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. T.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 009095 22 Gži 2 od 7. februara 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Šerif Nadarević advokat iz Cazina, podnio je 23. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 009095 22 Gži 2 od 7. februara 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 009095 18 I 2 od 12. novembra 2021. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje u predmetnom postupku do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji, ili do okončanja parničnog postupka koji je apelant pokrenuo radi izmjene odluke na osnovu koje je određeno predmetno izvršenje“.

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 20 0 P 009095 12 I od 11. septembra 2012. godine, odlučujući o prijedlogu za izvršenje tražilaca izvršenja N.T. (kćerka apelanta) i D.T. (sin apelanta), na osnovu izvršne isprave-presude Općinskog suda od 15. oktobra 2010. godine (kojom je apelant obavezan da na ime izdržavanja svoje maloljetne djece isplaćuje određene novčane iznose precizirane navedenom presudom), određeno je predloženo izvršenje na novčanim sredstvima apelanta.

3. Odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda od 11. septembra 2012. godine, taj sud je Rješenjem broj 20 0 P 009095 12 I od 28. juna 2013. godine predmetni prigovor odbio kao neosnovan.

4. Odlučujući o prijedlogu tražilaca izvršenja za promjenu predmeta i sredstava izvršenja, Općinski sud je Rješenjem o promjeni predmeta i sredstava izvršenja broj 20 0 P 009095 18 I 2 od 15. jula 2019. godine odredio da će se predmetno izvršenje provesti na novom predmetu i sredstvu izvršenja, nekretnini apelanta pobliže naznačenoj predmetnim rješenjem.

5. Odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv rješenja o promjeni predmeta i sredstava izvršenja Općinskog suda od 15. jula 2019. godine, taj sud je Rješenjem broj 20 0 P 009095 18 I 2 od 12. novembra 2021. godine predmetni prigovor odbio kao neosnovan.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je odredbama člana 8. stav (3) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da, ako se izvršno rješenje o izvršenju ne može provesti, tražilac izvršenja može predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja. Dalje, da, shodno odredbama člana 71. stav (1) ZIP, izvršenik može u roku od tri dana od dostavljanja rješenja o izvršenju predložiti da se izvršenje odredi na dugom predmetu izvršenja, te da shodno odredbama člana 71. stav (4) ZIP sud može prihvatiti prijedlog ako izvršenik učini vjerovatnim da bi izvršenje na nepokretnosti na kojoj je ono predloženo za njega bilo naročito nepovoljno. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da apelant nije u ostavljenom roku predložio novi predmet ili sredstvo izvršenja, te da je predmetni prigovor apelanta neosnovan budući da navodi koje apelant u konkretnom slučaju ističe nisu prigovori koji sprečavaju izvršenje u smislu odredbi člana 47. ZIP.

7. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 12. novembra 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 20 0 P 009095 22 Gži 2 od 7. februara 2022. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da apelant ističe da je prestalo pravo na izdržavanje tražiocima izvršenja jer je N.T. punoljetna, a D.T. je napunio 26 godina, međutim, da apelant u predmetnoj žalbi nije ukazao da je izvršna isprava na osnovu koje je određeno predmetno izvršenje na bilo koji način stavljena van snage. Naime, Kantonalni sud je naveo da u izvršnom postupku važi načelo formalnog legaliteta izvršne isprave, pa sve dok izvršna isprava postoji sa obavezom da apelant doprinosi izdržavanju za tražioce izvršenja, on je obavezan da to čini. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da izvršni sud nije ovlašćen, čak i kada bi se neko od tražilaca izvršenja zaposlio, da sam mijenja izvršnu ispravu u pogledu obaveze izvršenika. Konačno, Kantonalni sud je naveo da u postupku po prigovoru izjavljenom protiv rješenja o promjeni predmeta i sredstava izvršenja prigovor jeste dopušten, ali samo u dijelu kojim je izvršena promjena sredstva i predmeta izvršenja, ali ne i u dijelu visine i vrste potraživanja, jer je u tom dijelu ranije rješenje o izvršenju postalo pravosnažno, radi čega žalbeni prigovori istaknuti u ovom pravcu takođe nisu osnovani.

Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te navodi da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da ispunjavanje njegove obaveze prema tražiocima izvršenja nije sporno, ali da nižestepeni sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je njegov sin D.T. napunio 26 godina 29. aprila 2017. godine, a da je njegova kćerka N.T. napunila 18 godina 12. marta 2015. godine, pa da apelant, u smislu odredbi člana 216. Porodičnog zakona, više nema obavezu da ih izdržava. Takođe navodi da je predmetno izvršenje određeno na „budućim i nedospjelim obrocima izdržavanja“, te da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

11. U odnosu na osporena rješenja, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

12. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku koji su pokrenuli tražioci izvršenja protiv apelanta na osnovu izvršne isprave, presude Općinskog suda od 15. oktobra 2010. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“ apelanta, već da su ona utvrđena predmetnom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

a)U odnosu na navode o povredi ostalih prava

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim prednjim navodima (da su njegova djeca napunila 18., odnosno 26. godina, pa da stoga apelant više nema obavezu da ih izdržava), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, kao i da je jasno ukazao da u postupku po prigovoru izjavljenom protiv rješenja o promjeni predmeta i sredstava izvršenja prigovor nije dopušten u dijelu visine i vrste potraživanja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1078/22 (J.T.) | Sudska praksa | Aktio